Pretražite Yugopapir

Bojan Adamič, najcenjeniji autor filmske muzike: Napali su me jer smo oporezovali ploču Pankrta

Pula, 1987: Pod terorom vreline i nezamislivih količina vlage u zraku protekao je trideset četvrti Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli.

U meteorološkim prilikama koje su cijelu Jugoslaviju proteklih dana učinile gotovo tropskom zemljom, Pula nije bila nikakva iznimka, samo što je za publiku, autore i članove žirija to bila prilično slaba utjeha. Predsjednik festivalskog žirija ove je godine bio Bojan Adamič, ugledni slovenski i jugoslavenski kompozitor, dirigent i zacijelo najcjenjeniji autor filmske muzike u nas. Adamič je rođen 1912. u Ribnici, no od desete godine živi u Ljubljani. Apsolvirao je pravo, ali se nakon završene glazbene akademije potpuno posvetio muzici.


Adamič je ove godine odsjeo u novom pulskom hotelu Histria, jednom od onih ugostiteljskih hramova što ih, za volju munjevite turističke eksploatacije, puštaju u promet dok osoblje još nije posve sigurno je li hotelski restoran na prvome katu ili u prizemlju, a razrovani okoliš više sliči kamenolomu negoli parku hotela A kategorije.


Muzika po kuriru


Na vratima svoje sobe, u polukatu tog zastrašujućeg zdanja, Adamič je odmah pristao na razgovor uz primjedbu da »o radu žirija neće govoriti«.

Idući dan dogovor je i potvrdio u festivalskom centru. No, već treći dan, neposredno uoči zakazanog susreta, gotovo da je sve pokvario slučaj koji se na nekom primanju svirepo poigrao mnogim poznatim festivalskim gostima.

I Adamič je postao žrtva kolektivnog trovanja, zacijelo hranom, koje je vulkanskim probavnim smetnjama i tjelesnom temperaturom na pragu četrdesetog Celzijevog stupnja naplatilo danak mnogim kulturnim i javnim radnicima.

Pa ipak, energičan kakav jest, elegantan, lagano sportski odjeven, Adamič je manirom uglađenog ali i neslomljivog čovjeka, bez vidljivog napora izdrzao razgovor od gotovo dva sata na terasi pulskog Doma Armije.

• Otkad dolazite u Pulu?

- Baš smo jučer razgovarali; izgubio sam to iz vida. Prvi film s mojom muzikom na pulskom festivalu bila je Vesna. No ja u početku ništa nisam znao o festivalu. Samo mi je František Čap pričao da se tamo gledaju filmovi.

• Bila je to 1955. godina?

— Bila je... Znam da smo dolazili željeznicom i da je to bio crni užas. Cijelu noć gubili smo na putovanje. Kao da smo išli pješice.

U ono doba boravili smo u Rivijeri. Rivijera je već bila pristojan hotel u kojemu se moglo živjeti, samo što se nije moglo razgovarati. Imala je tako visoke stropove da ste mogli s nekim ležati u krevetu i opet ne čuti što vam govori. A godine...

Godine prepuštam vama. Sigurno je jedino da na prvom festivalu nisam bio. Pozvali su me dogodine, i valjda je tada počelo.

• Je li tada znalo biti ovako sparno kao danas?

- Jednako. Ništa se nije promijenilo. Ali ja sam Istru upoznao već prije, i po muzici i intimno. Ovdašnju glazbu prvi put sam čuo za rata, negdje 1944. godine. Došao je k meni kurir i rekao: »Vani su dvojica koji imaju nekakve klarinete, ali pokvarene, i sviraju neku čudnu muziku. Tebe uvijek gluposti zanimaju, hoćeš li ih čuti?«

I ušla su dvojica s roženicama. Počeli su svirati u četiri popodne i završili negdje u četiri ujutro. Uopće ih nisam puštao. Bio mi je to nov svijet, nepoznat, a oni su bili oduševljeni što ih netko hoće slušati. Pričali su mi usput o Buzetu, Bujama. Tako sam s muzičke strane upoznao Istru.


Grad neobičnog ponašanja


A Pule se sjećam jer sam tu bio na bračnom putovanju; putovali smo motorom. To je bio pravi cross-country. O asfaltu se još nije moglo sanjati. Dobro se sjećam da mi je nestalo benzina kad sam dospio u Pulu.

U to doba postojali su bonovi, i ja sam imao bon za petnaest litara, premda je u rezervoar stalo samo deset. Rekao sam čovjeku na pumpi da ga molim deset litara, a s ostatkom neka radi što hoće, no on mi je odgovorio: »Platio si petnaest litara, petnaest ćeš i dobiti.« Poslije sam prilično dugo morao čistiti motor.

• Kako je grad tada izgledao?

- Znali smo dugo šetati, gledali smo Arenu, zgrade... Pula je u ono doba bila potpuno prazna. Osim onoga čovjeka na pumpi, gotovo nikoga nisam vidio.

Sve je pobjeglo: Talijani su otišli, Nijemci su otišli, Slovenaca nije ni bilo, rat je napravio svoje. Pulu je tada, koliko sam vidio, naselila cijela Jugoslavija.

Bio je to grad bez fizionomije, bez prepoznatljive tradicije, a takvi se gradovi neobično ponašaju.

To je bilo očito i poslije, u vrijeme festivala. U ostalim gradovima, Zagrebu na primjer, zna se otprilike kako će publika reagirati. U Puli to nije bilo sigurno. Reagirala je jednostavno, išlo se na prvu loptu, vidjelo samo pojedinačne štosove u filmu, poznate face, i to je bilo dovoljno da projekcija uspije. Osim toga, u gledalištu su uglavnom bili vojnici, pretežno mornari, vodili su ih da bude što više ljudi, pa je bilo sve bijelo. To je krasan prizor, ali ta je publika bila - neću reći neuračunljiva - nego nepredvidiva.

• Prvih festivalskih godina vi ste već bili četrdesetogodišnjak i poznati muzičar. Kakav je tip glazbe tada na vas ostavljao dojam?

- Scensku muziku već sam pisao, i prije i u doba rata, za potrebe teatra. A nisam bio ni nepismen: završio sam akademiju. Imao sam već odavna i svoj orkestar. Pa ipak, na neki način svi smo bili samouci.

Pisali smo po instinktu ili po receptu koji bismo čuli. Ja još i sad vjerujem da griješe suvremeni kompozitori filmske muzike ako ne gledaju vesterne kad počnu sa zanatom.

Premda se ne mora tako pisati i instrumentirati. Ali, i u najlošijem vesternu dramaturgija muzike bolja je od one u nekom našem dobrom filmu.

• Mora da ste voljeli Dimitrija Tiomkina.

- Da, baš sam na njega i mislio. On je znao kako treba riješiti zadatak jednom melodijom, korištenjem jednog motiva, s nekoliko nota koje se provlače kroz cijeli film u najrazličitijim instrumentacijama. Na kraju, i glavni glumac provlači se kroz cijeli filma, a mi pratimo njegovu sudbinu.

• Kako to da ste vi, kao apsolvent prava, uopće završili na glazbenoj akademiji?

- Klima prije rata bila je takva da se muzika smatrala nečim beznadnim. Da sam bio pjevač u operi ili lijepa žena, možda bi bilo drukčije. Ali, kako nisam bio zgodna cura - što ni dosad nisam uspio postati - a ni pjevač takvog ranga da bih mogao uspjeti u operi, morao sam na pravo. A roditelji su imali potpuno različite želje od mojih. Tata je bio činovnik, a muzika je tada bila zadnja rupa na svirali. Morate znati da s njome ni danas ne možete prosperirati, osim u iznimnim slučajevima.

Studirao sam zato paralelno i jedno i drugo. Kad sam apsolvirao pravo i trebao položiti samo još završne ispite, ipak sam rekao - hvala, bilo je lijepo, ali... Ostavio sam sve osim glazbe. Dva gospodara ionako uzimaju samo vrijeme, a da nemate nikakve koristi.

• Zanimala vas je ozbiljna muzika?

- Zanimala me muzika uopće. S ozbiljnom sam počeo, jer gdje da učim, kako, na čemu? Završio sam studij baš uoči rata, 1940. godine. Imao sam sreću da je tata još radio, a mama bila vlasnik dućančića mješovitom robom. Inače ne bih mogao preživjeti do 1943. Talijani bi me primili na posao odmah, ali pod uvjetima na koje nisam mogao pristati. U tom razdoblju već smo stvarali džez-orkestre i osnovali džez-klub koji je uglavnom bio maska za Oslobodilački front.


Novac za Osvobodilnu frontu


• Kako ste se počeli zanimati za džez?

- Kad mi je bilo trinaest-četrnaest godina, upoznao sam se s nečim što je zapravo bila plesna muzika, ne bi se moglo govoriti o džezu. Dobivao sam i note, a nisu mi nalikovale ni na šta. Tako sam počeo svirati harmoniku u nekom malom sastavu. U takvim ansamblima obično su bile još violine i truba, te eventualno saksofon, klavir i bubanj.

Svirali smo po plesnim školama, i tako sam počeo. Napredovao sam i zanimalo me sve više. Onda smo sastavili orkestar od deset članova i počeli svirati na Bledu. Cak smo izbacili i njemački sastav koji je inače vrlo dobro svirao. Bitno je za mene bilo kad je na Bled došao neki švedski grof i donio ploče Dukea Ellingtona, sve to je postojalo, pa sam već u početku naletio na najbolje. U svom žanru on još nema konkurencije. Tako sam se upoznavo sa džezom.

• Kažete da je on bio i maska za Osvobodilnu frontu?

- To je bilo poslije. Osnovali smo džez-klub u Trubarevoj ulici, tamo gdje je i danas hotel Soča, ne znam na kojem katu. Imali smo dozvolu, a Talijani su nas tolerirali jer su smatrali da nema ničega drugog ondje gdje je muzika. Tu su se lijepo prevarili. A mi smo se i obezobrazili, samo što su oni smatrali da su muzičari onako, malo... Čist prihod od nastupa odlazio je za Osvobodilnu frontu.

• Kako ste dočekali kraj rata?

- Gotovo svi glazbenici iz tih džez-klubova otišli su u partizane. Dvadeset jedan čovjek je poginuo. Mislim da je to neobičan podatak. Svi su uglavnom otišli u rujnu 1943.

• A vi?

- I ja. Vratili smo se s raznih strana. Jedan mali dio orkestra nije bio u partizanima i njih su mobilizirali naši čim je završio rat. Kao tadašnji pomoćnik direktora za program na ljubljanskom radiju, ja sam ih dovukao natrag. Sastavili smo plesni orkestar koji je počeo svirati već u jesen 1945. godine.

• Tada ste sigurno već bili slušali i Glenna Millera?

- Da, Miller je onda već postao poznat kod nas. Osim toga, za rata smo dosta slušali londonski radio, a London je imao izvrsne orkestre, orkestre koje bi i danas bilo ugodno slušati.

• Kako se u jedinicama gledalo na ljude s ukusom poput vašeg?

- Znate što, ja sam u 18. diviziji imao komandira kojemu smo svake večeri morali svirati nešto u ritmu. Volio je osobito Šeika iz Arabije, jedan stari hit koji je za njega bio poput hrane, bez toga nikako. Imao sam i pleh-muziku; općenito, kod nas nije bilo nikakvih problema. Takvu muziku su zabranili i Hitler i Mussolini. Glazba ih nije zanimala, za njih je to bila propaganda Amerike.

• No poznato je da poslije rata, u doba plamenog socrealizma, džez u nas nije bio baš...

- Onda su počele vrlo ozbiljne teškoće u cijeloj zemlji. Nevolja je bila što, osim Zlatka Černjula, gotovo nitko od mojih kolega nije bio u partizanima i nitko nije imao nikakvog političkog zaleđa. Ja sam imao čak i neke kolajne - dobio sam ih u ratu a ne poslije — i to je tada nešto značilo. Kada čovjek za nešto daje glavu, i čak dobije priznanje za to, onda se ne može reći da taj nije naš. Džez je bio vrlo popularan kod mladih i koncerti su bili rasprodani.

No počeli su napadi po novinama, koji su bili po mnogo čemu i osobne prirode. Govorilo se o propagandi, pogrešnoj orijentaciji. Mene su oštro napadali u javnosti, a nikad mi nisu dopustili da odgovorim. Kad je došao novi direktor radija, Goršič, toga se dobro sjećam, došao je k meni i rekao: »Napadaju te, novine su pune toga kakav si i kakva je tvoja muzika, a nikad nisi odgovorio...«

• Što su zapravo o vama pisali?

- Da izvodim glazbu koja zatupljuje i uništava sve lijepo, budi u ljudima brutalnost, potiče u kriminal... Rekao sam direktoru da mi ne daju odgovoriti. Kako je on bio član CK, počeo je telefonirati novinskim redakcijama, gdje su mu rekli da im je s najvišeg mjesta zabranjeno da objave ikakav odgovor.

No tada su, pod njegovim utjecajem, na tom visokom mjestu promijenili mišljenje, i ja sam napisao jedan žučljivi tekst koji je on odmah precrtao, rekavši: »Napiši to pristojno.« Jer i ja, priznajem, nisam bio fer kada sam se osjetio na konju. Prepravili smo odgovor koji je bio isključivo stručan, nikakve magle tu nije bilo: kakva je to glazba, na čemu je bazirana i slično.

U Ljubljani se sve tada smirilo, ali ne i drugdje. Zaboravio sam reći, u razdoblju neprilika zbog džeza, jednu godinu svirali smo ruske marševe i partizanske pjesme da održimo orkestar. Bilo mi je važno da ga sačuvam jer se orkestar ne stvara za pet minuta.


Tajmer u glavi


• Rekli ste da vam je ipak pomogla partizanska reputacija.

- Da, članove mog orkestra čak je i milicija hapsila. Samo, sa mnom su imali komplikacija. Onih nekoliko kolajni mi je pomoglo. Imao sam još nešto za sobom, možda vam to danas ne govori mnogo - no u ratu sam bio mitraljezac. I to jedan od rijetkih mitraljezaca koji su ostali živi. Nijemci su uvijek pokušavali prvo ubiti mitraljesca, jer im je mitraljez bio najopasniji. Ja sam svoje vrlo brzo dobio.

• Bili ste ranjeni?

- Imao sam trideset rupa po tijelu. Na sreću, ništa važno nije bilo ozlijeđeno. Mina je pala pokraj nas. Čovjeku iza mene teško je povrijedila glavu, a treći je, moj pomoćnik, iskrvario. No rat je rat; ne misli se više na to.


• Da se opet vratimo filmu. Kako ste počeli raditi glazbu za film?

- Najprije sam napisao muziku za dokumentarni film o rudniku, koji se zvao Osvetimo i kaznimo.

Pisao sam glazbu za teatar i prije, pa sam odlučio da pokušam.

Rekli su mi trajanje u metrima i sekundama, a radio sam po svom satu jer nisam imao štopericu.

Montiralo se u kinu Union, no studio je bio dvjesta metara dalje, u dvorani radio-stanice.

Telefonsku slušalicu privezao sam za uši, a režiser je s druge strane brojio:

»Pazi, još tri sekunde, dvije, jedna, sad!«

Štaviše, sve se odmah snimalo na ploču.

Nećete vjerovati, ali sve je na kraju bilo nevjerojatno sinhrono; dobro sam proračunao, jer sam već imao nekakvog iskustva sa sekundama, a valjda mi je i ugrađen tajmer u glavi.

• Više ne snimate uz pomoć telefona?

- Ne, ali zapravo je sramota što i danas nemamo suvremeniju tehniku. Pa čujete kakav nam je ton na filmu!

• Strašan.

- Kod nas to nikad ne valja. Vjerujem da će se netko naljutiti zbog ovoga što ću reći, ali mislim da i naši glumci ne znaju govoriti.

Da opet spomenem Amerikance: oprostite, ali u toj konkurenciji...

I još nešto.

Ako je u američkom filmu nešto malo, malo nejasno, tonski majstori odmah ponavljaju.

A mi štedimo film!

Što imamo od toga, ako se ništa ne razumije? Još se doda muzika, natrpaju šumovi, jer ni u tome nemamo mjere. Ovdje vlada nevjerojatan horror vacui, strah od praznine, koji opsjeda ljude. A ništa je mnogo puta...

• Napisali ste glazbu za više od dvjesta filmova. Jeste li od početka rezonirali ovako kao danas?

- Pa... Prvi igrani film za koji sam pisao muziku bio je zapravo prava mala tragedija.

Trebao je to biti zabavan, komičan film u beogradskom žargonu i s beogradskim štosovima, nešto zaista naše. Ta prva komedija zvala se Svi na more.

• Nije li to bio film u onom orkestru što odlazi na more?

- Da, no mislim da je sve to bila kardinalna greška. Da smo bili pametni, mogli smo mnogo naučiti.

Bilo nas je koji smo to već tada tvrdili, ali nas nisu slušali.

Komedija! Mi komediju trebamo više od ičega, ali dobru komediju. A nje nema.


Tehnički loši Pankrti


• Što mislite, kad biste danas morali pisati glazbu za svoje prve filmove, bi li bila slična ili drukčija od one koju ste komponirali?

- Odgovorit ću vam uzimajući Pogorelića za primjer. Kako je Chopin nešto napisao, znamo. Kako je svirao, ne znamo. Pretpostavljamo da je to radio loše, barem za današnje pojmove. Usput, iskustvo je pokazalo da su i neke od starih pijanističkih zvijezda strašno šmirale. No, Pogorelić je odjednom počeo svirati nešto što bi možda najviše sličilo Chopinu onako kako ga ja zamišljam. Bio sam time silno oduševljen, jer svirao je po mom ukusu.

Tako sam ja pokušao svirati, premda ja ne znam koliko i on - nas smo dvojica iz različitih područja, budući da je Pogorelić prije svega pijanist. Ali, ako su iste note inspirirale njega, mene i mnoge druge da odbacimo tradiciju, tada ne postoji jedna objektivna interpretacija i jedno mjerodavno gledište, nego se s godinama sve mijenja.

Hoću reći da bih i ja za one prve filmove pisao po smislu slično, ali koristio bih druge instrumente i na drukčiji način izvodio motive. Tako vam i danas mogu pričati o starim vremenima koliko hoću, i vi ćete sa simpatijom slušati, ali ako hoću postići da zaista dobijete sliku, moram pronaći nešto što vas sada tangira.

• Realizacija je, dakle, podjednako bitna kao i ideja?

- Da. A sjećam se još jednog primjera. Prije godinu-dvije vodila se u Ljubljani velika diskusija o rocku, zapravo punku. Bilo je tamo otprilike petsto ljudi, a mene su pozvali jer sam član takozvane šund-komisije koja ne oporezuje, kako se pogrešno vjeruje, nego oslobađa od poreza. Pokušali smo osloboditi ono što je originalno i što nešto znači. A jednom od tih sastava, ne znam jesu li to bili Pankrti ili Laibach, nije prošla ploča. Objašnjavao sam im zašto: tehnički je tako loša da je nismo oslobodili iz sasvim, rekao bih, higijenskih razloga.

• Govorite li o tehnici izvedbe ili tehnici snimanja?

- I izvedbe i snimanja. Oni vjerojatno nisu imali ni mogućnosti, ni dobar studio. Ali, bili su početnici, a sama je ideja premalo. Svatko od nas ima sjajnih ideja, ali to ne znači da će napisati i dobru knjigu. No, na taj sastanak bio sam pozvan da me tamo napadnu. Bilo je ondje ljudi od osamnaest do otprilike trideset ili četrdeset godina. I napali su me.

• Kad već spominjete takvu muziku, kako su vam se svidjeli Otroci socijalizma u filmu Usodni telefon?

- Na taj film gledali smo malo drukčije. Nismo razmatrali je li baš dobar ili nije, i je li taj orkestar šupalj ili ne. A ton je sigurno bio mnogo bolji, samo što se u tom kinu (kino Beograd u Puli, op.a.) sve izvitoperilo. Na cijeli film gledali smo zapravo kao na eksperiment, a bez njega nijedna umjetnost ne može naprijed. Pokušaj je bitan, a to vrijedi i za film i za muziku. A možda to nije ni bilo loše. U kontekst filma, način dijaloga, ta je glazba čak pristajala.

• A koliko, po vašem mišljenju, današnjem dobu pristaju sentimentalni pogledi unatrag, poput onoga što se baš nedavno odigralo u slovenskoj pop-glazbi? Mislim na Videosex koji pjeva Vozi me vlak v daljave, Zemlja pleše...

- Pitam se je li to potrebno? Nisam razumio razlog. Ako danas nemamo što reći, možda je bolje da i ne govorimo. Ne da je to loše, te retrospekcije, jer donose poseban štimung. Ali, pravi razlog nisam uspio dokučiti.


Strast prema letenju


• Kad smo već dotakli one zlatne godine, sjećam se da se tada često pričalo kako »Adamič ima svoj avion«. Imate li doista avion?

- Ma kakvi! Nikad ga nisam ni imao. A znate li kako se to pročulo? Bili smo jednom u nekom baru, noćnom lokalu u Beogradu, i ja sam pričao, onako općenito, o tome kako se u nas šire glasine. Netko nešto bezvezno kaže, drugi dodaju svoje, i trač krene. Rekao sam, kao primjer: »I ja volim letjeti, imam kod kuće Cessnine prospekte, i dotle je sve istina. Avion nije skup - onda i nije bio - malo skuplji od auta, navigacijske sprave su skupe, ali i ne trebaju...«

Pričao sam sve to da bih pokazao kako malo treba dodati pa da se od mog hobija isprede glasina. I zaista! Nakon tri mjeseca u Ljubljani ozbiljno se pročulo da imam vlastiti avion. Možda i ne bi da tada nije u nas bila na snazi zabrana uvoza automobila. Pa još avion! Zanimljivo je ipak da su mnogi bili na mojoj strani, jer im je imponiralo što sam uspio prevariti vlast i uvesti avion, kad oni ne mogu ni auto. To je sigurno i pomoglo glasinama. .

• Letite li još?

- Rijetko. Ne da nemam vremena, nego nemam para. To je vrlo, vrlo skupo.

• Odakle uopće potječe vaša strast prema letenju?

- Nisam ja jedini pilot među kompozitorima. Leti Kalogjera, a čini mi se i Glojnarić. Nikad nisam razgovarao s njima, ali mislim da je čovjek općenito oduvijek htio letjeti. To je blisko povezano s fantazijom. Kod letenja postoji neka želja za slobodom, bijegom od svega zemaljskog: možda je to težnja da budem sam svoj gazda, da mi nitko ne smeta, da ne moram nikoga slušati, ne znam... Vjerojatno je od svega najvažnija mašta.

• Kako ste ove godine doputovali u Pulu?

- Autom.

• I je li se isplatilo?

- Financijski sigurno nije. Ali radi filmova jest. Mi ipak moramo živjeti u svijetu u kakvome jesmo. Možemo maštati o boljem, ali u ovome moramo živjeti. Zato i te filmove treba vidjeti.

Razgovarao: Dražen Matošec (Studio, 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)

Labels: , , ,