Pažnju jugoslavenske javnosti plijenili su u to vrijeme izuzetni filmovi i serije Zimovanje u Jakobsfeldu (nedavno smo vidjeli na TV) i Salaš u Malom Ritu — tandema Branko Bauer i Arsen Diklić.
Povod sadašnjem susretu s
Diklićem jest film Djeca Kozare (radni naslov), u režiji Lordana
Zafranovića. Zajedničko u sva ta tri filma jesu djeca u ratnom
vihoru.
Tema, na žalost, aktualna i poslije gotovo pet desetljeća od svršetka drugog svjetskog rata, iako se posljedice genocida trajno osjećaju i nikada se neće moći zaboraviti.
Djeca Kozare ostat će uvijek djeca Kozare.
Tema, na žalost, aktualna i poslije gotovo pet desetljeća od svršetka drugog svjetskog rata, iako se posljedice genocida trajno osjećaju i nikada se neće moći zaboraviti.
Djeca Kozare ostat će uvijek djeca Kozare.
Godinama živeći kao uskraćene
ličnosti, s trajnim traumama iz logora, ne znajući ništa potanje o
svom porijeklu.
Dio je njihova života ostao u mraku. Zaveden pod nekim brojevima. Ako su i odustali od traženja svog identiteta, nisu zaboravili neka lica mučitelja koja još žive!
Čovječanstvu na savjesti.
Dio je njihova života ostao u mraku. Zaveden pod nekim brojevima. Ako su i odustali od traženja svog identiteta, nisu zaboravili neka lica mučitelja koja još žive!
Čovječanstvu na savjesti.
No, vratimo se gostu.
Najprije do davne 1945. godine, kad je Branko Ćopić, prateći mlade, pa i to što po vojvođanskim omladinskim listovima piše momčić Arsen Diklić, odlučio da ga jednostavno prekomandira u Beograd u list Pionir.
Sada, treba li spominjati koliko je mladac bio ponosan i koliko se puta pitao: zar baš ja da budem izabran da šegrtujem kod velikog majstora pera, Ćopića?
Bio je svjestan toga da ga je dopala velika čast, te da je za nj sreća što je dobio pravo studiranja na takvom fakultetu.
Najprije do davne 1945. godine, kad je Branko Ćopić, prateći mlade, pa i to što po vojvođanskim omladinskim listovima piše momčić Arsen Diklić, odlučio da ga jednostavno prekomandira u Beograd u list Pionir.
Sada, treba li spominjati koliko je mladac bio ponosan i koliko se puta pitao: zar baš ja da budem izabran da šegrtujem kod velikog majstora pera, Ćopića?
Bio je svjestan toga da ga je dopala velika čast, te da je za nj sreća što je dobio pravo studiranja na takvom fakultetu.
Gotovo sedam godina, povazdan zajedno,
čak i u istome stanu, Dikliću ostadoše nezaboravne.
Vidjevši kako mu učenik napreduje, iskusan pisac često bi ponavljao: »Budi pisac!« I, malo-pomalo, Diklić postade — pisac.
Za djecu i omladinu.
Njegovi romani i pjesme nalaze se u izdanjima školske lektire. Na špicama šesnaest filmova, i serija, piše da je Arsen Diklić autor scenarija.
Vidjevši kako mu učenik napreduje, iskusan pisac često bi ponavljao: »Budi pisac!« I, malo-pomalo, Diklić postade — pisac.
Za djecu i omladinu.
Njegovi romani i pjesme nalaze se u izdanjima školske lektire. Na špicama šesnaest filmova, i serija, piše da je Arsen Diklić autor scenarija.
• Djeca i rat. Djeca kojoj je rat
uskratio djetinjstvo, koja su ga preskočila i naglo postala odrasli
ljudi - vaša su česta preokupacija. Očito dobro poznajete i psihu
djeteta, i strahote rata, jer pod vašim perom tako živo, gotovo
autentično, izranjaju likovi. Ipak, zašto se tako dosljedno bavite
tom temom? Imate li vlastitih gorkih iskustava?
- U doba rata bio sam mladić, ali bio
sam svjedok stradanja te djece. U profesionalnoj orijentaciji
vjerovatno je to došlo kao logičan nastavak mog duljeg bavljenja
novinarstvom u dječjim listovima i štampi.
Zatim, na mene je možda najviše utjecalo dugogodišnje druženje, prijateljstvo i suradnja s Brankom Ćopićem. A možda je to i talent!
Naime, u stanju sam da gledam svijet dječjim očima. Da se na njihov način uživim i da iz njihova ugla promatram događaje i ljude.
Zatim, na mene je možda najviše utjecalo dugogodišnje druženje, prijateljstvo i suradnja s Brankom Ćopićem. A možda je to i talent!
Naime, u stanju sam da gledam svijet dječjim očima. Da se na njihov način uživim i da iz njihova ugla promatram događaje i ljude.
No, još ni danas nisam
načistu je li to što sam pisao, u književnosti i na filmu,
klasična književnost za djecu, ili je književnost o djeci i film o
djeci.
Mogu reći da sam prije sklon misliti da je ovo drugo pravo. A da je to tako, možete i sami vidjeti, jer su sve te moje tvorevine uglavnom realističke.
Nema u njima ni bajki, ni priča, ni stilizacije. Znači, realistička metoda pristupa. Jednostavno, podsjećanje na jedno teško vrijeme. Zloćudno!
Mogu reći da sam prije sklon misliti da je ovo drugo pravo. A da je to tako, možete i sami vidjeti, jer su sve te moje tvorevine uglavnom realističke.
Nema u njima ni bajki, ni priča, ni stilizacije. Znači, realistička metoda pristupa. Jednostavno, podsjećanje na jedno teško vrijeme. Zloćudno!
Nagon za samoodržanjem
• Ovih je dana često pisano o djeci
s Kozare. Kako ste zamislili svoju Djecu Kozare?
- Gotovo da je nemoguće napraviti film
o 23.000 djece. Istražujući brojne materijale, odlučio sam se da
će biti mnogo bolje ako sve te strahote sažmem i svedem na dramu
jedne obitelji.
Uostalom, to je već provjerena metoda, i uvijek najbolje uspijeva kad se velike stvari i događaji prelamaju kroz jednu određenu grupu i na manji broj ličnosti.
Suvremeni čitaoci, na primjer, ne pamte Tolstojev Rat i mir po Napoleonu i po Kutuzovu, već po Nataši i Bezuhovu.
A ako pratite ne baš uspjelu seriju Vjetrovi rata, ali zato postoji dobar roman, i Herman Wouk uzeo je samo jednu obitelj da bi kroz nju obuhvatio sve važne ličnosti i cijeli drugi svjetski rat.
Prema tome, moja metoda nije ništa novo. Ali, to je jedini put i način da režiser Zafranović i ja kažemo barem dio te strašne istine.
Uostalom, to je već provjerena metoda, i uvijek najbolje uspijeva kad se velike stvari i događaji prelamaju kroz jednu određenu grupu i na manji broj ličnosti.
Suvremeni čitaoci, na primjer, ne pamte Tolstojev Rat i mir po Napoleonu i po Kutuzovu, već po Nataši i Bezuhovu.
A ako pratite ne baš uspjelu seriju Vjetrovi rata, ali zato postoji dobar roman, i Herman Wouk uzeo je samo jednu obitelj da bi kroz nju obuhvatio sve važne ličnosti i cijeli drugi svjetski rat.
Prema tome, moja metoda nije ništa novo. Ali, to je jedini put i način da režiser Zafranović i ja kažemo barem dio te strašne istine.
• Vaši junaci iz Jakobsfelda i
Salaša bili su tako istiniti, uvjerljivi i autentični da su ih neki
čak »pronalazili«. Kakva će biti djevojčica iz Djeca Kozare, taj
glavni nosilac radnje?
- Zamišljena je kao ličnost kroz čija
će se saznanja, doživljaje, patnje i razočarenja, tuge i radosti
sve vidjeti. Sad, koliko će biti uvjerljiva ne znam. Scenarij je
još u radu, a i film je film. No, postoji jedno iskustvo - djeca ne
glume!
Ona ili dožive to što rade, ili ne. Dijete ne može stvarati neki lik poput profesionalca, rutinski.
Ako ga lik oduševi i ponese, ako ga doživi i s njime se identificira, učinit će čuda...
Ona ili dožive to što rade, ili ne. Dijete ne može stvarati neki lik poput profesionalca, rutinski.
Ako ga lik oduševi i ponese, ako ga doživi i s njime se identificira, učinit će čuda...
• Nadajmo se, to poželimo i
Zafranoviću da mu se dogodi čudo dok bude birao djevojčicu...
- Još dvojicu njene braće, i drugu
koja će se pojaviti. Pa ako se ti mališani i međusobno budu
složili i uklopili, igra će im biti spontanija. No, zadatak im nije
malen, niti je lagan.
Moraju osjetiti da su bačena u jedno izvrnuto i ludo doba, i jedino što se kod njih pojavljuje jest goli nagon za samoodržanjem, jer, ona više nikoga nisu imala da bi ih štitio.
Moraju osjetiti da su bačena u jedno izvrnuto i ludo doba, i jedino što se kod njih pojavljuje jest goli nagon za samoodržanjem, jer, ona više nikoga nisu imala da bi ih štitio.
Vjerovali su da time to nasilno prekrštavanje neće vrijediti, ali i da se tako olako neće prepustiti svojim mučiteljima.
• Vi ste bili, čini mi
se, čak prvi u nas koji je napisao temu o gastarbajterima. Bilo je
to 1964. godine za film Sunce tuđeg neba Milutina Kosovca. Danas se
tog filma jedva i sjećamo. Pamtite li ga?
Kolika je bila borba za
samoodržanjem, govori i podatak da uokolo baraka u gradiščanskom i
sisačkom logoru nije bilo nijedne travke, nijednog lista na granama
koje su djeca mogla doseći, izmorena glađu, djeca su sve pobrstila.
Mnoga su pojela čak i kartončiće koji su im visili oko vrata, a na kojima su bili upisani njihovi podaci.
U tom golom nagonu za samoodržanjem leži sva surovost, tragedija i zločin genocida.
Mnoga su pojela čak i kartončiće koji su im visili oko vrata, a na kojima su bili upisani njihovi podaci.
U tom golom nagonu za samoodržanjem leži sva surovost, tragedija i zločin genocida.
• U jugoslavenskoj ste
kinematografiji starosjedilac. Još od Milijuna na otoku 1955.
godine, kad gotovo i niste znali tko je Branko Bauer. Već vaš
slijedeći zajednički film Ne okreći se, sine postao je
antologijski. Osim debitantskog i još tek pokojeg, svi su ratni. Zar
vas ne privlače suvremene teme?
- Ne bih rekao da me ne privlače, nego
da je razlog tome to što dosad nisam realizirao nijedan film za koji
bih sam ponudio temu.
U nas je kinematografija tako organizirana da se nikada nisam usudio napisati scenarij, a tek potom ga ponuditi. Uvijek naručuju za već određenog redatelja.
A moja je želja bila: koliko tema, toliko redatelja! Ipak, postoji jedan moj scenarij napisan samoinicijativno. Bio je hvaljen i otkupljen je, ali nikada nije realiziran.
U nas je kinematografija tako organizirana da se nikada nisam usudio napisati scenarij, a tek potom ga ponuditi. Uvijek naručuju za već određenog redatelja.
A moja je želja bila: koliko tema, toliko redatelja! Ipak, postoji jedan moj scenarij napisan samoinicijativno. Bio je hvaljen i otkupljen je, ali nikada nije realiziran.
• Tema?
- Hajduk Veljko.
• Zar ste zaboravili da je vaš Salaš
u Malom Ritu najprije postojao kao roman, čak je bio nagrađen kao
najbolji roman na temu djeca u NOB, a tek kasnije snimani su film i
serija!?
- Točno je to, ali nisam ga ja ponudio
televiziji, već je ona na osnovi romana naručila da napišem
scenarij. Napokon, zašto više pišem ratne negoli suvremene teme?
Naručioci vjerovatno misle: Diklić to umije pisati, pa to od njega i naručujemo!
Naručioci vjerovatno misle: Diklić to umije pisati, pa to od njega i naručujemo!
- Pravo da vam kažem, i ja ga se slabo
sjećam. Morao bih ga opet vidjeti pa da mogu ocijeniti u čemu je
kratak spoj. Vjerovatno u ono vrijeme nije dosegao domet koji je
trebao.
No, da se ne zavaravamo! Među šesnaest filmova, možda sedamnaest, za koje sam napisao scenarije, ima i boljih i lošijih. Ali, sve što sam napravio s Brankom Bauerom bilo je dobro.
No, da se ne zavaravamo! Među šesnaest filmova, možda sedamnaest, za koje sam napisao scenarije, ima i boljih i lošijih. Ali, sve što sam napravio s Brankom Bauerom bilo je dobro.
Napokon,
film nije umjetnost jednog čovjeka. Evo, sad opet dolazimo do onog
pitanja zašto pišem ove, a ne one teme i zašto pišem po
narudžbama.
Jednostavno zato što nam je kinematografija nesređena. Zato što godinama nije bilo profesionalnih scenarista. Pa, ne može jedna kinematografija opstajati ako se ljudi uzgredno, pored svog posla, bave i pisanjem scenarija!
Jednostavno zato što nam je kinematografija nesređena. Zato što godinama nije bilo profesionalnih scenarista. Pa, ne može jedna kinematografija opstajati ako se ljudi uzgredno, pored svog posla, bave i pisanjem scenarija!
• Upravo zato, scenarij je godinama
rak-rana našeg filma. Sve su ga češće pisali sami režiseri. Dobro
su nam poznati rezultati te kućne radinosti! Kako ocjenjujete
sadašnji trenutak na tome planu! Je li festival scenarija u Vrnjačkoj
Banji vrijedilo osmisliti, pomaže li?
- Svakako da je dobro što ga imamo, već
i zato da se ljudi mogu skupiti na jednome mjestu i reći: tu su
potencijalne snage!
Da se izrazim političkom terminologijom, nije riječ o kadrovskom problemu. Ima ljudi koji znaju pisati scenarije, ali je organizacija kinematografije takva da se time ne mogu baviti.
Jer, ne može producent, čija je godišnja proizvodnja najviše tri filma, držati na platnom spisku jednog scenarista. Prema tome, sve odmah pada u vodu.
Da se izrazim političkom terminologijom, nije riječ o kadrovskom problemu. Ima ljudi koji znaju pisati scenarije, ali je organizacija kinematografije takva da se time ne mogu baviti.
Jer, ne može producent, čija je godišnja proizvodnja najviše tri filma, držati na platnom spisku jednog scenarista. Prema tome, sve odmah pada u vodu.
Detinjstvo bez knjiga
• U velikim kinematografijama, listu
dijaloga rade čitavi timovi. Vi, pretpostavljam, i to pišete sami?
- Umjesto odgovora, ispričat ću vam
anegdotu koja se dogodila Gordanu Mihiću u New Yorku. Pitali su ga:
»Tko vam je dramaturg?«
Mihić je odgovorio: »Ja!« »Tko piše scenarij?« Mihić: »Ja!« »Tko piše dijaloge?« Mihić: »Ja!« — »Pa, gospodine, vi ste genij!«, rekoše Mihiću na kraju.
Ali, da znate, režiseri se iz nevolje prihvaćaju pisanja scenarija. Jer, ako sami ne donesu i ponude scenarij, uopće neće imati šanse da snime film.
Mihić je odgovorio: »Ja!« »Tko piše scenarij?« Mihić: »Ja!« »Tko piše dijaloge?« Mihić: »Ja!« — »Pa, gospodine, vi ste genij!«, rekoše Mihiću na kraju.
Ali, da znate, režiseri se iz nevolje prihvaćaju pisanja scenarija. Jer, ako sami ne donesu i ponude scenarij, uopće neće imati šanse da snime film.
• Kako je došlo do vaše suradnje sa
Zafranovićem?
- Lordan je upravo završavao film
Tomislav K., poznat i pod naslovom Večernja zvona, kad mu je netko
rekao da bi trebalo snimiti film o djeci s Kozare.
Spomenuli su moje ime, ponudili mi da napišem scenarij, a kad sam čuo da će film režirati Zafranović — odmah sam pristao.
Spomenuli su moje ime, ponudili mi da napišem scenarij, a kad sam čuo da će film režirati Zafranović — odmah sam pristao.
• Za razliku od Branka Bauera s kojim
ste generacijski bliži, od Lordana Zafranovića dijele vas godine.
Njegov filmski rukopis mnogo je različitiji od drugih režisera s
kojima ste radili. Na kojoj ste se valnoj duljini našli?
- I to malo što znam o filmu, gotovo
najviše sam naučio od Bauera. No, prihvatio sam i obradovao se
suradnji s Lordanom Zafranovićem. Između ostalog
i zato da bih vidio mogu li nakon tolikog iskustva i ovih mojih
godina da zaigram na tu notu.
Prije svega, oduševljava me Zafranovićeva radna energija. Fantastična je! Zato vjerujem da ću od njega naučiti nešto novo.
Imponira mi i po svojoj temeljitosti, po finom osjećaju za dramsko u filmu, po atmosferi koju je dosad rijetko tko dao u filmu. Ali i po onome što se ne boji da po stvarima kopa do dna...
Prije svega, oduševljava me Zafranovićeva radna energija. Fantastična je! Zato vjerujem da ću od njega naučiti nešto novo.
Imponira mi i po svojoj temeljitosti, po finom osjećaju za dramsko u filmu, po atmosferi koju je dosad rijetko tko dao u filmu. Ali i po onome što se ne boji da po stvarima kopa do dna...
• Ili, kao što je rekao na
konferenciji za novinare, da želi napraviti običan film na tu
temu...
- Tako je! Prava, velika umjetnost
najčešće je obična! Prije više godina jednom sam zemljaku,
Ličaninu, donio Andrićevu Na Drini ćuprija.
Kad ju je pročitao, reče mi: »Pa, što je u tome tako neobično!? To bih i ja mogao napisati!« Eto, u tome je veličina! Prava umjetnost potječe iz života, ne iz nekakvih izama.
U tome sam se oduvijek trudio, a koliko sam postigao, to je već drugo! No, cijenim redatelje koji od toga polaze.
Kad ju je pročitao, reče mi: »Pa, što je u tome tako neobično!? To bih i ja mogao napisati!« Eto, u tome je veličina! Prava umjetnost potječe iz života, ne iz nekakvih izama.
U tome sam se oduvijek trudio, a koliko sam postigao, to je već drugo! No, cijenim redatelje koji od toga polaze.
• Hoću li pogriješiti ako
pretpostavim da se bavite djecom patnicima i malim herojima i zato
što ste u svijet literature ušli obrnutim redom? Najprije ste
čitali Dostojevskog i Twaina, a tek potom Andersena, Grimmove bajke, Čapeka...
- Zaista se tako dogodilo, ali stjecajem
okolnosti. Djetinjstvo sam provodio bez knjiga. Moje Staro Selo
pokraj Otočca nije mi ih moglo ponuditi.
Tako je moje najveće otkriće, već u dobi maturanta, bio roman Huckleberry Finn Marka Twaina. Čitao sam ga dva puta uzastopce.
Tridesetak godina kasnije, pronašao sam esej jednog američkog pisca koji kaže: "Cjelokupan američki roman, zajedno s Faulknerom, potječe iz, Twainova Huckleberryja Fina."
Tako je moje najveće otkriće, već u dobi maturanta, bio roman Huckleberry Finn Marka Twaina. Čitao sam ga dva puta uzastopce.
Tridesetak godina kasnije, pronašao sam esej jednog američkog pisca koji kaže: "Cjelokupan američki roman, zajedno s Faulknerom, potječe iz, Twainova Huckleberryja Fina."
Sad, opet da vratim film unatrag, tamo do
razgovora o jugoslavenskoj kinematografiji, u kojoj provedoh, eto,
već četrdesetak godina.
Sve se jasnije uočava da uopće nismo svjesni koliko dobru i jaku ekipu stvaralaca imamo. Tek kad je Kusturica uspio, mukotrpno, štapom i krampom skrpiti svoj film — koji je tehnički nesavršen, negdje je i šupljikav, ali plijeni svojom autentičnošću i svojom snagom — tek tada kao da smo se trgnuli.
Sve se jasnije uočava da uopće nismo svjesni koliko dobru i jaku ekipu stvaralaca imamo. Tek kad je Kusturica uspio, mukotrpno, štapom i krampom skrpiti svoj film — koji je tehnički nesavršen, negdje je i šupljikav, ali plijeni svojom autentičnošću i svojom snagom — tek tada kao da smo se trgnuli.
A, zapravo, imamo čitav tim njegovih vršnjaka, generaciju
koja je u stanju da stvara prave, autentične filmove.
Na žalost, ti ljudi nemaju mogućnosti da rade.
Pa, da vam kažem i to što znači biti mala zemlja s neorganiziranom kinematografijom! Recimo, polako zaboravljamo neke ljude, jer mislimo da im je vrijeme prošlo. To su oni koji su tako malo dali, ali ono što su dali ostalo je zapisano velikim slovima.
Na žalost, ti ljudi nemaju mogućnosti da rade.
Pa, da vam kažem i to što znači biti mala zemlja s neorganiziranom kinematografijom! Recimo, polako zaboravljamo neke ljude, jer mislimo da im je vrijeme prošlo. To su oni koji su tako malo dali, ali ono što su dali ostalo je zapisano velikim slovima.
Pogledajte, na prste jedne ruke
možete nabrojati što su snimili, recimo, Vlado Pogačić i Saša
Petrović. Pa, to je tuga i nevolja!
Ne samo da se za kulturu oduvijek premalo davalo, već mislim čak i da se potcjenjivala. Napokon, još uopće nismo uspjeli stvoriti pravog filmskog producenta.
Nemamo takvog koji bi, poput Bojana Stupice, nosio i ostavio pečat svoga trajanja, svojih djela, koji bi bio pojam za film, kao što je Bojan bio i ostao za kazalište.
Ne samo da se za kulturu oduvijek premalo davalo, već mislim čak i da se potcjenjivala. Napokon, još uopće nismo uspjeli stvoriti pravog filmskog producenta.
Nemamo takvog koji bi, poput Bojana Stupice, nosio i ostavio pečat svoga trajanja, svojih djela, koji bi bio pojam za film, kao što je Bojan bio i ostao za kazalište.
Svaka čast
Sulejmanu Kapiću. Uspio je da sačuva Jadran-film, trenutno jedinu
pravu filmsku kuću u zemlji. Ali, ta kuća egzistira tako samo
zahvaljujući bazi, tj. ljudima koji u njoj rade, dakako i
koprodukcijom. Inače, tko zna što bi i s njome bilo!
Ma, molim vas, koliko smo dosad snimili ratnih filmova, ali nema fundusa, nigdje tih kostima! Danas, na primjer, samo jedan kostim za njemačkog oficira, stoji oko deset milijuna starih dinara. Pa, eto gdje smo!
Ma, molim vas, koliko smo dosad snimili ratnih filmova, ali nema fundusa, nigdje tih kostima! Danas, na primjer, samo jedan kostim za njemačkog oficira, stoji oko deset milijuna starih dinara. Pa, eto gdje smo!
Najviše sam u svom elementu kad sam na Dunavu
• Da, čudni smo mi Jugoslaveni! Kad
se na košarkaškoj utakmici u Budimpešti dogodio onaj incident,
jedna djevojčica, kojoj su se i roditelji rodili prekasno da bi bili
ratnici, čuvši navijače kako više ne skandiraju »Cibona,
Cibona!«, već »Jugoslavija, Jugoslavija!«, rekla je majci: »Evo,
sad se najbolje vidi kakvi smo mi Jugoslaveni!« Takva su i djeca iz
vašeg pera. U tome ste, zaista, pravi majstor.
- Ne vjerujem da posjedujem nekakvu
posebnu sposobnost. Jednostavno, to je odraz činjenica da dugo
vremena živimo na ovoj vjetrometini.
Uvijek kad nam je gusto, mi smo Jugoslaveni.
A što se mojih likova tiče, takvi su, vjerovatno, i zato što potječem iz mješovite sredine, što sam rodom iz Like, potom sam nekoliko godina bio Vojvođanin, napokon Beograđanin.
Bio sam već odrastao dječak kad sam prvi put čuo da moj drugar i ja nismo iste nacionalnosti. Bili smo pravi drugari, i to i ostali. Dakle, to se vuče od djetinjstva.
Uvijek kad nam je gusto, mi smo Jugoslaveni.
A što se mojih likova tiče, takvi su, vjerovatno, i zato što potječem iz mješovite sredine, što sam rodom iz Like, potom sam nekoliko godina bio Vojvođanin, napokon Beograđanin.
Bio sam već odrastao dječak kad sam prvi put čuo da moj drugar i ja nismo iste nacionalnosti. Bili smo pravi drugari, i to i ostali. Dakle, to se vuče od djetinjstva.
• Kako sami sebe predstavljate, vi
ste »Ličanin koji se zadesio u Vojvodini«. Kćerka vas zove Lala,
za mnoge ste Ličanin, a na beogradskoj Adi Ciganliji — Dika. U
jednoj od tih koža najviše ste svoj. U kojoj?
- Najviše sam u svom elementu kad sam
na Dunavu, među ribarima...
• Kao Dika?
- Da. Inače, nadimak Dika potječe iz
Vojvodine, još iz skojevskog komiteta gdje smo se slučajno zadesila
dvojica budućih književnika. Dječji pjesnik Vojo Carić i ja.
No, kako sam se ja osjećao intelektualcem i stalno nešto zapitkivao, objašnjavao, komplicirao, i tako sve dok grupi Veseli momci nije palo na pamet da sroče pjesmu:
»Ide Dika preko ravnog rita, i on vodi čete menjševika...«
Napokon, svoj sam uvijek kad sam na vodi.
No, kako sam se ja osjećao intelektualcem i stalno nešto zapitkivao, objašnjavao, komplicirao, i tako sve dok grupi Veseli momci nije palo na pamet da sroče pjesmu:
»Ide Dika preko ravnog rita, i on vodi čete menjševika...«
Napokon, svoj sam uvijek kad sam na vodi.
• Vaša prva voljena rijeka bila je
Gacka.
- Napravili su hidroelektranu, dobili
nekoliko megavata struje, a uništili su — sada svi to priznaju, najoriginalniju vodu u Evropi. Gacka je bila jedina, vjerovatno i u
cijelome svijetu, gdje su u istoj vodi živjele pastrve i štuke.
Vezao sam se za Dunav samo zato jer više nema Gacke. Duša čovjeka zaboli! Bila je to rijeka u kojoj sam se u četvrtoj godini tri puta davio, ali sam u petoj proplivao.
Vezao sam se za Dunav samo zato jer više nema Gacke. Duša čovjeka zaboli! Bila je to rijeka u kojoj sam se u četvrtoj godini tri puta davio, ali sam u petoj proplivao.
Ne znam, ne mogu objasniti tu svoju
vezanost za vodu. Možda će se malo od toga osjetiti u mojoj novoj
knjizi, u kojoj pišem o dunavskim ribarima, o ribama, o dunavskim
baladama i pričama. I ja i svi moji prijatelji, koji isto tako vole
rijeku, zaboravljamo sve brige čim joj se približimo.
Tamo te ništa ne boli, tamo si slobodan!
Tamo te ništa ne boli, tamo si slobodan!
Rijeka je izvor života, pa sad,
izvolite, molim vas, spojite to s tim bjesomučnim trovanjem voda! Tuga!
Tako užasno skupo plaćamo ovo malo bijednog progresa. A kad sam se prije četrdesetak godina prvi put bio spustio na Savu, izveslali smo prema sredini, rukama zahvatili vodu i slatko se napili. Bila je čista, zelena, divna...
Tako užasno skupo plaćamo ovo malo bijednog progresa. A kad sam se prije četrdesetak godina prvi put bio spustio na Savu, izveslali smo prema sredini, rukama zahvatili vodu i slatko se napili. Bila je čista, zelena, divna...
Sada ne možeš ni ribu jesti
iz nje, jer smrdi po fenolu. Tamiš je donedavno bio čist, ali i
njega uništiše rumunjske tvornice.
Od ravničarskih voda ostale su čiste još samo Tisa i Spačva kod Vinkovaca.
Od ravničarskih voda ostale su čiste još samo Tisa i Spačva kod Vinkovaca.
Slika Like
• Bilo je ugodno družiti se s vama
na rijeci, ali se ipak vratimo na kopno! Na konferenciji za novinare
izrekli ste zanimljivu misao o ratu i djeci.
- Slučajno sam pronašao tu misao iz
pera nekog njemačkog pisca, koja glasi: »Kad ne bi bilo djece,
ratovi bi bili manje strašni.« Poput mota bit će prisutna i u
filmu.
• Jednom ste mi rekli da običavate
svoje misli bilježiti na komadima papira i sve ih odlažete u jednu
ladicu. Jeste li je nedavno otvarali, ali zato da biste uzeli neku
temu?
- Ne znam da li ću to ikada uraditi,
iako znam da bih morao. Silno bih želio! Tema je, da tako kažem,
pomalo vezana s geografijom.
Naime, ima premalo tekstova iz mog starog kraja. Zapažaju to i drugi. No, što se može, kad čovjek nikako da stigne uraditi sve što želi!
E, za mene bi to bila prava tema, iako se plašim da sam zakasnio.
A htio bih da napišem jednu lijepu sliku Like i one stare, i one tokom rata, i ove današnje! Golemu fresku!
Naime, ima premalo tekstova iz mog starog kraja. Zapažaju to i drugi. No, što se može, kad čovjek nikako da stigne uraditi sve što želi!
E, za mene bi to bila prava tema, iako se plašim da sam zakasnio.
A htio bih da napišem jednu lijepu sliku Like i one stare, i one tokom rata, i ove današnje! Golemu fresku!
U doba moje mladosti, u Lici su
postojali kirijaši. Ljudi koji su najviše putovali, osim očeva,
stričeva i susjeda koji su bili čak i u Americi.
Moja saznanja o svijetu u to su doba išla u raskorak između onoga što daje život i onoga što se knjiški uči.
Nastavnik, na primjer, kliče dok nam govori da ništa na svijetu nije ljepše od Plitvičkih jezera. Maštam ja o tom čudu, koje je udaljeno tek osamnaestak kilometara zračne linije, pa jednoga dana zapitam komšiju, kirijaša Danu Radonjića:
»Ma, Dane, vidio si Plitvička jezera. Reci, kako izgledaju?«
Gleda me Dane pomalo začuđeno, pa će: »Ma, voda, kao i svaka druga voda! Ali je janjetina tamo bolja od naše...«
Moja saznanja o svijetu u to su doba išla u raskorak između onoga što daje život i onoga što se knjiški uči.
Nastavnik, na primjer, kliče dok nam govori da ništa na svijetu nije ljepše od Plitvičkih jezera. Maštam ja o tom čudu, koje je udaljeno tek osamnaestak kilometara zračne linije, pa jednoga dana zapitam komšiju, kirijaša Danu Radonjića:
»Ma, Dane, vidio si Plitvička jezera. Reci, kako izgledaju?«
Gleda me Dane pomalo začuđeno, pa će: »Ma, voda, kao i svaka druga voda! Ali je janjetina tamo bolja od naše...«
Dane, kao i svi ostali kirijaši,
ujutro bi natovario kola robom, upregao konje i krenuo. Vozio bi robu
mušteriji ne žureći se, već polako, od birtije do birtije.
I za divno čudo, konji bi sami stali pred birtijom.
Točno su znali kamo im gazda zalazi. Iako su sve birtije imale samo jedno jelo na jelovniku - samo pečenu janjetinu. I samo dalmatinsko vino!
Sjeo bi kirijaš, a s njim i birtaš, pa bi se zajedno častili. E, tim starim Ličanima baš ostadoh dužan! No, valjda će i za to još biti vremena...
I za divno čudo, konji bi sami stali pred birtijom.
Točno su znali kamo im gazda zalazi. Iako su sve birtije imale samo jedno jelo na jelovniku - samo pečenu janjetinu. I samo dalmatinsko vino!
Sjeo bi kirijaš, a s njim i birtaš, pa bi se zajedno častili. E, tim starim Ličanima baš ostadoh dužan! No, valjda će i za to još biti vremena...
Razgovarala: Maja Benović (Studio, april 1986.)
 |
| "Salaš u Malom Ritu", uoči emitovanja prve epizode, 29. II 1976... |
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)