Priča o Dubrovačkim trubadurima (1/3): "Đelo, komponiraj neku pjesmu samo za nas... "

Dvadeset i petog veljače 1968. u Skoplju se birala pjesma koja će zastupati Jugoslaviju na natjecanju za Veliku nagradu Eurovizije, u Londonu 6. travnja. Premoćnim brojem glasova stručni žiri je izabrao kompoziciju »Jedan dan« Đele Jusića, koju je izveo ansambl »Dubrovački trubaduri«.

Nakon proglašenja odluke kasno uvečer na kraju TV programa, na dubrovačkom Stradunu je zavladalo slavlje. Dubrovčani su izašli na ulicu da proslave uspjeh svojih miljenika, kojima je ovo, nakon lanjske nagrade u Splitu za melodiju »Luda mladost«, drugi veliki pothvat.

Ljubitelji zabavne muzike s jednodušnom simpatijom podržavaju šest mladih Dubrovčana i ne kriju optimizam u pogledu njihovog dobrog plasmana.

U Londonu - kažu neki u šali - Dubrovčani imaju sreću. To je prije dvije godine dokazala i Nikica Marinović, kad je izabrana za »vicemiss« svijeta. Zašto i »Trubaduri« ne bi ponovili taj uspjeh, na svom području?

Tko su ovi mladi Dubrovčani, koji su »na juriš« osvojili simpatije jugoslavenskih ljubitelja zabavne muzike? To ćete saznati iz memoara što ih »Dubrovački trubaduri« pišu ekskluzivno za »Plavi vjesnik«.



Profesor je volio muziku

Bilo je to negdje 1956. godine. U jednoj od dubrovačkih osmogodišnjih škola pričalo se kako u VI d grupa dječaka veoma lijepo svira i pjeva: glas se širio među učenicima i među nastavnicima. Mi smo bili veoma ponosni zbog toga. Za vrijeme odmora ili nakon škole, okupili bismo se u razredu i zapjevali koju od pjesama koje su tada bile popularne.

Kako su nas drugovi hvalili, nama su rasla krila i jednog dana nagovorismo svog starijeg kolegu Đelu Jusića, koji se već »ozbiljno« bavio muzikom:

- Đelo, komponiraj neku pjesmu samo za nas, koju ćemo zajedno pjevati!

Tako je nastala kompozicija »Himna šestog d« koja je predstavljala neslužbeni debi »Dubrovačkih trubadura«.

Možda ne bismo izdržali u našoj upornosti da nas u nastojanjima i radu nije hrabrio naš profesor zemljopisa. Ni danas ne znamo je li taj čovjek zaista volio muziku i poznavao je, ili je naprosto uživao da bude u društvu mladih. Bilo kako mu drago, on bi uvijek kad bi odlazio sa sata rekao:

- Momci, za idući sat donesite gitaru i bacite koju pjesmicu... !

Tako su se satovi zemljopisa polako pretvarali u naše improvizirane koncerte, što je naravno, razred prihvaćao s velikim zadovoljstvom.


Prvi saksofon

Godine su prolazile, a mi smo polako postajali svjesni kakva nam se prilika ukazuje. U Dubrovniku u to vrijeme nije bilo ozbiljnijeg zabavno-muzičkog sastava i po lokalima su nastupali problematični ansambli, ako ih je uopće bilo. Đelo, koji je oduvijek bio »alfa i omega« našeg sastava, sve je češće govorio do moramo formirati »pravi« ansambl.

Tada još nismo imali ni opreme da nastupamo zajedno. Svirali smo na instrumentima koji bi nam dopali ruku. Najveći događaj iz tog razdoblja pamtimo kao da se jučer dogodio: Luciano je za jeftine pare kupio izvrstan saksofon.

Dogodilo se to posve slučajno, u ljetu 1960. godine. U »Labirint« baru svirao je tada orkestar u kojem je saksafonist bio Holanđanin, vrlo veseo čovjek. Taj je volio pogledati čaši u dno i pravio u lokalu račune koji su premašivali njegove platne mogućnosti. 

Kad mu je jednom konobar ponovo donio račun, pokazalo se da za naplatu nije dovoljna cijela Holanđaninova mjesečna plaća. Sto sad? Račun je valjalo podmiriti i stranac se odlučio da proda svoj skupocjeni, gotovo novi saksofon. Tada je vrijedio bar dvjesta tisuća dinara, ali ga je Luciano, koji se slučajno zatekao tu, dobio za četvrtinu cijene! Nakon kupnje, zavladalo je među nama pravo slavlje. Bio je to prvi vrijedan instrument što smo ga imali.


Vatreno krštenje


A kako je »službeno« formiran ansambl? Dogodilo se to na pomalo neuobičajen način, 1961. godine. Đelo se ženio i mi smo mu morali svirati na svadbi. Ali, ni mladoženja nije imao privilegije - morao je i sam svirati! Tada, na svadbi, pjevali su s nama »Trio TIVIDI« i kvartet »4 M«.

Budući da Đelo stanuje malo izvan grada, idući mu u svatove prošli smo kroz Dubrovnik, pored Straduna. Bio je to »putujući koncert« koji je na prozore i na ulicu izmamio mnogo ljudi. Dobro raspoloženi, nismo se brinuli čak ni za to hoćemo li ispasti neozbiljni. Hamo, koji je u to vrijeme pjevao u dubrovačkoj Gradskoj kavani, marširao je na čelu kolone, mašući - običnom metlom. U takvoj formaciji prošli smo i kroz prostorije Gradske kavane.

Na svadbi je bilo lijepo, a gosti koji su se zatekli kod Đele nisu nas se mogli nahvaliti:

- Momci, izvrsni ste!

- Osobito mladoženja!

- Mogli biste nastupiti na festivalu!

- Zašto ne pokušate?

O festivalu tada nismo ni sanjali, ali smo te večeri bili u velikoj formi. Đelina svadba bila je naše »vatreno krštenje« i ostat će nam u najdražoj uspomeni, unatoč - tužnom završetku.

Kad se Hamo iduće večeri pojavio u Gradskoj kavani, direktor, ogorčen jučerašnjim incindentom, saopćio je glatko mladom pjevaču:

- Ne morate se više truditi i dolaziti ovamo ni s metlom ni bez nje! Dobili ste otkaz!

Tako sam - kaže u šali Hamo — htio-ne htio, morao prihvatiti angažman vokalnog solista u »Trubadurima«.


U mornarskim uniformama


Naš prvi nastup izvan Dubrovnika bio je za postradale od potresa koji je u to vrijeme pogodio Makarsku i njenu rivijeru. Makarska nam se tada činila daljom nego danas London i nastojali smo da publici po svaku cijenu ostanemo u ugodnoj uspomeni.

Ali, kako ostaviti dobar dojam, kad ti nedostaju osnovni rekviziti? Budući da nas je tada u ansamblu bilo osmorica, odlučili smo da među sobom izvršimo »podjelu rada«.

Kad smo stigli u Makarsku, sami smo lijepili plakate po drveću, po izlozima i uglovima kuća. Nije nam bilo teško, niti nas je bilo stid - iako nas nitko nije poznavao. Ali, pravi »spektakl« uslijedio je tek uvečer.

Osjećali smo da publiku treba iznenaditi nečim novim i originalnim, osjećali smo potrebu da stvorimo nekakav svoj »show«. Ali, budući da nismo znali kako bismo to učinili, odlučili smo se za najjednostavniju »varijantu«: poput sportske momčadi, optrčali smo dvoranu u kojoj se priredba održavala. Jedan dio publike je pljeskao, a drugi se smijao, ne shvaćajući o kakvom se ansamblu zapravo radi.

To je bio jedini način da zaista budemo - uniformirani, prijatelji pomorci veoma su nam rado posudili svoja odijela.

Makarani su bili oduševljeni nastupom što smo im ga priredili.


Živjeti od nota


U to vrijeme već smo se bili opredijelili. Budući da nas je većina završila srednju školu, a ljubav prema muzici nadjačala ostale ambicije, odlučili smo da nam muzika postane i pravo, stalno zanimanje.

Ponekom se to možda činilo odviše smiono. Dubrovnik je malen grad, i turistička sezona traje jedva pola godine (tada je bila još kraća) - gdje ćemo moći neprestano nastupati? No, mi kao da smo znali da će nam se ukazati bolje prilike. Ljeti smo svirali na terasi »Jadrana«, zimi gdje bi nas zvali, u okolnim mjestima i na otocima. Naši sugrađani nisu nas još uzimali ozbiljno i obično bi nas ispraćali riječima:

— Ajde, ne ludujte djeco, prihvatite se ozbiljnog posla!


Kraj 1. dela - Nastaviće se...


Muzičke legende: Dubrovački trubaduri (2. deo) - Od Straduna do Londona




OSOBNA KARTA »DUBROVAČKIH TRUBADURA«


Đelo Jusić (27 godina), oženjen, dvije kćeri: Dubravka (6) i Milva (5). Šef ansambla, svira gotovo sve instrumente, najčešće mandolinu ili gitaru.

Luciano Kapurso (25 godina), neoženjen. Svira saksofon, klarinet i flautu.

Marko Brešković (24 godine), bas gitarist i kontrabasist, neoženjen.

Hamo Hajdarhodžić (26 godina), oženjen, sin: Mario (6). Hamo je vokalni solist ansambla.

Slobodan Berdović (26 godina), neoženjen, u ansamblu svira klavir ili orgulje.

Ladislav Pađen (23 godine), bubnjar ansambla. Oženjen, uskoro otac!


Svi članovi ansambla po potrebi su i vokalni solisti.