Nakon proglašenja odluke kasno uvečer na kraju TV programa, na dubrovačkom Stradunu je zavladalo slavlje. Dubrovčani su izašli na ulicu da proslave uspjeh svojih miljenika, kojima je ovo, nakon lanjske nagrade u Splitu za melodiju »Luda mladost«, drugi veliki pothvat.
Ljubitelji zabavne muzike s jednodušnom simpatijom podržavaju šest mladih Dubrovčana i ne kriju optimizam u pogledu njihovog dobrog plasmana.
U Londonu - kažu neki u šali - Dubrovčani imaju sreću. To je prije dvije godine dokazala i Nikica Marinović, kad je izabrana za »vicemiss« svijeta. Zašto i »Trubaduri« ne bi ponovili taj uspjeh, na svom području?
Tko su ovi mladi Dubrovčani, koji su »na juriš« osvojili simpatije jugoslavenskih ljubitelja zabavne muzike? To ćete saznati iz memoara što ih »Dubrovački trubaduri« pišu ekskluzivno za »Plavi vjesnik«.
Luda mladost
- Kad čovjek dođe na Mjesec, »Dubrovački trubaduri« nastupat će na festivalu! - bockao je Marko sebe i nas, kad bi u novinama izašao popis odabranih melodija za »Opatiju«, »Zagreb« ili »Split«.
Da ne zaboravimo još jednu sličnu »pažnju« sa strane diskografskih kuća. U vrijeme naših prvih uspjeha, na nas je bacila oko produkcija RTB. Obećali su nam da ćemo snimiti ploču i tražili su od nas snimljeni materijal na magnetofonskoj vrpci. Mi smo vrpcu poslali, ali smo preko cijelog koluta povukli sasvim tanku poprečnu ravnu crtu olovkom.
Nemoguće je vrpcu ponovo namotati tako precizno da bi crta što teče preko navoja bila ponovo ravna. Ako, dakle, budu slušali vrpcu i natrag je namotali, crta više neće biti ravna, nego cikcak. Tako smo mislili i dobro je što smo to učinili. Jer, nakon nekog vremena snimka se vratila iz RTB-a, uz obrazloženje:
»Preslušali smo materijal, ne odgovara nam.«
A crta je brla netaknuta - sasvim ravna! Vrpca, dakle, uopće nije bila na magnetofonu, niti se odmatala!
Dakle, bili smo navikli na svašta. Tim više smo se iznenadili kad smo početkom 1967. dobili obavijest od Splitskog festivala:
"Vaša kompozicija »Luda mladost« ušla je u festivalski izbor."
Klicali smo od radosti. Je li to moguće? Nakon što su »Ludu mladost« odbili sa zagrebačkog festivala?!
- To je vjerojatno nekakva zabuna - komentirali su Luciano i Đelo.
Ali nije bilo vremena za šalu. Naša odgovornost bila je tim veća što je »Split« bio prvi naš festival na kojem su nastupali i strani pjevači. Neka od tih imena nismo uopće znali, a druga su nam bila poznata s vrhova svjetskih top-lista. Tko zna kakva nas konkurencija očekuje?
Cijelo proljeće prošle godine proteklo nam je u pripremama za »Melodije Jadrana 67«.
Nepoznati uljezi
Kako je bilo na »Melodijama Jadrana« i nakon njih, vjerojatno se sjećate. »Ludu mladost« još i danas pjeva cijela zemlja. Kad smo na festivalu nastupili prvi put, neposredno pred nastup, otkrili smo da nešto nije u redu s razglasom. Nastala je neugodna tišina među publikom, koja je prijetila da se pretvori u oluju. Ali, onda je krenulo. Pljesak što je zaorio nakon izvedbe - bubnjao nam je u ušima. Bili smo svjesni da je to trenutak istinske, definitivne afirmacije.
Ali, zbog toga što su nas pozvali na festival, mi sebi nimalo nismo laskali da smo poznat ansambl. O tome najbolje svjedoči i anegdota sa splitskog festivala. Veče uoči prvog koncerta priređivao se prijem za učesnike festivala. Tih dana bila je u Splitu pasja vrućina, čak i noću, i ljudi su hodali odjeveni najoskudnije, koliko je dopuštala pristojnost.
Prijem se održavao navečer na terasi hotela »Bellevue«. Uzvanici su dolazili odjeveni kojekako, pa smo se i mi poveli za njihovim primjerom. Jedini je Marko, koji je imao zajedničku pozivnicu za sve nas, obukao tamno odijelo i zakopčao se do grla, pateći za nas ostale. Mi smo imali tanke hlače i košulje kratkih rukava. Nekako smo prošli kraj konobara na ulazu, a u srcu nam je odlanulo kad smo vidjeli da su još nepriličnije od nas odjeveni - »Shadowsi«.
Međutim, poznate »Shadowse« šef sale nije dirao, nego se okomio na nas; na nesreću, stali smo malo po strani.
- Momci - odmjerio nas je sumnjičavo - kako ste se uvukli unutra? Napolje, cukuni!
Nakon šest godina profesionalnog nastupanja stali smo zamuckivati:
— Mi... ovaj, nastupamo na festivalu! Mi, mi smo »Dubrovački trubaduri«.
- Asti svita, kakvi »Trubaduri«??! Znam ja te podvale!
Naše ime očito mu ništa nije govorilo. Kad mu je Marko pokazao pozivnicu, konačno se malo umirio i rekao kao da nam čini uslugu:
- Dobro, dobro, ostanite! Ali da ste bili mirni ka bubice!
Dva dana nakon toga ponovo je bio prijem, no istom mjestu. Ali, u međuvremenu mi smo već bili nastupili na festivalu i popularnost nam je višestruko porasla, doslovno - preko noći. Trebalo je da vidite osoblje »Bellevuea« kako je bilo ljubazno kad smo se pojavili na ručku. Svakog od nas posluživao je po jedan konobar!
Prava inspiracija za »Jedan dan«
Nakon festivala, naš kalendar turneja znatno se popunio. Nastupali smo po cijeloj zemlji, oko Nove godine najviše u Beogradu. Jedan koncert u Domu omladine ponovili smo čak u 10 navečer i dvorana je bila rasprodana.
Krajem januara, jedne noći u vlaku Sarajevo - Beograd, Đelo je napisao kompoziciju »Jedan dan« i - tačno jedan dan prije isteka roka poslao je na natječaj za Euroviziju. Bili smo gotovo zaboravili na to, kad nas ujutro 3. februara - stanovali smo u splitskom hotelu »Marjan«, u toku turneje po obali - dakle, kad nas tog jutra probudi po sobama telefon. Prvog su zvali Đelu.
- Halo, ovdje Zagreb, na aparatu muzički urednik Mićo Brajević. Đelo čestitam!
Bunovan, Đelo se spetljao:
- Čestitate? Na čemu, do vraga?
- Vaša kompozicija »Jedan dan« pobijedila je na zagrebačkoj selekciji za Skoplje, gdje se bira naš kandidat za »Pjesmu Evrope 68«. Čestitam! Najbolje će biti da vi sami to pjevate!
- Ali, mi smo htjeli da pjeva Gabi...
- Najbolje će biti da sami pjevate. Po propozicijama, doduše, ne možete, ali ćemo vas podijeliti u duet uz pratnju vokalnog trija. Jedan će se, dakle, morati žrtvovati ...
Sad smo svi bili budni. Ali, izbila je nova nevolja. Tekst za »Jedan dan« napisao nam je Dubrovčanin Stjepo Stražičić. Đelo je taj tekst uzeo, poslao ga u Zagreb, ali sada nije znao ni riječi. Rekao je to Mići. Mićo mu je zatim telefonski iz Zagreba diktirao tekst. Valjalo je hitno napisati aranžman.
No, mi smo morali odmah u Zadar, gdje smo imali nastup. U Zadru je Đelo htio napisati aranžman, ali u cijelom gradu nismo mogli dobiti notnog papira! Snašli smo se nekako, skrpivši nekoliko komada starih listova. Nešto papira dobili smo čak i u samostanu, kamo smo išli pitati u nevolji.
Tog dana, smjenjivali su se lijepi i neugodni trenuci. Na putu iz Splita u Zadar nešto smo se bili porječkali sa šoferom našeg kombija, koji nam je iznajmio »Atlas«. Dok smo u Zadru po podne radili na aranžmanu, u sobu je došao konobar, noseći rakiju, i rekao:
- Ovo vam šalje Frano Bačić za izmirenje.
Bio je to naš šofer. Savjest nas je zapekla što smo se jutros prema njemu tako ponašali.
Ali, uskoro je u sobu ušao i sam Frano. Kad je čuo da vježbamo »Jedan dan«, zastao je na vratima i pošutio nekoliko trenutaka, a zatim rekao potpuno uvjeren u ono što govori:
- Momci, ova je dobra za Euroviziju! Ta ide u London!
Bila je to prva prognoza u koju smo vjerovali svim srcem.
Sretno u Londonu!
Što se dogodilo u Skoplju - znate. Otad, pa do časa kad ovo čitate, danju i noću mislimo samo na trenutak kad ćemo u Londonu pred auditorijem od nekoliko desetaka milijuna TV-gledalaca s »Jednim danom« braniti »boje« naše zabavne muzike i Dubrovnika. Svjesni smo da u Londonu valja učiniti što bolju propagandu i našoj zabavnoj muzici i našem turizmu.
Zbog toga smo dobro prostudirali sve: od muzike do naše trubadurske odjeće. A za turističku propagandu vodimo sa sobom i dvije djevojke u konavljanskim narodnim nošnjama.
Hoćemo li uspjeti? Ne možemo vam to reći, ali vam obećavamo da ćemo se zalagati kao nikad dosad. A svaki eventualni uspjeh bit će jednako naš i vaš. U Londonu će nam ulijevati hrabrost vaše »fige« i vaše navijanje. Do viđenja!
Vaši: Đelo, Luciano, Marko, Hamo, Slobodan i Ladislav - »Dubrovački trubaduri«
Kraj 3. dela - Kraj feljtona
Za kraj, osvrt na koncert Dubrovačkih trubadura u Beogradu - novinarka Džuboksa (u broju od 3. januara 1968) više je nego oduševljena nastupom Đela, Marka i ostalih momaka:
Ulicama Beograda trubaduri pevaju...
Najzad pravi jugoslovenski sastav
Ulicama Beograda trubaduri pevaju...
Najzad pravi jugoslovenski sastav
Čisti jugoslovenski folk sa „pravim" prizvukom bita, originalnost do maksimuma, profesionalna ležernost kojoj treba zavideti, novi i „naš" zvuk, maestralno odabran repertoar i nadasve on, Đelo Jusić, taj Lenon „Trubadura" koji nam je poklonio nezaboravni drugi deo koncerta — sve je to razlog što su dubrovački momci doživeli u Beogradu ovacije kakvim malo koji jugoslovenski sastav može da se podiči!
Tek — bila je to pouka kako treba i šta treba, bila je to nedvosmislena lekcija svima onima koji i dalje traže sebe i svoj stil dok se u nama budi opravdana bojazan da taj dan nikad neće stići. Bio je to dokaz, jasan i neoboriv, da je mogućno stvoriti i naš bit, i naš folk ako se pri tom ume. A ako iko ume — ume Đelo Jusić!
Prvi deo koncerta ispunile su melodije neprolazne vrednosti, ne „skinute" sa trake već doterane i obrađene, u potpunosti prilagođene stilu „Dubrovačkih trubadura" začinjene njihovim osobenim sokom.
U tom i takvom izdanju, nikom nije smetalo što je slušao nešto čega nema na sadašnjim top-listama, čemu se divio u bližoj ili daljoj prošlosti, niko nije ustao protiv ,,La bambe" i protiv „Gvantanamere", niko nije zaključio da ,,Monday, monday" i „Strangers in the night" ne pripadaju „Mamama i tatama" ili legendarnom Frenki-boju, jer je sve to zajedno bilo trubadursko i samim tim besprekorno.
Međutim, trebalo je sačekati drugi deo koncerta pa zapljeskati svom silinom. Bio je to deo Đele Jusića, koktel njegovih ostvarenja sav satkan od prefinjene muzike („Ljuven zov"), duhovitih pošalica („Dundo Pero"), šaljivih bit-poskočica „Auto-stop" i neprolaznih vrednosti („Linđo" ).
Ako Bitlsi imaju Džona i Pola, a Stounsi Mika i Kejta, „Trubaduri" imaju Đelu i zato ne moraju da strahuju od sledeće mode koju će doneti budućnost. Jer, ma šta ta budućnost donela, Đelo i njegovi momci imaće da joj udahnu deo svoje duše i svog muzičkog smisla koji će od tog budućeg hita stvoriti NAŠ hit. A to je jedini put traženja nekog našeg bita, neke suštine.
I zato je neoprostivo što Đelo, Marko, Lući, Harno, Laci i Bobo zabavljaju samo svoj Dubrovnik i njegove žitelje i što nisu češće gosti „kontinenta". Jer, ima tu šta da se čuje i šta da se nauči.
— Veoma smo zadovoljni prijemom na koji smo naišli u Beogradu — rekli su nam „Trubaduri" neposredno pre odlaska iz našeg grada. — Da, možda ima istine u tome da smo u Dubrovniku pomalo izolovani, da nemamo dovoljno kontakta sa ljudima iz ostalih naših velikih gradova i da to otežava naš rad na širem planu. Mi, eto, nismo imali prilike da čujemo čak ni neke od naših vodećih sastava. Ne bismo mogli da damo sud o našoj pop-muzici jer nemamo uvid u sva zbivanja. Indeksi? Da, dobri su. U instrumentalnom pogledu čak izvrsni, vokalno ne na istom nivou. Kameleoni? Nikada ih nismo slušali.
Za vreme svog boravka u našoj zemlji, poznata američka pevačica Dajna Šor izjavila je da su joj se u Jugoslaviji iznad svega dopali Dubrovnik i "Dubrovački trubaduri". Dajna, čiji šou spada među najgledanije emisije američke televizije, pozvala je „Trubadure" u goste.
Do realizacije ove zamisli treba da dođe u martu iduće godine. "Trubaduri" planiraju i odlazak u Rio de Žaneiro, i novu ploču, i nove kompozicije i još mnogo toga. Nadamo se da će planirati još neku posetu našem, i ne samo našem gradu. Jer, takva, njihova muzika nama je potrebna...
