- Pa treba biti Miladinov na prvom
mjestu, kad su njih dvojica, odvratila je na moju primjedbu Sanda
Langerholz.
Devet je prošlo i dvoipogodišnji
Kiril već spava.
Njegov otac je u to vrijeme sigurno bio budan u švicarskom gradu Montreuxu, kao promatrač na tamošnjem festivalu.
Na povratku će vjerojatno udovoljiti svojoj pasiji sakupljača: kupit će nekoliko boca žestokog pića za svoju zbirku. Jedan dio u njihovom stanu prekriven je do stropa s policama, na kojima su boce s etiketama najpoznatijih svjetskih proizvođača žestokih pića.
- Nažalost, prazne su. Ali, bitno je
da su sve te boce bile nekoč pune, objašnjava Sanda Langerholz, - Kad nema Angela, nemamo niš' za popit. Malo ćemo još iscjedit iz
ove flaše.
Njegov otac je u to vrijeme sigurno bio budan u švicarskom gradu Montreuxu, kao promatrač na tamošnjem festivalu.
Na povratku će vjerojatno udovoljiti svojoj pasiji sakupljača: kupit će nekoliko boca žestokog pića za svoju zbirku. Jedan dio u njihovom stanu prekriven je do stropa s policama, na kojima su boce s etiketama najpoznatijih svjetskih proizvođača žestokih pića.
Na drugim policama su knjige. Gramofon
i magnetofon sa stereo uređajem. Jedan dio zida pokriven je
plakatima i fotografijama Sande Langerholz.
- Te fotografije su iz razdoblja kad smo
hodali i kad se bavio svojom jedinom pravom ljubavi - fotografijom.
Danas više nema vremena. Luđački posao. Osim u Zagrebu, radi u
Ljubljani i Beogradu. Tako da mojih fotografija više nema. Sad je
Kiril taj koji se slika. Ali daleko manje nego što bi to čovjek
očekivao. Kažem mu: Angel, moraš mi dat jedan aparat i uvesti me u to.
Sad ima četrdeset godina, a od toga se trideset i pet bavio fotografijom. Studirao je povijest umjetnosti. Sad se bavi i muzikom, kao kompletni autor svojih emisija.
Na zidu je i slika Sofije Loren, plakat pjevača Roberto Carlosa i reklamni plakat za »Crazy Horse«, na čijem crtežu dama ima umjesto smokvinog lica kukasti križ.
- Rođena sam u Zagrebu. Tata mi je
Slovenac, a mama Slavonka. Osim toga se još i Makedonija pridružila.
Tako da je to trojezična i dvoprezimena familija. Sasvim
jugoslavenska familija.
Njihov trosobni, ukusno namješten stan
uskoro će im biti pretjesan. Očekuje se novi član obitelji
Miladinov-Langerholz.
Na zidu još jedan plakat: "Ljubimica divljeg zapada". Naslovna uloga Sanda Langerholz. Razgovaramo o njenoj karijeri.
- Ne bih mogla reći do sam ikada
imala nekih kriza. Nikad nisam od svoje karijere pravila nešto veličanstveno. Nikad to
nisam smatrala nečim velebnim. Možda je to moja mana. Nikad nisam
imala nekih kriza, osim kad sam bila onemogućavana, pa nisam dobila
angažman. Onda sam radila u kazalištu lutaka i osjećala se
otprilike kao krojačica koja obavlja svoj posao, a želi da radi u
nekom salonu.
Slika na TV ekranu »pliva«.
- Angel podešava antenu, tako da može
gledati i ljubljanske emisije. Izgleda da ju nije dobro učvrstio, pa
ju vjetar njiše...
Iskreno govoreći, kad gledamo svoje emisije pronalazimo
bezbroj zamjerki. Trebalo bi to pogledati, kad Angel i ja gledamo.
Popadamo od smijeha. Nema emisije za koju bi rekli: tu smo izvrsno
napravili...
Uzimam se kakva jesam. Koliko mogu, toliko dam. Nikad ne
pomišljam: ja sam stvarno grandiozna, ali nisam postigla što sam mogla. Isto tako sam
možda malo previše pasivna. Koji put kad mi se pružila prilika da
dođem u kontakt s tim i tim osobama, ja sam propuštala šansu.
Previše sam komotna za takve stvari. Probijati se, šarmirati nekog,
pokazivati što znam, sve ono što ide uz pravljenje karijere, da
budem stalno u društvu, u centru, vidljiv, sve to mi je previše
komplicirano. Ja se uvijek brže-bolje povučem.
Pripalila je cigaretu i nasula si
nekoliko kapi whiskyja, da mi pravi društvo, kako reče. Zatim me
je upitala:
— Na kraju krajeva, najveći uspjeh u našim mjerilima, šta je to? Umjesto pet milijuna, poznat će vas osam milijuna ljudi. I šta ste time dobili? Ako ste vi u redu, oni vas cijene i ovako. To malo zvuči kao hipi-filozofija. Što je zapravo dobra filozofija.
Do prozora je montirana velika
njihaljka. U njenoj blizini igračke.
— Sada smo dvije trećine više
vremena doma, nego prije. Ne da bi se izolirali: svoj kutak, svoja
slobodica i te stvari. Nego mislimo voditi svoj život. Ima ljudi po
kavanama koji vode svoj život. Osim toga mislim da se ljudi premalo
bave sami sobom. Baš mladi.
Zato mislim, jako je zanimljivo da osjetiš svoj život. Ne nekim bajoslovnim stvarima. Recimo u brzini od sto osamdeset kilometara na sat. Već i u malim stvarima... Ćak idemo i manje u kino i kazalište. To je neminovnost zvana Kiril. I sad će se to malo produljiti.
Zato mislim, jako je zanimljivo da osjetiš svoj život. Ne nekim bajoslovnim stvarima. Recimo u brzini od sto osamdeset kilometara na sat. Već i u malim stvarima... Ćak idemo i manje u kino i kazalište. To je neminovnost zvana Kiril. I sad će se to malo produljiti.
Otišla je na trenutak da pristavi
kavu.
Srećom Angel
jede kod svoje mame. A Kiril jede kod svoje mame. Učila sam za njega
kuhati. Išla sam na tečaj u dječji dispanzer. I znate šta mi je
bila najveća muka? Morala sam sve ono probati što sam skuhala. A
hrana za male bebe nije nimalo ukusna.
Osim magnetofonskih traka, ploča,
knjiga, fotografija i boca, Angel je unazad godinu dana počeo
skupljati i automobilske prospekte. Odabrao je »Renault 16«.
Približava se ponoć. U stanu
Miladinov-Langerholz još pred par godina bilo je to najprijatnije
vrijeme za razgovor, slušanje muzike, poslije neke premijere ili
TV-snimanja.
- Angel najviše noću radi. Prije smo
oboje bili veliki spavači. Ali Kiril nas je sve izdresirao. Navikli
smo se da rano ujutro ustajemo ...
Oprostio sam se s ljubaznom domaćicom,
iako mi je još nešto nedostajalo u intervjuu. Kasnije sam se
sjetio. Budući da nije bilo Angela Miladinova, nitko nije spomenuo
režisera Ivana Hetricha. A njih dvojica nikad ne propuštaju priliku
da spomenu jedan drugog. Vjenčani su kumovi.
Napisao: Ivan Kreutz (Plavi vjesnik, 1968.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
