Jedno je pouzdano - mlađi od dvadeset godina uglavnom su poludjeli za sarajevskom plavo obojenom električarskom pošasti.
Dolazeći u Bjelovar, znatiželjno sam tražio neke znakove održavanja koncerta Plavog orkestra u tome gradu. No, nigdje nijednoga plakata, nikakve obavijesti. Taksist kaže da su ovdje pre neki dan nešto reklamirali razglasom postavljenim na krov automobila, ali on ne zna što je to bilo.
Ne baš ohrabreni obavijestima, Goran Marić, alias
Malcolm Muharem, izvršni producent Plavog orkestra, i vaš
doljepotpisani izvjestitelj došli su pred dvoranu prilično
razočarani.
Raspitujem se o broju prodanih
ulaznica.
Sedam stotina u pretprodaji.
Blagajnica kaže da toliko još nikad nije prodano. Organizatora pitamo zašto nije poduzeta jača propaganda?
Sedam stotina u pretprodaji.
Blagajnica kaže da toliko još nikad nije prodano. Organizatora pitamo zašto nije poduzeta jača propaganda?
»Za njihov koncert svaka je propaganda
bacanje novca. Ne brinite, sve će biti puno, djeca su čisto
poludjela!«
S nevjericom smo, nakon dva sata,
gledali u mnoštvo dječaka i djevojčica koji su opsjedali dvoranu.
Tisuću pet stotina prodanih karata. Apsolutni rekord za Bjelovar. Pred vratima svlačionice u kojoj je "mala, ali hrabra plava četa", okupili su se novinari iz mjesnih radio-stanica i listova.
Svi traže razgovore s Lošom (Aleksandar Lošić).
On strpljivo, no čini mi se već pomalo i naučeno odgovara na svako pitanje. Dvorana je dupkom puna. Željko Radočaj, jedan od, tvrdi se, najboljih ton-majstora u zemlji, iskušava zadnji put razglas.
Momci namiču make-up, presvlače se u radna odijela (traperice i crvene rupce) i izlaze na pozornicu.
Tisuću pet stotina prodanih karata. Apsolutni rekord za Bjelovar. Pred vratima svlačionice u kojoj je "mala, ali hrabra plava četa", okupili su se novinari iz mjesnih radio-stanica i listova.
Svi traže razgovore s Lošom (Aleksandar Lošić).
On strpljivo, no čini mi se već pomalo i naučeno odgovara na svako pitanje. Dvorana je dupkom puna. Željko Radočaj, jedan od, tvrdi se, najboljih ton-majstora u zemlji, iskušava zadnji put razglas.
Momci namiču make-up, presvlače se u radna odijela (traperice i crvene rupce) i izlaze na pozornicu.
"Loša, Loša", cijela
dvorana skandira u ritmu a on sa zavidnom profesionalnošću smiruje
atmosferu i poziva publiku na zajedničko druženje.
Potpomognut Ćerom I i II (Admirom i Samirom Ćeramidom), te Pavom (Mladenom Pavićevićem).
Saša zajedno s publikom postaje nešto kao savršeno uvježbani zbor. Dva bisa - i kraj. Nastaje stampedo.
Potpomognut Ćerom I i II (Admirom i Samirom Ćeramidom), te Pavom (Mladenom Pavićevićem).
Saša zajedno s publikom postaje nešto kao savršeno uvježbani zbor. Dva bisa - i kraj. Nastaje stampedo.
Nekoliko stotina plavih fanatika razmiljelo se hodnicima dvorane u potrazi za autogramima i fotografijama. Nakon sat i pol čekanja na raščišćavanje gužve, što nije urodilo plodom, probijamo se do automobila i polazimo u Zagreb.
Saznajem da je to bila jedna od blažih gužvi. Katkad se, naime, čekalo i po četiri sata u garderobi. No, to je tek početak. Očekuje ih još sedamdesetak takvih iskušenja do Nove godine, kad namjeravaju završiti turneju. Pa tko živ, a tko mrtav.
To jest, pa ostali ili propali!
Tekst i snimke: Ivo Pukanić (Studio, IX 1985.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
