Odlučili smo se prvo uputiti u Karakaj.
Pokraj nas promiču kuće od ćerpiča, džamije i žene u šarenim dimijama...
Uvlačimo se sve dublje u Bosnu, nadomak Srbiji. Uz cestu hrpica ovaca, a u potoku klinci plivaju na auto-gumama. Na autobusnim stanicama slastičarnice, leblebdžinice i kavane primamljivih naziva: »Plava laguna«, »Uranak«.
Razbijena stakla, plakati s kojih se smijese folk-zvijezdice... I puno, puno prtine. Nedavno je područje Karakaja iznenadila teška poplava.
Zbog obilne kiše, rječice Sapna i Hoča razlile su se napravivši veliku štetu... Polomljeni kukuruz i pšenica i razvaljena (i sada zasušena) korita potoka svjedoče o toj nepogodi. Blato koje je voda raznijela po cestama i dvorištima pretvorilo se u debelu prašinu...
Sunce već desetak dana nesmiljeno peče.
U Karakaju uočavamo tvornicu glinice
iz čijeg je ogromnog otvora (dimnjaka?) izlazila narančasta para i
u finim se kapljicama spušta na omladinsko naselje »Heroj Tito«. U
štabu naselja nam kažu da te kapljice stvaraju trajna oštećenja
na automobilima. S ljudima je, navodno, sve u redu.
U blizini naselja načičkano je još
mnogo dimnjaka: Karakaj je industrijski dio Zvornika. I sadašnje
omladinsko naselje izraslo je iz otkupljenih radničkih baraka:
vlažne su (zidovi su do pola metra visine obilježeni poplavom),
zagušljive i neudobne. Zidane zgrade u naselju »Mladost« kod Tuzle
mnogo su udobnije. Na to nas odmah upozorava Zijad Softić,
informator na akciji.
Meho Đardagon, ozbiljan omladinac iz
Zvornika, sadašnji komandant naselja u Karakaju, prve nas večeri
vodi u Centar za obuku (teritorijalna obrana) »Kušlat«, u blizini
Zvornika.
Tamo su vragolastim
sedamnaestogodišnjakinjama, vojnikinjama-polaznicama, brigadisti iz
naselja s omladincima iz Zvornika priredili »kulturno-umjetnički«
program. Na najnoviji hit Sinana Sakića, vojnikinje raskomoćuju
uniforme i pjevaju cupkajući u ritmu...
Radove prekidaju ratovi
Prilazi mi Meho i kaže: »Pogodio me
onaj prijedlog Slovenaca. Što bismo mi bez vojske?« Saznajem
kasnije da se Mehin militantni duh raspoznaje i u organizaciji života
u naselju: nema odstupanja od zacrtanoga: 4.00 — ustajanje, do 4.10
— umivanje, u 4.10 — jutarnja gimnastika... itd.
- Najduži tunel kroz Majevicu,
»Križevići«, postao je zaštitnim znakom čitave akcije, veli
Zijo. - Prvi put su ga počeli kopati u vrijeme Austro-Ugarske, no
radove je prekinuo Prvi svjetski rat. Drugi put su radovi započeli
pred sam Drugi svjetski rat. I tada su prekinuti, naravno... Sada će
valjda sve biti u redu!
Obilazeći dio trase nailazimo na
brigadu »Doktor Mladen« iz Čelinca. Pocrnjeli Zoran kaže: »Hrana
je dobra, ali je ima premalo. Smještaj je loš. Teško je preživjeti
mjesec dana u takvim barakama... Zaposlen sam u RO »Incel« u Banja
Luci. Dobio sam plaćeno odsustvo za odlazak na akciju. Dobrovoljno
sam se javio u brigadu jer me zanima izgradnja pruge!«
Zijo priča o problemima sa starosnom
strukturom akcijaša: »Nema pogodnih poslova za djecu. A ipak nam ih
općinski rukovodioci šalju. Kuda ćemo s tolikim raznosačima
vode?!«
Brigadistici Ristani Novaković (treću
godinu nezaposlenoj medicinskoj tehničarki) ovo je druga akcija.
Lijepa, znojna Ristana u kupaćem kostimu i tenisicama ističe:
"Organizacija rada na trasi nije dobra, to se mora priznati...
Ima dana kada nemamo što raditi... "
- Kako se brigadisti snalaze s normom?
- pitam Izeta, štapskog trasera, a on uz smješak odgovara: »Tu smo
negdje.«
Odlazimo do izlazne strane tunela
Križevići. Vozimo se prašnim makadamom i neprestano nailazimo na
tragove poplave: razvaljane mostove, uništene zasade kukuruza i
pšenice...
Zaustavljamo se kod česme izgrađene
još u doba Austro-Ugarske. Austrijanci su ostavili tragove i u
tunelu. Klesani kamen kojim su ga oblagali još se izvrsno drži.
Pred tunelom, uz nekoliko kamiona za odvoz iskopane zemlje, za sada
miruje i glodalica — specijalni stroj za bušenje tunela. Zbog
sipke zemlje i nadiranja vode, on je još neupotrebljiv.
Građa preostala od Austrijanaca
Dobijamo čizme i šljemove! Čizme su
mi prevelike za nekoliko brojeva. Izgleda da nije predviđen ulazak
sitnijih nožica u tunel. Do sada je samo jedna brigadistica odradila
smjenu u tunelu... I izjavila da nije bilo nimalo strašno... Gazimo
smeđe blato do gležnjeva i pažljivo hodamo da ne upadnemo u kanal
za otjecanje vode, iskopan uz rub tunela.
Iznad naših glava uvučena je u tunel
ogromna plastična cijev za upuhivanje svježeg zraka. U tunelu po
smjenama rade radnici GRO ŽTP Sarajevo. S njima se izmjenjuju i
brigadisti-dobrovoljci iz oba naselja, koji čine brigadu "Maršal
Tito".
Boru, poslovođu radova u tunelu
pronalazimo u maloj prostoriji iskopanoj u stijeni tunela, koji nas
vodi dalje u tunel. Dok voda kaplje po nama, pokazuje nam drvenu
građu preostalu još od Austrijanaca. Zemlja je sve zarušila i sada
ponovno treba kopati... Iako mi i šljem i čizme stalno ispadaju,
uspijevam bez problema (i straha!) uspeti se ljestvama do čela
tunela. Tamo se upravo iskopavaju novi centimetri. Upitavši radnike
kako su zadovoljni brigadistima, saznajem da se pri samom poslu oni i
ne razdvajaju. »Svi jednako radimo!« — govori jedan od njih. Iz
tunela se izvozimo kamionom natovarenim tek iskopanom zemljom.
Pomalo ratoborni traser Mika otkriva mi
da brigadisti zadnjih dana ne rade na izlaznoj strani tunela zbog
opasnosti od obrušavanja zemlje. Od prošle godine, kada su započeli
radovi na tunelu (svibanj 1986), iskopano je i zabetonirano 300
metara (do 1940. iskopano je prvih 120 metara). U zadnjih mjesec
dana, zbog podzemnih voda i klizavog terena, ima mnogo obrušavanja.
A to znatno usporava posao. Zemlja se osipa i u blokovima po 50
kubika. Čak i grede (promjera većega od pola metra) pucaju...
»S ove strane kasni se u radovima oko
82 metra, a s one preko 100 metara« — veli Mika. »Pretpostavlja
se da će za dvadesetak dana glodalica moći u tunel. A to će znatno
ubrzati rad.«
U naselje se vraćamo rano
poslijepodne. Razgovaram s Ragibom Kobiljarem, komandantom akcije. Ragib smatra da dobrovoljni omladinski
rad treba organizirati za izgradnju velikih objekata. »Prema
dosadašnjim rezultatima, investicija se potpuno isplatila« — veli
Ragib. — »Brigadisti rade poslove koje ne mogu obavljati strojevi.
Mnogi su uzeli godišnji odmor ili neplaćeni dopust samo da bi
sudjelovali na akciji... Kod nas nema izmišljanja prebačaja normi.
Rezultate provjerava investitor prema saveznim građevinskim
pravilnicima.«
Sljedeće godine predviđa se znatno
proširenje ove radne akcije. Ragib je spominjao pet omladinskih
naselja i 15,000 brigadista... Pruga Tuzla-Zvornik trebala bi biti
završena 29. 11. 1988. godine.
Ne gazi travu!
Od Zorana Jovanovića, zamjenika
komandanta akcije za društvene aktivnosti, saznajemo da brigadisti
organiziraju vrlo uspješne okrugle stolove (o religiji, AIDS-u...)
Česta su i večernja gostovanja estradnih umjetnika, književnika i
glumaca. Sa Zoranom i Zijom razgovaram o prekvalifikaciji
nezaposlenih u pet radničkih zanimanja (zidar, tesar, armirač...)
Tečaj za prekvalifikaciju traje tokom
jedne smjene (mjesec dana), a dokvalifikacija traje još mjesec dana
nakon toga. Poslije stjecanja radne knjižice, otvara se za mlade
radnike mogućnost zapošljavanja u radnim organizacijama —
izvođačima radova na pruzi.
»Ipak« — veli Zijo — »i dio
nezaposlenih odbija prekvalifikaciju. Radeći zajedno s već izučenim
armiračima, tesarima i sl. shvatili su da je to izuzetno težak
posao. I da su plaće male...«
Za naredno akcijaško ljeto predvida se
mogućnost prekvalificiranja omladinaca i u željezničarska
zanimanja (strojovođa, kočničar...)
Već prilično umorni, ipak odlučujemo
prošvrljati i drugim naseljem. Čim smo ušli u naselje, foto-Boris
odlučuje fotografirati soc-realistički kip, napravljen od krampova,
lopata i drugog alata. Da bi uspio mora malo prošetati po mladoj,
tek posijanoj travi... A tada, uz galamu izlazi zamjenica komandanta.
Odlučna Julija, izljubivši Ziju, svojim zvonkim glasom otjera
Borisa s travnate površine.
Priča nam poslije o svojoj uspješnoj
krađi zastave, zaspalim požarnicima. Za otkup je tražila sanduk
piva i vecchiu... Navečer je tu vecchiu poklonila ekonomu naselja za
rođendan.
U kancelariji s baršunastim stolicama,
TV-om u boji i video-recorderom, komandant Hamid Tučić nam govori
da je na izlaznoj strani tunela problem sipko tlo, a s ove strane
masna glina. Sporo se napreduje. Česte su lomljave podgrada.
Te večeri gledamo monodramu Nebojše
Surlana... Na opće veselje, nestaje struje. Uslijedilo je
pocikivanje djevojaka i vragolasto dobacivanje... Nitko iz štaba
nije prisustvovao predstavi. Mate, zamjenik komandanta za naselje,
zabilježio je, zadovoljno, nakon predstave, još jedan plus u
rubriku »kulturno-umjetnički program«.
A Nebojša je za te dvije večeri dobio
deset starih milijuna. Zato je morao auto-stopom do Tuzle... Prijevoz
za glumce nije organiziran...
Napisala: Đurđica Klancir (Polet, 1988.)
