Ništa slično! Oblačić prašine dokazuje da je Kojot, po tko zna koji put, promašio. Njegov neuspjeh naglašava dramatična i glasna glazba. I poslije te nedaće, Kojot ustaje i pokušava ponovo - njegova je sudbina da pokušava nadmudriti silu težu! Pokušava sve ne bi li uhvatio lukavu i brzu pticu, čije ga prodorno i podrugljivo glasanje, taj nepodnošljivi »bip-bip« dovodi do ludila!
»Otac« Kojota i Ptice trkačice proslavljeni je američki animator Chuck Jones. Kad je zamišljao seriju o nadmudrivanju to dvoje pustinjskih stanovnika, Jones je imao jasne zahtjeve: »Dajte mi jedanaest gegova i napravit ću film o Kojotu!«
Jones, koji je od 1938. radio kao
redatelj u tvrtki »Warner«, od 1949. do 1968. režirao je 22 filma
o ptici i kojotu, cijelu seriju uzbudljivih dogodovština, koje su
proslavile svoje junake širom svijeta. Oni su najzabavniji likovi u
povijesti crtanog filma. Osmišljajući Kojota, Jones je napravio
značajan pomak od, naprimjer, realizma prvih filmova o Bugs
Bunny-ju: kojot je stiliziran, ali tako da je sačuvana maksimalna
izražajnost.
Serija crtića koji istodobno
zabavljaju i zastrašuju, osmišljena je prema točno određenim
pravilima. Tako ptica-trkačica nikad neće nauditi kojotu. Štoviše,
ona mu se nikad ne približuje dovoljno da bi uspostavili fizički
dodir. U njihovu je nadigravanju kojot uvijek žrtva vlastitih
umotvorina.
Brzonoga ptica napakosti kojotu tako
što mu pokraj uha ispusti svoj nepodnošljivi krik - bip-bip.
Nadalje, najveći neprijatelj kojota zapravo je sila teža. Što god
poduzimao, kojot na kraju mora osvojiti simpatije svih gledalaca. On
je jedini i pravi junak, a ptica je uvijek u drugom planu. Dvoje
junaka nikad ne razgovara. Peto i posljednje pravilo serije glasi:
kojot nikada neće uhvatiti Pticu trkačicu!
Zanimljivo je što je Jones svoje
junake zamislio potpuno nijemima. Nadahnuće je pronašao u
izražajnosti glumaca i nijemim filmovima. On to ovako objašnjava:
»Mnogo sam naučio od Keatona. Naprimjer, kako valja koristiti oči! Kad Kojot priprema nešto osobito opako, uvijek napravi karakterističnu grimasu, nalik onima kakve se mogu vidjeti u prvim filmovima Toma Mixa kad igra poker. A izražajnost je postignuta malom promjenom u izražaju očiju.«
Osim gegova, crtići o nadigravanju
Kojota i Ptice trkačice nude bezbroj dosjetki. Sjetimo se samo
kvaziznanstvenih naziva junaka dobivenih latiniziranjem nekih
engleskih riječi.
Tako je Ptica nekada Speedus Demonicus
(Brzi demon), a Kojot - Appetitus Giganticus (Golem apetit) ili Road
Runner Digestus (Probavljač ptice trkačice).
Nepodnošljiva glad Kojota neprestano
ga dovodi gotovo do samouništenja. Sve zamke i složeni izumi
(osobito su dojmljivi savršeni dijagrami načina kako će neko
ubojito oružje usmjeriti prema cilju), sve pakosti koje priprema s
mnogo zadovoljstva i strpljivosti ne bi li konačno uhvatio pticu -
uvijek se obijaju samo njemu o glavu.
Pažljivi će promatrač primijetiti da
je uvijek korišten jedan te isti geg, ali savršeno variran na
bezbroj načina. Glavni junak potpuno zaokuplja našu pažnju - ptica
je u drugom planu, u nekim je crtićima gotovo i ne vidimo.
Na ekranu su samo Kojot i tajanstveni
ACME. Dugo je bila tajna što se krije iza ta četiri slova, točnije
— sve do filma o Zecu Rogeru, u kojem je otkriveno da je Marvin
Acme vlasnik tvornice za proizvodnju petardi, opruga, kočnica,
nakovnja, žica i drugih prijeko potrebnih trica za konstruiranje
ubojitih oružja.
Inspiraciju za Kojota Chuk Jones je
našao u jednoj priči Marka Twaina:
»Ondje Twain opisuje pustinjskog kojota kao mršavu i veliku životinju, prije ružnu no lijepu, ali koja ima osobit, očajnički pogled, mutne oči i izduženu njušku. Taj me kojot osvojio!«
Da bi oživio svoga Kojota, Jones se
okružio vrsnim stručnjacima: scenaristom Michaelom Malteseom,
scenografom Mauriceom Nobleom i glazbenim tehničarom Tregom Brownom.
Godišnje su proizvodili desetak filmova, osim Kojota, još Duška
Dugouška, Pepea, Patka Dače, Brzog Gonzalesa ...
Kojot se u svom zlatnom razdoblju borio
na tri strane, sukobljavajući se u nekim epizodana i s Duškom
Dugouškom i Semom, pastirovim psom. Proživljavajući svoje
pustolovine, Kojot Chucka Jonesa doživio je najveći uspjeh u doba
kad je ekonomska kriza slabila odjel za proizvodnju crtanih filmova
kuće Warner.
Od 1964, seriju preuzima studio
"DePatie-Freleng". Nove su epizode nadopunjene Jonesovim
originalima. Od 36 filmova o Kojotu i Ptici trkačici, proizvedenih
od 1949. do 1968. godine, nastalo je još mnogo podvarijanti, u
kojima se vješto koriste originali i nove epizode. Sve te godine Kojot uvijek osvaja nove
naraštaje gledalaca - taj neuspješni izumitelj koji je inventivniji što je frustriraniji, gladnica koja se
nikad neće omrsiti svojim plijenom...
Napisao: Federico Fiecconi (Studio, 1989.)
