Nije nas stoga začudilo što je Arsen na početku razgovora i snimanja reportaže isključio telefon. Kao da nema nikoga kod kuće...
Stojeći ispred starih »glaža«,
slika uljem na staklu sa svetačkim motivima, vrijedne kolekcije
anonimnog seoskog slikara iz Peteranca u Podravini, koja visi na
jednom od zidova najveće, reklo bi se dnevne, ali istodobno i radne
sobe u stanu - Arsen i Gabi »poziraju« za naslovnu stranicu ovoga
broja Studija, a Arsen, raspoložen, duhovitim primjedbama i
upadicama o fotografiranju i kamerama razveseljava društvo.
»Ja sam tu za tehničko upotpunjavanje
slike, a Gabi je za umjetnički dojam«, šali se, pa nastavlja:
- Poslije fotografiranja, meni kao da nešto nedostaje, i sve sam
više uvjeren da Indijanci imaju pravo kada za fotografski aparat
kažu da otima dušu i, dakako, ne daju se slikati. Znate li vi da
sam ja na naslovnoj stranici vašeg cijenjenog časopisa bio točno
prije desetak godina? Možda je to dobra prilika da to obilježimo
jednim razmišljanjem.
Na primjer, nekome je deset godina
cijela karijera, pa je to dobar znak da zaključimo kako se i bez te
'proteze', koja se zove naslovna stranica, može izdržati. Ali,
moram priznati da sam, očekujući Studijeva fotografa, postao
svjestan da sam izgubio gard za snimanje. Pa ja se uopće više ne
znam slikati!
Obično svakome tko me slika kažem:
'Slikajte me dok radim!' Onda sam to ja. To je onda vjerodostojno. A
kad netko dođe specijalno da mu poziram, onda me to podsjeća na
onaj starinski stil kako su nekad slikali fotografi u Dalmaciji
dajući upute grupama ispred kamere. Govorili bi: 'Dame u napravu, a
gospoda u dame!' Što će reći - neka žene gledaju u kameru, a
muškarci u žene.«
Kada smo toga lijepog sunčanog
rujanskog dana dogovarali s Arsenom Dedićem i Gabi Novak reportažu
za Studio, domaćini su gotovo sasvim morali promijeniti inače dobro
organiziran raspored radnoga dana.
A kad smo se našli, oko deset, bili su spremni za punu suradnju.
Preglasna ptica u krletki morala je privremeno u drugu prostoriju, a i telefon, koji u stanu Arsena i Gabi zvoni svakih nekoliko minuta, naprasno je ušutkan isključivanjem iz mreže. Do daljnjega!
A kad smo se našli, oko deset, bili su spremni za punu suradnju.
Preglasna ptica u krletki morala je privremeno u drugu prostoriju, a i telefon, koji u stanu Arsena i Gabi zvoni svakih nekoliko minuta, naprasno je ušutkan isključivanjem iz mreže. Do daljnjega!
Početak rujna sjećanje je na dva
mjeseca provedena na moru, u rodnoj kući Arsena u Šibeniku i u
maloj, mirnoj Božavi gdje se, po riječima Gabi, »jedino može do
mile volje kupati i odmarati od svih posjeta, susreta, dogovaranja,
telefoniranja«, koje, čini se, ni u Šibeniku ne može mimoići.
- Meni je godina ispunjena radno - reći
će Arsen. - S jedne strane - na sreću, s druge - na žalost! Tko
nema posla, on bi takvu situaciju htio, kako ne bi! Znam da ću tim
tempom moći još pet-šest godina. Ali, dok se taj tempo ne smanji,
moj će kalendar biti prepunjen. S time da ja od pjevačkih ponuda
prihvaćam manje od polovice, a Gabi ne prihvaća ni deset posto.
Ja ljeti mnogo pišem. U toku sezone
živi se od iskustva. U prisili svakodnevice ne mogu se »proizvoditi«
pjesme, stihovi. Mogu se praviti skice, ali se teško može nešto
dovršiti. Čekam ta dva ljetna mjeseca da započete poslove privedem
kraju. U jesen krećem od nečega, imam nešto konkretno u rukama.
Jer, da počnem sezonu bez ičega, bez pjesme, bez ideje - i to ne bi
išlo.
S mnogim naručiocima dogovorim da ću,
ako mogu čekati, posao dovršiti nakon ljeta. Doći ću s tim s
mora, na jesen. Sasvim konkretno, sada se u Beogradu priređuje
velika priredba u počast umrlom pjesniku Dušku Radoviću, koji je
bio i moj prijatelj. Muziku za tu priredbu pisao sam i dovršio u
toku ljeta. Sutra završavamo snimanje. Danas mi dolazi Rade
Šerbedžija s kojim pripremam koncert u Šidu. Nas dvojica, kad
bismo imali vremena, mogli bismo raditi i ispuniti cijelu sezonu bez
problema.
Arsen može uistinu dugo nabrajati i
poslove koje je završio ili počinje na početku nove sezone.
Posebno ističe nova izdanja, jedno u knjižarskim izlozima, a drugo
na diskografskom tržištu.
- Na ovu sam knjigu posebno ponosan —
pokazuje nam prve primjerke knjige pjesama pod naslovom "Zagreb
i ja volimo se tajno". - To je zbirka pjesama koje su vezane za
Zagreb, od "Adresa moje mladosti" do "Ne daj se,
Ines". Onda - pogleda vragolasto prema Gabi i doda: dolazi Gabi,
i prestaje mladost.
Knjigu je fotografijama opremio mladi
fotograf Tomislav Rastić koji s velikom ljubavlju snima zagrebačke
motive. On i njegov brat zapravo su došli na ideju za tu knjigu.
Slušali su jedne noći moju pjesmu "Zagreb i ja volimo se
tajno" i poslije toga došli k meni.
Nova knjiga povod je Arsenu da priča o
svom susretu sa Zagrebom davne, 1946. kad su »djecu slali na
promjenu zraka«. Arsena su iz Šibenika poslali ujaku Matiji
Koviliću, vlasniku jedne od najpoznatijih zagrebačkih
slastičarnica. Poslije mu je to srodstvo sa slastičarom dobro došlo
u prvim godinama studija.
Kako kaže, imao je šezdeset
kilograma, boravio po cijeli dan na Akademiji, nasuprot kojoj je
slastičarnica, pa je mnogo puta svratio do ujaka da se malo
»ispomogne«. A što se tiče promjene zraka, Arsen se, kako sam
tumači, tog zagrebačkog zraka toliko nadisao da više nije mogao
bez njega. Zagreb je, dodaje, postao njegov definitivni udisaj!
Možda su tu negdje i korijeni njegove
skladateljske ljubavi i sklonosti kajkavskom melosu, s kojeg je
područja upravo izdao novu LP-ploču "Moje popevke". To je
zbirka od šesnaest kajkavskih melodija, izvedenih uglavnom na
krapinskim festivalima i u interpretaciji Gabi Novak. Vodeći je
autor stihova na ploči Drago Britvić, čije kajkavske stihove Arsen
izuzetno cijeni.
Arsenov stav prema kajkavskom
stvaralaštvu sasvim je određen, a kontinuitet na tom području on
dokazuje još od godina kad je skladao više od dva sata glazbe za
TV-seriju "U registraturi", koju je režirao pokojni
redatelj Joakim Marušić.
- To je bilo moje prvo veliko
istraživanje u kajkavskom melosu. Uostalom, to ne smatram nimalo
neobičnim. Već trideset godina ovdje živim. Osim toga, mene je
uvijek izuzetno privlačio folklor ovih krajeva, i to pogotovu
Podravine, pa se usuđujem reći da je to naš najljepši melos.
O svemu bi se moglo mnogo govoriti. O
tome da je pod pritiscima komercijalne muzike prestao postojati
interes za stvaranje popijevke, da se sve počelo mjeriti time — je
li nešto isplativo, komercijalno ili ne? I možda je u meni nastao
nekakav otpor prema tome da se sve unificira, da se sve pretvori u
jedan zvuk. Smatrao sam i smatram da je Krapina uspjela očuvati taj
svoj identitet, i na tome ona mora ustrajati.
Krapina je ostala još jedno od
posljednjih utočišta gdje čovjek od struke i interesa može
napisati i plasirati popijevku, pjesmu. One ipak nekome služe, bez
obzira koliko je to ljudi. Obično kažem, možda malo drsko: biti u
većini, za mene ne znači biti u pravu! Kad sve to govorim, uopće
ne nastojim da bilo kome nametnem taj žanr. Ne, nego mi je stalo do
obrane toga žanra!
Posvetili smo toga dana dio vremena
Arsenovim drugim interesima. Kazalištu, na primjer, gdje će se ovih
dana čuti njegova glazba prilikom premijere novog komada "Dedek
Kajbumščak" autora Nina Škrabea u izvedbi ansambla kazališta
Trešnja, ali i Arsenovu ljetnom hobiju - slikarstvu. Ovoga se ljeta
posebno posvetio slikanju temperom. Možda će jednom, kaže,
pripremiti izložbu, a to bi za mnoge bilo pravo iznenađenje.
Gabi se također bavi kreativnim
poslovima. Najviše kačkanjem, ali je (to posebno ističe) najviše
raduje kad se na jesen vrati s mora — pripremanje zimnice i
uređivanje prostora za rad »svojim dečkima«. Nije fraza, kaže,
što je već odavno odlučila da se na štetu svoje pjevačke
karijere, koja će, usput rečeno, uskoro navršiti trideset godina,
posveti poslu domaćice i majke dječaka koji marljivo uči klavir i
pohađa dvije škole.
Gabi odbija mnoge ponude za koncerte i
gostovanje da bi ostala kod kuće, brinula se o domu i, koliko je to
potrebno, podizala telefonsku slušalicu i bilježila poruke za
Arsena dok je on negdje na snimanju, a posljednjih dana ponajviše u
tonskom studiju Jurice Grossingera u Gajevoj. Arsenov radni dan
potraje od osam do pola tri, pa od pet po podne do ponoći.
Pripremajući ovu reportažu, mi smo mu oduzeli gotovo cio jedan
radni dan.
Kad smo zaključili da smo obavili
posao, telefon je u stanu ponovno uključen, a možda je i ptica
zauzela svoje mjesto pokraj prozora. Mir nije dugo trajao. Telefon je
zazvonio, a gotovo istodobno oglasilo se zvonce na ulaznim vratima.
Gabi je podigla slušalicu, a Arsen je već otvarao vrata. Ulazio je
Rade Šerbedžija. Kratki srdačni pozdravi, a zatim - odmah u radnu
sobu na dogovore o slijedećem poslu.
Izišli smo na Haulikovu ulicu,
pretrpanu automobilima. Svakodnevna jesenska slika Zagreba kad se svi
vrate s godišnjih odmora.
Napisao: Zvonko Kovačić, snimio: Marko Čolić (Studio, IX 1986.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
