Pages

▼

Gabi, Matija, Arsen Dedić, porodično '86: "Ulazi Rade Šerbedžija, odmah u radnu sobu na dogovore"

Život popularnih prilično se razlikuje od svakodnevice ostalih ljudi. Primjerice, u domu Dedićevih samo telefonskih poziva ima nekoliko desetaka dnevno.
Nije nas stoga začudilo što je Arsen na početku razgovora i snimanja reportaže isključio telefon. Kao da nema nikoga kod kuće... 

Stojeći ispred starih »glaža«, slika uljem na staklu sa svetačkim motivima, vrijedne kolekcije anonimnog seoskog slikara iz Peteranca u Podravini, koja visi na jednom od zidova najveće, reklo bi se dnevne, ali istodobno i radne sobe u stanu - Arsen i Gabi »poziraju« za naslovnu stranicu ovoga broja Studija, a Arsen, raspoložen, duhovitim primjedbama i upadicama o fotografiranju i kamerama razveseljava društvo.
»Ja sam tu za tehničko upotpunjavanje slike, a Gabi je za umjetnički dojam«, šali se, pa nastavlja: 

- Poslije fotografiranja, meni kao da nešto nedostaje, i sve sam više uvjeren da Indijanci imaju pravo kada za fotografski aparat kažu da otima dušu i, dakako, ne daju se slikati. Znate li vi da sam ja na naslovnoj stranici vašeg cijenjenog časopisa bio točno prije desetak godina? Možda je to dobra prilika da to obilježimo jednim razmišljanjem.

Na primjer, nekome je deset godina cijela karijera, pa je to dobar znak da zaključimo kako se i bez te 'proteze', koja se zove naslovna stranica, može izdržati. Ali, moram priznati da sam, očekujući Studijeva fotografa, postao svjestan da sam izgubio gard za snimanje. Pa ja se uopće više ne znam slikati!

Obično svakome tko me slika kažem: 'Slikajte me dok radim!' Onda sam to ja. To je onda vjerodostojno. A kad netko dođe specijalno da mu poziram, onda me to podsjeća na onaj starinski stil kako su nekad slikali fotografi u Dalmaciji dajući upute grupama ispred kamere. Govorili bi: 'Dame u napravu, a gospoda u dame!' Što će reći - neka žene gledaju u kameru, a muškarci u žene.«

Kada smo toga lijepog sunčanog rujanskog dana dogovarali s Arsenom Dedićem i Gabi Novak reportažu za Studio, domaćini su gotovo sasvim morali promijeniti inače dobro organiziran raspored radnoga dana.

A kad smo se našli, oko deset, bili su spremni za punu suradnju.

 Preglasna ptica u krletki morala je privremeno u drugu prostoriju, a i telefon, koji u stanu Arsena i Gabi zvoni svakih nekoliko minuta, naprasno je ušutkan isključivanjem iz mreže. Do daljnjega!

Početak rujna sjećanje je na dva mjeseca provedena na moru, u rodnoj kući Arsena u Šibeniku i u maloj, mirnoj Božavi gdje se, po riječima Gabi, »jedino može do mile volje kupati i odmarati od svih posjeta, susreta, dogovaranja, telefoniranja«, koje, čini se, ni u Šibeniku ne može mimoići.

- Meni je godina ispunjena radno - reći će Arsen. - S jedne strane - na sreću, s druge - na žalost! Tko nema posla, on bi takvu situaciju htio, kako ne bi! Znam da ću tim tempom moći još pet-šest godina. Ali, dok se taj tempo ne smanji, moj će kalendar biti prepunjen. S time da ja od pjevačkih ponuda prihvaćam manje od polovice, a Gabi ne prihvaća ni deset posto.

Ja ljeti mnogo pišem. U toku sezone živi se od iskustva. U prisili svakodnevice ne mogu se »proizvoditi« pjesme, stihovi. Mogu se praviti skice, ali se teško može nešto dovršiti. Čekam ta dva ljetna mjeseca da započete poslove privedem kraju. U jesen krećem od nečega, imam nešto konkretno u rukama. Jer, da počnem sezonu bez ičega, bez pjesme, bez ideje - i to ne bi išlo.

S mnogim naručiocima dogovorim da ću, ako mogu čekati, posao dovršiti nakon ljeta. Doći ću s tim s mora, na jesen. Sasvim konkretno, sada se u Beogradu priređuje velika priredba u počast umrlom pjesniku Dušku Radoviću, koji je bio i moj prijatelj. Muziku za tu priredbu pisao sam i dovršio u toku ljeta. Sutra završavamo snimanje. Danas mi dolazi Rade Šerbedžija s kojim pripremam koncert u Šidu. Nas dvojica, kad bismo imali vremena, mogli bismo raditi i ispuniti cijelu sezonu bez problema.

Arsen može uistinu dugo nabrajati i poslove koje je završio ili počinje na početku nove sezone. Posebno ističe nova izdanja, jedno u knjižarskim izlozima, a drugo na diskografskom tržištu.

- Na ovu sam knjigu posebno ponosan — pokazuje nam prve primjerke knjige pjesama pod naslovom "Zagreb i ja volimo se tajno". - To je zbirka pjesama koje su vezane za Zagreb, od "Adresa moje mladosti" do "Ne daj se, Ines". Onda - pogleda vragolasto prema Gabi i doda: dolazi Gabi, i prestaje mladost.

Knjigu je fotografijama opremio mladi fotograf Tomislav Rastić koji s velikom ljubavlju snima zagrebačke motive. On i njegov brat zapravo su došli na ideju za tu knjigu. Slušali su jedne noći moju pjesmu "Zagreb i ja volimo se tajno" i poslije toga došli k meni.

Nova knjiga povod je Arsenu da priča o svom susretu sa Zagrebom davne, 1946. kad su »djecu slali na promjenu zraka«. Arsena su iz Šibenika poslali ujaku Matiji Koviliću, vlasniku jedne od najpoznatijih zagrebačkih slastičarnica. Poslije mu je to srodstvo sa slastičarom dobro došlo u prvim godinama studija.

Kako kaže, imao je šezdeset kilograma, boravio po cijeli dan na Akademiji, nasuprot kojoj je slastičarnica, pa je mnogo puta svratio do ujaka da se malo »ispomogne«. A što se tiče promjene zraka, Arsen se, kako sam tumači, tog zagrebačkog zraka toliko nadisao da više nije mogao bez njega. Zagreb je, dodaje, postao njegov definitivni udisaj!

Možda su tu negdje i korijeni njegove skladateljske ljubavi i sklonosti kajkavskom melosu, s kojeg je područja upravo izdao novu LP-ploču "Moje popevke". To je zbirka od šesnaest kajkavskih melodija, izvedenih uglavnom na krapinskim festivalima i u interpretaciji Gabi Novak. Vodeći je autor stihova na ploči Drago Britvić, čije kajkavske stihove Arsen izuzetno cijeni.

Arsenov stav prema kajkavskom stvaralaštvu sasvim je određen, a kontinuitet na tom području on dokazuje još od godina kad je skladao više od dva sata glazbe za TV-seriju "U registraturi", koju je režirao pokojni redatelj Joakim Marušić.

- To je bilo moje prvo veliko istraživanje u kajkavskom melosu. Uostalom, to ne smatram nimalo neobičnim. Već trideset godina ovdje živim. Osim toga, mene je uvijek izuzetno privlačio folklor ovih krajeva, i to pogotovu Podravine, pa se usuđujem reći da je to naš najljepši melos.

O svemu bi se moglo mnogo govoriti. O tome da je pod pritiscima komercijalne muzike prestao postojati interes za stvaranje popijevke, da se sve počelo mjeriti time — je li nešto isplativo, komercijalno ili ne? I možda je u meni nastao nekakav otpor prema tome da se sve unificira, da se sve pretvori u jedan zvuk. Smatrao sam i smatram da je Krapina uspjela očuvati taj svoj identitet, i na tome ona mora ustrajati.

Krapina je ostala još jedno od posljednjih utočišta gdje čovjek od struke i interesa može napisati i plasirati popijevku, pjesmu. One ipak nekome služe, bez obzira koliko je to ljudi. Obično kažem, možda malo drsko: biti u većini, za mene ne znači biti u pravu! Kad sve to govorim, uopće ne nastojim da bilo kome nametnem taj žanr. Ne, nego mi je stalo do obrane toga žanra!

Posvetili smo toga dana dio vremena Arsenovim drugim interesima. Kazalištu, na primjer, gdje će se ovih dana čuti njegova glazba prilikom premijere novog komada "Dedek Kajbumščak" autora Nina Škrabea u izvedbi ansambla kazališta Trešnja, ali i Arsenovu ljetnom hobiju - slikarstvu. Ovoga se ljeta posebno posvetio slikanju temperom. Možda će jednom, kaže, pripremiti izložbu, a to bi za mnoge bilo pravo iznenađenje.

Gabi se također bavi kreativnim poslovima. Najviše kačkanjem, ali je (to posebno ističe) najviše raduje kad se na jesen vrati s mora — pripremanje zimnice i uređivanje prostora za rad »svojim dečkima«. Nije fraza, kaže, što je već odavno odlučila da se na štetu svoje pjevačke karijere, koja će, usput rečeno, uskoro navršiti trideset godina, posveti poslu domaćice i majke dječaka koji marljivo uči klavir i pohađa dvije škole.

Gabi odbija mnoge ponude za koncerte i gostovanje da bi ostala kod kuće, brinula se o domu i, koliko je to potrebno, podizala telefonsku slušalicu i bilježila poruke za Arsena dok je on negdje na snimanju, a posljednjih dana ponajviše u tonskom studiju Jurice Grossingera u Gajevoj. Arsenov radni dan potraje od osam do pola tri, pa od pet po podne do ponoći. Pripremajući ovu reportažu, mi smo mu oduzeli gotovo cio jedan radni dan.

Kad smo zaključili da smo obavili posao, telefon je u stanu ponovno uključen, a možda je i ptica zauzela svoje mjesto pokraj prozora. Mir nije dugo trajao. Telefon je zazvonio, a gotovo istodobno oglasilo se zvonce na ulaznim vratima. Gabi je podigla slušalicu, a Arsen je već otvarao vrata. Ulazio je Rade Šerbedžija. Kratki srdačni pozdravi, a zatim - odmah u radnu sobu na dogovore o slijedećem poslu.

Izišli smo na Haulikovu ulicu, pretrpanu automobilima. Svakodnevna jesenska slika Zagreba kad se svi vrate s godišnjih odmora.

Napisao: Zvonko Kovačić, snimio: Marko Čolić (Studio, IX 1986.)