O tom periodu govori i specijalni prilog koji su sredinom osamdesetih za magazin Rock pripremili Predrag Kovačević i Ljubo Trifunović, a ovom prilikom "Koreni YU rocka" upotpunjeni su dodatnim člancima i fotografijama iz domaće štampe...
Uvodna reč: Kao i svako pionirsko vreme i šezdesete
su danas podvrgnute nostalgičnom zamagljivanju i iskrivljenim
tumačenjima.
Doba borbe za prve gitare i koncertne prostore, borbe za dokazivanje da beat muzika nije ono čega su se stariji plašili, poetično je podvedeno pod prilično uopštenu i površnu priču i vremenom zaboravljeno.
Doba borbe za prve gitare i koncertne prostore, borbe za dokazivanje da beat muzika nije ono čega su se stariji plašili, poetično je podvedeno pod prilično uopštenu i površnu priču i vremenom zaboravljeno.
Sada pomalo nestvarno izgleda vreme kada su
momci sa dugačkom kosom (ako je padala preko kragne ili pokrivala
uši) temeljito proganjani sa ulica i izbacivani sa časova. I o
samom tom vremenu je ostalo malo podataka.
Pregršt mutnih,
početničkih fotografija, nesređeni i često kontradiktorni
novinski tekstovi, brojevi ranog „Džuboksa", „Pop
ekspresa" i „Gongova" i sećanja direktnih aktera su
jedina svedočanstva o onome što je počelo pre otprilike dvadeset
i pet godina.
Ovaj dodatak predstavlja naš pokušaj da u jednom
pregledu podsetimo na junake vaših roditelja, ali i mnogih danas
aktuelnih muzičara. Jer, evidentno je da su grupe o kojima se ovde
govori prokrčile put mnogim kasnijim generacijama. Pogotovo što je
u poslednje vreme sve aktuelnije pozivanje na iskustva iz šezdesetih.
Pošto je tadašnja scena i diskografski i medijski funkcionisala
prilično nesređeno, sasvim je moguće da smo propustili neko ime, događaj ili pojavu. Godine su dosta toga predale zaboravu, a sećanje
je varljivo. Često ni članovi pojedinih grupa nisu mogli sa
sigurnošću da potvrde sa kim su svojevremeno svirali.
Ipak su to bili pionirski
dani.
Zvuči gotovo neverovatno, ali živa je
istina da u vreme informatike i svakojakih banaka podataka nama
nedostaju verodostojne informacije o rock počecima u Jugoslaviji.
Doduše, jednako je teško složiti se oko bližih vremenskih
repera ili događaja koji se mogu označiti kao prve varnice
rock'n'rolla na ovdašnjim prostorima, čemu je, opet, uzrok
nepouzdanost dostupnih podataka.
U svakom slučaju, ono što se ne
može osporiti prvim domaćim rockerima jeste bezgraničan
entuzijazam u delanju, elan, energija i ubeđenje koji su se
dodirivali sa fanatičnom privrženošću nečemu što je bilo više od nove
muzičko-plesne forme.
Oslanjanje prvih naših izvođača
rokenrol senzibiliteta poput Karla Metikoša, alijas Matt
Collinsa i Mileta Lojpura na kako-tako uspostavljene jazz fundamente,
sasvim je prirodna: ne samo zbog toga što su jugoslovenski jazzeri trasirali put
afirmacije nove muzike iz tame undergrounda do reflektora plesnih
dvorana, već i zbog organske povezanosti muzičkih idioma.
Metikoševi nastupi u zagrebačkom „Varijeteu" daleke 1958.
godine proistekli su kao osveženje redovnih nastupa plesno-revijskih jazz
postava kao što je, recimo, ansambl Kreše Oblaka, dok je Mile
Lojpur svoju afirmaciju počeo sticati prvim javnim interpretacijama
pre bezmalo četiri decenije, 1949. godine!
Lojpur je primljen u
Udruženje džez muzičara Beograda 1953. kao instrumentalista na gitari,
saksofonu, trubi, klarinetu i harmonici (mada je bio samouk!), no
ostaće zapamćen kao prvi rocker, makar u Beogradu. Uostalom, Mile
Lojpur je u nostalgičnoj TV seriji „Grlom u jagode" glumio
samog sebe, čoveka koji je godinama na igrankama na „Zvezdinom"
igralištu na Kalemegdanu upoznavao beogradsku mladež sa muzikom
Elvisa Preslija, Fetsa Domina, Litl Ričarda i takozvanih
italijanskih urlatora.
On je svoju karijeru krunisao koncertom pod
naslovom „Elvis Presli u Beogradu", održanom 4. marta 1960.
godine u otmenoj dvorani Kolarčevog narodnog univerziteta. Da li
je to bio i prvi pokušaj pribavljanja javne afirmacije rock'n'rolla
u našoj sredini ili sticaj okolnosti, ostaje i dalje nepoznanica.
Za 1961. godinu vezuje se prvi put
nekoliko imena domaćih rock (ili kako se to tada govorilo, „beat")
sastava: Sjene, Atomi, Bijele strijele, svi iz Zagreba,
te riječki Uragani, o kojima se više čulo tek nakon njihovog
nastupa na Opatijskom festivalu (kada im se kao vokalni solista
priključio Dalibor Brun, godine 1968). Zagrebačke Sjene su ime
preuzele od glasovitih Shadowsa, na čijim numerama su bazirali i gro
svog repertoara.
Bili su prvi ,,vis" (vokalno-instrumentalni
sastav, pod čime se podrazumevala klasična rock postava - tri
električne gitare i bubanj) koji je svirao u jednom plesnjaku (u
klubu „Marko Orešković" na Medvešćaku), a na radost
zagrebačkih poklonika rock'n’rolla. U Sjenama su tada svirali Igor
Lepćin (sologitara), Marjan Perčić (bubnjevi), Marjan Hipenrajter
(basgitara) i Saša Vukašinović (ritamgitara), dok je vokalni
solista bio Marjan Lepćin.
Sjene su postojale pune tri godine,
imale su široku publiku u lokalnim okvirima, a za produkciju Radio
Zagreba realizovale su čak tri snimka: „Plinska svjetiljka", „Otišla si s lastama" i „Dance
On".
Atomi su bili delo Miše Zozlika, koji
je i okupio bend i napravio za njega pojačala i električne gitare.
Izvodili su isključivo instrumentalnu muziku u Shadows maniru, što im je obezbedilo stalne nastupe na igrankama u zagrebačkom
„Neboderu". Tu su ih zapazili pijanista i kompozitor Stjepan
Mihaljinec i muzički urednik Radio Zagreba Mićo Brajević, koji
su im omogućili da naprave nekoliko snimaka za ovu radio-stanicu.
Nešto kasnije, Atomi su snimili i jednu EP ploču sa numerama
„Driftin'", „Zlatne naušnice" i ,,Sedam dana oko
vatre", instrumentalima koji su se godinama kasnije mogli čuti
na radio-talasima.
Bijele strijele su osnovane otprilike
istovremeno sa Sjenama i Atomima, ali su ih po popularnosti daleko
nadmašile. Štaviše, Bijele strijele s razlogom možemo da nazovemo
prvom velikom jugoslovenskom rock grupom, prvenstveno zbog velike
popularnosti stečene na nivou zemlje. Počeli su „skidajući"
hitove Klifa Ričarda i Shadowsa, nastavili s „cover"
verzijama drugih tadašnjih svetskih hitova, a s pojavom Beatlesa,
Bijele strijele lansiraju njihovu muziku kod nas.
Ali, članovi Bijelih strijela su još
tada shvatili neophodnost kreiranja sopstvenog, originalnog muzičkog
materijala; te su prvi domaći bend koji je počeo sa izvođenjem
kompozicija naših autora, uključujući, dakako, i same članove
grupe. Uz to, Bijele strijele su prve probile čvrstu barijeru oko
zabavno-muzičkih festivala, pojavivši se 1963. godine na (tada)
renomiranoj šlagerskoj smotri „Zagreb 63".
Mada je kroz grupu
prodefilovalo mnoštvo članova (možda je najpoznatija bila postava
Mario Škrinjarić - bubnjevi, Zdravko Bukljaš - klavijature, Darko
Šonc - solo-gitara, Željko Marković - bas-gitara i vokal Ratomir
Kožul), ona je neprekidno radila nekoliko godina, održavši preko
700 samostalnih koncerata, nebrojeno mnogo igranki, više puta se
pojavivši na televiziji (što je takođe bilo „probijanje leda")
i ostavivši za sobom nekoliko singlova s najpopularnijim numerama:
„Strijele", „Šeći ne trči", ,,Ti si moje proljeće", „Mrzim
taj dan" i „Lađice".
Osim ova tri benda, u Zagrebu se
početkom šezdesetih godina kao značajniji ,,vis" tretirao i
Mladi, gitariste Željka Kovačevića-Pesa, grupa koja sa ovolike
vremenske distance ima veći značaj po svom pokušaju da osnuje prvo
udruženje vokalno-instrumentalnih sastava u Jugoslaviji.
Bonus
U obitelji svi su se bavili glazbom.
Otac je svirao klavir, majka je često, uz njegovu pratnju, pjevala
operne arije na radiju. Karlo Metikoš počeo je učiti klavir od
sedme godine i završio je nižu muzičku školu. Kao 18-godišnjak
osnovao je 1958. kvartet »Regal«, prvi vokalno-instrumentalni
ansambl u Jugoslaviji. Nitko nije slutio da će Karlo uskoro postati
jedna od najvećih zvijezda zabavno-glazbene scene u Evropi. Ali, put
do toga vodio je kroz trnje.
U zagrebačkom »Varijeteu«
pedesetih i šezdesetih godina održavala se vrlo popularna priredba
»Prvi pljesak«, na kojem su nastupali mladi pjevački talenti. Na
nagovor prijatelja, ali i po vlastitoj želji, prijavio se i Karlo.
Uspio je ući u finale, ali na glavnoj priredbi nije bio među
pobjednicima. To su bili lomovi koji će odlučiti o njegovoj
karijeri. I dok su mnogi mislili da nikad neće postati pravi pjevač,
Karlo je vjerovao u sebe. Posljednja šansa da se iskaže bila je
priredba »Mladi talenti«, na kojoj su glazbeni urednici odlučivali
koji će mladi pjevač moći snimiti prvu ploču. Da pomogne sinu,
Karlov otac donio je na priredbu klavir iz kuće.
- Rekli su mi da pjevam i da se pratim
sam, priča Karlo Metikoš. - Orkestar se povukao s pozornice. Imao sam
strašnu tremu, prsti su mi drhtali, a ja, u želji da impresioniram
urednike i gledaoce svojim poznavanjem Elvisa Presleya, pomiješao
sam tekstove. Bio je to neslavni nastup, iščezla je nada da ću
uspjeti.
Poslije su mu urednici rekli da je
talentiran, ali... Karlo je ipak otišao u »Jugoton« i zatražio da
ga prime na audiciju i da snimi ploču. Međutim, rekli su mu da već
imaju strane licence za rock and roll, te da ih ne zanima njegov rock.
- Nitko me nije htio ni čuti, a to me
duboko uvrijedilo i razočaralo, sjeća se Karlo. - Rekao sam sebi:
»Kad neće ovi ovdje, možda hoće oni vani!« I odlučio sam poći
u inozemstvo. Možda uspijem ondje.
Toga trenutka Karlo je zgrabio svoju
sretnu zvijezdu, kao da se odlučio da dokaže kako je svatko kovač
svoje sreće.
* Tada se granica teško prelazila
privatno. Mnogi su bježali ilegalno. Kako ste uspjeli otići na
Zapad?
- Dobio sam garantno pismo od
prijateljice da je posjetim u Danskoj, odgovara Karlo. - Dali su mi i
ulaznu vizu. Ali, na pasoš sam čekao dvije godine. Dobio sam ga uz
velike muke. Čovjeku u SUP-u, koji mi ga je izdao, obećao sam da ću
se vratiti u Jugoslaviju, da ga neću
prevariti i ostati na Zapadu, kamo su bježali mnogi naši ljudi i
nisu se vraćali.
Meni to nije padalo na pamet. Vratio sam se, ali
kao Matt Collins, poznati evropski pjevač. A za to je zaslužan i
taj čovjek koji mi je pomogao da dobijem pasoš. On je i sam poslije
uživao u mojem uspjehu, kojem je, na neki način, i sam pridonio.
Karlo je otišao kao posve anonimno
estradno ime, ali nakon godinu-dvije, naše su novine počele pisati
kako je Matt Collins postao najpopularniji pjevač u Francuskoj. U
najpoznatijoj pariškoj plesnoj dvorani »Wagram« doživio je
ovacije nekoliko tisuća svojih obožavatelja. Pjevao je u čuvenoj
»Olympiji«. Pjesma »Ritam kiše« postala je svjetski hit. Neko je
vrijeme zasjenio i slavnog Johnnya Hallydaya. Francuske, danske,
njemačke i talijanske novine pišu o njemu kao velikoj pjevačkoj
zvijezdi. Postiže meteorsku karijeru.
A onda, 1963. vraća se nakratko u
Zagreb. Vukla ga je nostalgija. Volio je rodni grad, nikako ga nije
mogao zaboraviti. Htio je što prije doći i pokazati onima koji mu
nisu vjerovali što je postao i postigao u inozemstvu. A takav,
trijumfalni povratak sa Zapada nije doživio nijedan naš pjevač.
- Taj doček neću nikada zaboraviti, priča Karlo. - Na zagrebačkom aerodromu i Zrinjevcu čekalo me oko
pet tisuća, uglavnom mladih ljudi. Bilo je to nešto fantastično!
Pljeskali su mi, skandirali...
Karlo je otišao kao netko tko nije
obećavao, a vratio se kao pobjednik. S trijumfom glazbenog Cezara.
Ni u snu nije očekivao da će se stvoriti tolika gužva pred
poslovnicom JAT-a na Zrinjevcu. Čim je stigao, mladići i djevojke
pojurili su prema svom idolu i zarobili ga u jednom kutu. U toj gužvi
razbijena su stakla mnogih izloga. Milicija je bila nemoćna. »Crveni
koralji« svirali su taktove »Ritma kiše« i drugih Karlovih
popularnih melodija.
Već pomalo uplašen tolikom svjetinom,
Karlo se probijao kroz metež i tražio spas. Djevojke su vrištale,
stotinu ga je ruku vuklo, trgajući Karlovo odijelo. Komadići
tkanine za uspomenu! U jednom trenutku puklo je i veliko staklo
JAT-ove poslovnice i rasprsnulo se u tisuću komadića. Karlo se
nekako dokopao taksija. Vozač ga je upitao: »Kamo ćete?!«
- Vozite bilo kamo! - odgovorio je Karlo...
Stipe Jolić (odlomak iz feljtona "Anatomija Jugozvijezda - Matt Collins", 1990.)
u nastavku ...
