Zdenko Runjić obilježava usporedo
dvadeset i peto kontinuirano sudjelovanje na Splitskom festivalu,
koji mu je u svom 26. izdanju ponudio, dosad bez presedana, posebnu
večer posvećenu autorovim novim pjesmama u izvedbi njegovih
najistaknutijih i najvjernijih suradnika, sve eminentnih solista i
grupa - Olivera Dragojevića, Tereze Kesovije, Ive Pattiere, Zorice
Kondže, Mila Hrnića, grupe Magazin, Jasne Zlokić, Meri Cetinić,
Novih fosila i - Borisa Dvornika.
Ovaj skladatelj i splitska (a uz nju i
naša domaća uopće) zabavna glazba već su četvrt stoljeća
sinonim. Zdenku Runjiću u tome nema premca, pa nije neobično što
jedan od najpoznatijih Splićana, pisac Miljenko Smoje, kaže:
»Runjić je sa svojom muzikom posta simbol današnjeg Splita ka ča
je Tijardović bija onega starega«.
A spomenuti kazališni, filmski,
televizijski, pa i estradni umjetnik, omiljeni splitski glumac Boris
Dvornik, održao je na Autorskoj večeri Zdenku napitnicu koja je
izmamila smijeh, ali je poneko i zasuzio. Dvornik, u skraćenoj
verziji, reče:
»Strašni su naši Vlaji. Spusti se momčić iz Labina i misliš: evo još jednoga koji će pivat po Rivi ojkalicu. A projde samo dvadesetak godin, i ti je mali Vlajko zaminija i naslidija Tijardovića! Sada je on veliki fetivi Splićanin. Ajde neka se ko usudi reć da Zdenko nije Splićanin. Oči bismo mu izvadili. Sa Runjićem cili nam je grad propiva. I cila Dalmacija. Svi nas je Runjić infeta. Cili ovi ludi grad, cila ova nesriknja Dalmacija piva, samo piva, i to piva Runjića. I ja ga bidan moram pivat. A kako ću ne pivat kad mi je drago, kad ne mogu odolit!?«
I reče još Dvornik:
»Fala ciloj Vlaškoj i svima Vlajima
šta su nan dali velikoga Splićanina Zdenka Runjića. On je posta
jedan od simbola Splita i Dalmacije. Ne mogu zamislit Split i
Dalmaciju bez Runjića. Da nima njega, čule bi se samo beštimje,
bogavanje. Ne more se zamislit Dalmacije bez njegovi galebi,
skalinadi, mirisi Mediterana, bez pape, bez Šolte, Nadaline, Roka,
lastavice...
I otkad stoji Splitski festival, nije
se našao uspješniji skladatelj, ne samo po broju skupljenih trofeja
- koji ne moraju biti prava slika vrhunske kvalitete - nego po tome
što su se njegove melodije gotovo u pravilu nalazile među
najkvalitetnijim ostvarenjima.
Njegovi su radovi prepoznatljivi među
mnoštvom drugih ostvarenja, ona odskaču, dosežu razinu na koju bi
svaki autor bio ponosan - Galeb i ja, Oprosti mi, pape, Pismo ćali,
Skalinada, Nadalina, Vjeruj u Ljubav, Sunčane fontane, Četri
stađuna, Malinkonija, Poeta, Lastavice, Mižerja i mnoge druge
ostavile su trajan pečat u našoj zabavnoj muzici, a posebno u
dalmatinskoj pjesmi.
Statistika je snažna u argumentaciji,
ona potkrepljuje činjenicama. U dvadeset i pet godina skladateljskog
rada, Zdenko Runjić napisao je pet stotina kompozicija, a to je —
kaže on skromno - »samo« dvadeset pjesama na godinu. Na splitskim
mu je festivalima izvedena 81 skladba, osvojio je 41 nagradu, a od
toga 23 prve nagrade, što publike, što stručnog ocjenjivačkog
suda.
Nekoliko kuriozuma: pjesma Galeb i ja,
možda najbolja skladba koju je Runjić ikad napisao, nikad nije
osvojila nikakvu nagradu. Godine 1967, od 22 kompozicije na
Festivalu, Runjić je imao čak pet. Godine 1978. osvojio je čak tri
prve nagrade: u konkurenciji dalmatinskih šansona s Oprosti mi pape,
u pjesmama za MIS Cvit Mediterana, a u zabavnim melodijama s Poetom.
Godine 1980. osvaja prvu, drugu i treću
nagradu publike s Nadalinom, Piva klapa ispo volta i Lastavicom. Ta
Lastavica s Meri Cetinić drži prvo mjesto na raznim jugoslavenskim
top-listama osam mjeseci! U prodaji ploča primat drži Skalinada
koja je doživjela dvadeset izdanja i premašila 700 tisuća prodanih
kopija.
Runjić je, dakako, poznat i priznat na
mnogim drugim našim festivalima — Opatiji, Zagrebu, Beogradu,
Vašem šlageru sezone u Sarajevu. Kao istaknuti skladatelj, a
posebno za doprinos koji je dao Splitskom festivalu, Runjić je dobio
značajna društvena priznanja: godišnju Nagradu grada Splita 1984,
te estradnu nagradu Saveza organizacija radnika estradne djelatnosti
Jugoslavije 1985.
Povoda, dakle, za intervju mnogo, a i
prilika je povoljna; novinarska ekipa Studija nalazi se u Splitu u
ljetnoj redakciji. Razgovaramo s Runjićem u njegovu stanu na Gripama
u ulici AVNOJ-a broj 23 na drugome katu. Do maloprije, Zdenko je
slušao festivalske razgovore na Radio Splitu, gdje radi kao muzički
urednik.
* Kako se, zapravo, osjećate u ulozi
jubilarca, slavljenika. Sjećate li se početaka, kad niste ni
sanjali današnje dosege?
- Zapamtio sam nekoliko tih trenutaka,
mojih ključnih susreta s glazbom. Prije svega, moram reći da, što
se muzike i muziciranja tiče, u mojoj obitelji nije bilo nikakve
tradicije. Nemam nikakvog muzičkog pedigrea, ako se ne uzme u obzir
da je jedan od mojih stričeva svirao gusle.
Mi smo Runjići iz Labina Dalmatinskog,
to je tu, dvadesetak kilometara od Splita. Vidimo čak i more kad se
popnemo na brdašce. Kao dječak došao sam u Split, stanovao sam
pokraj Đardina u Dioklecijanovoj kuli i, zanimljive li
koincidencije, u toj je kući prije rata stanovao Tijardović.
I tako, sjećam se, bila je ljetna večer, spremao sam se na spavanje, a dolje u Đardinu neka je klapa pjevala lijepe pjesme, serenade. To me se nekako posebno dojmilo. Osjetio sam dotad nedoživljeno, posebno uzbuđenje, neku tjeskobu, nešto neuhvatljivo. Razmišljao sam: hoću li ja ikad moći nešto takvo doseći? Možda sam tada imao najviše deset godina.
Moje je školovanje teklo normalno,
počeo sam sam učiti gitaru, svirao sam u mandolinskom orkestru u
školi i u KUD Filip Dević i, kao i svi mladi, volio sam na radiju
slušati glazbu, volio sam te pjesmice, nije ih, doduše, tada bilo
toliko kao danas. Kao svoj pravi kompozitorski početak smatram svoju
odluku, jer to je bila odluka a ne poriv, da komponiram zabavnu
muziku.
Bilo je to 1958, točno se sjećam toga
dana, kad je bio finale San Rema. Bio sam tada srednjoškolac, vratio
se iz škole i slušao radio. Te se godine pojavio Modugno s pjesmom
Volare i pobijedio. Ta me se pjesma toliko dojmila da sam bio kao
šokiran. Bila je toliko drukčija od svega što su Talijani radili.
Odlučio sam: i ja moram komponirati. Maštao sam kako će moje
pjesme biti »strašne«, imati golem uspjeh, već kako to ide kod
svih entuzijasta i početnika.
* Odlučili ste komponirati bez
prethodnog muzičkog obrazovanja, bez zanata, kako se to kaže?
- Da, sve što danas znam o muzici, a
sada znam mnogo, naučio sam sam. Bio sam potpuni samouk. Sve ono što
mi je trebalo, ja sam to naučio i saznao. Sve! A ono što mi nije
bilo potrebno u muzici, to ne znam. Učio sam pitajući, tražeći po
udžbenicima, slušajući ploče, i to bez ičije pomoći. Bio sam
uvijek odličan matematičar i mislim da mi je i matematika u
određenom smislu pomogla. Ima tu stanovitih dodirnih točaka.
* Počeli ste komponirati relativno
kasno. Je li vam u tome netko pomogao?
- Ne, nitko. Kad je pala ta famozna
odluka, ja sam sebi pisao i tekstove. Nisam ni tada mogao, na
primjer, doći i reći Dragi Britviću, hoćete li mi dati neki
tekst. Uzdao sam se u se. Prva pjesma koju sam poslao na natječaj
bila je Ćakule o siromajima za Splitski festival 1962, koji se još
zvao Melodije Jadrana.
* Znači, hrabro ste startali, i to
odmah na festival?
- Da, poslao sam je, ona je primljena
i, štaviše, ta je pjesma osvojila prvu nagradu publike i nagradu za
tekst, koji sam sam napisao. Tako sam u prvom naletu oborio, odnosno
prestigao mnoge već poznate autore.
Direktor u Jugoplastici
* Kako vam se rodila ideja o temi koja
tada nije bila svakidašnja?
- Kao što je Modugno sa svojim nekim
pjesmama unio u talijansku zabavnu muziku nov način mišljenja, tako
sam i ja htio da se moj tekst razlikuje od tadašnjih tekstova koji
su spominjali maslinike, more, palme, žal, jednu ishitrenu sliku,
onakvu kao što »mali Marinko zamišlja Dalmaciju«.
Moja tema bila je socijalna, sve moje
teme prvih pjesama bile su takve - Ćakule o siromajima, Čovik od
soli, Balada o tovaru... One su drukčije govorile o životu ljudi u
Dalmaciji. Sve to temeljilo se na mojoj mašti. Baš ove godine, kad
dvadeset i peti put sudjelujem na festivalu, u čast mojih Ćakula o
siromajima napisao sam Mižerju, kao sjećanje i vraćanje na
početke.
* Kako su ocijenjena vaša prva djela?
Je li vam dovoljna bila nagrada publike?
- Neću zaboraviti detalj koji sam tada
čuo. U selekcionoj komisiji bili su, sada već pokojni, Ferdo
Pomykalo i Danica Markulin, tada vrlo ugledni muzički pedagozi i
radnici. Kad su izabrane pjesme, izjavili su da ih ugodno iznenađuje
inventivnost nekih mladih splitskih autora. A pošto sam ja jedini
bio iz Splita, i to mlad, ta se laskava ocjena odnosila na mene.
* Tada se nitko nije javljao iz vaše
generacije.
- Ne, u Splitu nije. Možda su
istodobno, ali u Zagrebu, startali Špišić, Krajač, Vučer... To
je to doba. U Splitu je Đeki Srbljenović već godinama bio iskusni
muzičar, a mlađi još nisu bili stasali. Moram reći da su moje
pjesme Ćakule o siromajima, pa Balada o tovaru, koju je iduće 1963.
pjevala Tereza Kesovija i osvojila prvu nagradu, Čovik od soli, koji
je bio prvi nastup Arsena Dedića u Splitu, bile drukčije od
ostalih, pomaknute, kao »šaka u oko«.
Tako je bilo i s pjesmom Potraži me u
predgrađu na Opatiji 1964. koja je u interpretaciji Lade Leskovara i
Đorđa Marjanovića bila i kod publike i stručnog žirija - prva. U
međuvremenu sam 1963. pobijedio na omladinskom subotičkom festivalu
s pjesmom Vrbe (Sjećaš se, Nina, one jeseni kad si otišla...)
To je pjesma koja je te godine kao
singl-ploča prodana u više od sto tisuća kopija. To je tada bila
golema brojka. Pjesmu je izvodio Stevan Zarić iz Novog Sada.
Ukratko, sa svoje prve četiri festivalske pjesme osvajao sam same
prve nagrade.
* I pored toga, muzika vam je bila
sporedno zanimanje?
- Istodobno sam studirao, završio
fakultet i postao inženjer elektronike. Prvi moj posao bio je ipak
vezan uz glazbu. Bio sam muzički urednik na Radio Splitu, ono što
sam i danas. Poslije vojske sam se, želeći da radim u struci,
zaposlio u Jugoplastici. Počeo sam kao tehnolog, pa sam napredovao i
došao do mjesta direktora RO Galanterija. Ali muziku nisam
ostavljao. Tjerao sam i jedno i drugo, drukčije nisam mogao. Sve sam
to izgurao, čak sam u to doba stvorio svoje najbolje pjesme.
* Što vas je još zanimalo?
- Bavio sam se sportom, proveo sam neko
vrijeme u Hajduku, kao junior, bio sam golman. Čak sam jednom igrao
za prvu momčad. Bila je prijateljska utakmica sa Solinom, nisu se
pojavili vratari prve momčadi, pa sam ja dobio priliku. Zatim sam se
prebacio na rukomet, i tu ostao u prvoj momčadi Splita, na golu, pet
godina.
Kad smo se plasirali u prvu ligu, ja
sam studirao, nisam imao vremena putovati, pa sam odustao. Bavio sam
se još atletikom, trčao sam, bacao koplje. A i danas se nisam
zapustio, s jednom klapom jedanput tjedno igramo »na balun«. I
Oliver me u posljednje doba zarazio tenisom. Zatim, za razliku od
njega, ja ne volim previše more. Nemam barku, ni kajić, ništa.
* Uz vaše je ime već godinama usko
povezano ime Olivera Dragojevića, a i sami ga, svako malo,
spominjete. Vaša čvrsta, gotovo totalna suradnja - traje. Niste
samo suradnici nego i prijatelji. Kako je počelo?
- Otkad sam ušao u zabavnu glazbu,
nikad nisam imao problema s time tko će mi pjevati. Praktički, koga
sam htio dobiti da interpretira moju pjesmu, toga sam i dobio. Svi su
imali u mene povjerenje, a ja bih to povjerenje i opravdao. No, kako
sam se ja u toku cijele skladateljske karijere nalazio izvan velikih
muzičkih centara, s pjevačima sam kontaktirao uglavnom telefonski,
kao »ljubav kroz žicu«.
Znam unaprijed, napišem pjesmu, dođe Oliver, ili Meri, sjedne uz klavir i odmah zna što će. Već u prvom pjevanju on doda nešto svoga, osjeti pjesmu, i s takvom interpretacijom pjesma odjednom dobiva neku novu dimenziju. Slušajući Olivera, ili Meri, odmah osjetim što eventualno treba promijeniti, dotjerati, odatle naša trajna najbolja moguća suradnja.
Inače, suradnja s Oliverom datira od
1967. Bio je mladić i svirao je u Dioklecijanovim podrumima, na tada
čuvenim plesovima, s grupom Batali, slušao sam ga kako pjeva
Yesterday. Ponudio sam mu da mi pjeva na festivalu pjesmu Picaferaj.
Prihvatio je. No nekako je bio suviše mlad, imao je previše treme,
pa je malo kiksao od straha.
No to je bilo normalno. Tada je
Festival bio internacionalni, bile su tu svjetske zvijezde poput
Shadowsa, i mali, golobradi Oliver, možda suviše impresioniran,
nije pružio ono što je praktički mogao. Poslije je bio neko
vrijeme u inozemstvu, pa u Dubrovačkim trubadurima, a kad se ponovo
vratio u Split, zamolio sam ga da mi snimi jednu probnu snimku,
pjesmu Sunčane fontane za Terezu.
On me pita: Kako da ti otpjevam? Pa,
kažem mu, fino, nježno, romantično, lagano. I on to otpjeva tako
da sam ja odmah zaključio: vidiš, to je ono pravo! U to su doba
drugi vikali, Mišo, Miki, Kićo, bila je moda snažnih glasova i
vike. Pomislio sam, treba nekoga tko će pjevati drukčije. Pozvao
sam Olivera, i on je u konkurenciji dalmatinske šansone pjevao
Galeba i poslije, znamo kako se sve odvijalo. S Galebom je zapravo
otkriven novi, danas dobro poznati Oliverov stil. Dogodilo se to
gotovo slučajno.
* Još je jedan dugogodišnji, gotovo
nezamjenjivi suradnik, možda katkad u sjeni, aranžer vaših pjesama
Stipica Kalogjera. Što kažete o toj suradnji?
- Stipica je mnogo pomogao i meni i
Oliveru. On je treći član ekipe koja se, praktički, osim nekoliko
izuzetaka, nije mijenjala. Mijenjali su se samo autori tekstova, jer
smatram da je to potrebno. Stipica i ja tako dugo zajedno surađujemo
da, kad ja njemu preko telefona odzviždim melodiju, on već zna što
sam zamislio, što hoću. Stipičini su aranžmani odlični. Meni
nije bitno jesu li ili nisu moderni, nama je važno da je, na kraju
krajeva, najzadovoljniji slušalac. Stipica je za mene bez premca.
Parlando za Borisa
* Prolazili ste kroz različite
stvaralačke faze. Kako biste ih podijelili?
- Moja se prva faza mogla naznačiti
razdobljem kad su me svi tapšali po ramenima, mojih prvih desetak
godina, kad sam dobivao uglavnom nagrade stručnih žirija. Pisao sam
finu harmonizaciju, bilo je mnogo dobre muzike, ali osjetio sam da
pomalo gubim kontakt s publikom. Da se pjesme rado slušaju, ali da
se ne pjevaju. Na primjer, Kapetane moj, pa Dalmacijo, Ćale moj. To
su bila prava mala remek-djelca od tri minute.
No mene je intrigiralo da moje pjesme
uđu u narod, da ih se pjeva. I tu sam ušao u drugu fazu. Pjesme
Bijela lađa, Sunčane fontane i, napokon, serija s Oliverom, od
Skalinade, Malinkonije, Oprosti mi pape, Nadalina, itd.
Radio sam s vrlo mnogo tekstopisaca,
pjesnika, ali u najznačajnije uvrštavam samo nekolicinu. Prije
svih, to je pokojni šjor Slavko, pjesnik Tomislav Zuppa. S njim je
bilo jednostavno, on je poslao tekst, a ja sam komponirao. To su sve
bile pjesme i po, i u njima nije bilo potrebno ništa mijenjati.
Pisao je malo, ali to je bilo dobro - Galeb i ja, Romanca, Četri
stađuna, Pismo ćali...
Poslije njega bilo je nekoliko
suradnika, Jakša Fiamengo, Momčilo Popadič, Krste Juras, Drago
Britvić.. Sada se često dogovaram s autorima teksta da bi konačni
izgled bio što bolji. Eto, ispričat ću vam kako je nastala
Nadalina.
Rekao sam Fiamengu da mi treba dalmatinska pjesma, ali brza, kakvih je malo. Donio mi je priču o Nadalini, Nadalina radi ovo, Nadalina radi ono, ali Nadalina je luckasta, stara i krezuba. Kažem Jakši: »Ne pjeva se staroj i ružnoj nego mladoj i lipoj. Ajde sad to lipo ponovi!«
On stvarno uskoro donese četrnaest kitica. Od toga smo odabrali četiri. Dodali smo i parlando za Borisa Dvornika. A čovjek bi pomislio, to je nastalo u jednom dahu. A nije!
* Što mislite o stanju u našoj
zabavnoj glazbi?
- Da sam suvremenik naše zabavne
glazbe, njezina nastajanja, rasta. Mi smo krenuli u te festivale
prije svega prema uzoru na Talijane. Ti su festivali odigrali u
određenom razdoblju veliku, može se reći presudnu ulogu u
stvaranju zabavne muzike, u animiranju ljudi, u stvaranju navika
publike, i to sve dok ih se nije namnožilo toliko da se svi nisu
mogli pokriti kvalitetom. Primjerice, ja mogu napisati godišnje
jednu odličnu pjesmu, četiri-pet solidnih, ali ne mogu napisati
toliko kvalitetnih na koliko me mjesta zovu.
Zabavna je muzika počela gubiti na
kvaliteti kad se uplela diskografija, koja je tražila
hiperprodukciju, koja je prvenstveno trgovina. Pogotovo su festivali
padali u kvaliteti, i to oni koji su dopustili da im se nametne
diskografija koja je tražila najjednostavnije, bljutave pjesmice,
tumačeći: narod to voli.
Split je dugo odolijevao tom
komercijalizmu po svaku cijenu, no i on je došao u situaciju da
živi, da egzistira samo od onoga koliko će prodati. Ako se,
primjerice, ovogodišnji festival ne proda, dogodine ga neće biti.
To je sigurno. Nema toga tko će dati toliko novca da bi se festival
održao. Stoga su, smatram, i razumljivi svi ti ustupci koje festival
daje komercijalnoj pjesmi.
Možda se skladba, kao što je bio
Galeb i ja i slične, više nikad neće ponoviti na festivalu, jer će
većina autora slati lake, jednostavne melodijice koje će publika
odmah zviždukati, koje će se odmah kupovati i neće razmišljati da
komponira za duži rok. I tako se postupno gubi kvaliteta.
* Ocjenjujete li da su festivali
potrebni, da ih publika još želi?
- Ja bih ocijenio na temelju onoga što
vidim. Dakle, vidim da se festivali održavaju, ljudi dolaze, sve je
praktički rasprodano. Znači, ljudi to ipak vole.
* Može li se živjeti od komponiranja
zabavne glazbe i ne radiiti ništa drugo?
- Ja bih danas mogao živjeti samo od
toga, ali ne znam bih li mogao sutra, hoće li se i sutra ljudima
sviđati moje pjesme. Od autorskih honorara danas bi moglo živjeti
malo autora, većina ni slučajno. Možete zapisati primjer:
komponirao sam sedamnaest pjesama za TV šou Borisa Dvornika u
Programu plus. Za taj sam posao dobio bruto sedamnaest starih
milijuna. To je danas osobni dohodak jednog muzičkog urednika na TV.
Znači da bih za mjesečni osobni
dohodak morao komponirati sedamnaest pjesama, i to za vodeći TV
program, dakle kvalitetnih skladbi, odličnih. Mislim da taj honorar
nije ni izdaleka ekvivalentan uloženom trudu, pisanju tolikih
kompozicija. Pogotovu kad se piše ta Dvornika, koji je glumio, jer
to zahtijeva dodatnu dimenziju.
* Što kaže kritika o vašem radu?
Hoćete li prirediti autorski koncert?
- Pa, smatram da je svaki solistički
koncert pjevača Olivera Dragojevića indirektno i solistički,
autorski koncert Zdenka Runjića. Kad je Oliver dobio najlaskavije
kritike poslije svog prvog samostalnog koncerta u Lisinskom i kad je
kritika pisala »prvi smo put doživjeli da jedan pjevač pjeva
jednoga autora cijelu večer a da ne bude dosadno...«, ja sam to
doživio kao najveću pohvalu svom stvaralaštvu, svojim pjesmama.
* Zadovoljni ste dosad postignutim?
- Sigurno, jesam. Pa da više ništa i
ne napišem.
Razgovarao: Zvonko Kovačić (Studio, lipanj 1986.)