Te zavrzalame oko odlaska naših
filmskih autora i protagonista na završne svečanosti međunarodnih
filmskih festivala već su pomalo tragikomične. Prije dva tjedna
glavnu je ulogu u jednoj takvoj neuspjeloj transportnoj zavrzlami
imala Sonja Savić.
Prošle, orvelovske 1984, jugoslavenska glumica godine: Zlatna arena u Puli, Grand Prix u Nišu, sve zbog Šećerne vodice. Sad su je, unatoč izvanserijskim ostvarenjima u filmovima Život je lep i Una, priznanja u zemlji mimoišla, jer zasjenile su je dvije Mire (Karanović i Furlan). Ali, venecijanske Mostra i žiri na čelu sa Zanussijem nisu ostali ravnodušni prema njenome golemom umjetničkom prilogu u Draškovićevu djelu: osim Grkinje Themis Bazaku (Kamena kronika) i sovjetske umjetnice Galje Novents (Tango našeg djetinjstva), i ona je dobila specijalno priznanje.
- Ne, nisam lijepila tapete - kaže Sonja Savić, aludirajući na prve Kusturičine izjave, pošto proljetos nije uspio odetjeti u Cannes. - Jednostavno, kasno sam saznala i više nije bilo mogućnosti da dođem u Veneciju na završnu ceremoniju. Ali, poslije je ispalo da je bolje što nisam išla.
* U ponoć, na gala svečanosti, vaše ime nije pročitano?
- Nastala je, valjda, neka zbrka, pa nas tri dobitnice toga posebnog priznanja žirija za ženske uloge nismo ni prozvane. Ali, budući da Zlatni lav... odnosno lavica (smijeh)... nije dodijeljen, moram biti zadovoljna, bez obzira na sve što se dogodilo. Naši su se ondje prilično uzbudili zbog tog skandala. Tko zna, da sam bila na mjestu događaja u dvorani i čekala da me spomenu i pozovu da se popnem na pozornicu, tko zna kako bih se ponašala. Vjerojatno bih bila bijesna.
* Kao nedavno u Nišu, kad ste zajedno s Milenom Dravić demonstrativno napustili završnu konferenciju za štampu na kojoj je Špela Rozin pročitala nagrade... bez vas?!
- To je bilo nešto drugo! Naime, kao što znate, ondje svake večeri, nakon dva prikazana filma, gledaoci glasaju za glumca ili glumicu večeri. Popunjavaju nekakve listiće, to se obrađuje u električkom centru i sutradan se, uoči nove projekcije, dodjeljuje neka nagrada, umjetnička slika ili tako nešto.
E, pretposljednje je večeri festivala glumačkih ostvarenja u Nišu bila prikazana Una. Sutradan, neposredno prije te konferencije za štampu, neka djevojka iz direkcije obavijestila me da sam ja bila glumica večeri. Ali, pogledam neke papire i glasove i vidim odmah da je za tridesetak glasova više zapravo pobijedila Milena Dravić.
Uzrujala me ta pogreška, a ne to što je Milena bila ispred mene. A što se tiče službenih nagrada, u Nišu sam već osvojila sve ono najvažnije. Možda mi je bilo malo krivo... nagrade koje sam, dobila do danas, uključujući i ovu iz Venecije, dakako, mogu me natjerati da ovaj posao radim odgovornije. Ali, to ne znači da nisam odgovorna ako ostanem bez nagrade...
* Samo malo neozbiljna?
- Ne, nego je to ipak jedna moja igra... Za sebe sam otkrila igru, i ona je javna. Ne bih željela da moja mladost skrene nekamo, a zasad ne mogu predvidjeti kako će teći moj život, a samim tim i moja profesija, gluma, film. Prije nekoliko dana napunila sam dvadeset četiri, a gotovo sam petnaest godina glumica. Bilo je strašnih kriza i sumnji u mnogo toga što sam radila ili izvodila. .. Ipak, bilo je mnogo više zadovoljstva. Ne znam koliko će to dugo potrajati.
* A kako se osjećate sad, kad je ovim priznanjem u Veneciji zapravo zaokružena jedna veličanstvena sezona jugoslavenskog filma?
- Ugodno mi je, ali ne zanosim se mnogo... Možda će nakon ovoga stizati, ne samo do mene, ozbiljnije i ljepše napisane ženske uloge nego dosad. Inače je to o ženskim ulogama neki vječiti misterij, ne samo kod nas... pa i to što venecijanski žiri nije dodijelio prvu nagradu za žensku ulogu, teško je povjerovati da ih baš nije bilo...
A kod nas je vjerojatno problem u tome što je po tradiciji žena nekako u drugom planu, pa se slika život koji se živi. Desetljećima smo imali ženu samo kao majku i domaćicu, a danas je ona zaposlena, barem u nekoj tipologiji. Očigledno bi trebalo ići dalje: druženje muškaraca i žena, suštinsko zanimanje jednih za druge, preplitanje i prožimanje njihovih sudbina... i na filmu, dakako.
Zabeležio: Slobodan Šterić (Studio, 1985.)