Veljača 1987: Bojan Križaj zapalio je prije mjesec dana trideset svjećica na rođendanskoj torti, a u prebogatoj skijaškoj karijeri na pragu je svog najvećeg uspjeha - osvajanja zlatne medalje u Svjetskom kupu.
Susreti s Bojanom Križajem uvijek su zanimljivi, ali i brzi.
On stalno nekamo žuri.
I zbog obaveza, i stoga što je takav čovjek.
Jedino je kod kuće miran, jer zna da negdje ipak mora naći snagu za sve napore koji ga čekaju.
Prolaznih susreta i ćaskanja s njim u toku godine ima mnogo: na takmičenjima, sastancima, raznoraznim priredbama, usput na ulici.
Ali, vrlo se rijetko nađe prilika za duži razgovor.
Njegov 30. rođendan, koji je slavio 3. siječnja, bio je takva prilika.
Našli smo se u jednoj od modernih ljubljanskih picerija da bismo malo opširnije popričali o tom - za aktivnog sportaša najvećeg svjetskog dometa - ipak visokom životnom jubileju.
Ali, i tada razgovor je potrajao samo za ručkom, između dva termina - poslovnog razgovora i nogometa u dvorani.
Bojan je veliki poklonik nogometa, koji mu je i razonoda, a istodobno i trening.
Uz to - nastupajući za vrlo popularnu Zlatnu selekciju u dobrotvorne svrhe - jedan je od njegovih društvenih angažmana.
Tako, između posla i razonode, a usred skijaške sezone, najprije smo zajedno ustanovili da tako siguran u vožnji među vratima, kao što je sada, nije bio nikad u svojoj već gotovo dva desetljeća dugoj karijeri.
Nasmijao se kao što on zna i odgovorio:
»Da, to je točno, ali još nikad nisam imao trideset godina. Znači, tek se sada akumulirala sva ona rutina koju sam taložio i skupljao godinama... «
I zaista, Bojan Križaj tek je sada, zapravo, stasao u pravog šampiona.
Sve što sada radi, radi svjesno i odlučno, dok su mu prije mnogi znali reći da je nekako povučen, mlak, mlitav, neodlučan, neborben, što je, po mišljenju nekih, i bio glavni razlog da nije postigao još mnogo više.
Jer, po tehnici vožnje, pa i fizičkoj spremi, oduvijek je bio među najboljima na svijetu.
To, dakako, nije točno, ali i Križaj smatra da je tek sada - prije kraja svoje karijere, u odlučnim trenucima zaista usredotočen samo na skijanje, na takmičenje.
- Prije me mnogo toga smetalo sa strane, i to me sputavalo. Oneraspoložilo me, na primjer, ako su mi navijači, dok sam razgledavao stazu, dovikivali, dekoncentrirale su me priče o mojim mogućnostima uoči velikih nastupa, i tako dalje. Sada se sve to izmijenilo. Kao da takmičenjima više ne pripisujem takvo presudno značenje. Ali, zapravo, nije tako. Danas možda pobjeđujem s još više slasti nego prije, ali ipak sve je lakše, objašnjava Bojan.
U nastavku razgovora, Križaj je pokušao biti još precizniji.
Objektivno, on je - u velikom razdoblju svog nastupanja - bio taj u našoj ekipi od kojega se najviše očekivalo. Ako je on postigao dobar rezultat, znao je povući i druge. Sva težina odgovornosti bila je na njemu.
A on je bio i taj koji je osvojio sve naše skijaške prvence: prvi je postao evropski omladinski prvak (poslije su to postigli i mnogi naši mlađi takmičari), prvi je iz svoje generacije postigao bodove i pojedinačnu pobjedu u Svjetskom kupu, prvi je osvojio medalju u Svjetskom kupu (sada ih već ima četiri - tri u slalomu i jednu u veleslalomu), prvi je jurišao na medalju na Svjetskom prvenstvu (i Olimpijskim igrama), ali veliki mu je peh u Lake Placidu 1980. godine onemogućio uspjeh.
Samo za dvije stotinke sekunde izgubio je broncu protiv Austrijanca Enna u veleslalomu, dok je u slalomu - iako tada u vrhunskoj formi - ostao praznih ruku, jer je na jednom nimalo kompliciranom dijelu staze jednostavno ispustio jedna vrata.
Iako - posve kronološki - Bojan Križaj i nije bio taj koji je osvojio našu prvu medalju na Svjetskom prvenstvu (za nekoliko ga je dana broncom iz Schladminga 1982. pretekao Boris Strel u veleslalomu), ipak je Križajevo slalomsko srebro s tog Svjetskog prvenstva najveći uspjeh našeg skijanja do sada.
Na tom prvenstvu takmičila se sveukupna svjetska elita, a Križaj je bio iza Stenmarka drugi među vratima.
Na Zimskim olimpijskim igrama 1984. u Sarajevu, kad je Jure Franko postao nosilac srebra u veleslalomu, što je bio također fantastičan uspjeh, ipak treba reći da među takmičarima tada nije bilo Ingemara Stenmarka.
On nije imao pravo nastupa, jer se bio odlučio za takozvanu »licencu B«, s kojom je ostao »amater« za Međunarodnu skijašku federaciju, a postao »profesionalac« za Međunarodni olimpijski komitet.
Uloge prve perjanice s najvećom odgovornošću Križaj se lišio tek u prošloj sezoni, koja je zapravo trebala biti njegova posljednja.
Tada se u našim redovima pojavio novi šampion - Rok Petrovič, koji je svojim vožnjama, a i ličnošću, zadivio sportski svijet.
Petrovič je u samo jednoj sezoni postigao pet pojedinačnih pobjeda za Svjetski kup u slalomu, za što je Križaju trebalo ravno pet godina, i ne samo to: već u tom prvom pobjedničkom naletu mladi Ljubljančanin postao je i osvajač Zlatnog globusa u toj disciplini, znači pobjednik u Svjetskom kupu.
Nema dvojbe da je sve to pogodilo Križaja. Na jednoj strani mu je laknulo, dok je s druge strane dobio nov motiv za borbu.
Zanimljivo je što Bojan Križaj misli o svojim konkurentima:
- Poštujem svakoga tko zna skijati. Ali ipak je posve normalno da uvijek nastojim svakoga pobijediti. Protivnike ne možeš birati. Oni nailaze, i onda su tu stariji i mlađi. To se odnosi i na vlastitu momčad, i na strane ekipe. Sa svima nastojim biti u što boljim odnosima, no ipak se ne treba zavaravati: svaki je među njima prije svega - protivnik...
Križajev veliki idol bio je francuski šamion Jean Claude Killy, trostruki olimpijski pobjednik u Grenobleu 1968. i prije toga višestruki svjetski prvak.
- On je bio figura o kojoj sam maštao. Kao dijete, htio sam poći njegovim stopama, priča Bojan.
Ali, s njim se nikad nije takmičio. One kasnije šampione doživljavao je već kao konkurente.
- Sjećam se nenadmašnog Gustava Thonija, četverostrukog osvajača Svjetskog kupa, kojega sam prvi put vidio na Svjetskom prvenstvu u St. Moritzu 1974, kad sam debitirao na međunarodnoj sceni. Zadivio me svojom tehnikom, svojom vještinom. Ali odmah se u meni probudio osjećaj da će biti od sada i moja meta: i njega sam odmah želio pobijediti.
Sa Stenmarkom je bilo jednako, a uz to on je samo godinu stariji od mene. Kapu treba skinuti pred njim, čak smo i drugovi, ali ipak su mi pobjede nad njim oduvijek bile najslađe, raspričao se Križaj.
Posve normalno je bilo da je jedna od tema razgovora s Križajem, koji je pravi takmičarski veteran (tri puta bio je nastupio na Olimpijskim igrama, Svjetsko prvenstvo 1987. u Crans Montani već mu je peto, u Svjetskom kupu natječe se dvanaest sezona), bio i razvitak skijanja u tom razdoblju.
- Mnogo se toga izmijenilo, priča Križaj. - Ali, sve to mi takmičari i ne zapažamo, jer sve ide nekako
en passant iz godine u godinu.
Vidimo to tek kad se, recimo, pogleda neki stariji film ili snimka. Tada i sam ne mogu vjerovati da sam na tom filmu ili snimci ja, ili netko od mojih tadašnjih velikih konkurenata.
Danas bih sebi vožnju, s kojom sam na primjer osvojio medalju u Schladmingu, mogao dopustiti samo na treningu.
Sad je slalom postao mnogo brutalniji. Vozi se mnogo ravnija linija, što omogućuje bolji materijal, pa i nova savitljivija vrata, a i oprema je modernija.
Sad, na primjer, nosimo kacige i posebne štitnike...
Ali, vratimo se prošloj sezoni, kad se, poslije niza Petrovičevih uspjeha, Križaj ipak nije ni pomišljao predati bez borbe.
Što je sezona više odmicala, u toliko se boljoj formi ponovo našao, i najzad je pobjedom u Bromontu, na finalu Svjetskog kupa, u slalomskom poretku Svjetskog kupa iza Petroviča čak osvojio srebrnu medalju.
Time je u omjeru pojedinačnih pobjeda za Svjetski kup ponovo prestigao Petroviča (6:5).
Ali, tada se još ipak nije bio odlučio da nastavi karijeru.
Tek poslije nekoliko dana, na povratku iz Amerike, rekao je da će nastaviti, ali posvetit će se samo slalomu.
Tako je i isplanirao pripreme.
Na prvim treninzima, u jesen, nije mu išlo najbolje. Mlađi u ekipi stalno su bili brži od njega, ali, stari je lisac čekao prva takmičenja.
I tada mu je uspjelo čak mnogo bolje nego što je i sam očekivao.
Križaj je ponovo pobijedio na prvom takmičenju sezone - svjetskoj seriji, nekakvom prologu Svjetskog kupa, da bi onda u Svjetskom kupu nizao samo visoke plasmane - dva četvrta, pobjedu u Kranjskoj gori (ispred Petroviča), drugo, treće i najzad prvo mjesto u tvrđavi svjetskog skijanja - u austrijskom Kitzbuhlu, koji u sportu na snijegu ima otprilike takvo značenje kao Wimbledon u tenisu.
Tom nevjerojatnom serijom (među najboljom četvoricom u čak sedam uzastopnih slaloma), Križaj je sebi već osigurao novu medalju u Svjetskom kupu, a sada i vodi u slalomu s prednošću od 16 bodova ispred Stenmarka, pa je samim tim i glavni favorit za zlato.
Do kraja sezone - uz Svjetsko prvenstvo - preostaju samo još dva slaloma za Svjetski kup - u Marksteinu sredinom veljače, i na našoj Bjelašnici prilikom ovogodišnjeg finala Svjetskog kupa u ožujku. Tada će pasti odluka o slavodobitnicima ove sezone, a Križaj će, naravno, nastojati da što bolje svrši posao.
Pošto je svojim rezultatima osigurao sebi pravo nastupa u najboljoj grupi već i za iduću sezonu, za Križaja ponovo postaje aktualno pitanje hoće li još produžiti karijeru.
I o tome za sada ne želi razmišljati. »Vidjet ćemo«, kaže. No njegovi su planovi jasni.
Neće nastaviti studij na Fakultfetu za fizičku kulturu u Ljubljani.
- Nemam smisla za trenera, tumači. - Možda ću upisati neki drugi fakultet, ali ostat ću vezan za skijanje.
Radit će kao promotor, u čemu već ima iskustva. Surađuje s Elanom, ali i u kozmetičkoj struci.
Sad će tu svoju djelatnost proširiti, a žena Barbara otvorit će u Črnučama kod Ljubljane kozmetički butik.
Bojan ima dvoje djece, kći Andreja ima osam, a sin Boštjan šest godina.
Otac Peter uveo ga je u skijanje (i sam je bio jugoslavenski prvak u slalomu), ali poslije se, kao trener, o Bojanu starao stric Zdravko.
U Zvirčama kraj rodnog Tržiča, Križaj je sagradio kuću, ali sada je kupio i stan u Ljubljani, gdje je vezan za sve više poslova.
Naš se razgovor bližio kraju. Možda još i podatak o tome da Križaj obožava brzinu. Kažu da je jedan od onih vozača automobila koji ne vole nikoga ispred sebe.
Bojan je vozač izvanrednog refleksa. Zbog toga ne iznenađuje što se bavi i relijem. Već je nastupao i na službenim takmičenjima, a nada se da će poslije završetka skijaške karijere imati više vremena i za taj hobi.
»Samo bih tada morao imati kola koja su tako dobra kao što su skije s kojima se takmičim... «
Napisao: Evgen Bergant (Studio, februar 1987.)
Susreti s Bojanom Križajem uvijek su zanimljivi, ali i brzi.
On stalno nekamo žuri.
I zbog obaveza, i stoga što je takav čovjek.
Jedino je kod kuće miran, jer zna da negdje ipak mora naći snagu za sve napore koji ga čekaju.
Prolaznih susreta i ćaskanja s njim u toku godine ima mnogo: na takmičenjima, sastancima, raznoraznim priredbama, usput na ulici.
Ali, vrlo se rijetko nađe prilika za duži razgovor.
Njegov 30. rođendan, koji je slavio 3. siječnja, bio je takva prilika.
Našli smo se u jednoj od modernih ljubljanskih picerija da bismo malo opširnije popričali o tom - za aktivnog sportaša najvećeg svjetskog dometa - ipak visokom životnom jubileju.
Ali, i tada razgovor je potrajao samo za ručkom, između dva termina - poslovnog razgovora i nogometa u dvorani.
Bojan je veliki poklonik nogometa, koji mu je i razonoda, a istodobno i trening.
Uz to - nastupajući za vrlo popularnu Zlatnu selekciju u dobrotvorne svrhe - jedan je od njegovih društvenih angažmana.
Pobjeđujem s više slasti
Tako, između posla i razonode, a usred skijaške sezone, najprije smo zajedno ustanovili da tako siguran u vožnji među vratima, kao što je sada, nije bio nikad u svojoj već gotovo dva desetljeća dugoj karijeri.
»Da, to je točno, ali još nikad nisam imao trideset godina. Znači, tek se sada akumulirala sva ona rutina koju sam taložio i skupljao godinama... «
I zaista, Bojan Križaj tek je sada, zapravo, stasao u pravog šampiona.
Sve što sada radi, radi svjesno i odlučno, dok su mu prije mnogi znali reći da je nekako povučen, mlak, mlitav, neodlučan, neborben, što je, po mišljenju nekih, i bio glavni razlog da nije postigao još mnogo više.
Jer, po tehnici vožnje, pa i fizičkoj spremi, oduvijek je bio među najboljima na svijetu.
To, dakako, nije točno, ali i Križaj smatra da je tek sada - prije kraja svoje karijere, u odlučnim trenucima zaista usredotočen samo na skijanje, na takmičenje.
- Prije me mnogo toga smetalo sa strane, i to me sputavalo. Oneraspoložilo me, na primjer, ako su mi navijači, dok sam razgledavao stazu, dovikivali, dekoncentrirale su me priče o mojim mogućnostima uoči velikih nastupa, i tako dalje. Sada se sve to izmijenilo. Kao da takmičenjima više ne pripisujem takvo presudno značenje. Ali, zapravo, nije tako. Danas možda pobjeđujem s još više slasti nego prije, ali ipak sve je lakše, objašnjava Bojan.
U nastavku razgovora, Križaj je pokušao biti još precizniji.
Objektivno, on je - u velikom razdoblju svog nastupanja - bio taj u našoj ekipi od kojega se najviše očekivalo. Ako je on postigao dobar rezultat, znao je povući i druge. Sva težina odgovornosti bila je na njemu.
Samo za dvije stotinke sekunde izgubio je broncu protiv Austrijanca Enna u veleslalomu, dok je u slalomu - iako tada u vrhunskoj formi - ostao praznih ruku, jer je na jednom nimalo kompliciranom dijelu staze jednostavno ispustio jedna vrata.
Iako - posve kronološki - Bojan Križaj i nije bio taj koji je osvojio našu prvu medalju na Svjetskom prvenstvu (za nekoliko ga je dana broncom iz Schladminga 1982. pretekao Boris Strel u veleslalomu), ipak je Križajevo slalomsko srebro s tog Svjetskog prvenstva najveći uspjeh našeg skijanja do sada.
Na tom prvenstvu takmičila se sveukupna svjetska elita, a Križaj je bio iza Stenmarka drugi među vratima.
Na Zimskim olimpijskim igrama 1984. u Sarajevu, kad je Jure Franko postao nosilac srebra u veleslalomu, što je bio također fantastičan uspjeh, ipak treba reći da među takmičarima tada nije bilo Ingemara Stenmarka.
On nije imao pravo nastupa, jer se bio odlučio za takozvanu »licencu B«, s kojom je ostao »amater« za Međunarodnu skijašku federaciju, a postao »profesionalac« za Međunarodni olimpijski komitet.
Nenadmašni Killy
Uloge prve perjanice s najvećom odgovornošću Križaj se lišio tek u prošloj sezoni, koja je zapravo trebala biti njegova posljednja.
Tada se u našim redovima pojavio novi šampion - Rok Petrovič, koji je svojim vožnjama, a i ličnošću, zadivio sportski svijet.
Petrovič je u samo jednoj sezoni postigao pet pojedinačnih pobjeda za Svjetski kup u slalomu, za što je Križaju trebalo ravno pet godina, i ne samo to: već u tom prvom pobjedničkom naletu mladi Ljubljančanin postao je i osvajač Zlatnog globusa u toj disciplini, znači pobjednik u Svjetskom kupu.
Nema dvojbe da je sve to pogodilo Križaja. Na jednoj strani mu je laknulo, dok je s druge strane dobio nov motiv za borbu.
- Poštujem svakoga tko zna skijati. Ali ipak je posve normalno da uvijek nastojim svakoga pobijediti. Protivnike ne možeš birati. Oni nailaze, i onda su tu stariji i mlađi. To se odnosi i na vlastitu momčad, i na strane ekipe. Sa svima nastojim biti u što boljim odnosima, no ipak se ne treba zavaravati: svaki je među njima prije svega - protivnik...
Križajev veliki idol bio je francuski šamion Jean Claude Killy, trostruki olimpijski pobjednik u Grenobleu 1968. i prije toga višestruki svjetski prvak.
- On je bio figura o kojoj sam maštao. Kao dijete, htio sam poći njegovim stopama, priča Bojan.
Ali, s njim se nikad nije takmičio. One kasnije šampione doživljavao je već kao konkurente.
Sa Stenmarkom je bilo jednako, a uz to on je samo godinu stariji od mene. Kapu treba skinuti pred njim, čak smo i drugovi, ali ipak su mi pobjede nad njim oduvijek bile najslađe, raspričao se Križaj.
Posve normalno je bilo da je jedna od tema razgovora s Križajem, koji je pravi takmičarski veteran (tri puta bio je nastupio na Olimpijskim igrama, Svjetsko prvenstvo 1987. u Crans Montani već mu je peto, u Svjetskom kupu natječe se dvanaest sezona), bio i razvitak skijanja u tom razdoblju.
- Mnogo se toga izmijenilo, priča Križaj. - Ali, sve to mi takmičari i ne zapažamo, jer sve ide nekako
en passant iz godine u godinu.
Vidimo to tek kad se, recimo, pogleda neki stariji film ili snimka. Tada i sam ne mogu vjerovati da sam na tom filmu ili snimci ja, ili netko od mojih tadašnjih velikih konkurenata.
Danas bih sebi vožnju, s kojom sam na primjer osvojio medalju u Schladmingu, mogao dopustiti samo na treningu.
Sad je slalom postao mnogo brutalniji. Vozi se mnogo ravnija linija, što omogućuje bolji materijal, pa i nova savitljivija vrata, a i oprema je modernija.
Sad, na primjer, nosimo kacige i posebne štitnike...
Ali, vratimo se prošloj sezoni, kad se, poslije niza Petrovičevih uspjeha, Križaj ipak nije ni pomišljao predati bez borbe.
Što je sezona više odmicala, u toliko se boljoj formi ponovo našao, i najzad je pobjedom u Bromontu, na finalu Svjetskog kupa, u slalomskom poretku Svjetskog kupa iza Petroviča čak osvojio srebrnu medalju.
Time je u omjeru pojedinačnih pobjeda za Svjetski kup ponovo prestigao Petroviča (6:5).
Ali, tada se još ipak nije bio odlučio da nastavi karijeru.
Tek poslije nekoliko dana, na povratku iz Amerike, rekao je da će nastaviti, ali posvetit će se samo slalomu.
Tako je i isplanirao pripreme.
Na prvim treninzima, u jesen, nije mu išlo najbolje. Mlađi u ekipi stalno su bili brži od njega, ali, stari je lisac čekao prva takmičenja.
I tada mu je uspjelo čak mnogo bolje nego što je i sam očekivao.
Križaj je ponovo pobijedio na prvom takmičenju sezone - svjetskoj seriji, nekakvom prologu Svjetskog kupa, da bi onda u Svjetskom kupu nizao samo visoke plasmane - dva četvrta, pobjedu u Kranjskoj gori (ispred Petroviča), drugo, treće i najzad prvo mjesto u tvrđavi svjetskog skijanja - u austrijskom Kitzbuhlu, koji u sportu na snijegu ima otprilike takvo značenje kao Wimbledon u tenisu.
Bojan i Barbara
Tom nevjerojatnom serijom (među najboljom četvoricom u čak sedam uzastopnih slaloma), Križaj je sebi već osigurao novu medalju u Svjetskom kupu, a sada i vodi u slalomu s prednošću od 16 bodova ispred Stenmarka, pa je samim tim i glavni favorit za zlato.
Do kraja sezone - uz Svjetsko prvenstvo - preostaju samo još dva slaloma za Svjetski kup - u Marksteinu sredinom veljače, i na našoj Bjelašnici prilikom ovogodišnjeg finala Svjetskog kupa u ožujku. Tada će pasti odluka o slavodobitnicima ove sezone, a Križaj će, naravno, nastojati da što bolje svrši posao.
»Neću se opterećivati mislima na sve kombinacije koje su moguće. Savjesno ću se pripremiti, a onda - što bude, bit će.«
I o tome za sada ne želi razmišljati. »Vidjet ćemo«, kaže. No njegovi su planovi jasni.
Neće nastaviti studij na Fakultfetu za fizičku kulturu u Ljubljani.
- Nemam smisla za trenera, tumači. - Možda ću upisati neki drugi fakultet, ali ostat ću vezan za skijanje.
Radit će kao promotor, u čemu već ima iskustva. Surađuje s Elanom, ali i u kozmetičkoj struci.
Sad će tu svoju djelatnost proširiti, a žena Barbara otvorit će u Črnučama kod Ljubljane kozmetički butik.
Bojan ima dvoje djece, kći Andreja ima osam, a sin Boštjan šest godina.
Otac Peter uveo ga je u skijanje (i sam je bio jugoslavenski prvak u slalomu), ali poslije se, kao trener, o Bojanu starao stric Zdravko.
U Zvirčama kraj rodnog Tržiča, Križaj je sagradio kuću, ali sada je kupio i stan u Ljubljani, gdje je vezan za sve više poslova.
Naš se razgovor bližio kraju. Možda još i podatak o tome da Križaj obožava brzinu. Kažu da je jedan od onih vozača automobila koji ne vole nikoga ispred sebe.
Bojan je vozač izvanrednog refleksa. Zbog toga ne iznenađuje što se bavi i relijem. Već je nastupao i na službenim takmičenjima, a nada se da će poslije završetka skijaške karijere imati više vremena i za taj hobi.
»Samo bih tada morao imati kola koja su tako dobra kao što su skije s kojima se takmičim... «
Napisao: Evgen Bergant (Studio, februar 1987.)