Svi smo prijatelji, sastajemo se i pošto završi sezona, onih rijetkih dana odmora kad bi svatko pomislio da smo siti jedan drugoga i da se nećemo družiti.
U tom se kolektivu svojim smislom za šalu ističe Jure Franko, zbog kojega smo se već više puta nasmijali do suza.
Bilo je to na skandinavskoj turneji, dok je cijela karavana Svjetskog kupa u Oslu čekala posebni vlak koji će nas odvesti do Bergena, a zatim u Voss...
Rijetko putujemo vlakom, većinom se vozimo automobilima i avionima, pa je zato raspoloženje na željezničkoj stanici bilo neobično, puno nekakvog iščekivanja.
Vlak je malo kasnio, a u međuvremenu je na stanicu stigla prazna kompozicija.
Jure je, ne rekavši ni riječi, prišao vlaku i pritisnuo jedno dugme kraj vrata, koja su se istog trena otvorila.
Hladnokrvno je ušao u vagon, a vrata su se za njim odmah zatvorila.
Prije nego što smo došli k sebi, Jure više nije bilo, jer je vlak krenuo naprijed!
Što sada? Znali smo da Jure nema sa sobom dokumente ni novac. Nije nam preostalo drugo nego da ga prepustimo njegovoj snalažljivosti.
Nakon pola sata najavili su naš vlak. Na peronu je bila neopisiva gužva. Cijela se karavana gurala tražeći mjesta, što zbog hrpa prtljage nije bilo baš jednostavno.
I mi smo se probijali prema vratima kadli iznenada začusmo poznati glas:
»Dečki, ovamo! Imam rezervirana dva kupea. Prtljagu dajte kroz prozor!«
Nismo mogli povjerovati vlastitim očima. Kroz prozor je virila Jurina glava.
Dok smo pogađali kamo je Juru tako naglo odvezao vlak, zabrinuo se i Filip Gartner, te je počeo nemirno koračati amo-tamo po peronu.
Željezničari koji su onuda prolazili nisu nam znali ništa reći.
Tek kasnije, kada smo se udobno smjestili u odjeljku koji nam je rezervirao Franko, saznali smo da se vlak kojim nas je tako brzo ostavio načas zaustavio u predgrađu Osla, gdje su upravo pripremali kompoziciju namijenjenu našoj vožnji u Bergen.
Sljedećeg trenutka Jure je, dakako, već bio u pravom vlaku.
Opet smo bili na skandinavskoj turneji, i to u rodnom kraju Ingemara Stenmarka, u Tarnabyju, u sezoni 1982/1983. Kao i uvijek na sjeveru, organizatori su se sjetili i zabave za natjecatelje, utrke motornim saonicama.
»Dečki, ovamo! Imam rezervirana dva kupea. Prtljagu dajte kroz prozor!«
Nismo mogli povjerovati vlastitim očima. Kroz prozor je virila Jurina glava.
Dok smo pogađali kamo je Juru tako naglo odvezao vlak, zabrinuo se i Filip Gartner, te je počeo nemirno koračati amo-tamo po peronu.
Željezničari koji su onuda prolazili nisu nam znali ništa reći.
Tek kasnije, kada smo se udobno smjestili u odjeljku koji nam je rezervirao Franko, saznali smo da se vlak kojim nas je tako brzo ostavio načas zaustavio u predgrađu Osla, gdje su upravo pripremali kompoziciju namijenjenu našoj vožnji u Bergen.
Sljedećeg trenutka Jure je, dakako, već bio u pravom vlaku.
Saonice
Opet smo bili na skandinavskoj turneji, i to u rodnom kraju Ingemara Stenmarka, u Tarnabyju, u sezoni 1982/1983. Kao i uvijek na sjeveru, organizatori su se sjetili i zabave za natjecatelje, utrke motornim saonicama.
Na zamrznutom jezeru nedaleko od cilja imali smo na raspolaganju šest saonica s jakim motorima. Budući da je natjecatelja bilo mnogo, a saonica malo, vožnja nije smjela trajati predugo.
Kad smo mi došli na red, bez nezgode smo napravili nekoliko krugova. Ali, kad smo došli na cilj, nedostajale su jedne saonice.
Dakako, Jurine. Gdje li je ostao? Čekali smo više od deset minuta, ali njega ni od kuda. Zabrinuo sam se da se nije što dogodilo. Nakon više od pola sata, ugledao sam ga kako juri prema nama.
Dobro sam ga izgrdio, jer je i vlasnik saonica već bio na sto muka, misleći da se Juri zbilja nešto dogodilo, a i ostali su već nestrpljivo čekali da dođu na red.
Jure je svoju odsutnost opravdao na sebi svojstven način:
»Tone, najednom me nešto uhvatilo da moram telefonirati djevojci. Budući da je pošta dosta daleko, morao sam se odvesti saonicama.«
Nisam znao da li da se smijem ili ljutim.
Jer Jure Franko je takav, pun dosjetaka i životnog veselja.
Kraj njega nam zaista nikada nije dosadno.
Napisao: Tone Vogrinec za "Bijele arene" (Mladinska knjiga, 1983.)
