Upravo toliko u imenu i prezimenu ima nekadašnjih turskih odličja.
On je i Emir, i Hadžija, i Hafiz i Beg.
Kraće: Emir Hadžihafizbegović.
Glumac je to koji osvaja likom Alena u Specijalnoj redakciji Đorđa Balaševića, dok uporno traga za majkom i predstavlja se kao momak iz Primoštena.
U Panonskom mornaru, Emir je
razgovorljiv i peckav, upravo kao u stvarnom životu. U njemu ima
onog rudarskog, tuzlanskog prkosa: sve što misli govori.
Upoznao sam ga još prije nekoliko godina, dok sam za Studio pisao o fenomenu novoosnovane sarajevske Akademije za scenske umjetnosti.
Među mladim glumcima, koji su žarili i palili po Jugoslaviji svojom predstavom Audicija, bio je i Emir, jedan od šestoro studenata glume iz Tuzle.
- Zašto najviše Tuzlaka? -
objašnjavao mi je tada Hadžihafizbegović. - Zato što je lakše
glumiti nego biti rudar...
U glasu, konstrukciji rečenice i glumi
zadržao je duh svog podneblja.
Njegova »sirova« igra u početku nervira, ali kako vrijeme odmiče, on sve više osvaja, vlada scenom i na kraju biva slavodobitnikom.
Nevjerojatno je kako se uspijeva u malo vremena toliko preobraziti.
Na početku je miran, čak lijen, a onda postaje kao vulkan.
Čini se da mu treba zagrijavanje za sve što radi, pa čak i za razgovor. Odmah veli da mu je drago što je sada na nišanu novinara.
Njegova »sirova« igra u početku nervira, ali kako vrijeme odmiče, on sve više osvaja, vlada scenom i na kraju biva slavodobitnikom.
Nevjerojatno je kako se uspijeva u malo vremena toliko preobraziti.
Na početku je miran, čak lijen, a onda postaje kao vulkan.
Čini se da mu treba zagrijavanje za sve što radi, pa čak i za razgovor. Odmah veli da mu je drago što je sada na nišanu novinara.
- Lažu oni koji tvrde da im
popularnost ne godi. Znao sam da će se za mene čuti šire jedino
poslije nastupa na TV. Iako mi je tek dvadeset i šest godina snimio
sam već četiri filma, nekoliko TV drama, glumio u više od šesto
kazališnih predstava. TV je jedina prava lansirna rampa.
* Hoćete li je znati iskoristiti?
- Tko zna, teško je biti u žarištu
ako živiš i radiš u, uvjetno rečeno, provinciji kao što je
Tuzla. Istina, naše kazalište u posljednje doba razbija okove
učmalosti, koji ga sputavaju već desetljećima. No, novi način
rada kao da ipak prolaz podalje od medija.
* Mogli ste ostati u Sarajevu. Zašto
ste se vratili u Tuzlu?
- Bilo je nekoliko razloga. U Sarajevu
nikad ne bih riješio stambeno pitanje, a ovdje već jesam.
Drugo, bio sam stipendist Narodnog pozorišta iz toga grada.
Treće, pripadam ovom kraju.
Onda, nešto mislim: kakva je razlika biti glumac u Sarajevu ili Tuzli? Nikakva!
Kazališne kuće u glavnom gradu naše republike odavno su u stagnaciji, nekakvoj letargiji.
Jedini svježi vjetrovi počinju puhati ovdje.
Samo da i nastave!
Drugo, bio sam stipendist Narodnog pozorišta iz toga grada.
Treće, pripadam ovom kraju.
Onda, nešto mislim: kakva je razlika biti glumac u Sarajevu ili Tuzli? Nikakva!
Kazališne kuće u glavnom gradu naše republike odavno su u stagnaciji, nekakvoj letargiji.
Jedini svježi vjetrovi počinju puhati ovdje.
Samo da i nastave!
* Što je sa sarajevskom Akademijom za
scenske umjetnosti? Je li i dalje rasadnik talenata?
- Nemojte mi o tome, odmah me srce
zaboli.
Postojala je čuvena scena Obala.
Pokrenuli smo je mi mladi, zajedno s našim profesorima koji su i sami bili mladi. Na toj sceni sada se ne događa ništa, osim povremeno Tetoviranog pozorišta.
Postojala je čuvena scena Obala.
Pokrenuli smo je mi mladi, zajedno s našim profesorima koji su i sami bili mladi. Na toj sceni sada se ne događa ništa, osim povremeno Tetoviranog pozorišta.
Ne igra se više ni Buba u uhu, ni
Mriješćenje šarana, ili Audicija. Sve su to bile predstave za koje
se tražila karta više i zbog kojih je naša Akademija dospjela u
gotovo sve listove u zemlji. Zato mi je žao što je uništen dobar
koncept rada i pozitivna energija, koji su tada vladali na Akademiji.
Čini mi se da je propadanje rezultat nečijih hirova, zbog kojih su
najviše izgubili mladi glumci, publika i Sarajevo kao grad.
* Odlaskom vaše generacije kao da je
nestalo mnogo toga?
- Upravo tako. Sa mnom su iz Akademije
izišli Željko Mlinčić, Senad Bašić, Admir Glamočak, Jasmin
Geljo, Irina Dobnik, Sabrina Sadiković, Mladen Nelević, Željko
Kecojević i drugi. I, kao da nas nikada nije bilo u toj školi!
Čujem da su poskidali naše slike iz hola, kao da smo neprijatelji
te ustanove. Smeta nekome ono što smo postigli stalnim punjenjem
gledališta.
* Neki za vas tvrde da ste težak
čovjek?
- Težak sam zato što nekim ljudima,
koji su već godinama na nezasluženim pozicijama, ne dopuštam da se
iživljavaju na nama mladima.
Imao sam, primjera radi, pri snimanju TV filma Stanica običnih vozova konflikt s organizatorima na TV Sarajevo.
Oni su poslije pričali da ću samo preko njih mrtvih dobiti nove uloge u tom mediju.
Inače, mogu raditi dan i noć, valjati se u blatu i satima kisnuti, ali ako se sa mnom postupa kolegijalno, ako je sve to u zajedničkom interesu. Ne podnosim iživljavanje.
Imao sam, primjera radi, pri snimanju TV filma Stanica običnih vozova konflikt s organizatorima na TV Sarajevo.
Oni su poslije pričali da ću samo preko njih mrtvih dobiti nove uloge u tom mediju.
Inače, mogu raditi dan i noć, valjati se u blatu i satima kisnuti, ali ako se sa mnom postupa kolegijalno, ako je sve to u zajedničkom interesu. Ne podnosim iživljavanje.
* Odnos s redateljima?
- Kod nas se udomaćilo da se glumci
vežu za redatelje, a to je sasvim pogrešno. Eto, recimo, mogao sam
se nametnuti Emiru Kusturici za njegov film Dom za vješanje, ali
nisam, jer i Kusta i ja znamo da za mene prave uloge nema.
* Tvoji početni uspjesi vezani su za
Audiciju. Da li je ta predstava definitivno zamrla?
- Srećom, nije! Gotovo svaki mjesec
igramo pet do šest predstava Audicije. Najčešće je izvodimo u
prostorima Zvezdara teatra u Beogradu. Okupljamo se, mi, stara raja s
Akademije iz Sarajeva i tako radimo za svoj groš. Publika nas i
dalje traži, čujemo da se ulaznice i dalje dobro švercaju. Ako je
Audicija protjerana iz Sarajeva, nije iz Beograda i drugih gradova.
Ta je predstava, inače, za mene osobito značajna, jer mi je
trasirala budućnost.
* Kako?
- Zahvaljujući njoj, postao sam jaran
s Đorđem Balaševićem i tako se, eto, našao u ekipi koja radi
Panonskog mornara. Istina, Đoka i ja zbližili smo se još u doba
kada sam za ukinutu novosadsku verziju TV emisije Slobodno pričao
one masne političke viceve...
- Rad s Balaševićem poseban je
doživljaj. On je čovjek kakvog nema nadaleko. U jednoj osobi
spojeno je toliko dara i sposobnosti da mi nije jasno kako se netko
nije prije sjetio da ga iskoristi u emisiji poput ove.
Možda sam subjektivan, ali Panonski mornar jedna je od najboljih emisija u posljednjih deset godina.
Tek sada gledalište otkriva da lucidnost u tekstovima pjesama Đorđa Balaševića nije slučajna.
Možda sam subjektivan, ali Panonski mornar jedna je od najboljih emisija u posljednjih deset godina.
Tek sada gledalište otkriva da lucidnost u tekstovima pjesama Đorđa Balaševića nije slučajna.
Razgovori s gostima u emisiji, običnim
ljudima ili političarima, pokazuju njegovo veliko znanje i pamet.
No, on je jednostavan i skroman čovjek. Na svaki način pokušava
otkloniti bljeskove publiciteta oko sebe. Želi i dalje biti momak s
novosadskog kupališta Štrand i jedan od najboljih igrača nogometa
u susjedstvu.
Ta ljubav prema lopti naša je
zajednička crta. I ja sam do završetka srednje škole bio jedna od
velikih nada tuzlanske Slobode.
Marljivo sam trenirao i moram priznati da sam se već zamišljao prvoligaškim igračem. No, slomio sam ruku, pa se sve promijenilo. Poslije sam se upisao na studij književnosti, odakle su me istjerali.
Marljivo sam trenirao i moram priznati da sam se već zamišljao prvoligaškim igračem. No, slomio sam ruku, pa se sve promijenilo. Poslije sam se upisao na studij književnosti, odakle su me istjerali.
A mislio sam se baviti
sportskim novinarstvom. Prijatelji su me zatim nagovorili da se
prijavim na sarajevsku Akademiju. Kao, znam se zezati, zabavljati
društvo.
Pravo da kažem, iznenadio sam se kad su me primili na studij glume, ali od sportskog novinarstva ne odustajem. Možda jednoga dana upišem studij žurnalistike...
Pravo da kažem, iznenadio sam se kad su me primili na studij glume, ali od sportskog novinarstva ne odustajem. Možda jednoga dana upišem studij žurnalistike...
* Kako objašnjavate da Panonskog
mornara drukčije ocjenjuju publika i kritika?
- To je još jedan dokaz da se u nas
kritikom bave ljudi koji ne žele slušati bilo publike.
Možda je kritika napisana malo prebrzo, tek nakon jedne ili dvije emisije.
Siguran sam da će biti drukčija nakon šest odgledanih emisija.
Možda je kritika napisana malo prebrzo, tek nakon jedne ili dvije emisije.
Siguran sam da će biti drukčija nakon šest odgledanih emisija.
* Snimali ste ih u slijedu ili...?
- Panonski mornar snima se drukčije od
dosadašnjih šou-programa. Svaka emisija radi se posebno, samo
dva-tri dana prije emitiranja.
Zato smo aktualni. Mile Isakov, urednik, i Đorđe Balašević to vrlo dobro rade, predosjete o čemu će gledalište pričati.
Zato smo aktualni. Mile Isakov, urednik, i Đorđe Balašević to vrlo dobro rade, predosjete o čemu će gledalište pričati.
Eto, obradili smo slučaj kupovine
diploma na novosadskoj Višoj ekonomsko-komercijalnoj školi, a
danas, dok mi razgovaramo, novine javljaju da je pritvoreno već
jedanaest nastavnika s te škole...
Ekipa koja radi u Specijalnoj redakciji uigrana je, snimamo brzo.
Ekipa koja radi u Specijalnoj redakciji uigrana je, snimamo brzo.
Istina, iscrpljujemo se do posljednjeg
atoma, ali to je slatki umor, kakav bih uvijek želio u svom radu.
Drago mi je što kao najmlađi imam podršku starijih kolega.
Razgovarao: Pavle Pavlović, snimio: Vojo Sekulić (Studio, VI 1988.)