Kao bonus: članak novinarke Studija iz 1985, kada je na festivalu u Dublinu Slobodan Novaković osvojio prestižnu Zlatnu harfu za svoj dokumentarni film "Rodoslov"...
"TV lica", 1989: Jedna od lepih tradicija Beograda jeste govorništvo.
Tu sam veštinu imao prilike, pa i sreće, da učim od vrsnih beogradskih profesora - Raška Dimitrijevića, čika Miše Đurića, Dušana Matića, dr Lazara Trifunovića, Josipa Kulundžića - što na Katedri za svetsku književnost, što na klasi Dramaturgije, na kojima sam studirao početkom šezdesetih (da bih i sam "progovorio u kameru" početkom sedamdesetih godina, u "Hronikama Festa", a kasnije i u drugim televizijskim emisijama - govoreći, gotovo uvek, bez unapred napisanog teksta, improvizujući na osnovu pouzdanih podataka i činjenica, onako kako sam to učio od svojih profesora).
Imao sam za profesore, doista, majstore
govorništva koji, na žalost, televizijski medij nisu upoznali (sa
izuzetkom Laze Trifunovića, razume se!) ali su pripadali, i te kako,
televizijskom mediju i prethodili.
Zahvaljujući tim ljudima,
verujem, progovorio sam u kameru slobodno i bez ikakve strepnje, razbijajući možda i nesvesno neke tadašnje konvencije "televizijskog govora", da čovek koji govori u kameru mora
biti nekako stegnut, ograničen unapred napisanim tekstom, pritisnut
bremenom "odgovornosti" što se obraća milionskom auditoriju, sa
predubeđenjem da mora „cenzurisati" svaku svoju reč, pa i svaki svoj gest.
Kad se pojavio FEST, to spektakularno i
intelektualno zbivanje, taj "vašar slika i ideja" u kome su
se sudarali i prožimali raskošni svetovi vodećih savremenih
sineasta, poželeo sam da jezikom televizije i svojim jezikom
pretvorim taj izazovni događaj u svojevrsnu metaforu (govoreći o
filmskim delima i njihovim autorima na najsažetiji način,
pronalazeći veze između fragmenata i celina, vršeći metaforičke
sinteze).
Iz te ambicije, mislim, nastala je "Hronika Festa" kao "televizijska metafora o jednom kulturnom događaju", a
kasnije su se pojavile i druge slične "hronike"- o teatru,
muzici, knjigama...
Gledajući iz sopstvenog iskustva, mogu
reći da je „govor u kameru" izazov, ekvilibristika reči na
zategnutoj žici elektronskog medija. Njegova je glavna osobina
upravo to da, ostvarujući neposrednu komunikaciju između „ličnosti"
i „mase", predstavlja i sam jedno autentično „televizijsko
zbivanje" koje televizija prenosi u trenutku dešavanja (jer,
neizmerna je razlika između "živog govora" u elektronsku
kameru i onih umrtvljenih reči izgovorenih i snimljenih u filmsku
ili televizijsku kameru, da bi se naknadno emitovale!)
Čovek je i
sam medij - shvatio sam govoreći direktno u kameru, lako i spontano,
a mučeći se svaki put kad bi unapred trebalo snimiti neki iskaz. "Živi govor" je, bez sumnje, zbivanje - uzbudljivo i
neizvesno! - apsolutna kreacija iza koje stoji čovek, suočen sa
tehnikom, ali i sa svojim kompletnim životnim iskustvom, znanjem,
moralom i, razume se, talentom da se iskaže baš na taj način.
Kad se upali crvena lampica na kameri
ili kad vam kamerman mahne rukom da otpočnete sa govorom, tada
počinjete da se ponašate baš kao medij: iz vas automatski teče
govor kojem se ponekad čudite i vi koji te reči izgovarate,
vezujući pažnju mnogobrojnih slušalaca.
Kad su me, jednom,
upitali: „Zar te nije strah da govoriš u kameru, improvizujući", odgovorio sam, šaleći se: „Kad počnem da govorim, ja prestajem
da mislim!"
No, možda se baš u tome krije i pravi odgovor o
veštini govorništva koja je iracionalna i predstavlja svojevrsni
oblik našeg sna: govoreći u kameru, kao hipnotisan, bez prava da
pogreši, čovek ponekad veoma lucidno uspeva da formuliše i ponešto
što ni sam nije znao pre nego što je počeo da govori - prepuštajući
se izgovorenim rečima da ga vode i da ga otkrivaju pred
televizijskim auditorijem, on bez stida, "govorom u kameru"
otkriva i svoje vrline i svoje slabosti!
Slobodan Novaković ("TV lica", fotomonografija Ljubinka Kožula, 1989.)
Iako je prošla tek polovica 1985,
Slobodan Novaković, čija ćemo sva zanimanja poslije nabrajati,
tvrdi:
- Dva najveća događaja u ovoj godini
za mene su onaj gol, koji sam u Osijeku dosudio protiv Prištine, i
osvajanje Zlatne harfe u Dublinu. Za taj pogodak i dalje tvrdim da je
bio stopostotno regularan, a za Zlatnu harfu tvrdio sam i prije
početka festivala da ću je sigurno osvojiti.
Eto tako počinjemo razgovor s autorom
prvonagrađene emisije "Rodoslov", koja je nedavno osvojila Zlatnu
harfu na jednom od najznačajnijih svjetskih festivala. Na taj
festival šalju se ostvarenja koja njeguju tradicije svoje zemlje,
svejedno jesu li sportskog, glazbenog ili dramskog žanra.
Postoji jedan kuriozitet kad je riječ
o tom dijelu stvaralaštva Slobodana Novakovića, sadašnjeg vršioca
dužnosti glavnog i odgovornog urednika Zabavno-rekreativnog programa
Televizije Beograd.
Ovo mu je treći put da se kao scenarist i redatelj pojavljuje na nekom međunarodnom festivalu, i treći put osvaja prvu nagradu.
Sva tri ostvarenja režirao je ukupno osam i pol dana, pa, kako on kaže, ima jakih dodirnih točaka s Fellinijem, šaleći se na račun znamenitog naslova tog talijanskog autora ("Osam i pol").
Ovo mu je treći put da se kao scenarist i redatelj pojavljuje na nekom međunarodnom festivalu, i treći put osvaja prvu nagradu.
Sva tri ostvarenja režirao je ukupno osam i pol dana, pa, kako on kaže, ima jakih dodirnih točaka s Fellinijem, šaleći se na račun znamenitog naslova tog talijanskog autora ("Osam i pol").
Šta je, zapravo, Rodoslov, za koji se
opredijelio međunarodni žiri u Dublinu proglasivši ga najboljim.
Priča o Rodoslovu počinje 1972, kad je jedan seljak pjesnik
napisao divnu lapidarnu poemicu o životu i smrti, u kojoj oslikava
život jedne srpske seljačke obitelji. Ta poema sastavljena je od tri dijela, a
stihovi kreću od smrti pa idu prema
životu.
Prvi je dio spomen mrtvima, drugi dio zdravica živima, a
treći je ritual.
Na molbu Slobodana Novakovića, Zoran Hristić napisao je glazbu u koju je uklopio autentične zvukove iz seoskog života.
Doduše, to uvjeravanje da se počne raditi Rodoslov trajalo je upravo od 1972. do sada, i na kraju je, eto Zoran, Slobodanov školski drug iz klupe, koji je pisao glazbu i za nagrađeni film "Vreme konja" (Grand prix na festivalu Prix Janneusse u Minhenu), ponovo sjeo i sjajno uradio svoj dio posla.
Na molbu Slobodana Novakovića, Zoran Hristić napisao je glazbu u koju je uklopio autentične zvukove iz seoskog života.
Doduše, to uvjeravanje da se počne raditi Rodoslov trajalo je upravo od 1972. do sada, i na kraju je, eto Zoran, Slobodanov školski drug iz klupe, koji je pisao glazbu i za nagrađeni film "Vreme konja" (Grand prix na festivalu Prix Janneusse u Minhenu), ponovo sjeo i sjajno uradio svoj dio posla.
U Rodoslovu se mogu
vidjeti skulpture kipara Bogosava Živkovića, a nije slučajno da je
snimatelj bio Bata Grbić, nekadašnji prvak folklora u ansamblu
Kolo, i nije slučajno da je sve snimao u Guči, gdje je sačuvan
prirodan autentični rezervat
Namjerno je, dakako, taj dokumentarni
film montirao jedan od najboljih jugoslavenskih montažera, Vuksan Lukovac, ali samo subotom i nedjeljom, kad je imao vremena, i
kad Slobodan Novaković nije sudio na nekoj utakmici.
- Snimanje je trajalo tri dana, tri dana
između onoga »javi se« i »nastavi me«, kako je to rečeno u ovoj
poemi i što je zapravo srž priče. Urednici, kojima sam predložio
da ostvarim svoju dugogodišnju zamisao s tom emisijom, nisu se, na
sreću, odonda promijenili. A budući da su još 1972. bili upoznati
s idejom, pristali su da radim.
Rekao sam im doduše, da neću honorar nego da pobijedim i da
osvojim Zlatnu harfu; na ovo prvo pristali su bez problema, a drugo
nisu baš povjerovali, kaže Slobodan Novaković, koji se očito još
raduje toj nagradi, i to prije svega zbog toga što je bio uvjeren u
uspjeh, a i zbog izuzetnih pohvala nekih američkih kritičara.
Oni
su poslije dodjeljivanja nagrade tvrdili da je taj
dokumentarni film posvemašnja inovacija. Doduše, može se uistinu
reći da je to nova struktura filma, rađena poput glazbenih spotova
objedinjenih u metaforičku dramaturšku cjelinu. Priča od smrti,
odnosno prizivanja mrtvih, pa do života napravljena je tako da je
slikano samo ono što postoji u životu.
To je etnografsko-filmski
zapis, ostvaren uz pomoć suvremene seoske skulpture i poezije
seljaka pjesnika, truba, izvornih običaja, u pitomom pejzažu,
nedirnutom u svojoj ljepoti i zimi i ljeti.
Novaković će podsjetiti da to možda sliči na nekadašnju montažu atrakcija, koju je primijenio Makavejev u svom filmu "Krajputaši", ali dodaje kako je Makavejeve Krajputaše bojao, a ovdje su oni snimljeni na izložbi Krajputaša, u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti.
Novaković će podsjetiti da to možda sliči na nekadašnju montažu atrakcija, koju je primijenio Makavejev u svom filmu "Krajputaši", ali dodaje kako je Makavejeve Krajputaše bojao, a ovdje su oni snimljeni na izložbi Krajputaša, u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti.
Dogodilo se, npr, da su u kadru bili
krajputaši, a iznad njihove glave stoji suvremeni prometni znak. Baš
kao da se nastavilo kroz školu suvremenog slikarstva koje je nastalo
iz tog prožimanja negdašnjeg i suvremenog obilježavanja.
- Možda sam, kaže Novaković, samo
malo strepio da jedna takva struktura bez riječi i teksta, koja je
duboko naša, nacionalna, neće baš sasvim komunicirati s ljudima
sasvim različitih kultura i nasljeđa.
Ali, eto, film je bio očito zanimljiv i uzbudljiv svima, pa se jasno pokazalo da čovjek, govoreći o narodu kojemu sam pripada, uspostavlja mostove prema drugim narodima. Afirmirajući ono što je duboko nacionalno, on afirmira zapravo i nešto što je humanistički univerzalno.
Ali, eto, film je bio očito zanimljiv i uzbudljiv svima, pa se jasno pokazalo da čovjek, govoreći o narodu kojemu sam pripada, uspostavlja mostove prema drugim narodima. Afirmirajući ono što je duboko nacionalno, on afirmira zapravo i nešto što je humanistički univerzalno.
Kad smo tog satiričara, negdašnjeg
urednika Filmskog programa Televizije Beograd, dramaturga najboljih
serija koje su prošle kroz beogradsku televiziju, vatrenog
partizanovca i sportskog suca pitali što dalje, on s gotovo
dječačkim optimizmom (»Ja sam taj dječak koji stoji začuđen
pred svijetom, i to je istina o meni. Zbog toga sam se uvijek bavio
nekim sasvim različitim poslovima gdje bih uvijek morao počinjati
od početka«), kaže kako bi sada volio napraviti emisiju za
Montreaux, u kojoj bi oslikao posljednjih pola stoljeća svjetske
povijesti kroz karikaturu, dokumentarne snimke i glazbu.
Sve to kroz prizmu beogradskih
karikaturista, od Pjera Križanića do Dušana Petričića.
Za Union-film uskoro će raditi igrani film "Sretno ljeto u Kalipolju", neobičnu ljubavnu priču između dječaka i zrele žene.
Za Union-film uskoro će raditi igrani film "Sretno ljeto u Kalipolju", neobičnu ljubavnu priču između dječaka i zrele žene.
- To je
osnovna tema koja me zaokuplja, a odnosi se, u biti, na sazrijevanje
kroz koje čovjek prolazi u svakom razdoblju svoga života. To sam,
dakako, i ja u toj priči, i volio bih da to što prije uradim, Inače
ne mogu a da ne kažem kako me u povodu ove nagrade strašno
obradovao brzojav koji sam dobio iz Guče od seljaka s kojima smo
divno surađivali.
Jednostavno su napisali: Čestitamo, zahvaljujemo i vjerujemo u nove uspjehe.
Jednostavno su napisali: Čestitamo, zahvaljujemo i vjerujemo u nove uspjehe.
Napisala: Radmila Stanković (Studio, jul 1985.)
