Zabeležen je razgovor između autora popularne TV serije i tumača glavnog muškog lika Dudeka.
Dakle, Mladen Kerstner i Martin Sagner, uz kafu i gemišt, prisećaju se snimanja "Gruntovčana" i iznose niz zanimljivih detalja o fenomenu njihove popularnosti... Kako nazvati razgovor između autora Gruntovčana Mladena Kerstnera i Martina Sagnera, koji u toj seriji glumi glavnog junaka Draša Katalenića Dudeka? Intervju? Prijateljsko ćaskanje?
* Mladen Kerstner: Da moraš napisati kratku
autobiografiju, kako bi ona izgledala?
- Martin Sagner: Ljudi su danas prisiljeni pisati
autobiografije od prvog koraka u životu pa sve do smrti. Zanimljivo
je da svaki čovjek može napisati desetak autobiografija, a da svaka
u isto vrijeme bude i različita i točna. Pitanje je iz kojeg se
kuta promatraš i čemu ti autobiografija služi? Pa, eto jedne,
moje!
Rođen sam u Novigradu Podravskom 11. kolovoza 1932. U rodnom
mjestu završio sam četiri razreda pučke škole, zatim četiri
razreda građanske u Virju, te četiri razreda gimnazije u
Koprivnici. Godine 1951. upisao sam se na Akademiju dramske
umjetnosti u Zagrebu, a nakon nje, 1955, dobio sam angažman u
Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu. Eto, to bi bio dio
moje autobiografije.
* Zašto si otišao u glumce? Jesi li
već prije Akademije nastupao na kazališnim daskama?
- Da, nastupao sam, no, zapravo, želio
sam postati liječnik. Ali, moj profesor Neimarević i postolar
Jagar, koji je u Novigradu Podravskom vođo dramsku sekciju, smatrali
su da imam talenta za glumu. I tako sam se, pomalo pod pritiskom,
upisao na Akademiju.
* Sjećaš li se audicije na Akademiji?
- Veoma dobro! Recitirao sam pjesmu
Grgura Karlovčana, našeg Podravca, a zatim izveo monolog Križovca
iz Krležine Agonije.
* A kako je bilo na završnom ispitu?
- Diplomirao sam s Buripidovim
Hipolitom.
* Jesi li već u to doba imao sklonosti
prema komediji?
- Ma ne, bio sam trknut, kao i svi
dvadesetogodišnjaci! Sanjao sam da ću glumiti samo Leonea u
Glembajevima, Horvata u Vučjaku i takve role. Tek sam poslije
shvatio da se u život u sve miješa - i žalosno i komično!
* U autobiografiji kažeš da si 1955.
došao u Narodno kazalište August Cesarec u Varaždinu. Sjećaš li
se prve uloge?
- Da, bio je to Čeko u opereti Grofica
Marica.
* U Varaždinu si neko vrijeme bio i
direktor kazališta, nije li tako?
- Bolje da o tome ne razgovaramo.
* Dobro, iz Varaždina si došao u
Zagreb. U koje kazalište?
- Ni u koje! Došao sam kao slobodan
umjetnik. Bilo je to vrlo hrabro, no nekako sam preživio. Glumio sam
u raznim filmovima...
* Sjećam se, gledao sam te još u
starom Jazavcu, u kavani Bled, na uglu Medulićeve ulice i Ilice.
- Da, 1964. pristupio sam Satiričkom
kazalištu Jazavac, gdje ostajem do 1969, kada prelazim u zagrebačko
gradsko kazalište Komedija. U Komediji sam još i danas, a
vjerojatno ću i ostati do mirovine.
* Pitanje koje ću ti sada postaviti
trebao bi ti uputiti meni, pa ipak... Sjećaš li se kako je došlo
do serije Mejaši, a poslije i do Gruntovčana?
- Da, da, sjećam se! Televizija Zagreb
pozvala je desetak humorista na suradnju. Svaki je trebao napisati po
jednu televizijsku komediju. Tri najbolja, rekoše, dobit ce
mogućnost da pišu seriju.
* Dobro si to upamtio. Bilo je to
početkom 1969. Ti si u to doba glumio na Radio Zagrebu, u jednoj
mojoj komediji. Mislim da se zvala Škrinja.
- Ne znam kako se zvala, ali veoma mi se
sviđala. Bila je napisana na kajkavskom. Rekao sam to svom
prijatelju Paji Kanižaju, koji je bio jedan od urednika Televizije
Zagreb, a on je zatim i tebe pozvao da se uključiš u natjecanje.
* Da, upoznao si nas u Pivovari,
poslije jednog sastanka društva Podravec. Pajo mi je dao samo pet
dana da napišem jednosatnu komediju na kajkavskom.
- I ti si napisao Falingu Imbre
Presvetlog. Režiju je preuzeo Ivo Vrbanić.
* Koliko se sjećam, ti nisi bio
predviđen da igraš Draša Katalenića Dudeka?
- Ne. Meni je Vrbanić dodijelio ulogu
Martina Škvorca. Zapravo, u Falingi Imbre Presvetlog, Škvorc je bio
mnogo veća i značajnija uloga od Dudeka.
* Ulogu Dudeka trebao je tumačiti,
Eugen Franjković.
- Tako je! No, režiser snuje, a...
Putujući na snimanje u Ludbreg, Eugen i ja zaustavili smo se u
jednoj gostionici u Varaždinu. Pričajući o svojim ulogama, došli
smo do zaključka da meni više odgovara Dudek, a njemu Martin
Škvorc. Poslije smo to predložili režiseru Vrbaniću, koji se
odmah složio s nama.
* Ti i ostali glumci izvrsno ste
odigrali svoje uloge. Komediju Falinga Imbre Presvetlog dobro je
primila i publika i kritika.
- A ti si dobio mogućnost da pišeš
Mejaše!
* Da, bili smo izabrani Miljenko Smoje,
Ivan Raos i ja. Tako su nastale serije Malo misto, Prosjaci i sinovi,
te Mejaši.
- Ne čini li ti se značajnim to što
su izabrani samo autori koji su svoje komedije napisali na dijalektu?
* Teško je u nekoliko rečenica reći
zašto je dijalekt prihvatljiviji za komediju od standardnog
književnog jezika. Neki su to pokušali objasniti televizijskim
medijem, no činjenica je da su i naše najbolje kazališne komedije
Dundo Maroje, Matijaš grabancijaš dijak i druge - napisane, kako to
Jugoslavenski leksikon kaže, prostonarodnim jezikom.
- Oprosti što sam ja preuzeo tvoju
ulogu i počeo postavljati pitanja...
* Samo izvoli!
- Može li se iz toga izvući zaključak
da je kajkavski sam po sebi »smiješan« jezik?
* Kajkavski nije nipošto sam po sebi
smiješan. To što ga mnogi ipak takvim smatraju, imamo zahvaliti
nekim estradnim umjetnicima, a i predratnoj zagrebačkoj opereti.
Komične uloge bile su često prevođene na kajkavski, pa ako, prema
mišljenju glumaca, nisu bile dovoljno smiješne, pokušavali su taj
manjak nadoknaditi karikiranjem govora na sceni. Mi smo se u
Gruntovčanima energično borili protiv svih tih nakaradnosti.
- Rekao si da su komične uloge bile
često prevođene na kajkavski. Zašto?
* U toku godina, kajkavci su svoj govor
obogaćivali, no u isto ga vrijeme pojednostavljivali. Sažimajući
ga, stvorili su bezbroj nenametljivih metafora i sentenca. Možda
upravo u tome leži odgovor na pitahje o izražajnosti kajkavskog
dijalekta
- A kakva je sudbina kajkavštine u
Zagrebu? Očito je da se ona povlači pred prodorom službene
štokavštine.
* U posljednjih pedesetak godina,
struktura se stanovništva u Zagrebu bitno promijenila.
Starosjedilaca je malo, ali i oni svoj govor — za razliku od
Splićana ili Dubrovčana prilagođavaju svojoj okolini. Samo se tu
i tamo čuje neka »zagrebačka varijanta« kajkavskog.
Naobrazba,
životna dob, stalež - sve su to elementi koji bitno utječu na
govor. Pod utjecajem škole, radija, televizije, pa i političkih
aktivista - promjene u govoru danas su brže nego ikada u prošlosti.
Istina je da još ima prigradskih naselja u kojima je kajkavski
»kućni jezik«, ali u kontaktu s nekajkavskim stanovništvom, i oni svoj govor prilagođavaju
sugovornicima.
- Da, da, i ja u svakodnevnom životu
govorim kajkavski, no kada se nađem s kolegama u kazalištu, također
se »prilagođavam«. Nego, Krleža je jednom rekao da je minimalna
razlika između slovenskog jezika i hrvatske kajkavštine, te da su
oni, davno, bili jedan jezik. Što misliš o toj Krležinoj hipotezi?
* Poštujem Krležu, no istraživanja
su pokazala da kajkavski dijalekt potječe iz panonske jezične
skupine, dakle iz matice iz koje su se razvili i štokavski i
čakavski govori. Znači, on je nastajao usporedo s njima, a ne
naknadno.
Danas možemo sa sigurnošću tvrditi da se kajkavski nije mogao razviti iz slovenske zajednice, jer se njegova akcentuacija
ne svodi na staru slovensku. No, vidim da i ti voliš kajkavski i da
o njemu mnogo razmišljaš.
Reci mi koliko, prema tvom mišljenju,
ima istine u tvrdnjama nekih kritičara da kajkavski u Gruntovčanima
nije »pravi«?
- A što je to pravi kajkavski!? Otkad
su naši dragi Ilirci ukinuli kajkavski kao književni jezik i
proglasili ga jezikom »paupera i seljaka«, on, kako kaže Krleža,
» ... još morti okoli blodi i
zlahkotenje kak gingavi betenik išče«
* Da, svako selo danas govori svojim
kajkavskim, pa ako želiš pisati na tome jeziku, moraš odabrati
jednu svoiu varijantu. Želio sam da kajkavski u Gruntovčanima bude
neke vrsta sinteze, a istodobno što razumljiviji širem krugu
gledalaca. Bilo je glumaca-kajkavaca koji su se teško mirili s takvim
mojim pristupom.
- Znam, kad smo te pitali gdje se to
govori takav kajkavski, odgovorio si u Gruntovcu!
* Jasno, svi su likovi morali govoriti
istim jezikom, jer su svi iz istoga sela, pa bilo to selo i
izmišljeno! Krešo Golik to je veoma dobro razumio.
- Da, kao režiser povukao je neke
poteze koji su bili nezamislivi na našoj televiziji. Tako smo,
naprimjer, prije snimanja imali čak jedan mjesec jezične vježbe.
Iz dana u dan »tesali« smo kajkavski. Konačno, ti si bio lektor, pa
znaš o tome i više nego ja... No, ajde da malo zaboravimo
kajkavski! U Mejašima Dudek nije bio glavna uloga, nije li tako?
* Ne, ne, moglo bi se čak reći da je
bio epizodna. Pa ipak, nakon odigrane serije, ti si iskočio u prvi
plan, makar su i ostali likovi bili dobro odigrani: Cinober,
Presvetli, Regica...
- U Gruntovčanima sam već bio
»glavni«...
* Da, režiser Krešo Golik naslutio je
velike mogućnosti Dudeka. Tražio je od mene da se radnja uvijek
vrti oko toga lika. Tako je i bilo... Krešo je imao
jasnu viziju Gruntovčana i mnogo mi je pomogao pri pisanju
scenarija.
- I meni je mnogo pomogao u kreiranju
moje uloge. Sjećam se, snimali smo jednu scenu na Šoderici pokraj
Koprivnice. Ja s »križovačom« lovim ribe i razgovaram sa svojim
najboljim prijateljem Ferčijem. To je, zapravo, bila neka vrsta moje
ispovijedi.
Sjećam se rečenice: »Delam, delam, od jutra do zutra,
a na kraju gda se skup zbrojim, pak sem na nikaj!« Snimanje je bilo
veoma teško organizirati. Trebalo je zaustavljati kamione koji su sa Šoderice odvozili šljunak. Bili su to, uglavno, privatnici kojima
je svaka minuta bila dragocjena. Tu, jednu jedinu scenu snimali smo
do mraka.
Kada smo konačno povjerovali da smo gotovi, Krešo je
rekao: »Bilo je dobro, no može biti i bolje! Zato ćemo sutra
ponovno snimati tu scenu.« Jasno, bili smo ljuti, no poslije je
kritika upravo taj moj monolog proglasila vrhuncem Gruntovčana.
(Studio, 1989.)
(Studio, 1989.)
Kraj 1. dela