Bio je jedan od najsvestranijih i najpopularnijih jugoslovenskih TV stvaralaca: spiker, radio glumac, pisac radio drama, romanopisac, narator, pozorišni, filmski i TV reditelj (tvorac kultnih serija "Kuda idu divlje svinje" i "Kapelski kresovi"), prvi voditelj TV dnevnika, kao i voditelj raznih emisija i kvizova...
Među njegovim čuvenim autorskim emisijama je i serijal "Srdačno vaši", koji je u oktobru 1988. doživeo jubilarno 100. izdanje, što je bio povod da Studio još jednom zatraži intervju od Ivana Hetricha...
Među njegovim čuvenim autorskim emisijama je i serijal "Srdačno vaši", koji je u oktobru 1988. doživeo jubilarno 100. izdanje, što je bio povod da Studio još jednom zatraži intervju od Ivana Hetricha...
"Srdačno vaši! Kamera - ide. Ton - ide. Klapa! Krenimo, molim!" O, pardon, greška! Idemo od
početka: magnetofon uključen - snima! Gost današnje »emisije« naš je dugogodišnji znanac Ivan Hetrich,
autor, voditelj razgovora i režiser ciklusa Srdačno vaši. Razlog? Iako bez pompe, ipak je prošla emisija (o primadoni Dragici Martinis
) bila jubilarna, stota! Zato će, ovaj put, popularni Het sjediti
nasuprot drugom autoru, voditelju i režiseru. Danas Het ne postavlja
pitanja, danas on odgovara. Pa, krenimo!
Ivan Hetrich, Slavonac iz Vinkovaca, od
sedme godine je Zagrepčanin, još u gimnazijskim klupama otkrio je
da ima smisla za karikaturu. Surađuje u Koprivama. Deset dinara
jedna karikatura, a dinar tada težak. S grupom školskih drugova
osniva udruženje crtača stripova. Izdaju čak i list.
Ubrzo netko
iz klape dobiva fotokameru. Izdaju fotoroman. Malo kasnije u grupi
se našla i osammilimetarska kamera. Pišu scenarije, snimaju,
organiziraju priredbe, a na maloj radiostanici emitiraju program.
Hetrich povremeno pročita neku svoju humoresku.
"Čuj, Het",
rekoše mu prijatelji, "pa ti imaš zanimljiv, sonoran glas! Pokušaj se
prijaviti na audiciju na radiju!" ( ... nekoliko rečenica nedostaje, zbog isečene stranice... op. Y.)
Hetrichov radni, životni put uvijek je
tekao na nekoliko razboja. No, da nije radeći različite poslove
istodobno i učio, teško da bismo upoznali njegovu tako bogatu
svestranost. Diplomirao je u klasi prof. dr. Branka Gavelle na
Kazališnoj akademiji, na kojoj je poslije bio profesor.
Bio je
prvi spiker i voditelj prvog TV-dnevnika na jugoslavenskoj televiziji,
zatim voditelj nekad slavnih i neponovljivih kontakt-programa u
suradnji sa Sandom Miladinov-Langerholz, Angelom Miladinovim i Zorom
Korać - Ekran na ekranu, Četvrtkom otvoreno i Studio 13, a potom je
bio voditelj kiviz-programa 3-2-1... kreni! te Brojke i slova.
Režirao
je više od osamdeset TV-drama i dvije velike serije: Kuda idu divlje
svinje i Kapelski kresovi. Još mnogo toga moglo bi se reći o
srdačno našem gostu, pa počnimo razgovor. ..
* Otkud vam to »ch« u prezimenu?
- Tako je upisano u mome krsnom listu.
Moj je otac iz okolice Babine Grede, gdje žive i njemačke manjine.
Majka mi je Mađarica.
* Kažu da su Slavonci mirni ljudi. Jesu li vaša mirnoća i samozatajnost dok ste pred kamerama odjek
toga podneblja, ili čvrste odlučnosti da nam se baš takvim
prikazujete?
- Kad bih pokušao da se prikažem
drukčijim nego što sam, bio bi mi to veliki napor da bih u
tome uspijevao u toku tih četrdesetak godina. Nastojim, koliko je
god to moguće, da se takav kakav jesam privatno ne razlikujem od
sebe na ekranu, ili iza kamere.
* Toliko ste toga započeli u svojoj
karijeri da bi vas i manje znatiželjan čovjek zapitao: kako
u svemu tome uspijevate i kako se može biti "i ovo i ono"?
- Sve je to pitanje izazova. Gotovo u
svakom čovjeku rađa se nešto što je s jedne strane znatiželja, a s druge - izazov. No, osnovno je da sam ja režiser, da s tim u
skladu procjenjujem dramaturgiju, koja je toliko važna u našem
životu da toga nismo ni svjesni. Znači - treba je režirati.
I vi
ćete režirati ovaj svoj članak, jer trebate dobru ekspoziciju,
zlatnu sredinu i efektan završetak. Naime, još od djetinjstva želio
sam biti režiser, a imao sam sreću da to i postanem. Ali, u životu
ipak sam morao krenuti sporednim putem - da počnem kao radio-spiker,
pa da postupno prelazim s posla na posao.
Dakle, morao sam ispeći
nekoliko zanata na radiju, koji su mi pripomogli da taj medij upoznam
sa svih strana. A kad sam jednoga dana postao režiser, mogao sam
lako shvatiti svakog suradnika, jer sam prethodno bio i na njegovu
mjestu.
Oduvijek sam želio i putovati, još kao dijete »putovao«
sam listajući enciklopediju, ali nisam se makao dalje od slova »a«.
A pod tim su slovom Australija, Amerika, Azija... Poslije, kad sam
ozbiljno počeo putovati i sretati naše iseljenike i mnoge zanimljive
ljude u svijetu, shvatio sam kako bi bila šteta da sve to jednoga dana ode u zaborav.
- Što drugo - počeo sam se baviti novinarstvom,
pisao putopisne reportaže, intervjue. A od toga pa do emisije
Srdačno vaši - malen je skok. Zaista, nisam mislio da ću pisati
romane, sve do jednoga dana kad mi je bilo ponuđeno da napišem
roman s Divljeg zapada (za Vjesnikovu ediciju Laso ).
No, budući da se izazov ne odbija,
okružio sam se knjigama o povijesti, običajima i svemu ostalom,
posebno o Teksasu, sjeo sam i - za petnaestak dana napisao 120
stranica romana. Potpisao sam ga pseudonimom John Georg Julien (Ivan
- ja, Đuro - moj otac, Julijana - moja majka).
Napisao sam četiri, a upravo završavam
peti. Eto, opet je u pitanju režija! Neki kažu da su ti romani u
stanovitom smislu scenariji. Meni je to draže, opet je posrijedi
nešto što je blisko mome zanimanju. A zar voditeljstvo nije i
dramaturgija i režija!?
E sad, kako na sve to stižem? Fadil Hadžić
- u idućoj će godini biti gost Srdačno vaših - kaže da to i
njega pitaju, na što on odgovara: »Calderon je napisao 2000 djela.
Pa, kako je on stigao, kad je pisao guščjim perom!?« Dakle, sve je pitanje samo vlastite organizacije.
* Prošetajmo se po tom šarolikom polju vaših djelatnosti, s
time da zastanemo kod nekih značajnijih trenutaka...
- Kad sam s radija prešao na televiziju, bez obzira na moje osobne obračune sa stjecanjem
znanja, shvatio sam i odlučio, kako je nužno da se
sve to nadopuni i u školskoj klupi potvrdi. Upravo se tada osnivala
Kazališna akademija pod vodstvom dr. Branka Gavelle.
Upisao sam režiju i
diplomirao. No, da se opet vratim televiziji, i na njoj sam prošao
istim putovima kao i na radiju. Radio sam na svim poslovima, pa i tu
pekao i temeljito ispekao zanat.
* A izvan televizije i radija?
- Čak sam i ja pomalo zaboravio da sam
neposredno poslije diplome režirao dvanaestak kazališnih predstava
u zagrebačkoj Komediji, u Subotici i Karlovcu. Ima mnogo toga što
sam radio, ali zaboravilo se.
* Čini mi se da u zaboravljeno ide i
film.
- Točno! Na filmu, a paralelno s
radijom, bio sam dramaturg u tadašnjem Zora-filmu. Počeo sam režirati
namjenske filmove, dokumentarne i turističke. Nešto kasnije, u propagandnom uredu OZEHA odlučili su da počnemo raditi spotove.
Sad, moram se hvaliti, prvi smo u Zagrebu - a vjerujem i u Jugoslaviji - tih, šezdesetih godina radili TV-spotove. Nekako u to
doba počela je suradnja između Zora-filma i Lutkovnog filma iz
Praga. Zatražili su da napišem scenarij. Napisao sam ga, i tako je
ta prva - opet prva! - koprodukcija rađena na temelju mojeg
scenarija Princeza Kmeza. Imao sam sreću da tada upoznam oca i sina,
kasnijeg oskarovca Jirija Menzela.
S filmom me veže i to što sam u više
od tisuću i pol filmova posudio svoj glas. I, tko da se sjeti
svega! Čovjek može mnogo toga raditi ako, odmarajući se od
osnovnog posla, radi neki drugi, koji ga zapravo osvježava.
* Imali ste sreću da radite s Angelom
Miladinovim. Ako se ne varam, on je presudno utjecao na ostvarenje
ciklusa Srdačno vaši, kojemu je dao i ime. Općenito, Angel je imao
važnu ulogu u vašem životu, nije li tako?
- Stjecajem okolnosti, Angel je dva
puta bio deus ex machina u mome životu. Jedne večeri nazvao me i rekao mi da su
se našli u gužvi, jer je ustanovljeno da je jedan od kandidata u
kvizu 3-2-1... kreni! daljnji rođak Olivera Mlakara, te da me moli
da najhitnije dođem u studio, budući da emisija ide uživo i uskoro
kreće.
- Nije mi bilo lako, jer samo sam jednom vidio taj kviz, no
onaj uvijek budan izazov u meni učinio je svoje. Iduće godine, uoči
početka novoga kola kviza, Lazo Goluža pozvao me, i tako je počela
ta moja, tada nova djelatnost.
Mnogo kasnije, Angel mi je rekao da
mojim novinskim intervjuima treba dodati samo sliku, pa da postanu
dokumentarne televizijske emisije. Budući da sam, u to doba mislio
da režiser nema mnogo posla u dokumentarističkom prilogu, nisam se
baš oduševio tom idejom. Čak sam mjesecima odugovlačio i
odbacivao pomisao da radim taj ciklus.
Sve dok Miladinov nije na
Programskom odboru najavio seriju, a da mi to nije ni spomenuo. Sad,
što sam mogao, kad me stavio pred zid!? Moj prvi gost bio je prof.
Vlado Habunek. U prvim emisijama mnogo sam se mučio, radio ih
prilično nespretno i dugo, ali shvatio sam da tu postoji mogućnost
režije, da treba snimiti mnogo više materijala, kako bi se
dramaturgijom, tim svetim pravilom, mogao nanizati redoslijed koji će
biti gledljiv.
No, davno prije oba spomenuta događaja,
moje upoznavanje i suradnja sa zaista neponovljivim, izvanserijskim
čovjekom široke kulture, s mnogo duha, velikom inteligencijom i
znanjem - s režiserom Angelom Miladinovim - bila je vrlo bogata.
Najavljujući me, već ste spomenuli te vrlo gledane emisije, a ja
bih dodao još i to da je Miladinov bio inteligentno i maštovito nepredvidiv u svojim režijama.
* Putovali ste diljem svijeta, vidjeli
i proučavali rad mnogih televizija. Koja je televizija presudno
utjecala na vas?
- Osim Južne Amerike, zaista sam vidio
mnogo od svijeta. I gdje sam god putovao, nastojao sam da stupim u
kontakt sa zanimljivim ljudima, da ih što bolje upoznam. A što se
igranog i dokumentarnog TV-programa tiče, na mene je poseban dojam
ostavila engleska kompanija BBC, koju smatram daleko najboljom na
svijetu, a potom način prezentiranja vijesti i dokumentarni program
u Sjevernoj Americi.
Njihova dokumentaristika gotovo da me frapirala,
a imao sam sreću i da vidim kako oni rade. U Americi, u emisijama
sličnim Srdačno vaši, voditelj je u kadru. Ipak, smatram da tijelo
voditelja treba ukloniti iz kadra, jer tako gost emisije dolazi do
punog izražaja. Samo tako izloženoga gosta može se doživjeti u
punom smislu i u najsitnijim detaljima.
* Po kojem kriteriju odabirete svoje
goste i koji postupak primjenjujete prema osobama koje osjećaju
odbojnost prema kameri, ili nelagodu da govore o sebi pred javnošću?
- Često mi događaji zabilježeni u
dnevnoj štampi daju ideju i zapravo preporučuju budućeg gosta.
Zapisujem njihova imena. U toku godine na spisku ih se nađe
trostruko više nego mi treba, pa ih selekcioniram, predlažem
redakciji, a ona to gotovo uvijek prihvati.
Dakako, naišao sam na
različita reagiranja. Netko ne voli kameru, pa odbije, drugi odbiju
iz nekih drugih razloga; neki imaju tremu, treći govore da nije
pravi trenutak... Jednostavno, ljudi se svakojako odnose prema javnom
nastupu. Većina ih bez oklijevanja prihvaća poziv.
No, kad naiđem
na osobu koja ima odbojnost prema kameri, moja je prva dužnost i
briga da ona stekne povjerenje u mene, a to znači da se s takvom
osobom moram više pozabaviti, nekoliko puta susretati, razgovarati i
sprijateljiti se!
* Kad smo dogovarali ovaj susret, rekli
ste mi da već dugo, na kraju svakog razgovora, ponudite svome gostu
da on vama postavi jedno pitanje, od kojih bi se napravila jedna
emisija Srdačno vaši, i to o vama. Je li vas neko pitanje šokiralo?
- U pitanju je ironija ili - ako hoćete - cinizam! Naime, radeći
već šest godina taj ciklus, netko se u redakciji sjetio da bi
jednom trebalo napraviti emisiju i o meni. No, za razliku od vas,
koji ste na zahtjev svoje redakcije stoti Intervju pred ogledalom
sami napisali o sebi, moje će Srdačno vaši montirati netko drugi,
kad mene više ne bude.
A kad smo već pritom, ta vaša bivša serija
možda je, na neki način, začetak Srdačno vaših, jer su na sličan
način, samo pisanom riječju, bili predstavljani vaši gosti. No, da
se vratim pitanju, budući da živimo u doba kad iz naše sredine
danomice iznenada nestaju neki ljudi, bez obzira na godine života,
shvatio sam taj cinizam i na svoj račun.
Eto, zato svaki gost na
kraju meni postavlja pitanje, tada mene kamera snima, materijal se
arhivira, a jednoga dana... Ne znam jesam li već oguglao, ali me
nijedno pitanje još nije šokiralo. Provokativnih je bilo, ali su
simpatična, uglavnom dobronamjerna, a što me ne začuđuje, jer se
u toku rada tako zbližim sa svojim gostima da se obično raziđemo
kao prijatelji. Nažalost, ne uspijevam to i njegovati zbog
nedostatka vremena.
* Autentična ste medijska ličnost.
TV-publika nagrađivala vas je nekad tradicionalnim
Studijevim Vijencima popularnosti. U inventuri do dvjesta brojeva,
prije nekoliko godina, ustanovili smo da ste primili 39 vijenaca, a
samo četiri kaktusa. Tome ne treba komentar. No, recite nam, ako se
to može, kako se postaje medijska ličnost?
- Nema recepta, nema škole, i ja bih najradije zaključio
time da je i to dramaturgija. Nisam fatalist, a pretpostavljam da sam
sam režirao svoj život. Po našoj narodnoj da je svaki čovjek kovač
svoje sreće, ili nesreće!
Prema tome, sve što sam postigao u
životu - sam sam htio da to postanem. Proučavao sam medij s obje
strane i pokušavao mu se prilagoditi. Znači: dramaturgija plus
prilagođavanje plus režija! Kritičar Studija, Dražen Matošec,
uspoređujući moj rad s Dickom Cavettom, od kojega mogu vrlo mnogo
naučiti, iznenadio me konstatacijama koje su išle u moju korist.
Zahvaljujem mu na tome, ali mislim da je to ipak drukčiji stil rada.
Iza Cavetta stoji istraživački tim, iako se, dakako, i on osobno
morao temeljito pripremiti, a on to i čini. Cavett je zaista medijska
ličnost, šarmantan je, ima lijep glas, zna postaviti pitanja,
nasmijati se kad je potrebno, komunicirati s gostom kao da ga
desetljećima poznaje.
* Moj kolega nije pogriješio, i vi
imate iste osobine.
- To ste vi rekli...
* Ako je točno da ste Brojke i slova
napustili zbog pripremanja neke nove serije, o čemu je riječ?
- Brojke i slova napustio sam zbog
tromjesečnog putovanja u Australiju. Evo zašto: moje se bavljenje
režijom često ispreplitalo s novinarstvom. U svakom slobodnom
trenutku bavio sam se njime pišući putopise i intervjue, od čijih
sam neobjavljenih dijelova priredio knjigu o našim iseljenicima iz
Kanade, Meksika i Sjeverne Amerike pod naslovom Srce u zavičaju.
Budući da su
me Australija i Novi Zeland oduvijek privlačili, odlučio sam da
drugu knjigu napišem o iseljenicima iz tih krajeva. Završio sam je,
naslov joj je Daleko od zavičaja, pa sad još samo čeka izdavača.
A što se tiče onoga o čemu se govorka, zasad vam mogu reći samo
toliko - svašta sam već radio na televiziji, ali ne i humorističku
seriju. Novi izazov!
Napisala: Maja Benović (Studio, 1988.)