... Ako se za neku obitelj u Zagrebu želi naglasiti koliko je stara i »zagrebačka«, onda se kaže: to je gornjogradska porodica. Basaričekova broj 3, stara kućerina obrasla bršljanom, jedna u nizu sličnih zgrada gornjogradske arhitekture. Na prvom katu stanuje obitelj Ivana Hetricha.
- Kako ste? Sve u redu? - dočekuje me naš poznati režiser i, ne zanimajući se za odgovor, nastavlja ljubaznim, ali i zapovjednim tonom:
- Ovuda, molim... Izvolite sjesti. Osjećajte se kao kod kuće. Što želite popiti?
Pridružila nam se i supruga Suzana: lijepo lice fina osmijeha i očaravajućih svijetlih očiju. Ubrzo je stigla i kći Suzana: visoka, vitka, plaha djevojka.
- Kajkavskim se služim samo za privatnu upotrebu. Inače, sam porijeklom iz Vinkovaca. Zato i volim slatkiše i lijepe žene...
- To prvi put čujem. Što ti bi? - čudi se supruga.
- To je za uveseljavanje novinara. Finese. Njega ne zanima realnost, objašnjava Hetrich. U ruci mu je kratka debela crna palica. Čas je drži dostojanstveno poput kraljevskog žezla, čas je prijeteći vitla kao da je pendrek.
- Raspadaju mi se stolice, objašnjava »Het« svoj »simbol vlasti« i ne ispušta ga iz ruku.
- Želite li komad rolade? Sjajno, više će ostati meni. Poznata je stvar da se mene može kupiti slatkišima.
Kad sam ga prije nekoliko godina upoznao, bio sam uvjeren da za vrijeme snimanja uzima nekakve pilule. Naime, povremeno bi posezao u džep i brzom kretnjom ubacio neku smeđu kuglicu u usta.
- Grožđice obložene čokoladom. Naravno, i sad ih imam. U desnom džepu.
- I da znate, ne nudi nikoga, dodaje žena.
- To su određene dnevne količine, brani se »Het«.
Razgovaramo u njegovoj radnoj sobi. No jednoj strani mali radni stol i police s knjigama. Na suprotnoj strani baterija skupocjenih stereo-uređaja. Supruga Suzana ulaže u magnetofon vrpcu sa džez muzikom. Kćerka Suzana voli muziku svojih vršnjaka. A tata Hetrich?
- Kad čujemo da dolazi tata, stišavamo ili gasimo. Kažemo: »Ide Ivan Grozni!«
- Poslije toliko sati provedenih u režiji, sa slušalicama na ušima, u onoj buci i napetosti... To je jedino poslije podne u posljednjih i idućih mjesec i pol dana da smo svi tako na okupu.
- Kad se ovako okupimo, mi to zovemo »ručkovečeravati«. Bilo to u jedan sat noću ili u sedam uvečer. Ja ravnam svoj život prema njemu. To nazivam dužnošću. Stvarno je tako - govori supruga, dok »Het« protestira:
- Jao, posve turcistički sistem. Što će ljudi o meni misliti...
Osim što ga zovu skraćeno »Het«, Hetrich ima još jedan nadimak Hetkok. Izvedenica od imena proslavljenog režisera kriminalističkih filmova Hitchcock. To je zbog njegove sklonosti prema trilerskim sadržajima. Ali, taj pokušaj ironiziranja uopće ne ljuti Hetricha:
- Vrlo volim krimiće. U principu. Ne znam odakle mi ta sklonost. Zašto ih ne režiram na TV? Jer nemam dobrih tekstova. Samo, nemojte to napisati, jer će me zasipati kojekakvim rukopisima. I ovako obavezno stignu dva-tri tjedno.
Zaista, na pisaćem stolu su fascikli s rukopisima. Sve je uredno poredano. Red i urednost je njegova tako velika vrlina da graniči s manom. Od svih izuma u historiji čovječanstva za nj je sigurno najznačajniji pronalazak sata.
- Dok smo još bili momak i djevojka, običavao sam Suzanu čekati šest minuta. Ne znam zašto baš šest. Ako u tom roku ne bi došla, otišao bih... U Zagrebu je završavala gimnaziju...
- Recitirala sam i jednog me je dana škola poslala da me čuje drug iz dramske sekcije.
- I ja, videći ovu jugoslavensku Klementinu... - upada »Het«.
- Mrzili smo se. On je mislio da je veoma pametan, a ja sam opet mislila da sam to ja.
Po Suzanu mlađu došlo je društvo i ona se oprostila.
- I onda smo se mrzili dva mjeseca, a zatim smo jedne večeri sjeli na klupu u Tuškancu. I svake večeri sam je u devet predavao mami...
- A mama nikako da upamti njegovo ime. Uvijek mi je govorila: »Onaj tvoj Friedrich Barbarosa!« Mama mi je bila Moskovljanka, kao i baka. Djed Crnogorac oženio se s njom kad je studirao medicinu. A po ocu sam Smederevka.
Izvrstan stereo uređaj stvarao je iluziju da prisustvujemo muzičkoj izvedbi. »Het« se raznježio:
- Evo nešto i za oca. Jedan evergrin. Ja sam u biti romantik. A to vama ne odgovara. Mislim ne odgovara vašoj predodžbi o meni: da ja stalno režim.
Jednom sam napisao da je za vrijeme režiranja - diktator. Hetrich ima vrlo dobro pamćenje.
- U Švedskoj, ako hoćete upoznati njihov način života, smjestit će vas na dva dana u jednu njihovu obitelj. Tako bi zapravo i vi trebalo da provedete dva dana s nama. Uopće ne bi trebalo da vam pripovijedamo o sebi. Ma šta je Hitchcock! Danas je jedno vrlo mirno popodne. Inače je vatromet .
Naime, Hetrich dolazi kući uvijek s nekim iznenađenjem. Vrlo nemirne naravi, on nema ni trenutka mira.
- Došla nam gošća iz Karlovca, priča supruga Suzana, a u to se i Ivo vratio s puta i odmah joj je s vrata rekao: »O, lijepo da ste došli. U koliko morate biti kod sestre? Ne, vi morate biti u tri kod sestre, jer mi u tri i po sata putujemo u Mađarsku.« I ja sam tad prvi put saznala da putujemo...
- I pola sata nakon toga smo putovali, smije se Hetrich. - Vraćao sam se autobusom iz Rijeke i izračunao da imam pet slobodnih dana. Isplanirao sam put u Mađarsku. Sjeli smo u kola i odvezli se.
- Već sam navikla na to. Nije mi potrebno mnogo da se spremim. Nekoliko pari cipela, malo rublja, haljina i idemo. Oboje volimo putovanja... London mi se najviše sviđa. Čak više nego Pariz...
Na jednom ormaru u hodniku naslagano desetak kovčega.
- Možemo skinuti maske, novinar odlazi, smije se Hetrich i duhovito mi prijeti:
- Ja se zapravo divim novinarima. Što ćete vi napisati? Da ste se dobro osjećali? Dosadno. Ali, ne možete napisati ništa loše, da ostanemo prijatelji.
Možda ću ipak biti prisiljen da kupim kilogram grožđica obloženih čokoladom.
Napisao: Ivan Kreutz (Plavi vjesnik, 1968.)
