Neverovatno vitalna i muzikalna za svoje godine, svirala je u koprivničkoj rock grupi "Mariška-band", čiji je vrhunac karijere predstavljao nezaboravni nastup u zagrebačkom Kulušiću.
O Mariški svedoči dokumentarni filma Petra Krelje, a pregršt uspomena i bakinih mudrih reči donosi i sledeći članak iz Studija...
... Približavajući se Koprivnici i nestrpljivo očekujući susret s 82-godišnjom Mariškom Holoubek, violinisticom i šeficom Mariška-banda, sjetila sam se sela u podnožju Kavkaza gdje žive nastariji ljudi na svijetu. (Muslinov je umro, navodno, u 163. godini.) Jedan 140-godišnjak često mi je spominjao svoju unučicu, kako reče, mladu i bistre pameti. Poslije saznah da joj je tek devedeset šest godina! Bakica Mariška, dakle, još je - curica!
Ne znam zašto sam - gledajući dijelove
dokumentarnog filma režisera Petra Krelje na montažnom stolu
Zagrebačke televizije - zamišljala bakicu Marišku kao stasitu
ženu.
»Bako, kako ste maleni!«, izletjelo mi je kad sam je
ugledala.
»Godine rastu, visina opada«, reče mi blago, pruži obje
ruke, nasmiješi se, pa opraštajući mi i drugu nesmotrenost, jer mi
oči ostadoše kao prikovane na njezinim dubokim, teškim cipelama,
barem tri broja većim, ispriča kako ima deformaciju prstiju, pa zato tako teško hoda.
Na kraju se
teatralno poklonila:
- Pozdravlja vas princeza u prnjama! Znate kako
je, plašim se da brzo ne odem u jamu, bronhije me muče, pa se zato
ovako sva zamotam. U mojim žilama nema više krvi, teče voda...
Aparat mi je već pomalo u defektu, a to što duboko u noć mogu
svirati, ma... sve vam je to čisti švindleraj! Takva mi je narav,
takva sam se rodila. Svi su vam muzičari malo...
Rekoh joj kako je
svi hvale da je uvijek u dobroj formi, da njezini momci iz banda,
iako joj mogu biti praunuci, već posustaju kada je ona još orna za
sviranje, te da sam čula kako je nedavno svirala cijelu noć, od
osam uvečer do šest ujutro.
- E, to vam je zato što vrlo malo
spavam, pa umjesto da se mučim - sviram!
Priča o fenomenu Mariška Holoubek
počela je 2. veljače 1904. godine u selu Esterogemu pokraj
Budimpešte. Bila je prvo od osmoro djece oca Čeha i majke Mađarice,
izuzetno sretne kombinacije muzikalnosti, temperamenta i vitalnosti.
Bilo joj je pet godina kad joj je otac, kapelnik u vojnoj muzici,
kupio violinu. Otad je taj instrument njezina sudbina i najveća
ljubav, koji je, ipak, pomalo varala s klavirom i harmonikom.
No,
neobuzdana temperamenta, nije imala strpljenja da završi gimnaziju, ni istrpi školski režim još godinu dana kako bi položila završni
ispit na Srednjoj muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Zbog
toga, formalno, nije nastavnica muzike, iako je jedan od rijetkih
muzičkih pedagoga u Koprivnici.
I to ne stoga što je uvijek
besplatno podučavala, kao i danas, nego zato što su gotovo polovica
muzičkih pismenih Koprivničana njezini učenici, a često je
zamjenjivala u školi oboljele ili odsutne profesore. Pa ipak, danas,
kad joj je potrebna pomoć, nitko se nije zauzeo - npr. SIZ za kulturu
općine ili, možda, tako svestrano aktivna Podravka da se bakici
pomogne u svakodnevnom životu nekakvom patronažnom službom, ili da
joj se uvede voda u kuću, te zaustavi njeno propadanje.
Umjesto toga, netko joj je naplatio sto
tisuća starih dinara samo za rukohvat na stepenicama, na koji se
mora osloniti dok hoda. Začudila sam se tome, a bakica s mnogo
razumijevanja za druge kaže: »Znate, drvo je skupo!«
- Imala sam lošu sreću da se dva puta
udajem i ostajem udovica, i to bez djece. Bilo mi je teško, jer su
obojica bila alkoholičari. Primam milijun trista i još nešto
starih dinara mirovine. To je malo... U Koprivnici je velika skupoća.
A u Zagrebu? Srećom da nisam lakoma! Počaste me koji put roditelji
mojih učenika. Evo, dobila sam deset jaja. Hoćete li da vam ih
poklonim? Svježa su!
- Bako, radije nam otkrijte tajnu svoje
vitalnosti! Kako živite? .
- Gotovo nikako! Moja sestra, šest
godina mlađa, koji put mi nešto skuha, odem do nje i tako...
Izdržljiva sam na majku. Doživjela je, srećom, više od devedeset
godina. Od nje sam i mnogo toga naučila. Na prvome mjestu da je
izvor zdravlja i vitalnosti u češnjaku. On uništava sve bakterije,
sprečava reumu, širi krvne žile, pomaže u mnogim bolestima, pa i
u tome da čovjeka dugo drži mladim.
Nikada nisam pušila, cigareta
škodi. Alkohol također! Popijem malo pjene od piva, malo pravoga
vina, izbjegavam masnoću i svinjetinu, iako je najbolje meso od
prasice. No, mora se izbjegavati mnogo mesa - pijte mlijeko, jedite
voće i povrće! Jedite žgance! Uza sve to, mislim, čovjek je tako
dugo mlad dok radi. Ja tako živim. Sviram jer grubi poslovi nisu za
ruke violinista. Zapravo, i sama radost življenja daje vitalnost.
Osim što svira u svome Mariška-bandu,
bakica Mariška rukovodi i muzičkom sekcijom Alko-kluba. Ne, ona
nikad nije bila ovisnik. To ie njezin prilog borbi protiv alkoholizma
koji je u obitelji prilično drastično osjetila. A kad želi samoj
sebi ugoditi, iz njezine se trošne kuće razliježu zvuci
Beethovena, Bacha, Mozarta, Chopina, Schumanna...
- Bakice, vaša je generacija ipak u
velikom raskoraku s generacijom mladića s kojima svirate. Kako
uspostavljate tu divnu harmoniju?
- Prvo, imam zdrave živce, a drugo
uvijek sam pristojna. Svi me znaju kao takvu. Nikad nisam bila
jalna ni ljubomorna, a to je važno! Razumijem mladost, ništa im ne
zamjeram. Svaki njihov čin uspoređujem sa samom sobom dok sam bila
u tim godinama. Napokon, mladost ima pravo iskoristiti svoje vrijeme. Zašto da je
u tome sprečavamo?
- Ima li ljubav odlučujući utjecaj na
dugovječnost?
- Kako da ne! Zašto to uopće i
pitate!? I luda muzika, ona koja ponese, koja spaja ljude. Jer, tužan
je život bez ljubavi.
- Kada ste bili najsretniji?
- Ludo mi je danas na to i pomišljati. No, ako moram reći,
prilično sam bila voljena. Bila sam simpatična ljudima. Ljubomora
je teška bolest, »zahrdana«, čovjeka ponizuje i poružnjuje,
deformira. Takve ljude nitko ne voli. Uostalom, nekulturno je biti
ljubomoran. Jer, što se time postiže, osim što se vlastita duša
zastre zlobom?
No, i u ovim starim danima ima trenutaka kada sam
najsretnija. Recimo, kada pogledam mlade djevojčice u suknjicama
kakve sam i ja nekada nosila. Tada mi je to drago, sjetim se sebe i
toga da sam bila lijepa.
U razgovoru baku Marišku misli često
odvedu u neka druga desetljeća, druge događaje. No, dovoljno je
samo ponoviti o čemu je riječ da se brzo sabere, vrati i kaže:
»Eto, vidite, sklerotična sam.« Ali, to joj se ni slučajno ne
može dogoditi kad primi instrument u ruke.
Tada u nju uđe nekakva
čudesna snaga, više je ne muči reuma i već pomalo deformirani
prsti od gihta. Prsti postanu gipki i mladi, a ruka pokraj srca bez
ikakve teškoće može satima stajati pod 45 stupnjeva.
- Čovjek, ponavljam, nikad ne smije
zastati, jer tada zauvijek stane. Vježbam svaki dan, održavam
kondiciju, i prijatelji me bodre da ne posustanem. Dakako, umorim se
poslije napornog koncerta, ali se brzo i odmorim.
- Kako ste se osjećali kada ste bili
gost Plave trave zaborava, u zagrebačkom Kulušiću? Još se priča
da ste doživjeli ovacije kao malo tko.
Bakine se oči odjednom orosiše
suzama. Moje to jedva istrpješe. A kako i ne bi, kad je razmažena
publika, koja sluša samo prvu garnituru rock-sastava, od ushićenja
gotovo bila demolirala dvoranu.
Oduševila ih je vječno mlada bakica koja sa svojim frendovima iz Mariška-banda poletno svira country, stare šlagere ubrzanim ritmom, a na isti način i podravske motive. ..
Oduševila ih je vječno mlada bakica koja sa svojim frendovima iz Mariška-banda poletno svira country, stare šlagere ubrzanim ritmom, a na isti način i podravske motive. ..
- Tako su me voljeli te noći.
Nezaboravno...
- Tko je, zapravo, šef Mariška-banda? Je li to kustos Muzeja grada Koprivnice Zorko Marković
(akustična gitara), Milivoj Brozović, prevodilac s engleskog
(bendžo) bas-gitarist, trenutno nezaposlen Zoran Car - ili ste to vi,
bakice Mariška?
- Ja im malo pomognem, ali sve
prepuštam njima...
- ?!
- No, dobro, ne smije se lagati. Ja sam
šef banda. Ma... ja vam do toga ne držim! Mladost
mora ići ispred onoga tko svaki čas može pasti u jamu. E, kada bi
mi se ispunila još i velika želja i sreća pa da nam netko pomogne
da snimimo ploču... Kako bismo se mi potrudili!
Kažem bakici kako bi njezino ime
moralo biti upisano u Guinnessovu knjigu rekorda; a ona odmahne rukom
i bez trunke himbenosti kaže: »Ne bih si htjela utvarati. Prevelika
bi to bila nagrada, čak iako mnogi kažu da jesam fenomen.«
- Bakice, u vrijeme vaše mladosti,
ljubav se morala tajiti. Danas to nije tako.
- Sretna sam kad ih vidim kako se vole.
Nekada bi nas za takvo što stavili na stup srama. Oni koji govore
protiv mladih jalni su što je njihovo vrijeme prošlo, a neće
se sjetiti kakvi su bili. Mene mladi vole i zato što ih razumijem.
Ma, sva sam bila balava od poljubaca
poslije nedavnog koncerta u Varaždinu! Ruke su me zaboljele od
pisanja autograma. A da vam pravo kažem, dobili smo i lijepe novce.
Pet komada po stotku, staru! Meni je malo ostalo.
Ne mogu hodati,
dečki me moraju voziti, auto ne ide na vodu, benzin je skup, a dinar
samo leti. A kakva jesam, volim te mlade darivati bombončekima....
Tako sve rasprčkam, ali sam sretna. Ma, kaj me briga! Ne bum, valjda, spremala u štrimfu? U
jamu i tak pem bez novcih...
Dok najavljuju kompoziciju Kad sam
imala 64 godine, bakica Mariška obično kaže: »Draga omladino,
kada sam ja imala šezdeset četiri godine, bila sam najjače,
žestoko zaljubljena.« Provociram bakicu da kaže koliko je u tome
istine.
- No, dobro, bila sam malo... A zar je
ružno voljeti? Pa, život je tako kratak!
Razgovarala: Maja Benović, snimio: Dragutin Rendić (Studio, 1985.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)