Najbolja YU teniserka Monika Seleš odigrala u Novom Sadu egzibicioni meč protiv Aranče Sančez

Domaća teniska bajka nastavila se i tokom 1990-te, o čemu svedoče i naredna dva Studijeva članka: junski je u znaku dvostrukog trijumfa nad Štefi Graf, dok septembarski opisuje atmosferu pre i posle Monikinog simboličnog povratka u Novi Sad, gde je odigrala egzibicioni meč protiv koleginice Aranče Sančez Vikario.

Za kraj, sećanje na Monikinog oca Karolja Seleša, koji je u mladosti bio zapaženi atletičar, a kasnije i popularni sportski karikaturista - članak o njemu objavljen je u Tempu daleke 1976, kada je Monika imala samo tri godine...

... Moniku Seleš, koja je od uspješne američke tenisačice Maureen Connoly preuzela nadimak »Male Mo« i koja se vinula u vrh svjetskog ženskog tenisa, zasad svojatamo kao našu najuspješniju tenisačicu.

Hoće li to ona i ostati? 

Predstojeći »Federation Cup«, međunarodni turnir ženskih reprezentacija, koji će se u srpnju održati u Atlanti, pokazat će hoće li Monica zastupati Jugoslaviju. Ovisit će to, prije svega, o stavu TSJ i o odluci njena oca Karolja. 

Priča se, naime, da će Mala Mo zatražiti američko državljanstvo i nakon boravka od pet godina u Americi zaigrati za reprezentaciju SAD.

Nakon sjajne pobjede nad Steffi Graf u Berlinu i sada u Roland GarrosuMonika je dokazala da je dostojna suparnica prvoj igračici svijeta i da je samo pitanje vremena kad će zasjesti na njeno mjesto.

Bilo kako bilo, Moniki Seleš predstoji uspješna teniska budućnost, i to ne samo na sportskom nego i na financijskom planu.

Umjesto kao o šampionki-robotu, Monika Seleš radije o sebi misli kao o ustrajnoj sedamnaestogodišnjoj tenisačici. Publika je voli kad s reketom u ruci i ružem na usnicama odlučno izlazi na teren, a još više kad svaki udarac poprati karakterističnim krikom.

Pridobiva i one najhladnokrvnije razoružavajućim osmijehom. »Sanjam da budem privlačna«, odaje Monika želju, istu onu koju imaju i njezine nepoznate vršnjakinje. Uživa u tomu što se sviđa, rado je okružena mladićima.

»Sada sam sama«, govori. »Imam mnogo obožavatelja, no nijedan od njih nije moj mladić.«

Obožavatelji male Mo umnogostručili su se otkako se dogodilo čudo u Italiji i Monika pobijedila Martinu Navratilovu. Bio je to pravi trijumf. Čuveni talijanski proizvođač sportske opreme »Fila« odmah je od Monike tražio da sklopi ekskluzivni trogodišnji ugovor, vrijedan milijarde lira.

A onda je došao turnir u Berlinu i još jedan spektakularni zaokret u Monikinoj karijeri: pobijedila je Steffi Graf! Tako se djevojka, koja je lani zauzimala 88. mjesto na svjetskim rang-listama, vrtoglavo popela do trećeg, drugog... mjesta.

Ma koliki bili njezini uspjesi, Monika se ni dalje ne želi pretvoriti u djevojku-robota, onakvu kakvu bi želio njezin floridski učitelj, čuveni Bollettieri. Radije i dalje sluša svoga oca Karolja, svoga pravoga trenera, koji ju je odmalena učio da igrajući može osvojiti cijeli svijet.

Tu joj je nadu ulio još u Novom Sadu, s tom je nadom krenula na Floridu, gdje ju je, osim predanoga rada, čekao i novac i slava. Bile su dovoljne samo četiri godine da se od djevojčice koja dobro igra tenis pretvori u tenisačicu svjetskoga glasa. Već je s osam godina pobjeđivala starije od sebe, no ipak su i najveći optimisti njezine pobjede u Rimu i Berlinu doživjeli kao čudo.

Monika i dalje razmišlja kao nekad. Uspjeh je uspjeh, a život je nešto sasvim drugo. Kad ima vremena da boravi na obiteljskom ranču na Floridi, zaboravlja na tenis i bavi se drugim sportovima, osobito košarkom i plivanjem. Ili provodi duge sate jašući konja Bronteea. Tata Karolj, bivši crtač, koji se sav posvetio karijeri svoje kćerke, odlučan je: 

»Turniri? Dok je to Moniki zabavno, sve je u redu. Kod prvih znakova umora i zasićenja, uzimamo već pripremljenu prtljagu, ostavljamo sve i odlazimo na odmor«.

Kao i svaka djevojka, i Monika obožava lijepe haljine i šminku. Ima stas i šarm pravoga vrhunskog modela i zamalo se bavila i tim poslom. 

»Shvatila sam da je teško istodobno se baviti s dva posla i stoga sam odabrala tenis«, objašnjava ona.

Za sada! Dok se uspjesi nižu jedan za drugim, Monika se predano posvetila tenisu. No, istodobno, ona želi uživati i u životu. Ljetos će se vratiti u Jugoslaviju da tri mjeseca bezbrižno uživa u moru, igrama i ljubavima. Imat će više vremena i za još jednu strast: filmove! I tko zna neće li i ona jednoga dana zaigrati u kojem!

S. B. (Studio, jun 1990.)


Monika Seleš, treća igračica tenisa u svijetu na ljestvici WTA, nakon četiri godine vratila se trijumfalno u rodni grad Novi Sad. Prošlog četvrtka ona je s Arantxom Sanchez Vicario, šestom igračicom na istoj listi, odigrala ekshibicioni meč i pobijedila, dakako (7:6, 6:3)! Rezultat u tako dopadljivoj igri i nije bio toliko važan (nitko nije ni sumnjao da će pobijediti!), koliko događaj sam po sebi. Nakon silovitog svjetskog prodora, Monika drugi put nastupa u Jugoslaviji. 

Doduše, teniska zvijezda »protutnjala« je kroz Novi Sad, za trodnevnog boravka nije imala vremena čak ni da stupi u vlastiti stan. Monika je s roditeljima odsjela u hotelu »Varaždin« na Petrovaradinskoj tvrđavi, gdje je bila smještena i Arantxa Sanchez s majkom.

Bez obzira na mnoge društvene obaveze, Monika je, kao i uvijek, trenirala obavezna četiri i pol sata. Ovaj put, osim novinara koji su čekali na intervjue, njezin su trening pratili i ljubitelji tenisa, koji je poznaju otkad je počela igrati. Trening s Raškom Jovinom odradila je pošteno, dobro se oznojivši.

- Uvijek treniram četiri i pol sata, bez obzira na to pripremam li se za turnir ili ne. Uvijek se pripremam, prije svega, za to da igram dobro, kaže Monika. - Tenis mi čini zadovoljstvo i igram ga zato što uživam. Kad više ne budem uživala u igri, prestat ću s tenisom.

Dakako, meč u Novom Sadu posebno ie značajan za Moniku Seleš. Vidjelo se to i na kraju, kad je zahvaljivala publici koja je došla da bude s Monikom i da se raduje s njom. U jednom trenutku, Monika je ostala bez riječi, no mi smo razgovarali s njom prije meča. Pitali smo je kako ga doživljava.

- Novosađani me već dugo nisu vidjeli u nekom meču. Kad sam dolazila u protekle četiri godine, bilo je to nakratko, posjetila sam prijatelje i prijateljice. Mnogi od njih nisu očekivali da ću igrati tako dobro kao sada. Zato mi je drago što će me vidjeti. Meni ta ekshibicija znači mnogo, jer sam se rodila u Novom Sadu i provela tu više od pola života. Moj nekadašnji razred doći će također na meč.

Uoči meča, učenici osnovne škole »Sonja Marinković«, koju je pohađala Monika, predali su cvijeće Moniki i Arantxi. No, to nisu bili i jedini buketi, mnogo je bilo onih koji su željeli i tako pozdraviti slavnu Mo, a ona je poput pravih zvijezda bacila cvijeće u publiku.

- Tvoj je otac na konferenciji za novinare rekao da u profesionalnom tenisu nema prijateljstva. No, družiš li se s Arantxom, s obzirom na to da si s njom već četiri puta igrala ekshibicione mečeve? (Monika je dosad odigrala 12 ekshibicionih mečeva i uvijek pobijedila, kao i na ovom trinaestom u Novom Sadu)

- Ne, nismo prijateljice! Često igram s njom jer smo u istoj IMG-grupi. Kontakti u profesionalnom tenisu uglavnom se svode na: »Zdravo« ili »Kako si«. Steffi Graf vrlo je zatvorena osoba, dok se s Martinom Navratilovom može pričati i malo više.


- Nakon tvojih ovogodišnjih pobjeda, čitali smo kako želiš kupiti sportski automobil. Kako nagrađuješ samu sebe poslije uspjeha?

- Ta priča o sportskim kolima više je onako, za novine. Nemam ni vozačku dozvolu! Najviše volim, kada to zaslužim, sebe nagraditi garderobom, volim kupovati odjeću i male stvari, ništa specijalno!

- Kakav je tvoj stil odijevanja? Sportski?

- O, ne! Kad otvorite moj ormar, vidjet ćete uglavnom crne stvari. Crno je moja boja, mada moja majka to ne voli. Više se volim odijevati elegantno, ali mladenački.

- Budući da ti je garderoba hobi, a potpisala si ekskluzivni ugovor s »Filom«, jesi li im već predložila neke modele?

- Nemam obavezu prema »Fili« da kreiram modele, ali ne moram prihvatiti njihove modele koji mi se ne sviđaju. Prvi modeli s mojim imenom pojavit će se u veljači. Željela bih da napravim nešto za mlade, modele mini-dužine, ali koji će se moći nositi i na ulici.

Monika je izvrsna učenica 11. razreda Akademije »Bradenton«. Pitamo je kada uopće stigne učiti.

- Imam mnogo obaveza i zato mi škola ide malo sporije. Završit ću je za godinu i pol dana. Najviše učim u avionu, jer se u toku turnira ne mogu usredotočiti na učenje.

- Ove si godine osvojila najviše turnira, čak sedam, pa su mnogi bili iznenađeni tvojim porazom od malo poznate Talijanke Fernando. Kako se to dogodilo?

- Nikad prije toga nisam čula za nju i možda sam je malo i potcijenila. No, to je, ipak, bio moj loš dan, kad mi ništa nije polazilo za rukom. Pokušavam se jednako koncentrirati za svaku igračicu, ali ne uspijevam. Međutim, u polufinalu ili finalu uvijek postižem punu koncentraciju.

Sada se pojavilo i pojavljuje mnogo novih, dobrih igračica, i to mladih. Tenis postaje nešto poput gimnastike. Ipak, mislim da ne bi trebalo dopustiti profesionalne mečeve prije četrnaest godina, to nije zdravo.

- Ovaj naš kratki razgovor vodimo za televizijski časopis. Jesi li i ti bila fascinirana američkim TV-programom, kao i i mnogi Evropljani?

- Veoma volim televiziju, pogotovu filmove na TV. Kad počnem gledati televiziju, teško mi je prekinuti i otići na trening, pa je izbjegavam gledati u toku dana. No uvečer moram obavezno između 20 i 22 sata biti kod kuće da bih gledala televiziju, i to filmove.

Monikin je otac napomenuo da je ovaj meč vrlo važan za Monikin razvoj, jer je to prilika da svoje uspjehe podijeli s Novim Sadom i s Jugoslavijom. Nažalost, velika dvorana Poslovnog i sportskog centra »Vojvodina« nije bila puna, bilo je oko 2500 gledatelja, ali to je tema o kojoj bi morali razmišljati organizatori. Monika je bila presretna, rekla je da će slijedeći put dvorana biti puna.

Organizatori su također bili zadovoljni, jer su troškove od oko 230.000 njemačkih maraka, uključujući i honorare igračicama, pokrili zahvaljujući sponzorima.

Mala djevojčica, tek nešto viša od teniskog reketa, koju je otac dovodio na igralište nasuprot novosadskom Sajmu, bila je već tada uporna i vrijedna. Čudili smo joj se dok je onako ljupka i sićušna udarala lopte o zid, držeći reket dvjema rukama. Ostala je isto tako ljupka, ljubazna, ali sada je visoka i vitka djevojka koja govori srpskohrvatski s američkim akcentom.

- Trenirao sam s njom kad joj je bilo deset godina, uoči »Orange Bowla«, neslužbenog prvenstva svijeta za mlade do deset godina, kaže Raško Jovin, 26-godišnjak, s kojim je Monika željela trenirati prije meča. - Sama mi je zakazivala treninge, dolazila je čak prije da bi se zagrijala. Ima sve osobine koje su potrebne: upornost, volju i znanje. 

A ima i osobinu koja se rijetko susreće: što bi otac više vikao na nju, ona je bolje igrala. Već se tada vidjelo da će igrati dobro. Ona je velik radnik i ne oprašta greške. To kako je igrala kao desetogodišnja djevojčica i kako igra sada, ne može se, dakako, usporediti. 

Impresioniran sam njenom ličnošću, kao i njenom igrom. Ona voli i poštuje i one koji nisu od presudne važnosti za nju. Iako je zvijezda, ostala je jednaka. Ljubazna je i prema djevojčicama koje joj dodaju loptu i prema sparing-partneru, prema svima. Simpatična je. Ona je, ipak, naše dijete!

Na svakom je koraku Monika Seleš u svom rodnom gradu bila okružena ljubavlju i pažnjom. Otišla je u svijet zbog nesporazuma. Grad tada nije imao razumijevanja za njezinu genijalnost, a vratila se kao pobjednica. Uz mnoge darove, dobila je i pjesmu »Pismo Moniki« Pere Zupca.

Nada Savković (Studio, septembar 1990.)



Karolj Seleš nije osvojio nijednu olimpijsku medalju, nije čak ni putovao u Montreal, ali njegova knjiga karikatura na temu »Olimpijada« doprinela mu je da dobije Oktobarsku nagradu Novog Sada.

Karolj Seleš je karikaturista i ilustrator novosadskog dnevnog lista »Mađar so«. Ali, sa sportom ima mnogo zajedničkih tačaka.

- Studirao sam DIF i šest godina bio sam nastavnik fizičkog vaspitanja u Beogradu, objašnjava svoju sportsku aktivnost Karolj Seleš. - Bio sam tada član atletskog kluba Crvena zvezda, a moja disciplina bila je troskok.

Pre 21 godinu, Karolj Seleš je bio studentski rekorder Jugoslavije u troskoku. Kasnije je postao trener, a pod njegovim nadzorom vežbao je Radoslav Jocić, prvi Jugosloven koji je preskočio za ono vreme nedostižnih 15 metara.

- Sport i karikatura, dve moje velike ljubavi, tretirao sam ravnopravno. Pre 20 godina, u »Ježu« je bila objavljena moja prva karikatura. Radovao sam joj se isto toliko kao kad sam oborio studentski državni rekord.

Karikatura je, ipak, postepeno potiskivala sport. Seleš je sve više crtao, radio grafički dizajn,, scenografiju, reklamnu grafiku, animirani film... Ipak...

- Sport nikada nisam zanemario. Prestao sam, doduše, da se takmičim, ali sam sportu dao posebno mesto u svojoj karikaturi.

Olimpijada nije prvi sportsko-crtački posao Karolja Seleša:

- Još 1968. godine osvojio sam »Zlatnu urmu«, na festivalu humora u Bordigeri. Tema je bila - Zimska olimpijada. Četiri godine kasnije osvojio sam na temu »Fudbal« nagradu Američkog instituta za javno mnenje »Galup«.


Na evropskom prvenstvu u stonom tenisu, pre dve godine u Novom Sadu, Seleš je radio animiranu televizijsku špicu, a na festivalu televizijskih ostvarenja u Portorožu, ove godine nagrađen je za seriju animiranih filmova »Biciklisti«, za crtež i režiju.

- Kad crtam sportske karikature, osećam se u svom elementu, objašnjava Seleš. - Kao da sam na svom terenu, pred domaćom publikom. Bio sam presrećan kada je izdavač novosadski Forum poklonio knjigu »Olimpijada« svim našim sportistima koji su učestvovali u Montrealu. Knjigu je dobio i Hakija Pozderac, kao i predsednik Montreala Žan Drapo i predsednik Olimpijskog komiteta lord Kilanin...

- Da li je sport nepresušna inspiracija za karikaturu?

- Mislim da jeste. Ipak, ja isuviše volim sport da bih karikirao samo eventualne negativne pojave u našem sportu. Želim da sport vidim i sa one lepe, plemenite strane, da kroz crtež izrazim drugarstvo, kao i sve ono lepo što krasi sport i sportiste. A ako već perom registrujem negativnosti, onda mi je jedina želja da to bude skroman doprinos u rešavanju antisportskih pojava u sportu.

Dejan Pataković (Tempo, 1976.)