Ali, da ne bi sva slava pripala njima, još od XII stoljeća kolijevkom trubadura znana je Provansa.
Trubadurska lirika ubrzo je prešla njene granice osvojivši Francusku, Italiju, Njemačku, Španiju, Portugal i, dakako, Dubrovnik.
Možda trubadurska poezija doživljava renesansu, jer evo, upravo prerasta dubrovačke okvire u svom pohodu na London.
Ili na Zagreb, koji upravo osvaja Ibrica Jusić, »samostalni dubrovački trubadur« (kako mi je naročito naglasio).
Zašto samostalni, pitala sam.
- Bolje nego sedmi, odgovorio mi je.
Nije moja dužnost da pitam - zašto? Za to se već unaprijed
pobrinula Stanislava Pešić, popularna Staša, koja je Ibrici
spremila ravno - hiljadu zašto.
U Zagrebu se našla na snimanju filma »Tri sata za ljubav« u režiji Fadila Hadžića.
Rekavši da nema namjeru ispričati sadržaj filma, ipak nam nije sve prešutjela:
U Zagrebu se našla na snimanju filma »Tri sata za ljubav« u režiji Fadila Hadžića.
Rekavši da nema namjeru ispričati sadržaj filma, ipak nam nije sve prešutjela:
- Igram kućnu pomoćnicu koja malo radi
(što mi nije teško), šarmantnu (što mi nije teško) i malo kao
trapavu (što mi nije teško).
Staši se uloga do te mjere dopada da
sve svoje slobodno vrijeme provodi sa scenarijem, jer tako poznati
tip osobe valja što originalnije odglumiti.
Iako nije gotovo ništa kazala o svojoj ulozi, nije propustila a da se ne pohvali kako je najskuplje odjevena glumica u jugoslavenskom filmu: nosi kostim od milijun i osam stotina tisuća dinara!
I to u sceni od samo dva kadra!
Naime, riječ je o »božanstvenoj bundi koju smo uzeli iz jedne zagrebačke krznarije« - zadovoljno komentira.
Iako nije gotovo ništa kazala o svojoj ulozi, nije propustila a da se ne pohvali kako je najskuplje odjevena glumica u jugoslavenskom filmu: nosi kostim od milijun i osam stotina tisuća dinara!
I to u sceni od samo dva kadra!
Naime, riječ je o »božanstvenoj bundi koju smo uzeli iz jedne zagrebačke krznarije« - zadovoljno komentira.
Najdraža Stašina zabava je kupovanje.
Bilo što da kupuje, ali da kupuje. Ibrica, naprotiv, dok ne pjeva - spava.
Nije lako pjevati o ljubavi u ovo prozaično doba.
U njegovu slučaju san možemo usporediti s punjenjem akumulatora: sutradan se budi s novom pjesmom o novoj djevojci.
A da danas mladići sanjaju više od djevojaka, potvrđuje i ovaj događaj koji nam je Staša ispričala:
Bilo što da kupuje, ali da kupuje. Ibrica, naprotiv, dok ne pjeva - spava.
Nije lako pjevati o ljubavi u ovo prozaično doba.
U njegovu slučaju san možemo usporediti s punjenjem akumulatora: sutradan se budi s novom pjesmom o novoj djevojci.
A da danas mladići sanjaju više od djevojaka, potvrđuje i ovaj događaj koji nam je Staša ispričala:
- Trebali smo snimati scenu na
»plesnjaku«. U pozadini su se morali videti mladić i devojka
kako se ljube. Režiser je odabrao dvoje, devojka se već naslonila
na zid očekujući poljubac, kad je mladić, zbunjen, kazao:
»Oprostite, molim vas, ali mene takva scena kompromituje!«.
O tempora, o mores! - uzviknuli bi naši
stari (i poneko od nas, uvjerena sam).
Staša i Ibrica otprije se već malo
poznaju.
- Što si mislila kada si me prvi put
vidjela u Klubu književnika u Beogradu?
- Kad je, nakon nekog vremena, napokon
ušao jedan mladić s gitarom, duge kose, mršav, bled i tužan,
rekoh - ovo je pravi pravcati trubadur. Ali gde je tvoja gitara?
Zašto je nisi poneo da mi sviraš?
- Odmara se kod kuće. Večeras je čeka
naporan koncert. No, da se iskupim doći ću da ti pjevam ispod
prozora.
- Ma nemoj! Stanujem na 11. spratu.
- Ne smeta, pjevao sam ja i za
dvadeseti!
Dosta je teško pokolebati pravog
trubadura. Za ljubav, »najveću od svih kreposti«, valja žrtvovati
sve: romansu ispod balkona - ili na stepenicama.
- Mogu li se nadati da ću te naći na
svojim stepenicama u Dubrovniku kada budem pjevao?
Ibrica je očito moderniji trubadur, jer "naručuje" damu.
- Ako nisu suviše strme, da ne
pešačim!
Staša nastoji da ne zaboravimo kako je
strahovito »lena«! Nastavlja:
- Čula sam da su te stepenice tvoja
mala pozornica? Kako se osećaš kada tamo prođe neka poznata
ličnost iz muzičkog sveta?
- Gledam je s visine! (Čitaj: sa
stepenica!)
Nakon pobjede na večeri šansona
»Zagreb 68« sa »Celuloidnim pajacom«, Ibrica Jusić se još nije
počeo praviti važan.
Ostao je vjeran tradiciji: koncertu na stepenicama, gitari i samoći. Njegovi uspjesi nisu tako brojni kao Stašini. Ona je već veteran.
Ostao je vjeran tradiciji: koncertu na stepenicama, gitari i samoći. Njegovi uspjesi nisu tako brojni kao Stašini. Ona je već veteran.
- S nekih deset filmova, predstavama u
Narodnom pozorištu, TV dramama, serijom »Endendinus« i onom koja
me proslavila, »Hiljadu zašto«. Za mojih "devetnaest godina" sasvim
dovoljno!
- Kako, čudi se Ibrica, sve to u tako
kratkom vremenu?
- Ah, nije to sve, pridodaj još šest
godina braka i jedno dete.
Ibrici je ovo sasvim nejasno. Ni meni
nije jasno.
I Staši je nejasno.
I vama bi bilo nejasno, da je vidite: sićušna, (tvrdi da nije, 162 cm je - mnogo!), kratko ošišana, u crnom odijelu s bijelim zatvaračima i crno-bijelim bedžom (»Kameleoni«!) na pojasu.
Beat!
Na vrhu nosa stoje joj male okrugle naočari, za koje tvrdi da ih nose samo polu-ružne osobe.
I Staši je nejasno.
I vama bi bilo nejasno, da je vidite: sićušna, (tvrdi da nije, 162 cm je - mnogo!), kratko ošišana, u crnom odijelu s bijelim zatvaračima i crno-bijelim bedžom (»Kameleoni«!) na pojasu.
Beat!
Na vrhu nosa stoje joj male okrugle naočari, za koje tvrdi da ih nose samo polu-ružne osobe.
- Zašto vječno nosiš crno?
- Zato što žalim za svim dobrim
filmovima i predstavama u kojima nisam igrala, kaže Staša i
nadovezuje: Ti i tvoja porodica ste sretni.
Koliko još braće imaš, hoće li svi propevati?
Koliko još braće imaš, hoće li svi propevati?
- Imam još tri brata: jedan je otpjevao
svoje, jedan pjeva, a treći je počeo.
Žao mi je što nas nema više, jer bi Jugoslavija dobila pjevačku elitu.
Žao mi je što nas nema više, jer bi Jugoslavija dobila pjevačku elitu.
- Jesi li ikada čuo da neko peva na
javnom mestu, a da uopšte nema sluha, pita Staša.
- Pa ... gledao sam te u komadu »Čaj
za gospođu Kugu«.
Na ovu stranicu nije stalo svih
Stašinih »Hiljadu zašto«. Zato ih ona negdje dobro čuva, i - jao
Ibrici!
- Čovjek ne može doći do pitanja od
tvojih »zašto«.
- Sada čitav minut neću postaviti nijedno.
Ibrice, izvoli.
Ibrice, izvoli.
Po isteku te minute, Ibrica je pogledao
na sat i rekao:
- Ljudi, odoh ja.
- Kuda? - Staša je razočarana.
- U život i među ljude!
Pa neka je sa srećom!
Zabeležila: Radojka Vnuk, snimio: Marko Čolić (Plavi vjesnik, 1968.)