Razlozi: tiraž je sve manji, prodaja pada, a troškovi rastu i gubici se povećavaju."
Ovim je izveštajem, nakon samo 21 broja, ukinuta sarajevska nedeljna revija Film, koja je u poslednjem broju donela ekskluzivni intervju sa Lajzom Mineli (razgovarala: Mirjana Van Blaricom), priču o Tarzanu, poster nastavka "Odiseje u svemiru", kao i intervju sa slavnim rediteljem Brankom Bauerom, koji sledi u nastavku, jer je to poželela posetiteljka bloga Vesna Perović...
"Pošto je samo u administrativnoj mirovini, Branko Bauer ne prestaje da radi i radiće.
Kako sam kaže, sve dok osjeća da ima fizičke i duhovne snage.
A sigurno će mu je trebati dosta, jer se upravo uhvatio ukoštac sa velikim televizijskim projektom — ekranizacijom romana Marije Jurić Zagorke "Grička vještica"
... Branko Bauer je čovjek čije je ime
već odavno krupnim slovima zapisano u povijesti jugoslavenske
kinematografije. Kao i većina naših prvih filmadžija, startao je
odmah nakon rata kao dokumentarista, da bi nakon par izuzetnih
dokumentaraca (pomenućemo »San male balerine«, izuzetan umjetnički
domet, koji je svoju premijeru doživio davne 1954. na prvoj smotri
domaćeg filma u Puli) počeo režirati cjelovečernje igrane
filmove.
Gotovo svaki Bauerov film je otkrivao
nove horizonte, što je poslužilo za otvaranje novih tematskih
opredjeljenja u jugoslavenskom filmu: »Prekobrojna« — kulturni i
socijalni sudar sela i grada u novim društvenim uvjetima, »Licem u
lice« — prva oštra kritika nekih nepravilnosti našeg društvenog
razvitka. »Doći i ostati« — problemi naših gastarbajtera.
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih Bauer ne uspijeva da se uklopi u pomodan trend autorskog filma i prelazi na televiziju, gdje
realizuje par rado gledanih televizijskih serija - »Salaš u malom
ritu« i »Zimovanje u Jakobsfeldu«.
Bauerov posljednji film »Boško Buha«
zaokružuje njegov ciklus dječijih filmova s ratnom tematikom, kojom
se kontinuirano bavi od 1963. godine i filma »Ne okreći se, sine!«
- U mojim dječijim filmovima djeca nose tu dramsku konstrukciju filma. Ona su, ono što bi se reklo, nosioci fabule, ali nisam nikako želio od njih stvarati nekakve supermenske junake, heroje — nadljude, već sam njihova zaista herojska djela pokušao opisivati kroz dječiju ličnost — skup nestašluka, podviga, iskrenosti, osjećajnosti, objašnjava nam režiser koji je u svojim filmovima promovisao mnoga, danas već poznata i priznata glumačka imena.
Osim djece — glumaca, koja su nakon debija u nekom
od Bauerovih filmova odlučila da se bave glumom, i većina
profesionalnih glumaca, stubova našeg današnjeg filma, prvi
put se na filmu pojavila upravo u projektima Branka Bauera. Sjetimo
se samo Milene Dravić i Ljubiše Samardžića, koji su ulogama u
Bauerovoj »Prekobrojnoj« promovisani u glumački par.
U njegovom
filmu »Milijuni na otoku«, zagrebački glumac Relja Bašić se
po prvi put pojavljuje na filmskom ekranu. Prva karakterna uloga
Borisa Dvornika, uloga Dalmatinca, bila je također kreirana
majstorskom palicom Branka Bauera.
- Kakav je Vaš odnos prema glumcima?
- Puno je glumaca počelo u mojim
filmovima i mnogi od njih su u vezi sa mojim radom. Nikad prema
glumcu nisam imao aprioran, autoritativan stav. Takav stav je postao
nekako moderan kod mlađih režisera. Osobno smatram da to nije
nikakvo dobro, jer režiser mora neizmjerno da cijeni glumca.
Poštovanje i međusobno uvažavanje je od izuzetne važnosti zbog
toga što je glumčeva igra ono što se vidi na ekranu, a ona ne može
biti dobra, ako odnos između režisera i glumca nije ljudski. Čak
smatram i uvredom kad mi netko nakon nekog mog filma kaže: »Joj,
ovaj (glumac) ti je izvrstan«. To ne volim jer u toku snimanja moja
pažnja biva jednako usmjerena i na onaj tkz. drugi glumački plan,
na glumce sporednih uloga, pa čak i na statiste, tako da su svi
dobri ili nitko.
Pošto je samo u administrativnoj penziji, Bauer ne prestaje da radi. Trenutno režira reklamu za zagrebački »Interkontinental«, a u pripremi je veliki projekt zagrebačke Televizije »Grička vještica«, televizijska serija po istoimenom romanu Marije Jurić — Zagorke.
- Kako napreduje rad na pomenutoj
seriji?
- Scenario je već odavna napisan, a
trenutno se nalazimo u fazi prevođenja scenarija na njemački i
čehoslovački jezik. To radimo zbog koproducenata, jer je
čitava financijska konstrukcija tog projekta preglomazna da bi je
Televizija Zagreb sama izdržala.
Osim toga, i tematika serije je
takva da bi mogla zainteresirati gledaoce evropskih zemalja, recimo
Austrije, jer je dio radnje smješten u Beču. Serija je poprilično
studiozno zamišljena. Scenarij smo napisali Ivanec, Zagota, prof.
Cindrić i ja.
Ivanec je literarno, a ja dramaturški obradio temu.
Profesor Cindrić je naš priznati historičar tog doba, tako da je
on bio zadužen za povjesnu autentičnost scenarija. Zagota je
scenograf serije i njega smo morali angažirati još za vrijeme
pisanja scenarija, pošto takvi projekti ne mogu biti ni zamišljeni
ako se ne znaju lokacije budućeg snimanja. Roman opisuje razdoblje
baroka, tako da sve treba poprilično raskošno da izgleda.
- Kako izgleda proizvodnja jednog
filma danas u poređenju sa radom odmah iza rata?
- Globalno uspoređujući
poslijeratnu svjetsku kinematografiju i ondašnje uvjete proizvodnje
filmova u Jugoslaviji moglo bi se reći da je to kameno doba
jugoslavenskog filma, ali kad to poredimo sa današnjim standardom
filma u Jugoslaviji, dobiva se sasvim druga slika.
Sjećam se da sam
ja u svom prvom filmu imao bek-projekciju, koje danas praktično više
nema, i to ne zato što je ljudi ne bi znali koristiti, nego zato jer
je kvaliteta vrlo loša. Začuđujuće je da su kod nas, unatoč razvoju tehnologije, filmski
standard, perfekcija i kvaliteta filmske produkcije pali.
- Zašto je to tako? Zašto je naš
film izgubio materijalnu podršku?
- Istina je da je onda čovjek imao
veće mogućnosti. Razlozi za to su mnogostruki. Film je onda i
publici, a i onima koji su odlučivali o proizvodnji filmova, drugim
rječima, onima koji su davali pare za film, predstavljao jedan
strašno zanimljiv i značajan medij. Ondašnji raznorazni
rukovodioci su se slikali u filmskom žurnalu, informativnom filmu
koji je išao prije svake projekcije. Problem financiranja filmova se
pojavio s televizijom.
S puno pohvalnih riječi Bauer govori o
srednjoj generaciji jugoslavenskog filma:
- Autori srednje generacije našeg
filma s velikom čašću i ponosom nose »štafetnu palicu
jugoslavenske kinematografije« koju su preuzeli od nas starijih
autora. Na kraju krajeva, ta generacija je zaslužna i za uspjeh
jugoslavenskog filma u svijetu koji doživljavamo posljednjih godina.
Boburska retrospektiva pokazuje da interes za nas postoji. Tamo se
nalaze moja tri filma »Prekobrojna«, »Licem u lice« i »Ne okreći
se, sine«. Bio sam tamo i, iskreno govoreći, osjetio sam veliko
unutarnje zadovoljstvo. Bio sam sretan, uvjeren da sve nije bilo
uzalud. Od Manakija, preko moje generacije, pa sve do Kusturice, živi
i raste naš film.
- Nedavno je u izdanju zagrebačkog
CKD-a izdata monografija o Branku Baueru. To je svojevrsno
ispravljanje nepravde prema jednom doista značajnom autoru?
- Uvijek čovjek povodom nekakvih
značajnijih godišnjica, ili određenih nagrada, pravi neku bilansu
kojom se da zaključiti da li je taj rad bio plodan ili ne, društvu
koristan, ili ne. Možda mi je pomalo krivo da priznanja dolaze sad,
ali to obično tako biva. U jednoj blic-rekapitulaciji svoga rada mogu
samo reći da sam ponosan na ljudski odnos kolega, javnosti, ljudi u
cjelini.
To je, ujedno i moj odnos prema njima, koji sam uspio izgraditi i sačuvati unatoč svemu — završio je
Branko Bauer.
Razgovarao: Vidmar Raić (Film, jul 1986.)