U Los Anđelesu - američka premijera još jednog YU filma sa upitnikom: "Sjećaš li se Dolly Bell?"
Neizbežni Slavko Štimac i na domaćem terenu: nedeljom uveče pratila se TV serija "Varljivo leto".
Istovremeno, jedna filmska zvezda se polako ali sigurno pretvarala u pozorišnu heroinu: 25-godišnja Ena Begović zablistala je u čak tri naslovne uloge u Hrvatskom narodnom kazalištu.
O tome, o filmskim ulogama, o sebi - Ena je govorila za Studio.
"Ena Begović, mlada zagrebačka glumica, s osamnaest je godina iskusila sjaj i bijedu filmske popularnosti zbog slobodnijih uloga, a sada, posvetivši se kazalištu, tvrdi kako više ne želi biti "mračni predmet želja", nego čeka filmsku ulogu po svojoj mjeri"
... Protekla sezona u zagrebačkom HNK
bila je u znaku mlade glumice Ene Begović. Odigrala je tri
glavne uloge u veoma kratkom razdoblju, te ponovo na sebe svratila pozornost - kao kad je igrala na filmu. Sada je mnogo zadovoljnija
nego u vrijeme kad je »šetala« domaćim filmom i slobodnijim
ulogama podjednako oduševljavala i zaprepašćivala.
Za razliku od
filmskih uloga, gdje je bila uglavnom svedena »na mračni predmet
želja«, u kazalištu su uloge mnogo složenije, i pravi su glumački
izazov. Već u Otelu, kao Desdemona, opovrgla je mišljenja nekih
svojih profesora s Akademije da neće nikada biti kazališna glumica.
Zatim je došla Antigona, pa Margarita u Bulgakovljevu Majstoru i Margariti - sve velike uloge kojima je najavila svoje mjesto u
kazalištu.
Filmski repovi još se vuku, i to osobito kod onog dijela
publike koji rijetko svraća u kazalište. Taj, veći dio publike još
Enu gleda kao zgodnu i privlačnu djevojku kakva je bila u Padu Italije, Hoću živjeti, Pikniku u Topoli itd. Teško da će Enu
ponovno vidjeti u takvim i sličnim ulogama, jer njezine ambicije
sasvim su drukčije - više ne želi biti na filmu samo ukras koji se
skida.
- Rad u kazalištu znači da čovjek
mora imati stanovitu dozu samozatajnosti, odnosno već unaprijed
pristati na to da neće biti tako popularan kao na filmu ili
televiziji, kaže Ena Begović.
Pitanje popularnosti često je
relativna, a katkad i neozbiljna stvar. Danas je Suzana Mančić, koja
svaki tjedan izvlači loto, mnogo popularnija nego ja. Za Valtera Dešpalja mnogo je manje ljudi čulo nego za Lepu Brenu. Popularnost
nije istodobno i pitanje kvalitete. Kad bi to bilo tako, onda bi to i
meni mnogo više značilo. Ovako ne - pa i ne razmišljam mnogo o
tome.
Dobro zna što znači biti popularna,
jer je i sama, kako kaže, već dugo godina popularna - još od
osamnaeste godine. Filmom Lordana Zafranovića Pad Italije krenula je među
zvijezde, zapravo, šali sa, među meteore, jer je poslije toga pala
na zemlju.
I to je dobro, otrijeznila se, pa sada drukčije gleda na
to svoje filmsko razdoblje. Mnogo je pažljivija u izboru filmskih uloga,
toliko da je već pet godina nema na filmu. Žali li zbog toga?
- Svaki put kad idem u kino da pogledam
domaći film vrlo mi ja žao što u njemu ne igram. Ali kad izađem
iz dvorane, drago mi je što nisam igrala u tom filmu. Ne volim
gledati silovanja na filmu, blato i prljavštinu, jer ja to nisam,
niti bih to željela igrati. Postoji i neki drukčiji način
življenja i razmišljanja, te neke drukčije uloge za žene. Svojim
posljednjim filmom Ljubavna pisma s predumišljajem režiser Berković
najavio je drugačije viđenje žene u filmu. U takvim filmovima
vidim svoje mjesto.
- Takvih je uloga ipak manje. Najviše
filmova, na žalost, još tretira ženu, kao što to vi kažete, kao
»mračni predmet želja«.
- Još je vrlo moderno skidati ženske u
domaćem filmu, pa je malo filmova u kojima se naše glumice ne
razodijevaju. Postalo je gotovo pravilo da većina režisera ne zna, ili ne želi dati glumici pravu ulogu. Nekoliko je prvih scena dobro,
ali nakon toga mora je skinuti. Ja znam da to privlači publiku, puni
kino-blagajne. Privatno nemam ništa protiv skidanja, nisam puritanka,
isto kao što po svojoj prirodi nisam ni nudistkinja. Ja sam ipak
Dalmatinka koja je prilično konzervativno odgojena.
- Tim više čude uloge koje ste
igrali u filmovima i koje su uzvitlale mnogo prašine. Danas, kako
rekoste, klonite se takvih uloga.
- Ne želim više tumačiti ženske koje
su uglavnom svedene na lijepe predmete ili ukrase koji vode ljubav,
da se ovako blago izrazim. Za takve uloge, režiseri moraju tražiti
druge glumice, jer ja to više neću raditi. Zbog takvih uloga
doživjela sam mnogo ružnih i neugodnih situacija. Nedavno sam
ponovno odbila takvu ulogu.
Trebala sam odigrati ženu koja u filmu
tri puta namigne, a u četiri scene - koliko ih ima - u jednoj je gola! Bilo je još takvih ponuda, ali sve sam ih odbila. Takvi filmovi
podržavaju lažnu sliku o ženi. Danas većina žena radi, misli
svojom glavom, i ti filmovi ne odgovaraju istini. Zbog toga i ne
žalim za tim filmovima. Valjda će doći vrijeme kad će i u našem
filmu žena igrati prave uloge.
Nadam se takvoj ulozi gdje će žena
sama odlučivati o svojoj sudbini, a ne uvijek biti muški privjesak. I
danas ovisimo o muškarcima, jer su oni pisci i režiseri, ali ipak
manje nego prije. Strpljiva sam, pa ću valjda dočekati i to vrijeme, a od kazališne plaće još mogu kako-tako preživjeti!
Premda, kako kaže, već dvije godine
živi samo u kazalištu i za kazalište, još se nije potpuno
oslobodila imagea koji su joj donijeli njezini filmovi. Kako ona
kaže, film je prati uvijek kao njena sjena. Doduše, takav image
nikad joj se nije sviđao, no bila je nemoćna, i nije znala kako se
od svega toga obraniti. Zbog toga joj je dobro došla ta pauza na
filmu i rad u kazalištu.
- Oduvijek mi je bila želja da igram u
pravom kazalištu, a to je ovo kazalište u kojem sada radim. O meni
još postoje dva potpuno suprotna mišljenja, iako mnogo manje nego
prije. Jedno imaju oni koji me nikada nisu vidjeli u kazalištu, a
drugo oni koji me gledaju u kazališnim predstavama. Kao da je riječ
o dvjema različitim osobama.
No, ja sam danas sasvim drukčija
osoba. Baš to moje nezadovoljstvo s filmskim ulogama prisililo me da
se mijenjam i da se stalno pitam što želim u životu. Dugo sam sebi
time razbijala glavu, proživljavala depresije... ali sada znam što
hoću. Za razliku od onih vremena kad su mi se događaji jednostavno
nametali, danas već mogu njima upravljati, kontrolirati ih.
- Znači li to da su vas nakon prvih
kazališnih uloga ljudi počeli drukčije gledati?
- Velika prekretnica u svemu tome bila
je uloga Desdemone u Otelu. Otad su me ljudi počeli drukčije
gledati i ozbiljnije doživljavati kao glumicu. Postala sam i sama sigurnija, jer mi je uvijek bilo na pameti da su
neki profesori na Akademiji smatrali kako nikad neću postati
kazališna glumica. Takvo je uvjerenje bilo stvoreno nakon mojih
filmskih uloga.
Ali, imala sam sreće! Mene film nije ponio, niti
izludio, nego okrenuo prema kazalištu. Nakon Desdemone, mnogo se
toga počelo mijenjati u mojem glumačkom životu.
- Došle su i druge uloge - posebno Antigone, koja je i u vašem
kazalištu dobro primljena. To je uloga u kojoj ste se, prema
mišljenju mnogih, veoma dobro snašli. Postoje li neki posebni razlozi koji vas
privlače toj ulozi?
- Kao igram Antigonu, često imam na umu
rečenicu iz Majstora i Margarite "da je najstrašniji gnjev - gnjev
od nemoći". I sama sam katkad »gnjevno-nemoćna«, konkretno sada, kada
pokušavam riješiti svoje stambeno pitanje. Od četrnaeste sam
godine podstanarka, prirodno je da želim riješiti i neke svoje
egzistencijalne potrebe...
Pa, kad se sjetim svih tih problema sa
kojima se susrećem u životu, sve to smjestim u svoju Antigonu, koja
također pokušava obraniti neki svoj svijet. Tu imamo nešto
zajedničko, no ja ne bih izabrala njezin kraj.
- Za razliku od Desdemone i Antigone,
koje ste pripremali u mirnijoj atmosferi, u posljednju ulogu
Margarite u predstavi Majstor i Margarita uskočili ste nepredviđeno:
zamijenili ste Miru Furlan koja je odustala. Kako ste se tada
osjećali?
- U toj predstavi pripremala sam se za
sasvim drugu ulogu, a onda je iznenada došla Margarita. Mnogo sam se
namučila jer je sve to trebalo svladati u veoma kratkom roku. Vrlo
sam dugo osjećala da ta uloga nije moja. Tek poslije desetak
izvedaba, ta je uloga postala moja, sjela mi je i rado je igram.
Užitak je igrati u toj velikoj predstavi koja privlači publiku,
zbog toga nestrpljivo očekujem da je ponovno zaigramo. Veliki je
ansambl, a i tehnički je predstava teška, pa je ne možemo tako
često igrati, kao što bismo željeli.
U međuvremenu, dok ponovno
ne »postavimo« tu predstavu, pripremam se za novu ulogu. Ovaj ću
put tumačiti lik poznate zagrebačke glumice Ljerke Šram u
novom tekstu Čede Price Ostavka, koji režira Georgij Paro. U toj
je drami riječ o našem prvom intendantu Stjepanu Miletiću, a
predstavu ćemo davati u povodu 125 obljetnice kazališnog života u
Zagrebu.
Ta drama postavlja pitanje koliko je kazalište uopće bilo
potrebno u tom trenutku, i vrlo asocira na današnje vrijeme, kad se
glumci bore za veće plaće, stanove itd. Ma koliko da mi to smeta,
ja ipak volim svoj poziv i ovaj teatar, jer sada radim ono sto
sam oduvijek voljela.
Razgovarao: Aleksandar Veljić, snimio: Marko Čolić (Studio, oktobar 1985.)
