Ovim podnaslovom počinje intervju sa popularnim jugoslovenskim glumcem objavljen u jednom od februarskih brojeva Studija 1986. Bilo je to vreme kada su se svodili završni utisci sa Festa ("Povratak u budućnost", "Purpurna ruža Kaira", "Maska"... ), kada je TV Sarajevo prvi put u istoriji JRT-a emitovala Noćni program ("iscepkana" Karpenterova "Magla", glavni gost: Oliver Mandić), kada su udarne nedeljne serije bile crtani "Štrumfovi" i igrani "Sivi dom", a u Prištini se užurbano pripremao izbor za YU predstavnika na "Pesmi Evrovizije", na kojem je na kraju pobedila Doris Dragović...
"Pomislio sam da je najlepše ići iz grada u grad i spajati ljude. Igrao sam tako u poslednje vreme u Dubrovniku, Zagrebu, Prištini, Beogradu, Novom Sadu... Sada mi više nije važno kakvu ću ulogu igrati. Sada mi je važnije s kim igram"
... On dijeli sudbinu generacije za koju, možda i s pravom, misli da je nesređena, ali nijednoga trenutka ne gubi glavu, kao neki iz te generacije. Riječ je o Enveru Petrovciju, beogradskom glumcu, rođenom u Prištini prije dvadeset dvije godine, koji smatra da njegovo vrijeme tek dolazi. Ne može se reći da do sad nije uradio mnogo dobroga kao glumac, ali još ni izdaleka koliko njegov nesumnjivi talent obećava i najavljuje.
No zbog svega toga
on se ne uzbuđuje Štoviše, kaže da priliku treba dati i
netalentiranima, kako bi se vidjelo što je loše. A što se tiče
dobrih glumaca, njima treba dati vremena da izrastu i sazru.
Dok smo razgovarali u garderobi Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, nekoliko sati prije njegova
izlaska na pozornicu gdje kao Mitke nastupa u Koštani, sjetio sam
se nečega sličnoga što sam nedavno pročitao u jednom pismu koje
je svom prijatelju uputio Milorad Pavić, autor Hazarskog rječnika
i drugih djela.
On piše kako je s pričom, kao s voćem: valja znati
kako je treba »ubrati« - ni prije ni poslije, nego upravo kada
sazre! Tu filozofiju sada ponavlja Enver Petrovci, govoreći o svom
glumačkom sazrijevanju, bez uzbuđenja i hitnje, bez panike i
strasti, a to odaje čovjeka koji vjeruje u sebe i ono što radi. Njegovo će vrijeme, uvjerio me je, doći!
Na prvi se pogled doima mirno, no taj
prvi dojam vara. Oduvijek je bio od akcije. Ima dvije diplome za
način življenja koji je odabrao, a koji se slučajno zove gluma,
kako sam kazuje, ne želeći nikad reći da mu je gluma profesija ("Smatram da bi se umjetnošću i sportom trebalo baviti iz
hobija").
Završio je u Prištini Višu pedagošku školu - odjel za
dramsku umjetnost, a potom završio i Akademiju u Beogradu, pa je
tako ukupno grijao klupe šest godina za taj svoj glumački način
življenja. Još kao student u Beogradu, s kolegama osniva Pozorište dvorište, a poučen iskustvom, želio se na neki način odužiti
studentskom domu gdje je živio kao »ilegalac«, pa je u tamošnjem
Domu kulture dao inicijativu da se osnuje grupa Akt, koja je s dvije
predstave postigla značajne uspjehe.
Sudjelovali su na Malom
pozorju, MES-u, Dubrovačkim ljetnim igrama, gostovali u Varšavi,
Nancyju i mnogim našim gradovima. Kada je diplomirao, angažiran je u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu, ali se nakon samo
četiri dana boravka u toj beogradskoj kazališnoj
kući zahvalio režiseru na povjerenju i ušao na velika vrata
Ateljea 212.
Tu se zadržao dvije godine, a iz tog je teatra otišao,
također na velika vrata, 1982. godine, misleći kako se više nikada
neće baviti glumačkim pozivom. Ili, ako hoće, to će biti iz
hobija.
- Došlo mi je tako odjednom kad sam
mislio da se više ne trebam i ne mogu baviti kazalištem, i to barem
ne onako kako me naučio moj profesor na Akademiji. Mislio sam da,
jednostavno moram otići i odmoriti se. Nisam otišao zato što nisam
volio Atelje. Naprotiv, Atelje me sjajno primio, i s umjetničke
strane nemam nikakvih zamjerki. Jednostavno sam odlučio otići.
Našao sam se u takvom stanju da zbog raznih okolnosti nisam mogao
naučiti ni tekst za premijeru. Kad sam to shvatio, bukvalno sam sam
sebe šutnuo. Bilo me sram da se na taj način bavim teatrom. To je
bilo vrijeme mog duhovnog samoubojstva.
O tom vremenu svjedoče dva teksta koja
je napisao - dvije melodrame. Doduše, zasad su zatvorene u ladicama,
a pokazao ih je jedino najbližim prijateljima...
- Pisao sam onako kako sam osjećao toga
trenutka. Nisam pisac, nemam mogućnosti da se bavim pisanjem, niti
to znam. Ali, imam sjajnu moć da opišem i zapišem nešto što sam
u određenom trenutku osjećao i proživljavao.
- Možete li to vaše stanje
objasniti?
- Ja bih o tome rado pričao, ali sve
što bih rekao ne bi dovoljno objasnilo što mislim. Bojim se da to
ne bude shvaćeno. Neka ostane samo objašnjenje da je to bilo moje
duhovno samoubojstvo, a možda će se sve razjasniti za koju godinu,
ako se netko prihvati tekstova koje sam napisao o tom svom stanju.
Dakako, kada se čovjek nađe u takvoj
situaciji, utočište pronađe u roditeljskom domu. Tako je učinio i
Enver Petrovci. Iz Beograda se odselio u Prištinu i gotovo dvije
godine zapostavio glumu. Ali, zato je u to vrijeme završio
konobarski tečaj.
Želio je u roditeljskoj kući otvoriti kafe-teatar,
mjesto koje neće biti obična kavana, nego mjesto gdje će se
umjesto vina više »točiti« kultura i umjetnost. Zamišljao je
kutak koji će udomiti glumce, muzičare, umjetnike. Mnogi su mu obećali da će doći u Prištinu samo za plaćenu željezničku
kartu. Ponudili su mu se kolege Radko Polič, Rade Šerbedžija, Ljuba
Moljac, Miki Manojlović...
Božović (mora da je Petar - prim. Y.) mu je nonšalantno bio rekao
kako će jedino morati platiti piće, na što mu je Petrovci,
poznavajući ga dobro, odgovorio kako će mu rađe platiti honorar, negoli da mu plaća onoliko pića koliko Božović može popiti.
- Roditelji su mi uistinu pomogli. Nisam
ništa radio u Prištini, osim što sam učio za konobara i skupljao
dokumente za otvaranje kafe-teatra. To je mukotrpan posao! Neki potroše i dvije do tri
godine pribavljajući te papire.
Meni je to uspjelo za devet mjeseci,
ali sam zato od osam ujutro do kraja radnog vremena provodio u raznim
kancelarijama, jureći od šaltera do šaltera i od »važnog« do
»važnog« druga i uspio! Obećan mi je i kredit, ali na kraju se
sve izjalovilo. Pribavio sam sve dokumente, ali mi je nedostajao
novac, pa je sve propalo.
Petrovcijev odlazak iz Ateljea protekao
je mirno, bez afera, i to najviše zbog toga što je sam tako htio.
- Godinu sam se dana pripremao za taj
odlazak. Uzmite u obzir da je to bila 1982. godine. Nisam htio da se
to shvati drugačije nego onako kako sam ja to htio da se shvati, čak
su me neki nazovi prijatelji učili kao da ja to nisam znao, a znao
sam da od toga napravim aferu i izvučem neku korist.
Ako ništa
drugo, da od svega toga napravim buku oko sebe i da tako steknem ime.
No, nije me zanimalo da na taj način pravim ime. Ja sam vjerovao u
sebe i znam da ime mogu napraviti samo poštenim radom. Jednostavno
sam osjećao kako su neki ljudi htjeli iskoristiti moj odlazak iz
Beograda za neke svoje politikantske igre.
- Mislite li da su to htjeli vezati
za kosovsku situaciju?
- Ma koliko se god ja trudio da budem
samo glumac, u toj situaciji, i u to vrijeme kosovskih nemira, ljudi
su me vezali za Kosovo. Nisam mogao pobjeći od svojeg imena,
porijekla, mjesta rođenja. Ljudi su od mene htjeli saznati nešto,
a ja sam znao koliko sam znao. Možda tek nešto više o tom
mentalitetu, ali nisam sam mogao dati neke važne i bitne odgovore na
njihova pitanja i njihovu znatiželju.
Ja te ljude ne krivim, jer bih i ja u
nekoj drugoj situaciji možda i od njih tražio slične odgovore. I
baš zbog svega toga, koliko god sam se skrivao iza glumaca, nisam
mogao izbjeći sve to. Jednom mi je Mira Trailović rekla, ne znam da
li je to lijepo sada spominjati... rekla mi je jednostavno: »Ne
sekiraj se, već shvati da nosiš krst svojega naroda. Kako jeste da
jeste, ti si dio toga.«
Shvatio sam da me ljudi ne mogu gledati
samo kao glumca. No, još nisam riješio neka pitanja... To je Kosovo
u sklopu svih naših briga i problema koji nas pritišće u
posljednje vrijeme. I ja sam se pitao: što ja kao glumac tu mogu
učiniti?
Pomislio sam da je najljepše ići iz grada u grad i
spajati s pomoću tih putovanja i gostovanja ljude. Igrao sam tako u
posljednje vrijeme u Dubrovniku, Zagrebu, Prištini, Beogradu, Novom
Sadu... Mislim da ću se zaustavili tek kad budem igrao i u
Sloveniji, na makedonskom jeziku, pa i na mađarskom, ovdje u Novom
Sadu ili Subotici, a ponudio sam se i Romskom teatru u Skoplju ...
Sada mi više nije važno kakvu ću ulogu igrati. Prije sam mislio da je to
najvažnije. Da je najvažnije je li se ta uloga zove Hamlet,
Macbeth, Faust.. Sada ne mislim tako! Sada mi je važnije s kim
igram.
- Kako vas primaju u tim sredinama?
- U bilo koju sredinu da dođem, nema
problema sa ljudima. Svagdje me lijepo primaju.
Učio sam od drugih,
a vjerujem i drugi od mene. Objasnio sam ljudima neke mentalitete za
koje nisu znali.
Doduše, ne može se reći da je sve sjajno i
lijepo, uvijek se nađe kukolja među žitom, ali to je tako malo i
sitno. Čovjek mora biti samo malo širi, i taj će kukolj shvatiti
da je kukolj, da ne treba biti takav.
Možda bi Petrovci nekako i svladao
teškoće oko novca i otvaranja kafe-teatra da ga, jednostavno,
poslije više od godinu i pol dana odmora u Prištini nije »prevario«
režiser Vladimir Milčin. Ponudio mu je da gostuje u Albanskoj drami
ulogom Ervina Šinka u Šnajderovu Confiteoru. Taj izazov Enver
Petrovci nije mogao odbiti. Tim prije što je nešto od Šinkova
ahasferskog duha nosio u sebi.
Ta gostovanja rađaju umjetnički
rivalitet, jer gost-glumac želi opravdati svoj poziv, a glumci iz
matičnog kazališta žele mu dokazati da, možda, i nije potreban u
njihovoj sredini. Sve to stvara izvanredno umjetničko rivalstvo i
donosi dobitak kazalištu.
Drugog gostovanja prihvatio se u
Srpskoj drami u Prištini, gdje je igrao Jozefa K. u Kafkinom
Procesu. Zatim je slijedio dolazak u Beograd, gdje je prihvatio ulogu Jozefa Pelikana u Krunskom svjedoku u produkciji beogradskog Doma
omladine. Odigrao je Doktora u Valceru, a sada je Mitke u Koštani u
Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.
Osim toga, bilo je i uloga
na televiziji, radiju (uloga u TV-filmu Bulat). Poslije odmora, reklo
bi se, i previše posla za jednog
»povratnika«!
Ostala mu je još jedna velika briga:
stan! Zasad je Enver Petrovci podstanar u Beogradu, sa suprugom i tek
rođenom kćerkicom Hanom.
- U prvi mh učinilo mi se da ću brigu
skinuti s vrata u Novom Sadu. Nakon Sterijinog pozorja, pozvan sam u
Srpsko narodno pozorište i obećano mi je da će mi riješiti
stambeno pitanje. Ipak, nije riješeno. U tom su kazalištu odustali
od velikih planova, a oni su još obuhvaćali dolazak Krivokapića i
Mirjane Karanović.
Zato sam ponovo u Beogradu u Beogradskom dramskom
pozorištu. Upravitelj Velizar Popović preuzeo je na sebe brigu da
mi riješi stambeno pitanje.
Možda tako i bude! Do tada Enver
Petrovci odlazit će iz svog podstanarskog stana na putovanja u
kazališta širom zemlje u misiji koju je sam odabrao.
Napisao: Jovo Paripović, snimio: Dragutin Savić (Studio, februar, 1986.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
