Uoči emitovanja tog programa, Studio je zamolio filmsku kritičarku Miru Boglić da napiše priču o autorima i glumcima koji su tumačili lik predsednika SFRJ.
U istom broju: najava TV drame Televizije Beograd "Pogrešna procena", koja će listi glumaca koji su igrali Tita dodati još jedno ime - Zlatka Viteza...
... Sudbina je velikih ljudi, onih koji
bilježe epohe u životu naroda i društava, da su na dvojak način
shvaćeni i prihvaćeni u vremenu. Oni izlaze iz mase, i kao anonimni
pojedinci na počecima vlastitih biografija bivaju prihvaćeni
zajedno sa svojim idejama od istomišljenika, simpatizera i
suputnika - ako je riječ o politici i ideologiji, da bi ih
upravo ti ljudi podigli na razinu i veće odgovornosti i većeg
utjecaja i veće popularnosti.
U naše, današnje doba, u doba
obilježeno politikom možda više nego ijedno drugo, u trenucima
svjetskih kriza i revolucionarnih gibanja — Marxova teorija o ulozi
vodećih ličnosti sasvim je sigurno doživjela stanovitu
revalorizaciju. Pokazalo se na mnogim primjerima da je pojedinac i te
kako kadar obilježiti čitave pokrete i čitave ratove, kao i da
kult ličnosti ostavlja teške i krvave tragove u povijesti naroda i
država. Danas, svijet je, u razdoblju od završetka rata do ovog
trenutka, bogat snažnim pojedincima koji, nošeni na krilima
oslobodilačkih ratova i socijalnih revolucija, manje ili više
lijevih, ili potpuno lijevih, formiraju ideje i pokrete, te postaju
dobri ili loši modeli povijesnih oluja.
Drugi svjetski rat izbacio
je na površinu neke snažne individue koje su u borbi s nacizmom i
zlom totalitarizma pokrenule demokratske i revolucionarne tokove
svijesti čitavih naroda. Tu je ime Josipa Broza Tita među
najznačajnijima u novoj povijesti svijeta.
Tito je uistinu pojam i simbol ne samo
naše revolucije, nego pozitivnih kretanja u svijetu, u međunarodnoj
politici, u koju je unio duh nesvrstanosti i mirne koegzistencije.
Tito je više od četrdeset godina bio središnja ličnost naše
historije i jedan od onih ideologa i političara u svijetu čija je
riječ imala specifičnu težinu i smisao. Ponavljajući te dobro
poznate činjenice, želim prije svega reći da su i Tita, kao i sve
velike ljude svakog vremena, njegovi suvremenici shvaćali i
doživljavali najmanje na dva načina.
Bio je mit i simbol, a bio je običan, živi
čovjek sa svojom intimom, svojim dobrim i lošim danima i radostima.
Veselio se unucima, imao intimne probleme i traume, brige i besane
noći, bolesti te, naposljetku, fizičke i psihičke patnje. Taj
drugi i takav drugi Tito, koji nakon smrti također pripada
povijesti, još je malo poznat, iako je napisano mnogo knjiga o
njemu, iako je izišlo nekoliko fotografskih monografija u kojima su
se pojavile i Titove slike u pidžami...
Oni mediji koji su o Titu
govorili stalno, tako reći svakodnevno, televizija i film, ostvarili
su najviše dokumenata i svjedočanstava o Titu. Kakva su ta
svjedočanstva, kakvi su ti dokumenti? Različiti, iako možemo reći
da je devedeset posto vrlo velikog arhivskog, filmskog i
TV-materijala, tako reći, službenog karaktera.
A to znači da je
Tito sniman u svim službenim djelatnostima, uspjesima, poznatim
govorima, brojnim putovanjima, na kongresima i drugim važnim
sastancima, da je sniman prije svega kao državnik, kao predsjednik
republike. Znači, zabilježen je u golemom dijelu njegov mitski
simbol, njegov monumentalni format. Danas se pitamo zašto je to
tako bilo i zašto imamo tako malo snimaka iz Titova intimnog života?
Teško je odgovoriti na to pitanje, može se samo pokušati.
Onaj tko jednom uđe u legendu, a Tito
je u nju usao još u doba revolucije i oslobodilačkog rata, jer ga je
u nju smjestio narod vec u svojim pjesmama, postaje imaginarno lice, nalazeći se
samo jedan korak od mita. Da nismo željeli mit, pokazalo je sve ono
neraspoloženje kada smo na jednom od zadnjih sletova za Dan mladosti ugledali na beogradskom stadionu onu visoku, bijelu priliku od
stiropora, koja je dominirala jednom stranom amfiteatra i trebala
predstavljati Tita.
Ne, takvo što nismo htjeli. Takvo što
Titu nije bilo dolično, nije mu moglo pripadati. Jer, Tito je prije
svega bio čovjek, prisan i neposredan, čovjek koji je volio život,
veselje, zadovoljstvo, ljepotu prirode i stvari...
Ako je
dokumentarni film uspio, iako gotovo stidljivo, zabilježiti ponešto
od Titove intime, u igranom filmu događalo se sasvim nešto drugo. I
televizija je otišla dalje od filma, film je ponajviše ostao dužan
Titovu liku. Sudbina Titove legende u filmu bila je toliko dogmatski
petrificirana, da ga danas u filmovima imamo jedino kao ratnika.
U jugoslavenskom filmu, Tito se vrlo
mnogo spominjao, ali se njegov lik pojavio samo nekoliko puta.
Vjekoslav Afrić je prvi glumio Tita u filmu Živjet će ovaj narod. Glavni problem koji je imao Stipe Delić režirajući Sutjesku, bio
je Richard Burton, odabran da ovdje tumači Titov lik. Tako se Tito
prvi put na našem filmu (u sovjetskom filmu U planinama Jugoslavije,
1945, lik Tita tumačio je Rus Ivan Bersenjev), kao lice s mnogo
kadrova i sekvenci, pojavljuje u interpretaciji stranca.
I, dakako,
taj stranac, pa makar da je bio i Richard Burton, nije znao dati pravi Titov lik... Očito je to osjećao i sam glumac, nije mogao ući
u kožu tog Zagorca koji je revoluciju okusio u tajgama Rusije. Taj
bivši velški rudar, iako radnik, odviše je bio daleko od svega
toga. I dok se Veljko Bulajić zadovoljava da u filmu Bitka na
Neretvi dovodi na ekran Titovu pismenu naredbu o osvajanju Prozora u
odsudnoj noći bitke, drugi će pokušaj učiniti Žika Mitrović, i
to s mnogo više sreće.
U Užičkoj republici gumački je otkriven
jedan sasvim prihvatljiv Titov lik. Iako je Marko Todorović tu imao
dvije ili tri sekvence bez riječi, gotovo dokumentarne, pokazalo se
da taj glumac ispunjava neke uvjete za barem relativnu uvjerljivost u
interpretaciji Tita. Kao najuspješniji u tom pothvatu, Todorović će
dobiti priliku da Tita interpretira još četiri puta, ali na
televiziji i kazališnoj sceni.
Manje je uspješno to činio Lazar
Ristovski u Igmanskom maršu, uvjetno prihvatljiv bio je Miša
Janketić u TV-izvedbi Tito-Churchill, strogo povjerljivo. Rade
Šerbedžija susreće se s Titovim likom u TV-drami Bombaški proces i
glumi ga s mnogo kreativnog saživljavanja i imaginacije. No, bio je
to lik mladog Tita i svakako lakši za uobličavanje.
Sudbina je svake legende da se ne može
osloboditi svog nimbusa i apstrakcije. A to je bilo vidljivo u jednom
dijelu tih interpretacija. No, njima ćemo se još vratiti.
Moglo bi se na prvi pogled činiti da
upravo dokumentarni film ima najmanje veza s mitom. Ali, to nije
tako, iako je u dokumentarnom filmu upravo ponajviše moguće
mitologiju preokrenuti u životnu istinitost.
Nebrojeno je mnogo
dokumentarnog filma snimljeno o Titu. Golem
broj tih zapisa ostaje samo na površini i slika sav državnički
sjaj i pompu, ili konvencionalno bilježi Titovu aktivnost na razini
žurnalskih priloga. Pa, iako taj filmski i TV-materijal ne zalazi iza
leđa mita, on je ipak prvorazredan dokument i ne treba ga
minimalizirati.
Tek danas, kad Tita više nema, žalimo što nema
više onog drugog, intimnog materijala. Jer, koliko je taj drukčiji
film jednako, možda i jače, značajan za očitavanje Tita čovjeka,
pokazala je, naprimjer, sjajna TV-serija Tito izbliza, Aleksandra
Jevđevića. To je pokazala i TV-serija Veljka Bulajića Iz Titovih
memoara (koja, nažalost, nije završena), jer tu je Tito sam
svjedočio o svom životu i svom djelu.
Zauvijek će ostati izuzetne snimke
Titova radnog jutra, njegove jutarnje kave, umivanja, pranja zuba,
češljanja, zatim scena s njegovim psima, za metalskim strugom, na
pecanju, na plaži, među mandarinama na Brionima, zamišljene i tihe
šetnje po vrtu vile na Dedinju, scene iz lova i svi oni detalji
razgovora i susreta s ljudima, gdje smo Tita vidjeli izbliza, gdje
smo mogli uočiti sve ono ljudsko i uistinu izuzetno u njemu.
Jer sve
to drugo, sve to intimno, manje poznato, bilo je vrlo odlučujuće i
za ono javno, državničko, političko, ideološko, pa i
monumentalno. Jer čovjek je uvijek u svojoj intimi onaj pravi, onaj
osnovni i temeljiti, iz kojeg niče sve ostalo. Stoga danas i žalimo
što Tito nije više bio sniman u svom formatu čovjeka; u svom
okviru intimne.
No, da se od klasičnog dokumentarnog
materijala mogu načiniti oplemenjeni filmovi o Titu, filmovi koji su
metafore i o dobu koje je obilježio, dokazuje
dugometražni film Tito i također TV-serija Tito - riječ i slika jedne
epohe. To su filmovi koji se bave Titom kao povijesnom ličnošću i
fenomenom dvadesetog stoljeća.
I Krsto Škanata, koji je uradio prvi
film, i Mario Fanelli, koji je uradio drugi, autori su velikog
iskustva, a filmove su napravili s pretenzijama da budu izuzetni
dokumenti o Titu, o titoizmu, o Titovoj hrabrosti 1941. i 1948.
godine. Naš dokumentarni film i dokumentarna televizija učinili su
uistinu mnogo, i to ne samo u stvaranju i čuvanju dokumenata o
Titovu radu i životu, nego su sačuvali i neposredne izvore za
proučavanje Tita i njegova doba.
Od nekolicine glumaca koji su tumačili
Titov lik, dvojicu treba posebno spomenuti. Jer njihove
interpretacije barem donekle odgovaraju na pitanje: kako glumiti
Tita?
Glumci, pred kojima stoji taj veliki
dokumentarni materijal i iz rata i iz mira, brojne fotografije i
vlastiti dojmovi iz živih susreta s Predsjednikom, nalaze se u vrlo
teškim situacijama. Kako ih je rješavao Marko Todorović, a kako
Rade Šerbedžija? Oni su satima presjedili pred ekranom promatrajući
brojne dokumentarne storije o Titu. Ponešto su i usvajali, pa
unosili u gradnju lika, koju gestu, položaj glave, osmijeh...
A
nakon Burtonove interpretacije, koja nije zadovoljila nikoga, očito
je trebalo učiniti velik zaokret. To je postigao glumac Marko
Todorović koji se u Užičkoj republici u toj ulozi javlja prvi put. Osnovni je problem, čini se, bilo u sličnosti s likom, jer se smatralo da je to najvažnije. Marko
Todorović bio je tu lišen dijaloga, ali je sličnost bila izuzetna,
pa je interpretacija ostavila dojam. Tito je, zapravo, bio nađen.
Jer nijedan se glumac nije uspio toliko približiti identitetu Tita.
Marko Todorović glumio je poslije Tita
u tri TV-serije i u kazalištu. U TV-serijama Dani AVNOJ-a i Misija
majora Atertona, Titov lik doživljava sve bolju interpretaciju.
Glumac se oslobađao naslaga mašte koja je uvijek prisutna prilikom
rada na takvim ulogama. Više nije najvažnija sličnost, nego
sadržaj lika. A to je posebno bilo uočljivo u seriji Odlazak
ratnika, povratak maršala, Save Mrmka, gdje je Todorović bio
najležerniji, najprirodniji i najbliži onom intimnom Titu.
Na
kazališnoj sceni, Todorović glumi Tita i u drami Tito - Churchill,
strogo povjerljivo. U TV-ekranizaciji iste drame, Tita je korektno
glumio Miša Janketić. No, tu nije bilo Todorovićeve topline.
Rade Šerbedžija, koji je glumio Tita
u TV-filmu Bombaški proces, režisera Branka Ivande, našao je
stanovit kompromis. Glumac je istraživao lik i usvojio neke
prepoznatljive detalje, ali je svakako bila važnija unutarnja
vizura. Minimalnost maske omogućila je glumcu slobodu. Iako je tu,
prije svega, bila riječ o Titu partijskom strategu, ideologu i borcu
— Šerbedžija je tu i tamo postizao životnost, temperamenat, pa i
uvjetnu sličnost.
Tih problema bila je lišena vrlo
uspjela dokumentarno-igrana TV-serija za djecu Dječak sa Sutle, jer tu
nije trebalo tražiti ni sličnost, a ni povijesni i intimni sadržaj.
Poetika je bila najvažnija, a Titovo djetinjstvo uronjeno je u nju
još više i dokraja. Tu su legendi davana krila, i to s pravom.
Svakako, distanca je značajna. To
dokazuje i razvoj što ga je doživio Titov lik u interpretaciji Marka
Todorovića. No, distanca može biti i opasna. Jer slika zadržava
svoju realnost nepromijenjenu sve dok platno ne istruli i boje ne
propadnu, kipovi ostaju, tako reći, vječni, a sjećanja i impresije
ipak blijede.
Dokumentarni je materijal uvijek tu da bude i
informacija i izvor i nadahnuće. U doba kada se počinju Titu dizati
spomenici, oživljavaju mnoga pitanja oko uobličavanja njegova lika.
Ne treba sumnjati da će biti još mnogo diskusija, kao što ih ima i
oko Krležina lika u spomenicima Marije Ujević. Bit će raznih
mišljenja, dojmova i procjena.
Ako je distanca uistinu potrebna da bi
se povijesni likovi postavili u pravi kontekst i prave omjere svoga
doba, možda se bližimo trenutku kada će se filmski moći uobličiti
i čitava Titova biografija. TV-biografska serija se, navodno,
priprema. Ali, ona može biti i dokumentarna. Taj dug morala bi ipak
odužiti kinematografija.
Tito je volio film. Cijenio je i domaći
film. U danima bolesti vraćao se nekim domaćim filmovima. Poznat je
njegov odnos prema festivalu u Puli, kojemu je prisustvovao jedanaest
puta. Film o Titovu životu svakako je zadatak koji čeka svog
autora. No, možda ipak treba pričekati da distanca bude još veća?
Napisala: Mira Boglić (Studio, novembar 1987)
Pogrešna procjena, TV-drama Beogradske
televizije, ekranizirana je rekonstrukcija povijesnih događaja iz
1937. na Beogradskom univerzitetu, kad na čelo KPJ dolazi Josip Broz.
Beogradski univerzitet u godinama prije
rata bio je žarište revolucionarnog pokreta. To je razdoblje
sudbonosno za događaje koji su uslijedili i ušli u povijest. A i
sam je dio povijesti, i to one najslavnije, iako ne baš uvijek
dovoljno razjašnjene. Barem ne dosad, iako svjedočanstva postoje.
Ali, i ta obimna dokumentacija još nije sasvim dostupna.
Sve zajedno
prilično mistificira razdoblje u kojem se KPJ, nakon višegodišnjeg
lutanja kroz frakcionaške konfrontacije, počela konsolidirati.
Josip Broz dolazi 1937. na njeno čelo. I stiže u Beograd upravo u
doba kad na Tehničkom fakultetu izbijaju nemiri.
To su glavni smjerovi kretanja Pogrešne
procjene, za koju su scenarij zajedno pripremili Bojana Andrić i
Miroslav Aleksić, ujedno i redatelj.
- Po svemu, u prvom redu po postupku,
razmišljanju i radu, to je TV-film, a ne TV-drama, ističe Aleksić. - Točno je da smo koristili elektroniku, ali to je ipak bliže filmu.
Razumije se, gledalištu ta tehnologija ne mora biti značajna ni
presudna.
Aleksić zatim precizira:
- Film traži promjene, selidbe s mjesta
na mjesto, iz jednog u drugi objekt, a to smo ovom prilikom postigli. Na drugoj strani, televizija, odnosno televizijska drama, malo je
inertnija tvorevina, pa ne trpi tolike promjene.
- Kad ste kod objekata i tih elemenata
koji Pogrešnu procjenu čine filmskim projektom, što je tu važno
izdvojiti?
- Imali smo čak šezdeset i dvije
sekvence, a promijenili smo tridesetak lokacija: Tehnički fakultet,
Kapetan Mišino zdanje, Skadarlija, trg oko Vukova spomenika,
Željeznički kolodvor, Knez Mihailova, zatim četiri stana... Osim
toga, snimali smo u Budvi i Kotoru.
- Koliko je sve to stajalo?
- Za takve projekte, novac nije važan,
mora se pronaći. Naš TV-film stoji oko sedam milijardi starih
dinara.
Snimili smo materijal za više od dva sata, ali ću se truditi, u
montaži, da ne traje duže od sedamdeset minuta.
Htio bih istaći:
za takav projekt najvažnije su pripreme, a mi nismo imali mnogo
vremena, pa smo bili suočeni s teškoćama. Naprimjer, imamo
dopuštenje za snimanje demonstracija u toj i toj ulici, ali problem
iskrsne kad treba ukloniti automobile.
Ljudi su ih parkirali ondje
gdje to obično čine, većina ih na našu molbu ukloni, ali što s
onima koji nisu tu? Ako dođe »pauk« da ih prebaci samo pedesetak
metara dalje, to je već prekršaj, nemamo prava na to i tako dalje.
U Pogrešnoj procjeni angažirana je
golema glumačka ekipa, na čelu sa Zlatkom Vitezom, koji tumači lik
Josipa Broza. Ima mnogo autentičnih likova, mladih revolucionara,
intelektualaca, simpatizera KPJ, političkih radnika, ilegalaca, koji
su poslije nekoliko godina bili pokretači ustanka.
Naprimjer, Rifat
Burdžović (1915 - 1942) jedan je od najistaknutijih boraca i
rukovodilaca u naprednom srednjoškolskom i studentskom pokretu i partijskoj organizaciji na Beogradskom
univerzitetu, koji je organizirao mnoge studentske manifestacije i
demonstracije, i to osobito one od 14. prosinca 1939, koje je režim
brutalno rastjerivao.
Pa Mahmut Bušatlija (1919 - 1942), također
narodni heroj. Zanimljiva će biti prisutnost dvojice izuzetno važnih
ljudi za to doba i te događaje.
Prvi je Veselin Masleša (1906 - 1943),
novinar, publicist duboke marksističke orijentacije, zbog čega je
protjeran iz Pariza, a u zemlji gotovo neprestano proganjan i hapšen.
Drugi ie Vojislav Vučković (1910 - 1942), kompozitor, muzikolog,
dirigent, koji je organizirao studentske i radničke zborove. Poginuo
je kao žrtva specijalne policije u Beogradu. Autor je kapitalnog
djela Herojskog oratorija i baleta Čovek koji je ukrao sunce.
Zabeležio: Slobodan Šterić (Studio, novembar 1987.)
Snimio: Nenad Stojanović