Jedan od najsrećnijih i najprivilegovanijih vojnika na setu "Neretve" bio je urednik Plavog vjesnika Uroš Šoškić.
Ovo je drugi deo njegove priče, koja uključuje iskustva sa brojnim domaćim i inostranim zvezdama koje su igrale u ratnom spektaklu Veljka Bulajića...
... Imao sam rijetku priliku da gotovo
punih sedam mjeseci prisustvujem snimanju našeg najvećeg filmskog
projekta koji, po obimnosti teme, broju statista i tehnike, imenima
inozemnih i domaćih glumaca, spada među najveće i najznačajnije
što se trenutno snima u svijetu.
»Bitka na Neretvi« u režiji Veljka
Bulajića okupila je više tisuća statista, eskadrilu aviona, cijeli
Kombinirani puk, stotinjak domaćih i desetak stranih glumaca. Sedam
mjeseci, iz dana u dan, ekipa »Neretve« filmskom je vrpcom
bilježila detalje rekonstrukcije najznačajnije bitke naše
revolucije - bitku za ranjenike.
Realizacija jednog tako vrijednog i
obimnog filmskog projekta ostavlja nezaboravne dojmove. Iz obilja
dojmova i susreta zabilježenih u novinarskom bloku teško se
odlučiti na najzanimljivije. Učinilo mi se da bi, možda, neki
neopisani susreti s nekolicinom poznatih domaćih i stranih glumaca
mogli zanimali naše čitaoce.
Kad mi je jednog dana Veljko Bulajić
najavio dolazak Orsona Wellesa, kao i mogućnost da razgovaram s
jednim od najslavnijih imena svjetskog filma, prisjetio sam se priča
što među mojim kolegama kolaju o režiseru, scenaristu i glumcu »koji
zna biti vrlo neugodan prema novinarima«.
Sjedimo za stolom hotela »Čvrsnica« u
Jablanici. Na čelu stola, kao domaćin, Veljko Bulajić. S njegove
desne strane poznati lik iz »Trećeg čovjeka«, »Građanina Kanea«
i mnogih drugih poznatih i priznatih filmova. Orson Welles je debeo,
odista debeo. Lice mu je zaobljeno, a među zubima debela cigara.
Svježe je izbrijan, dobra raspoloženja.
Pričanje narodnog heroja
Vlade Šegrta o odvijanju historijske bitke na Neretvi, uz obilje
detalja i neizbježne duhovite komentare proslavljenog ratnika, Welles
je prekidao piskavim smijehom, koji bi se za tren oka pretvorio u
pravo grohotanje.
Razgovor sa slavnim režiserom
dogovorili smo s njegovom sekretaricom Oljom Palinkom, našom
zemljakinjom poznatom kao Olga Palinkaš. Vitka brineta u super-mini
suknji, koja je stalno nastanjena u Parizu gdje se bavi slikarstvom,
usputno vodi brigu oko Wellesovih poslova i nastupa u njegovim
filmovima.
Idućeg jutra smo u mostarskom hotelu
»Bristol« upoznali posve novog Orsona Wellesa. To više nije bio
onaj sinoćnji vedri čovjek. Razljućen na neke novinare koji su se suviše dugo zadržali u razgovoru s
Olgom Palinkaš, »Građanin Kane« je prema priznanju konobara, za
cigla tri sata ispio cijelu bocu viskija i najpogrdnijim riječima
dočekao njihov povratak.
Trojica mojih kolega jedva su spasili glavu
pred razjarenim Amerikancem, koji je za njima pojurio na ulicu.
Naravno, od razgovora sa slavnim režiserom nije moglo biti ni govora.
Trećeg dana smo vidjeli novo lice
Orsona Wellesa. Snimala se jedna scena u kojoj se pojavljuje u društvu još jednog
poznatog glumca - Curda Juergensa. Od tog susreta strahovali su mnogi u
ekipi. Razlog? Welles i Juergens već punih 15 godina ne
razgovaraju, nakon jedne velike svađe između dvojice slavnih
internacionalnih filmskih zvijezda. Na nagovor Veljka Bulajića, Orson
Welles je bio prvi koji je pružio ruku Juergensu.
S Wellesom sam uspio razgovarati tek
šestog dana njegova boravka u Jablanici.
Vijest o provali nepoznatih lopova u
njenu rimsku vilu, kao i nestanak brojnih krznenih kaputa i nakita,
Silva Košćina čula je u Gornjem Vakufu u vrijeme snimanja nekih
scena na Makljenu. Problijedila je kao krpa, a onda sasula pravu
bujicu prijekornih riječi na svog nevjenčanog muža Castellija,
koji je u našoj zemlji bio uz nju za sve vrijeme boravka.
Proćelavi
Talijan, turskog porijekla, navodno je donio zajedničku odluku da se
sve te dragocjenosti ostave u vili, umjesto da se ponesu na put.
Signor Castelli, koji je tog dana
prignuo glavu pred razjarenom Dalmatinkom (Silva Košćina je rođena
u Splitu, gdje joj i danas živi majka), nakon njenog smirenja ponovo
je preuzeo ulogu što ju je sam sebi dodijelio: on je menadžer,
fotograf, nježan suprug, savjetnik.
Kad su se upoznali, Silva je tek
bila zakoračila u filmski svijet. Dvadeset godina poslije toga, njih
dvoje su još zajedno i samo ih, prema talijanskim zakonima, njegov
prijašnji brak sprečava da se vjenčaju.
Inače, Silva Košćina je imala
najveću svitu sa sobom. Osim supruga, koji je ujedno i njen osobni
fotograf, ona je u Gornji Vakuf dovela svog frizera i šminkera.
Njihov je zadatak da poznatu divu dotjeraju prije svakog nastupa pred
filmskom ili fotoreporterskom kamerom.
Prvih dana snimanja između
slavne glumice i režisera Veljka Bulajića umalo nije došlo do
svađe. Silva Košćina, naviknuta na rad u američkim i talijanskim
spektaklima, prvi je dan došla na snimanje dotjerana kao prava
ljepotica.
Kad bi je ugledao, Veljko Bulajić joj je prišao i bez
ijedne riječi počeo garaviti lice i kosu. Glumica je ostala
zapanjena. Kad joj je Bulajić još jednom objasnio da u filmu igra
partizanku, koja u ratu nije imala priliku da se dotjerava, Silva
Košćina se ispričala našem režiseru.
Curd Juergens i Hardy Krueger, dva
zapadnonjemačka filmska glumca, dobro su poznata našoj javnosti.
Juergensu je ovo treći boravak u našoj zemlji. Ovaj put je došao u
pratnji svoje mnogo mlađe žene, šofera i psetanceta što se
odaziva na ime Džeki. Krueger je doputovao sa svojom kćerkom, koja
također okušava sreću na filmu.
Kad smo Curda Juergensa zamolili za
razgovor već prvog dana njegovog boravka u Mostaru, ispričao se
riječima:
- Nemojte mi zamjeriti, ali danas želim
po svaku cijenu poći u Počitelj. To mjestance, mada nikad nisam bio
u njemu, izvrsno poznajem po jednoj slici u domu mojih pokojnih
roditelja. Izradio ju je moj otac, koji je često svraćao tamo na
odmor. On je živio u Turkestanu i tim se putem preko Hercegovine
vraćao u Njemačku...
Kad se vralio iz Počitelja, Juergens
je bio oduševljen drevnim gradićem.
Opisati brojne susrete sa slavnim
sovjetskim umjetnikom Sergejom Bondarčukom, zaista je teško na
ovako skučenom prostoru. Mnogi novinari su pokušali da s autorom
»Čovjekove sudbine« i "Rata i mira" načine intervjue, ali je
rijetkima to pošlo za rukom.
Stjecajem okolnosti imao sam priliku da
četiri puta razgovaram sa Sergejom Bondarčukom. Ima dva hobija:
ribolov i crtanje. Najčešće smo ga viđali u društvu jednog
mještanina, s kojim je u ranu zoru odlazio u ribolov na Neretvu.
Iz jednog takvog susreta sa Serjožom
ostala mi je kao uspomena portret što mi ga je izradio na komadiću
papira...
Jedne je večeri u uredu »Neretve«
telefonski najavljen razgovor s Korčule. Naravno, s druge je strane
bio Ljubiša Samardžić-Smoki, koji je u ekipi Obrada Gluščevića
»Goli čovik« igrao glavnu ulogu.
"Halo, Veljko", dovikivao je preko
loših linija Samardžić režiseru Veljku Bulajiću. "Ne mogu nikako
stići sutra na snimanje. Nemam broda da se prebacim, veze s Mostarom
su loše... "
- Snađi se nekako, odgovara Bulajić. - Sutra snimamo s tobom. Moraš svakako doći...
U osam sati izjutra, vidljivo iznuren i
podbuo, Ljubiša Samardžić je bio u Jablanici. Kako mi je poslije
ispričao, njegovo je putovanje nalikovalo na ono isto što je
doživio Odisej. Laganim čamcem po nevremenu, koje je svakog
trenutka prijetilo da ga potopi, Ljubiša se nekako prebacio do kopna, odakle je autostopom došao do Jablanice...
Mada su neke novine objavile da je uz
Ljubišu Samardžića, Bata Živojinović primio najveći honorar što
je ikad isplaćen jednom domaćem glumcu u domaćem filmu, nitko još
ne zna da je poznati beogradski glumac rekorder još u nečemu.
Putujući svojim »Volkswagenom« od Beograda do Gornjeg Vakufa, Bata
je sletio na jednom zavoju sa ceste i dobro oštetio kola. Kad su to čuli
odgovorni u »Neretvi« (prisjetivši se jedne klauzule u ugovoru
koja glumcima za vrijeme snimanja zabranjuje vožnju vlastitim
automobilima), kaznili su ga sa 100.000 starih dinara.
- To me je putovanje stajalo ni manje ni
više već ravno 700.000 starih dinara, pričao mi je jednom Bata. - Kazna je mala prema onom ostalom. Kola nisam bio osigurao...
Jedna grupica glumaca i novinara
okladila se međusobno da će jedni drugima platiti večere ukoliko
netko među gostima primijeti slovenskog glumca Lojzeta Rozmana bez
kožnate torbe u ruci. Punih sedam dana Rozmana su uhodili po
Jablanici, ali je u desnoj ruci uvijek nosio torbu.
Autor ovih redaka ga je jednog jutra
vidio bez torbe, ali mu nitko nije vjerovao, jer nije imao svjedoka.
Kad i to nije uspjelo, oklada je preinačena tako da se otkrije što
skriva među kožnatim stijenkama oveće torbe.
Odgovor nam je dao sam Rozman, kad nas
je ponudio jabukama što ih je svakog dana kupovao i trpao u torbu.
Napisao: Uroš Šoškić (Plavi vjesnik, jul 1968.)
Prvi deo priče o snimanju "Bitke na Neretvi"
