Obično se misli da »filmska diva« uvek mora biti besprekomo doterana, našminkana, skupo i raskošno odevena - baš onako kao što izgleda na filmu.
Ali, kao što
ima različitih filmova, tako ima i različitih uloga. Božidarka već
više od dve decenije obično igra one tople, jednostavne i uloge
običnih ljudi.
Ista takva, baš kao što su i role koje tumači, dočekala nas je u svom stanu tog prohladnog, sunčanog aprilskog jutra.
Ista takva, baš kao što su i role koje tumači, dočekala nas je u svom stanu tog prohladnog, sunčanog aprilskog jutra.
Stan u čijem delu živi već 31 godinu pre nekoliko meseci
sasvim joj je pripao, i sada je u prvoj fazi renoviranja, odnosno,
adaptiranja: u ogromnoj sobi samo su fotelje i sto od trske, a
okolo prazan prostor.
I dok se Božidarka priprema za slikanje, društvo nam pravi mala Bojana, devojčica krupnih crnih očiju i s dugim kikama, učenica trećeg razreda osnovne škole, koja osvaja svakog svojim neposrednim ponašanjem.
I dok se Božidarka priprema za slikanje, društvo nam pravi mala Bojana, devojčica krupnih crnih očiju i s dugim kikama, učenica trećeg razreda osnovne škole, koja osvaja svakog svojim neposrednim ponašanjem.
- Često su ljudi ljubomorni na moju
kosu, kaže Bojana, koju pitamo da li joj ona smeta. - Meni to nije jasno.
Ne mogu da razumem ljubomorne i lažljive ljude. Uvijek treba govoriti
istinu, ma kakva bila. Zar ne?
Koristimo ovo vreme dok nema mame da
saznamo još ponešto o životu u njihovoj kući, gledano očima
najmlađeg člana porodice.
- Žao mi je što nema Tomasa (Tomislava), veli Bojana sa setom u glasu. - Mnogo sam ga se uželjela. A voljela bih da se i on slika s mamom i sa mnom! On se tako lijepo igra sa mnom, nosi me na ramenima, jednom sam se čak i glavom udarila o ram vrata... Obećali su da će ga premestiti iz Ilirske Bistrice gde je sada u vojsci, da bude bliže Zagrebu, i to zbog mene, da bih ga mogla češće viđati.
Dečje želje često su jače od
realnosti, a Bojana govori tako zrelo i samouvereno, pa se čak stiče
utisak kao da je odrasla osoba. Priča nam
dalje:
- Meni mama priča o svim svojim
problemima. Nas dvije razgovaramo o tome, i ja joj često pomognem
savjetom kako da ih riješi.
- Naravno da razgovaramo o svemu, dodaje Božidarka, koja se pridružuje razgovoru. - Često je pitam
za savjet, šta bi ona uradila, kao mlad
čovjek, u takvoj situaciji - i mogu vam reći da me nekad jako
iznenadi. Jer, ipak, godine čine svoje, čovjek se možda malo i
umori, pa bi i popustio u nekim situacijama, a djeca su vrlo kategorična i ne posustaju lako. I tako, moja djeca mene
usmjeravaju - ja njih i ona mene u isto vrijeme.
Primećujemo, sudeći po Božidarkinim rečima, da u njihovoj kući vlada
pravi drugarski odnos.
- Mi se zaista družimo, ali se u tom druženju uvijek zna ko je majka, a ko djete - veli. - I to se mora
znati, ta granica se nikad ne smije preći. Nas troje smo cjelina i
moramo se paziti u svakom trenutku. Često me prijateljice pitaju
kako sam uspjela, sama ih njegujući i vaspitavajući, da stvorim
od njih dobru djecu, da s njima nemam problema, da su vrlo samostalni. Uvjek odgovaram - samo dugim razgovorima.
Bojana je još
mala, pa joj Tomas i ja katkad i progledamo kroz prste. Velika je
maza. A on je već odrastao čovjek, uskoro će napuniti 20, i s
njim dugo i ozbiljno razgovaram. Satima to traje, godine su to.
Stalno govorim da mi moraju sve reći, da nema tajni, ako dođe do
problema, treba ih odmah riješavati i što je
najvažnije, treba govoriti istinu, Jer, istina je, ma kakva ona
bila, najkraći put za riješavanje bilo kakvog problema.
Božidarku Frajt život od
najranijih dana, pa čini se i do danas, nije baš mazio. Za vreme
rata ostala je bez roditelja, bila je zatim u sirotištu, odakle su je
uzeli i usvojili ljudi koje je uvek volela kao da su joj najrođeniji.
U ovaj stan, u kojem danas živi, došla je pre 31 godinu. Tada je tu
stanovalo njih pedesetoro, nekoliko porodica, da bi na kraju, kad su
se svi iselili, ona dobila ceo ovaj prostor od gotovo 190 kvadratnih
metara.
- Vjerujte da se noću probudim i pitam
se imam li ja prava na toliki stan, kaže iskreno, a iz nje kao da
progovara jedna od onih njenih ljudskih uloga. - Ovdje sam živjela s
dvoje djece u dvije manje prostorije, a kupatilo je bilo zajedničko.
Bilo nas je puno u ovih gotovo 200 kvadrata, a svi smo se lijepo
slagali, kao jedna porodica. Bilo je to neko naše vrijeme.
Ova simpatična i draga žena, dok
razgovarate s njom, pleni svojom pojavom, uliva vam neko čudno
poverenje, njene reči su iskrene, a u očima koje često imaju i tužan izraz, može se pročitati ceo njen život, kao istina, koja joj je, po svemu
sudeći, životni moto. Život koji joj često nije bio lak, ipak je njen i zadovoljna je. Uspela je da stvori izvrsne pozicije na
profesionalnom planu, a najvažnije je da je podigla svoju decu.
- Sve uspjevam da stignem, a kad bi bilo više posla, bilo bi mi lakše. Vjerujte! Jer, bilo bi više novca, što bi nam pružilo veću sigurnost. Ali, ja sam takva osoba, ni o čemu ne
razmišljam na nekakav tegoban način, već naprosto, kad dođe do neke neugodne i teže situacije, odmah je riješavam i ne okrećem se unazad. Što je bilo - bilo je, uvijek treba ići naprijed.
Svi mi, bilo kakvim poslom da se bavimo, imamo problema, ali ja nikada nisam maltretirala svoju okolinu, a pre svega svoju djecu. Nisam plakala, jadikovala... Na koncu, tako sam i sebe štitila. Najgore je kad se čovjek opusti u svojim emocijama, ma kakve one bile. Ne fetišiziram svoj posao, on je kao i svaki drugi, a ja sam u svom domu samo domaćica, a svojoj djeci mama, koju oni jedino tako i gledaju.
Ovih dana u bioskopima širom zemlje prikazuje se film Veljka Bulajića "Visoki napon", u kojem Božidarka igra glavnu žensku ulogu - Sonju Kačar, mladu skojevku.
- Sretna sam što mi je pružena
šansa da igram ovu ulogu i sigurno da sam u to vrijeme imala godine
kao Sonja Kačar, postupila bih isto tako. Ta uloga mi je gotovo
najbliža od svih koje sam do sada igrala. Drag mi je ovaj film - to
je film o slobodi, o nama, o našem dostojanstvu, o trenutku veoma
značajnom u našoj istoriji...
Kao mlada, i ja sam bila aktivist, klinci koji su bili mlađi od mene dve-tri godine zvali su me »teta omladina«. Imali
smo razne kurseve, mi stariji išli smo po
razredima i zbog toga mi je ta uloga bliska. Ali, eto, vrijeme ide,
ljudi nestaju...
Imala sam jednu profesoricu Zorman, koja je bila partijski sekretar u školi, i davala mi je zadatke, vrlo me je cijenila. Ona je umrla, a vjerujem da bi bila vrlo sretna da me je vidjela u ovoj ulozi. Pa još mnoge moje profesorice... Mislila sam i na te ljude kad sam kreirala ovaj lik.
Božidarka Frajt i do danas je zadržala taj mladalački elan, želju za radom i pravednošću... Tako vaspitava i svoju decu. Kad je pitamo da li će i oni poći njenim stopama, za Tomislava je sigurna da će postati inženjer elektrotehnike (pre polaska u vojsku upisao je elektrotehniku), a Bojana, bar za sada, veli da je zanima balet.
- Bojana je statirala u filmu "Visoki napon", priča Božidarka. - Radila je dvanaest sati i za to dobila 350 dinara. Čim je primila novac, poželjela je da mene i moju kolegicu Ljiljanu Gazdić izvede na ručak.
Kad je konobar došao da naplati, ona nije imala dovoljno novca i počela je vikati na njega: "Što vi mislite, ja sam za ovo cio dan radila, a nemam dovoljno ni da platim!" Tada sam joj objasnila i to je bio pravi način da shvati kako novac nije lako zaraditi.
I Tomislav je često spreman da pomogne svojim "prihodima". Nije ga stid da unese drva, da opere suđe.
Jedan dan proveden sa Božidarkom i njenom kćerkom Bojanom pravi je doživljaj, vreme korisno utrošeno. Sama nosi breme razvedene žene koje život nameće, a u tome ima podršku svojih najbližih - Tomislava i Bojane.
Pripemila: Vesna Adamović, foto: V. Kostić (Nada, april 1981.)
