Erna Perić, urednica TV Sarajevo koja se potpisuje na špici "Top liste nadrealista", izjavljuje, na užas dežurnih lingvističara, da je "ćega ba" - obogaćivanje jezika!
Ferdo Lužar, generalni direktor RTV Ljubljana, u reviji Stop najavljuje drastične mere štednje, jer je RTV pretplata poskupela upola manje od traženog iznosa.
Oštro pero Dejana Patakovića u Politici Ekspres: "Sve češće se čuje da su nesposobni i neaktivni morali da odu. Na koje funkcije?"
Njegov kolega iz Večernjih novosti Jovan Hadži-Kostić postaje prvi novinar dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda. Zaključuje: "Da je zemlja zaista u teškoj situaciji, shvatio sam tek sada - kad se nagrađuju satiričari!"
A u Zagrebu - muka živa sa Ivicom Vidovićem, popularnim inspektorom Vinkom, koji na jedvite jade pristaje na intervju sa novinarkom Studija Katjom Šutić, suočavajući se najzad sa onom mrskom, žigajućom lampicom na kasetofonu...
"Ivica Vidović u ovom se intervjuu panično migoljio, osjećajući se vjerojatno - sudeći po njegovim reakcijama, uzdasima, jojkanjima, poštapalicama, koje su sve pri posljednjoj redakturi očišćene iz teksta, iako bi krasno svjedočile o njegovoj medijskoj ugroženosti - kao osuđenik na smrt"
No, ipak će istrajati »na mukama« i
izdržati do kraja, čak će inzistirati na nekoliko susreta ne bi li
pomogao intervjuistu. Ali, čini se, iz svoje kože ne može! U
privatnom razgovoru razvezat će, sipati duhovitosti s osobenim
južnjačkim osjećajem za groteskno, a čim se nađe oči u oči s
mikrofonom i »žmiganjem te proklete lampice na kasetofonu«
(njegove riječi) — ponašat će se gore nego u susretu s kobrom.
Pisac ovog razgovora osjećao se, na
kraju balade, jednako bolesnim kao i Ivica Vidović od silnog
inzistiranja na egzaktnosti njegovih odgovora. Ivica je, pak, zdušno
pokušavao pomoći - uzeo je čak pitanja i na njih odgovarao pismeno
(tako da su svi odgovori duži od pet rečenica plod njegova noćna
rada na intervjuu i posebne koncentracije).
Na kraju, barem se meni
tako čini, ovaj je tekst ispao kao svojevrstan odraz Ivice Vidovića
kao glumca evropskoga ranga, a naši su režiseri otkrili i
eksploatirali samo jednu, jedinu njegovu žicu. Onu kojom je tako
sjajno pogodio portrete svojih gubitnika - od legendarnog itedeovskog
Kaspara, do sadašnjeg povoda za razgovor, inspektora Vinka — faha
iz kojeg se ne može izvući. Premda flegmatično tvrdi kako mu nije
ni stalo.
- Inspektor Vinko jest, na neki način,
Don Quijote zagrebačke sredine, kojemu razni Sancho Panse (Klempo,
Čavlek) prijateljski daju savjete »kako preživjeti«. Je li bilo
lako proniknuti u takvu ulogu? Naime, dojam je da ti stoji saliveno
kao rukavica.
- U mnogim sredinama ima takvih
optimista. Naime, svaki čovjek pokušava na svoj način postići
nešto u životu. Možda je smiješno biti takav Don Kihot i juriti
na vjetrenjače kad se na kraju, uvijek nađeš na zemlji. Ali, u
tome je neobičnost Vinka, koji vjeruje da poštenjem sve stvari
kad-tad dođu na svoje mjesto. Naivna osoba!
On ne pada pod utjecaj
ovog ili onog prijatelja, nije sklon o manipuliranju, ni
izvlačenju koristi. Prema tome, vrlo je moralna osoba. Ipak će
opstati, kao što i mnogi drugi ljudi opstaju i u težim
situacijama. Mislim da su Golik i Senečić namjerno bacili u život
jednu takvu osobu da je se, možda, malo prisjetimo, jer su, čini mi
se, takve osobe već davno izumrle!
- Kao dinosauri?
- To je prepošten, uredan čovjek,
bez ikakve pomisli na nešto ružno, toliko je pošten! Čini se kao
da takvih ljudi nema, ali ima ih, vjerojatno, i danas takvih. Sada se
vode polemike po novinama, po raznim organizacijama u kakvu smo
situaciju došli? Možda smo i zbog takvih ljudi kao što je taj lik
došli u takve situacije! Nisu, jednostavno, znali srediti neke
stvari,
- Kada sam rekla da ti taj lik stoji
saliveno kao rukavica, htjela sam pitati: osjećaš li se dobro u
njegovoj koži?
- Dakako. Glumci, doduše, ne biraju
likove, nego likovi biraju glumce! Krešo me vjerojatno i pogodio za
tu ulogu, što ja znam! Ne da sam se malo trudio, trudio sam se mnogo
na snimanju... Ali, valjda sam predodređen za takve uloge. Heee...
- Serija postavlja u glavnom liku
Vinka pitanje morala. Kako argumentirati takvu osobu da, u ovo naše
vrijeme sklono cinizmu, ne postane vrijedna žaljenja? Jer on je tu
na granici, koliko smo vidjeli u prvim epizodama, sažaljenja. Skloni smo ga žaliti.
- Da, ali on nije budala! On je možda
nemoćan i možda ne zna... Dobro, zna putove kojima bi došao do
realizacije nečega, ali to će se vidjeti iz serije — ne može
ostvariti sve što bi htio. I to ne zbog sebe, nego zbog drugih
okolnosti koje se oko njega zbivaju.
- Kako argumentirati tu njegovu
nevinost i naivnost? Jer, u neku ruku, to je ipak nevinost i
naivnost, nije li tako? Kako to kao glumac argumentiraš?
- Nije on baš tako naivan. Zna što je
dobro, što je loše, pa već po tome nije naivan, jer zna razliku.
Već ako loše odbija, a od dobrog se ne može toliko dobro živjeti - učinio je izbor!
- Iako sam rekla da je, možda,
vrijedan žaljenja, očigledno je da ga je Golik zaštitio svojim
blagim osjećajem humora. On ne ispada smiješan.
- Ne znam ja kakav je, jer ja sebe ne
volim mnogo gledati i drukčije doživljavam ulogu od gledaoca. Nije
potrebno biti komičan da bi se netko drugi nasmijao!
- Rekao si već u Studiju da je Vinko
Alica u zemlji čudesa. Možeš li proširiti metaforu?
- To je pomalo bukvalno rečeno... ali
ima i u tome istine da je on takav lik. Jer uistinu se iznenađuje i iznenađen
je situacijama. Naime, prije svega, autori su ga gurali kao takvo
lice u takve situacije, pa samo po sebi ono ispada tragikomično.
Pomalo smiješno. To ne ovisi samo o tom liku, nego i o likovima s
kojima dolazi u kontakt u toku serije.
- Odgovor je nekako nedorečen.
- Nikada ja ništa do kraja ne kažem!
- Čitao si knjigu Alica u zemlji
čudesa?
- Boga ti, to je knjiga našega
djetinjstva!
- Je li ti ona pomogla dok si radio
ulogu?
- Ne, za ime boga!
- Kako si se onda sjetio baš te
metafore?
- Znam da taj lik hoda isto tako po izmišljenim zemljama, propadne kroz
nešto. Pa nije se Vinko objeručke prihvatio dužnosti inspektora
kad su mu je predložili, slučajno je došlo do toga! I nije on
dragovoljno prihvatio tu ulogu. On je bačen u situaciju.
- Za većinu tvojih uloga postoji
pohvala: »Kao da ne glumi, nego igra samoga sebe.« Slažeš li se s
time? To se često ponavlja.
- Pa ne može čovjek igrati samoga
sebe!? Može dio sebe igrati! Kao što svaki čovjek nosi stotinu
osobina u sebi i pitanje je u kojoj će mjeri određena osobina izaći
van, tako je i glumac sazdan - da uloga izađe iz njega. Osim toga,
čini mi se da treba čekati da uloga prije dođe k tebi, nego da ti
ideš k njoj. Uloga će već doći k tebi kao takva, ako me
razumiješ!
- Tko je taj koga ti stalno daju da
igraš?
- A čuj, kad ja uvijek... govorio sam o predodređenosti za uloge... čini mi
se da uvijek igram neke autsajderske ličnosti!
- I meni se to čini: Zašto?
- Šta ja znam! Nisam kriv, kad ne biram
sam sebi uloge!
- Drugi te tako vide?
- Dakako da vide!
- Pa ima u tome nešto istine, ali nema
u potpunosti. Svatko se nastoji otrgnuti od tih nekakvih svojih
fahova, je li, to je najgore - predodrediti se samo u fahove! Kad su i
režiseri nerijetko nedovoljno hrabri da se upuste u avanture neke
drukčije vrste!
- A ni ti se baš ne boriš protiv
toga?
- Ma ne mogu se... kako ću se ja boriti? Ne mogu igrati Hamleta, za ime boga!?
- Misliš?
- Ne! (Prvi put odgovori odlučno.)
- Siguran si u to...?
- Pa ne znam, bio bih smiješan!
- Negdje sam pročitala tvoju izjavu:
»Više bih volio igrati negativce.« Sjećaš li se te misli?
- Da, da! Zločeste ljude strašno bih
volio igrati (zluradi osmijeh). Uuuh! Svaki čovjek ima u sebi dio
dobrote, blagosti i zloće, pokvarenosti,
dobroćudnosti... što ja znam čega sve ne. Samo što nešto izlazi
napolje, a nešto ostaje zatomljeno. Pa i ti koji put znaš biti...
doma, kad ti dođe, zar ne (zločesto)? I prema drugima, kako to već
biva (dvosmisleno)... Čovjek se lako transformira u nešto drugo.
- Ispada da to stvarno dobro
zatomljuješ, kad nitko ne dođe na ideju da ti ponudi zločestoću za igranje, što drugo da zaključim?
- Ma ne možeš to tako, zakomplicirali
smo ga, stvarno!
- Izjavio si također da ono što
voliš, režiseri ti ne nude.
- Uglavnom, ima mnogo više uloga koje nisam odigrao, nego onih koje sam
igrao!
- Koje si želio ili koje si bio
sposoban odigrati?
- Pa, šta ja znam jesam li sposoban, vidjelo bi se! Radim što mi se da, ako
hoću, ali što bih htio — teško mogu...
- Koje bi uloge, dakle, htio igrati?
- Romea Brauna, Taličnog Toma i
Asteriksa!
- Negdje si izjavio da nikada nisi bio
stopostotno siguran u sebe, da se diviš ljudima koji su sigurni u
sebe, ali da ti ne možeš...
- Da, ali to ne mislim u vezi sa sobom
osobno, nego u vezi s ulogom i završetkom posla na ulozi. Divim se
ljudima koji su toliko sigurni u uspješnost uloge koju su kreirali. Ja sam jedan od onih koji uvijek sumnja u nešto što je napravio.
Nikada nisam stopostotno ni zadovoljan, ni siguran u dobar rezultat.
- Čak i nakon protoka vremena, kad
uspoređuješ tu ulogu s drugima?
- Pa, poslije, znaš... jer kod nas se
uglavnom daju određene novinske kritike i primjedbe na premijerne
predstave, a to je najgore... poslije to nikoga ne zanima! Osim nekih
teatarskih ljudi, nikoga ne dira daljnji tok ili život predstave.
A premijerom predstava tek počinje živjeti i razvijati se.
Petnaesta predstava može biti sasvim drukčija od premijere i neusporedivo bolja! A naši se
kritičari, koji gledaju samo premijerne predstave, onda posvade s
kazalištem, donesu svoj sud, i tako...
- Misliš da je ocjena kritike
neumitna?
- Prirodno. Nekad su se pisale kritike i
na petu predstavu, na šesnaestu, dvadeset petu... ako je došlo do
dvadesetpete!
- Kada se tako pisalo?
- U doba Šenoe!
- Davno je to bilo, nažalost! Znači,
što se tiče nesigurnosti, nisi mislio na osobne osobine?
- Ne, neee, mislio sam na profesionalne!
- Da, jer čitajući arhivske članke,
pa čak i životopis koji se ponavlja u nekim člancima, nisam stekla
dojam da si baš introvertna osoba, s obzirom na biografske činjenice
tvoga djetinjstva, splitskog osobito - izbacivanja iz gimnazije,
šumarske škole, odlaska s Dvornikom i novosadske avanture...
- Nemoj to s Borisom! To je on svagdje
pričao, smiješno je! Novine su svirile i lirile o tome. Poslije ću
ti ja ispričati kako je bilo.
Ivičina se verzija ipak slaže, u
bitnim točkama, s onom Borisa Dvornika, njegova prijatelja iz mladih
dana i Titovih mornara - splitskog kazališta koje im je pokazalo da i
»daske život znače«.
Prije dvadeset devet godina, dalekih
pedesetih, dva su se mladića uputila u nepoznato — u Srednju
glumačku školu u Novom Sadu. Prvi put pušteni s lanca, kako u
smijehu priča Vidović. Putovanje je trajalo danima, i bilo je kao
stvoreno za adolescentnu zabavu na svoj i tuđi račun. Dva derana s
tipičnim mediteranskim osjećajem za okrutnu zabavu, s nevinim
smiješkom na licu stvarala su čuda u kupeu.
Sjedokosi, stariji
suputnik pokušavao je smirivanjem, molbama, prijetnjama, da bi,
konačno, odustao i otišao, glavom bez obzira, u drugi odjeljak. U
Novom Sadu, oni su se upristojili i pojavili pred ispitnom komisijom
u kojoj je — o, iznenađenja! sjedio njihov, »supatnik« iz
vlaka. Da skratimo priču, Dvornik je položio prijemni ispit, a
Vidović se tužno vratio u Split.
- Poslije je Boris, možda
da me utješi, tvrdio kako mu je direktor, Bata Konjović, rekao kako
nisu mogli primiti obojicu zbog bojazni da će se njihova glumačka
škola pretvoriti u - Nagasaki!
- Rad na Inspektoru Vinku je bio,
očito, dugotrajan i mukotrpan. Jesi li pratio sve faze, od scenarija
nadalje, ili si samo utrčao u ulogu?
- Ušao sam u završnoj fazi, kad je
Krešo napravio knjigu snimanja. Počeli smo raditi dvadesetak dana
prije snimanja, jer je Krešo vrlo studiozan režiser, i voli da sve bude gotovo i definirano.
Probali smo dvadesetak dana, gotovo kao u kazalištu. Tako da smo
potpuno spremni dočekali snimanje, što se tiče i teksta i likova!
- Je li ti govorio o svojim razlozima?
Zašto je baš tebi dao tu ulogu? Kako ju je vidio?
- Ne, zašto bi mi govorio!? Pa, malo
smo pričali o tome, ali čim sam pročitao scenarij, vidio sam kakav
je to lik, i odmah smo se složili. Nije to baš bilo tako
jednostavno igrati. Zapravo, takve obične likove prilično je teško
igrati. Ali, sasvim sam ga prihvatio kao takvog!
- Zato što se ta doza neodoljive
dobrote nalazi u svim ljudima?
- I zbog toga je neobičan lik. Vidi
se da nije korumpirana ličnost. Bez ikakvih je primisli, nemoćan je,
ne može on tu ništa.
- Jasno ti je da predstoji prijeteći
val popularnosti nakon te serije, osobito tebe kao glumca koji igraš
inspektora Vinka, da će taj inspektor biti očito popularan i da će
se nadovezati na Servantesa i na Očalinka?
- Pa znaš da sada na to ne mislim, jer
upravo radim nešto drugo, probam, sva sreća! Tko će na slavu
gubiti vrijeme!? Glumci ne misle na te stvari, na posljedice
TV-serija. Bit ću zaokupljen Djecom sunca Maksima Gorkog u Gavelli.
Opet me dopalo da glumim jedan sličan lik. Komad nije igran kod nas,
a Gorki ga je napisao u zatvoru 1905, prije velike oktobarske
revolucije.
Ima malo Čehova, ima tu svega i odličan je komad!
Igram kemičara koji se bavi pronalaženjem nekih stvari, zatvorenog
u sebe, koji je prilično bitan u radnji. Vrlo zgodan lik! Ima
elemenata od nekih uloga koje sam već igrao, od njihove zbrčkanosti
i izgubljenosti!
- Znači o medijskoj popularnosti ne
bereš brigu?
- Stvarno ne znam što ću s tim! Mislim
da se ne može više ništa značajno dogoditi u mome životu.
- To je ona vrst popularnosti koju
nikada nisi doživio kao glumac u kazalištu, čak ni kao glumac na
filmu - jedna vrst euforične popularnosti koja naglo dolazi...
- Kako dođe, tako ode!
- I to ne zahvaljujući tebi i tvom
dugogodišnjem radu, nego TV-mediju. Kakav stav imaš prema tome?
- Vidiš, ti si odmah dala odgovor u
pitanju. Tako onda stavi!
- To te uopće ne dotiče?
- Glumac je u kazalištu mnogo
odgovorniji za sebe i za rezultate svoje glume. Na filmu i TV, u
nekoj je mjeri u rukama režisera, snimatelja i, na kraju, montažera. Na snimanju treba imati
veću dozu strpljenja... No, u oba slučaja treba učiniti što mu
se kaže i što je u mogućnosti njegova talenta! Neki put ispadne
dobro, nekada manje dobro, a nekada se i promaši...
Glumim zato što
želim glumiti! To mi je posao. To je jedna od igara u kojoj se
najradije trošim. Čovjek je od rođenja glumac. Ali gluma nije
život, jer se on umjetno pravi u svim medijima. Gluma je za mene
velika i ozbiljna igra u kojoj se primjenjuje život!
- Jesi li svjestan svojih
»evropsko-glumačkih« sposobnosti?
- Neee.
- Mnogi te ocjenjuju kao glumca
evropskog ranga.
- Nisam svjestan ni
splitsko-zagrebačko-hrvatskih!
- Što to znači?
- Kad na toj relaciji samo igram!
- Znači li to da si svjestan kako bi
nešto učinio, bio malo prodorniji, malo sigurniji, kako bi tražio
uloge - ono što ti kažeš da ne tražiš...
- Ništa ne možemo učiniti! Pa to ni
ne ovisi o nama! Jednostavno, ne znam kako neku ulogu mogu dobiti ili
ne dobiti, ako me ne zovu. Ili ako nisam u kazalištu gdje će mi je
ponuditi! Ne znam drugi način. Tu sam pomalo kao Vinko. Ti misliš o
menadžerskoj sposobnosti (otkrivački)? Nisam nikada! Jedine su moje
moći u teatru: pravljenje uloga!
- Pitanje je - koliko je ta sposobnost u
našem teatru imala mogućnosti da dođe do izražaja? Mislim da
nije do kraja.
- Ima još vremena! Uuuh, koliko još
ima vremena!
- I zato sam na početku pokušala
pitati ono o fahu i ladici u koju su te smjestili režiseri.
- To je kod glumca tako dobro uređeno.
On prolazi poslije Akademije - od svoje dvadeset pete, tridesete,
četrdesete, pedesete, pa dokle mu je vijek trajanja - kroz sve fahove
i sve životne granice. Ipak, ne možeš stalno igrati istu ulogu s
trideset i sa četrdeset godina. To je, barem mislim, dobro uređeno
u toku glumčeva vijeka.
- No, fah gubitnika, u koji su te
strpali, možeš tako igrati cijeloga života! To nema veze s dobnom
granicom. Ako želiš igrati negativce, kako kažeš, zašto se nisi više potrudio da ih
dobiješ?
- Zadovoljan sam splitskom serijom
uloga. Zato jer sam igrao tri potpuno, barem ja tako mislim,
različite vrste uloga, Pirandellov komad Čovjek, zvir i kripost,
adaptiran, čakaviziran i u režiji Vanče Kljakovića, Svečana
večera u pogrebnom poduzeću Ive Brešana, u režiji Boška Violića,
i Albatros Ranka Marinkovića, u režiji Marina Carića. Sami po
sebi, to su tri različita komada i tri uloge koje sasvim odudaraju
jedna od druge u karakteru, načinu igranja, pa čak i samom tekstu.
- Radiš vrlo intenzivno i u Splitu.
- Zato jer godinu dana u Gavelli nisam
imao uloge. A u Splitu je takva vrst teatra koji ima malen ansambl i
gaji politiku angažiranja glumaca i režisera sa strane, tako da
gotovo nema predstave bez gostiju. I to je vrlo dobro, jer su
otvoreni prema vani.
- Postoji li ikakva šansa da glumac
u Zagrebu - osim u Gavelli, gdje si počeo i opet se našao, ili u ITD-u, u kojem si proveo najplodnije dane svoga života - skrene u
neko drugo kazališno iskustvo?
- Ne valja što moraš biti baš član
nekog ansambla da zaigraš u tom kazalištu. Mislim da bi se ljudi
trebali malo više miješati, da su teatri postali bunkeri. Teško
osvojive tvrđave! Zašto glumci iz Komedije ne bi mogli igrati u
HNK, iz HNK u Gavelli i razbiti tu zatvorenost?
- A status slobodnjaka - kategorija koju
nitko više ne spominje?
- Vidiš kakva je situacija, da je to
nemoguće!
- Samo još da te pitam...
- Nemoj, molim te, napravi sve suho, bez
ikakvih detalja... ja bih te molio, stvarno... bez mudrosti.
