Mišo Kovač snima svoju verziju čuvene "flower power" teme "San Francisco" Skota Mekenzija i u svom stilu izjavljuje: "Ovo je bolje od originala!"...
Ljubav na domaćoj pop sceni: članice ženskog benda Lutke zabavljaju se sa članovima Zlatnih akorda i Kameleona...
Mladi pevač Arsen Dedić prvi put se visoko kotira na top-listama - to je zasluga njegove poletne pesme "Kad bi svi ljudi na svijetu"...
Svoje obrade stranih hitova imaju i Olivera Vučo ("Bosonoga Sendi"), Beti Jurković ("Runolist") i Kvartet 4M ("Zelena trava doma mog")...
Sve to voli da sluša 26-godišnji fudbaler Željezničara - Ivica Osim. Rođeni je Sarajlija, iz mešovitog braka: roditelji majke bili su Poljak i Čehinja, a očevi Slovenac i Nemica.
Sport mu je u krvi: majka je vežbala u "Sokolu" (tj. "Partizanu"), a tata je bio rvač i bokser. Ivica je baš te jeseni postao otac - njegova žena Asima rodila mu je sina Amara, za koga priželjkuje da i on jednoga dana zaigra u "Želji".
I pored roditeljskih i fudbalskih obaveza, Osim je postao i novinar: počeo je da uređuje i piše sportsku rubriku za Plavi vjesnik - ovo su njegovi tekstovi o najdražim golovima i domaćim navijačima...
"Upravo ove sezone navršava se deset godina moje nogometne karijere koju sam svu proveo u dresu sarajevskog »Željezničara«. Odigrao sam za to vrijeme bezbroj utakmica za sve »Željine« selekcije i za ovih proteklih deset godina dao sam dosta zgoditaka"
... Mada nikada nisam bio
izrazit strijelac, neki moji golovi su imali odlučujući značaj za
ishod utakmice i, dopustite mi da tako kažem, neki su bili lijepi i
efektni i zato su mi i danas ostali u svježoj uspomeni.
Sjećam se svog prvog gola. Debitirao
sam na prvoj službenoj utakmici u juniorskom timu »Željezničara«
i odmah sam dao pogodak. Bilo je to tačno prije deset godina (1957). Igrali smo na pomoćnom terenu na Grbavici, a protivnici su nam bili vršnjaci
iz paljanske »Romanije«. Rezultat je dugo bio 3:3 i propisno smo se
mučili s borbenim gostima.
Kao neiskusan nogometaš, na toj sam
utakmici igrao na mjestu krilnog napadača, stalno sam »visio« u
ofsajdu. Tada mi je mnogo pomogao budući reprezentativac Drago
Smajlović-Mišo, jer je on u to vrijeme već povremeno igrao i za
prvi tim.
Savjetovao mi je kako da primim loptu a da se pritom ne
nađem u nedozvoljenom položaju. Njegovi savjeti su urodili plodom i
u jednom trenutku sam primio loptu, prevario protivničkog
centarhalfa, vratar mi je pošao u susret, predriblao sam i njega i s
loptom se ušetao u mrežu. Bila je to moja prva službena utakmica i
prvi gol u karijeri.
Pošto se utakmica završila, umjesto očekivane
hvale i »komplimenta« naš učitelj Abramović, inače i sam
nekadašnji prvotimac »Željezničara«, dobro mi je izvukao uši,
zbog toga što odmah nisam tukao na gol, nego sam driblao vratara.
Ova »pouka« mi je poslije uvijek bila na pameti i više nisam,
ukoliko na to stjecajem okolnosti zaista nisam bio prisiljen, pokušavao driblati čuvare mreže.
Naša momčad se dugo godina borila i
u drugoligaškoj konkurenciji. U sezoni 1961/62, naprosto smo žarili
i palili u Zapadnoj skupini Druge savezne lige. Imali smo veoma
uigranu i efikasnu momčad.
Tada sam se izvrsno slagao sa
Smajlovićem, igrali smo već nekoliko sezona zajedno, bili smo veoma
uigran tandem i znali smo napamet, leđima okrenuti jedan drugom, što
će u idućem trenutku svaki od nas učiniti.
Na kraju te sezone ušli
smo i u Prvu ligu i plasirali se na treće mjesto. Bili su to »zlatni
dani« jedne generacije, od koje smo do danas ostali zajedno samo
Radović, Štaka i ja. Spomenute sezone 1961/62 »Trešnjevka«, »Sloboda« i »Željezničar« su bili najozbiljniji kandidati za
ulazak u Prvu ligu. Do posljednjeg kola se nije znalo tko će prvi
presjeći vrpcu na cilju.
Iz tih drugoligaških dana sjećam se
susreta s »Trešnjevkom« na Grbavici. Zeleni su tada imali veoma
jaku, po kvaliteti prvoligašku momčad i bilo je teško svladati
takvog protivnika. Nikako nismo mogli »načeti« njihovu obranu.
Negdje u
tridesetoj minuti netko od igrača iz obrane gostiju izbacio je prema
meni loptu iz svog kaznenog prostora. Prihvatio sam loptu i zamahnuo
kao da ću odmah tući na Nežmahov gol. Gotovo svi obrambeni igrači
zagrebačkog ligaša zajedno s vratarom pošli su prema meni
nekoliko koraka, u namjeri da osujete moj pokušaj.
Nisam izgubljen za nogomet
No, ja sam
umjesto očekivanog, jakog udarca, samo lagano »podbo« loptu i ona
je u luku preletjela kompletnu obranu zelenih, pa i vratara Nežmaha, koji je uzalud trčao natraške u želji da spriječi najgore. Uspio
je da samo vrhovima prstiju dohvati i potvrdi pogodak. Tako smo
»načeli« protivnika koji se ubrzo predao i krajnji rezultat je
glasio 5:1 u našu korist.
U prvoligaškim borbama također sam
postigao nekoliko pogodaka, koji se i danas sjećam. Međutim, jedan
zgoditak, koji, doduše, nisam ja postigao, nego moj klupski kolega
Smajlović, vjerujem da je oduševio sve prisutne gledaoce.
Jednog
dana smo gledali na televiziji nogometni susret engleskog nacionalnog
šampionata. Tom su prilikom nogometaši »Manchester Uniteda«
postigli veoma efektan i do tad neviđen pogodak nakon izvođenja
slobdnog udarca. Ovo nam se neobično svidjelo i dugo smo vježbali
isti zahvat na treninzima i odlučili da ga pokušamo izvesti na
utakmici sa OFK »Beogradom«.
Mada su nas tom prilikom beogradski
plavi potpuno nadigrali i porazili nasred Grbavice sa 5:2, uspjeli
smo da svoju namjeru realiziramo u djelo. Smajlović se zatrčao kao
da će tući na gol, ali je samo preskočio loptu i odmah produžio
da trči do protivničkog »zida« što su ga postavili igrači
»Beograda«.
Sada je prema lopti trčao Gašić, ali ni on nije pucao direktno na gol, nego je
samo dodao kratko do mene. Ja sam se nalazio s desne strane
protivničkog zida, ali u istoj visini s njim, i samo sam iza leđa
igrača u zidu dobacio loptu do Smajlovića, koji je u međuvremenu
dotrčao s lijeve strane zida. Akcija je bila munjevita i Smajlović
je krunisao ovaj zaista efektan potez. Isti takav gol dali smo ekipi
Leipziga na Grbavici u okviru natjecanja za Rapan-kup, ali ga je sudac
neopravdano poništio.
Od prvoligaških golova za mene poseban
značaj ima pogodak što sam ga prošle sezone dao na Grbavici u
susretu s niškim »Radničkim«. Naš tim se zajedno s »Hajdukom«
i »Trešnjevkom« nakon kažnjavanja nalazio u veoma kritičnoj
situaciji.
»Visili« smo o koncu i do posljednje utakmice s OFK
»Beogradom« nismo znali kako će se ova trka završiti. Gol nije
bio osobito lijep, ali je bio jedini i osigurao je našoj momčadi
dva »zlatna« boda. Međutim, taj gol pamtim i zbog nečeg drugog.
Bio je to, naime moj ponovni debi u dresu »Željezničara« nakon
višemjesečne pauze.
Prije toga razbolio sam se na bubrezima i dani
provedeni u neizvjesnosti u bolnici bili su najteži trenuci u mom
životu. Mučila me misao hoću li ikada više biti sposoban da
istrčim na teren, hoću li ikada više moći i smjeti baviti se
nogometom. Na sreću, sve se dobro svršilo, publika je frenetično
pozdravila povratak na teren i spomenuti pogodak - i tada mi je bilo
jasno da nisam izgubljen za nogomet.
Napisao: Ivica Osim (Plavi vjesnik, oktobar, 1967.)
"U posljednje vrijeme sve češće
čujemo ili čitamo o raznim nesporazumima između gledalaca, odnosno
navijača s jedne i igrača, te njihovih trenera, s druge strane.
Određen broj čitalaca izrazio je želju da nešto napišem o ovoj
temi, tj. o gledaocima i navijačima, i u kolikoj mjeri auditorij u
gledalištu može utjecati na igrače na terenu"
Prije svega moram napomenuti, a to je
vjerojatno svima jasno, da pravi ljubitelji nogometnog sporta, kojima
je na srcu prije svega kvaliteta igre, nemaju ništa zajedničko s
onom manjinom koja izaziva incidente, koja vrijeđa igrače i za
vrijeme utakmice dobacuje razne primjedbe i psovke.
Ispadi jednog
dijela gledalaca nakon utakmica u Splitu, Beogradu te posljednji
događaj u Titogradu, gdje je jedan mladić teško ozlijeđen
dinamitom iz petarde, upozoravaju nadležne organe da pooštre mjere
sigurnosti i ukazuju na to da je već krajnje vrijeme da se raskrsti
s takvim pojedincima koji se nesportski vladaju na nogometnim
borilištima.
Nakon ovog kraćeg osvrta na posljednje
simptomatične događaje, htio bih reći nešto općenito o
gledaocima i navijačima. Naime, mnogi me često pitaju u kolikoj
mjeri gledaoci svojim reakcijama mogu utjecati na igrače, na tok
utakmice i njen krajnji ishod.
Igrajući već dugo godina, pomalo sam
već očvrsnuo na sve vanjske utjecaje, pa i na reagiranje gledalaca.
Dok sam bio mlađi igrač početnik, uzbuđivala me je malone svaka
reakcija iz gledališta, pozitivna ili negativna. Međutim, bilo bi
idealno kad bi svaki igrač bio »gluh i nijem« na sve što se
događa u gledalištu, jer bi mu tako bilo svejedno igra li kod kuće
ili u gostima.
Činjenica je, ipak, da je lakše
igrati kad te publika ponese svojim bodrenjem. Međutim, ne ide
uvijek kako bismo željeli i nakon nekoliko pogrešnih poteza do
ušiju dopru zvižduci i ostali znaci negodovanja.
Na mladog
neiskusnog nogometaša, pogotovu na onog koji ima slabije živce, to
djeluje negativno, naprosto osjeti nemoć u nogama.
Tipičan primjer
takvog igrača je naš napadač Jelušić, koji na Grbavici ne igra
ni upola onako dobro kao na tuđem terenu, a sve zbog toga što se
plaši domaće publike i njenog negodovanja ako pogriješi.
U takvim
slučajevima mi igrači više volimo da navijači šute, nego da nas
na taj način »bodre«. A upravo onda kada ne ide, kada se griješi, ili kad protivnik vodi - najpotrebnija nam je podrška iz gledališta.
Međutim, kao po pravilu, navijači tada najviše protestiraju, a
mlađi igrači se izgube i ne znaju što bi s loptom.
Najteže u Nikšiću i Mostaru
Nisu svi navijači jednaki, jer ni
uvjeti za igru u svim gradovima nisu isti. Prije je bilo veoma teško
igrati u Nikšiću i Mostaru. Naime, navijači iz ovih gradova odviše
vole domaću momčad i od nje očekuju pobjedu po svaku cijenu.
Kao i nogometaši, i publika se mora
školovati. Moramo nastojati da postignemo takav nivo kod gledalaca
da im prvenstvena bude kvaliteta nogometa, a tek onda pobjeda
njihovih ljubimaca. Ja osobno volim da u jednom kvalitetnom susretu
podijelimo bodove s protivnikom, kao nedavno s »Dinamom«, nego da
jednim slučajnim zgoditkom, poslije slabe i rastrgane igre, osvojimo
oba boda.
Zbog toga volim igrati u Rijeci, Zagrebu, Beogradu i
Ljubljani. Gledaoci u ovim mjestima znaju što je dobar nogomet i
pozdravit će zasluženu pobjedu protivnika isto kao i uspjeh domaće
momčadi.
Mislim da kod nas »Vardar« ima
najzahvalniju publiku i navijače, koji su veoma privrženi svojim
ljubimcima. »Željina« publika, i općenito sarajevska, također je
divna, ali se povodi za našim rezultatima. Ako pobjeđujemo, sigurno
je da će iduće utakmice posjet biti velik i obratno.
Ipak, ne bih
mijenjao naše navijače ni za jedne druge! Mnogo su nam pomogli u
najtežim trenucima, kao prošle sezone, kad smo nakon kažnjavanja
visili o koncu. Na Grbavici su »Velež« i »Partizan« poveli u dva
navrata sa 1:0, Druga liga je bila daleko nepunih pola sata, međutim, zahvaljujući navijačima, momci su se trgli i na kraju pobijedili.
To je najbolji primjer kada publika, kako se to u našem žargonu
kaže, dobije utakmicu.
Nedavno sam u Hamburgu imao priliku da
na primjeru vidim što znači privržena publika. Mada je kiša
padala čitav dan, još sat-dva prije početka utakmice, stadion je
bio dupkom pun.
Nisam, doduše, imao prilike igrati u Velikoj
Britaniji, ali sam na televiziji gledao neke utakmice nacionalnog
šampiona i zadivljen sam sportskom kulturom i načinom bodrenja
njihovih navijača.
I u Italiji su navijači veoma vatreni, ali znaju
prevršiti mjeru isto kao i oni iz Južne Amerike. Kada smo u
Hamburgu protiv Nijemaca izravnali, navijači ni jednog trenutka nisu
prestali bodriti domaće reprezentativce. Naprotiv!
Kod nas bi odmah
nastalo negodovanje protiv pogrešno sastavljenog tima i slično.
Na
našim prvoligaškim utakmicama nije rijedak slučaj da publika psuje
i igrače i trenere ako protivnik povede i ako domaćim igračima ne
polazi sve za rukom. Posebno su na udaru treneri i tehnički
rukovodioci momčadi, mada su oni najmanje krivi.
Zar bi ijedan
trener svjesno stavljao slabije igrače u tim na račun boljih? Na taj bi način samo potkopavao svoj položaj, jer i njemu je u
interesu da njegov tim pobjeđuje i da igra dobro. Uostalom, treneri
i stručna lica kluba imaju najbolji uvid u formu i kvalitetu svakog igrača
i po mom mišljenju, navijači ovdje najviše griješe.
Ubit ću se ako odeš!
Mnogi me često pitaju je li ugodno
biti popularan i da li mi navijači ikad dosade svojin neprestanim
prisustvom. Lagao bih kada bih rekao da popularnost nema svojih
draži. Međutim, i nogometaši su ljudi, žele da imaju svoj
privatan život, ali to je teško postići.
Često želim izaći s
porodicom, da malo u miru popričamo, da se vidim s poznanicima, i
tada je popularnost zaista više teret nego ugodan osjećaj. Naši
simpatizeri mi često i pišu; sve ih zanima. Međutim, od
ovogodišnjeg prijelaznog roka, kada sam dobio novac za potpis novog
ugovora sa »Željom«, dobivam većinom pisma istog sadržaja. Neki
žele iskoristiti situaciju i traže novac, a jedan je čak nedavno
tražio od mene da mu sašijem odijelo!
Međutim, bio bih nepravedan kada ne
bih spomenuo i one druge, prave navijače i simpatizere, koji nam se
javljaju, ne samo iz naše zemlje nego i iz inozemstva. Kada zaigramo
dobro, ili nakon neke značajne pobjede, klupske prostorije su pune
čestitaka i pisama.
Tada pojedinci žele platiti članarinu i za
nekoliko godina unatrag. Prema takvim simpatizerima osjećam izvjesnu
obavezu i zbog toga često gostujemo u manjim mjestima. Ipak,
najneobičnije pismo sam dobio prošlog ljeta uoči prijelaznog roka:
jedan navijač s Ilidže mi je u pismu napisao da će se ubiti ako iz
»Želje« prijeđem u drugi klub!
Napisao: Ivica Osim (Plavi vjesnik, novembar 1967.)
Osimova dva gola za Jugoslaviju (prvi na 0:27)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
