Nagrada je ustanovljena još 10. oktobra 1965, prvobitno samo za dve oblasti stvaralaštva i samo za područje Zagreba, ali je s godinama prerasla lokalne okvire.
Tog 10. oktobra 1986, povodom Dana SKOJ-a, održan je u Ledenoj dvorani Doma sportova dugo najavljivani rok hepening na kojem su nastupili Ayllu, Geto, Limeni bubanj, Električni orgazam - i bend koji je primio nagradu "Sedam sekretara SKOJ-a" - Ekatarina Velika (obrazloženje: "Njihova diskografska ostvarenja predstavljaju najveći domet jugoslavenskog rocka danas").
Za sportska dostignuća nagrađeni su muška vaterpolo i rukometna reprezentacija Jugoslavije, te Rok Petrovič, za osvajanje Svetskog kupa u slalomu.
A među nagrađenima iz različitih oblasti (društvene i prirodne nauke, novinarstvo, arhitektura, informatika... ) našla se i mlada glumica Alma Prica "koja je kao Julija u Šekspirovoj tragediji 'Romeo i Julija' u režiji Ivice Kunčevića uspjela na sebe privući pažnju cjelokupne jugoslavenske kazališne kritike... "
... Akademska glumica Alma Prica ima 24
godine: način na koji se odijeva, ponaša i govori odaje smirenu i
modernu mladu ženu. Dobro vozi automobil, sluša Chopina, Bacha i
Mahlera, talijanske canzone i francuske šansone.
Obožava šetati
Ribnjakom (obnavljanje uspomena iz djetinjstva), u posljednje vrijeme
čita Singera, obnavlja znanje engleskog i njemačkog, ima dečka već nekoliko godina, a najčešće izlazi u kazalište i kino.
Još za studiranja postala je - kako
sama kaže - "novo lice" poput mnogih, a povremeno je davala
interviewe.
Sudjelovala je u predstavama DK "Gavella" i HNK.
Smatra da za sve mora postojati razlog,
kako za razgovore, tako i za predstave, dodjeljivanje nagrada itd.
- Zašto?
- Vjerujem da je onda rezultat bolji.
Ništa se ne bi smjelo raditi bez motivacije, bez nekih potreba ili
iz pogrešnih pobuda. Osjeća se kad se stvari rade formalno, reda
radi. Bez motiva je teško i živjeti, a kamoli raditi. Nisam dugo u
ovom poslu, no vjerujem da mora proći mnogo vremena da bi se steklo
iskustvo. Tek tada čovjek postaje sigurniji i jednostavniji.
- Alma - što na mađarskom znači
jabuka - upravo je dobila i svoju jabuku, zlatnu jabuku. Radi se, naime, o nagradi "Sedam sekretara SKOJ-a".
- Ja ustvari nisam ni znala da me netko
predložio za tu nagradu. Kasnije sam saznala da su to bili sami
članovi komisije, a ne moja matična kuća, HNK. Doduše, HNK me nije imao ni na temelju čega
predložiti.
Nekoliko dana prije zvanična objavljivanja imena
dobitnika, preko nekih sam prijatelja saznala za to, što me istodobno
iznenadilo i pričinilo mi zadovoljstvo. Pa ipak je to mladi - mladima. To nešto znači.
Ova kazališna godina i nagrade koje
nosi sa sobom protekla je u Alminu znaku. Na Dubrovačkim ljetnim
igrama dobila je nagradu "Orlando" za toliko hvaljenu ulogu
Giuliette u Shakespeareovoj drami "Romeo i Giulietta". O tome je
već toliko toga napisano i rečeno da se Almi čini suvišan svaki
razgovor na tu temu. Stoga je preskačemo.
- No, voli li Alma sebe?
- Teško je to reći. Ionako često, na
vlastitu štetu, uspijem promatrati sebe nekako sa strane, mimo sebe.
Događa se da se ponekad na sceni jednostavno odvojim od sebe, od
lika koji igram. Gledam se kako glumim i pitam: "Što to radiš,
ludo?"
Kad gledam sebe na televiziji, moram
bar na trenutak izaći iz sobe. Bojim se na neki način: bojim se
čitati svoje izjave u novinama; nije to pravi strah, već neka
neugoda, iznevjerena očekivanja, izdaja samoga sebe... Bojim se i
onoga što dolazi, što prolazi mimo mene i svih nas.
Htjela bih uhvatiti svaki trenutak i
osmisliti ga, a to je, naravno, nemoguće. Ipak, ima i mnogo čara i
uzbuđenja u neodređenosti.
- Kakva je bila uloga tvoga oca u svemu
tome, u odabiru zanimanja, te primanju u stalni radni odnos u HNK?
- Od malena sam živjela u tom krugu
ljudi. Moj je otac (Čedo Prica) u svom intimnom opredjeljenju izabrao kazalište,
premda nije u radnom odnosu ni u jednom od njih.
Igram u očevu komadu "Ostavka", no
moram reći da sam u predstavu naprosto "uletjela" mjesec dana prije
premijere, i to zato što se glumica Katja Zubčić razboljela. Znaš,
kad staneš na scenu, tu ti ne pomaže ni tata ni
mama, tu si samo ti i još nešto veće, nešto iznad i izvan nas.
- Kakav je status mladih glumaca,
materijalna nadoknada za njihov rad?
- Ja sam plaću počela dobivati tek
prije nekoliko mjeseci, a iznosi tek nešto iznad sedam starih
milijuna. Zasad živim s roditeljima i tek ću okusiti neke stvari na
svojim leđima. Zasigurno neće biti lako...
- Koliko cijela ta statična, da ne
kažemo loša situacija, u kojoj je teško napraviti neki bum,
potencira pesimizam u mladu čovjeku i odvlači ga na razne strane?
- Situacija je idealna za pesimizam.
Jednostavno se nemaš otkud pokrenuti. Pitanje je samo koliko to
čovjek može izdržati, koliko ima snage za to. No, s druge strane,
takvo je stanje idealno da se probudimo, trgnemo i krenemo. Ostaje
pitanje u kojem pravcu, s kim?
- Tvoj stav prema filmu.
- Znali su me pitati da li sam se
opredijelila samo za kazalište. Kazalište je moja najveća, ali ne
i jedina ljubav.
O filmu ne mogu odlučivati. Mogu samo
biti "izabrana" i tek onda reći da i ne. Tako je dosad i bilo. Odbijala sam neke uloge.
Nevjerojatno je, međutim, kako glumci nemaju pravo odbijati. Odmah
se netko nađe uvrijeđen. Nama bi vjerojatno takav poziv trebao biti
čast, a takvi su slučajevi zaista rijetki.
Razgovarao: Mislav Donaj (Polet, oktobar 1986.)