Ante Marković, poslednji YU premijer (2. deo): Tržište bez granica (1989)

Januar 1989: Polet donosi veliki intervju sa članom predsedništva SRH Antom Markovićem, koji će za samo dva i po meseca, nakon ostavke Branka Mikulića, postati poslednji jugoslovenski  premijer. Marković zaključuje razgovor uverenjem da razvoj može da izgubi bitku, ali ne i rat, što je uredniku Poleta dalo ideju za naslov intervjua, koji se na prvoj stranici čak reklamirao rečima: "Rat će biti dug". Prvi deo je postavljen juče, danas sledi drugi deo...


- Jedno od bitnih pitanja kad se govori o tržištu, koje se u nas nedovoljno naglašava, jest segment socijalne politike. U ovoj situaciji država objektivno nema dovoljno novaca. Što učiniti?

- Ne radi se o tome da država nema novaca, nego na neki način država možda ima i previše novaca. Radi se o društvu u cjelini. Mi, u situaciji u kojoj jesmo, naravno, moramo biti svjesni težine te situacije, težine tendencija koje imamo, imamo eroziju koja se dalje nastavlja, imamo ekonomske razlike, dohodovne, pad standarda, realnih OD, ogromnu inflaciju, imamo socijalne tenzije koje su izvele radnike na ulicu.

Danas ima mnogo bojazni od ulaska u reformu, pa se kaže: nama je nužna prethodna konsolidacija i sanacija privrede i banaka, socijalni programi itd. Prvo, kad bismo za sve to imali sredstva, još uvijek ne bismo bili spremni za reformu.

Mi de facto nemamo sredstava. Već po drugi puta zaredom tražimo reprogramiranje naših obaveza. Prema tome, mi smo insolventni. Znate li što to znači? Znači da treba ići u stečaj. Sada smo dobili ponovno reprogramiranje. Morat ćemo taj period programa iskoristiti da pod hitno otvorimo nov proces razvoja.

Mi imamo izgubljenu poziciju, šahovski govoreći, ali još uvijek mi tu partiju možemo dobiti, pod uvjetom da nas vode najsposobnije, najprogresivnije snage i da oslobodimo što je moguće veći broj ljudi da oni budu nosioci, sudionici tog procesa. 

A to znači: mi uopće nemamo što razmišljati. Ako ima ikakve akumulacije, ako do nje možemo doći, ako možemo stimulirati poduzeća, onda to mora ići u programe koji će dati u najkraćem vremenu najveću dobit, najveći dohodak i koji će biti izvozno orijentirani.

Nama treba multiplicirati izvozni devizni prihod u roku od 6 godina. Izvozni devizni prihod mora 2-3 puta narasti. Vidite koje su to stope rasta koje mi moramo ostvariti. U tom kontekstu se mora gledati socijalna politika, jer ona se očito više ne može voditi samo u sferi odnosa i situacije koje imamo.

Ne može se više socijalne probleme rješavati socijalnom politikom nego se ti problemi moraju rješavati razvojnom politikom. To ne znači da ne radimo osmišljeno, razumno, da nećemo već sada morati praviti socijalne programe, dapače, ali svi ti programi moraju biti u funkciji kako otvoriti proces razvoja a ne kako ga zaustaviti.

Tržište bez granica

- Samo, ako se već ovdje u Hrvatskoj, koja je ipak razvijeniji dio Jugoslavije, govori da je ta akcija gotovo izgubljena, ali da je upravo u takvoj situaciji neophodno napraviti radikalan rez, na koji način se onda može, recimo, definirati situacija u Crnoj Gori, Makedoniji? Kakva je njihova politička volja da se ove ideološke barijere probiju?

- Nećemo tako gledati na stvari. Tako gledano znači da mi parcijaliziramo tržište, utjecaje, njegov domet. Odavno zastupam stanovište, to nije ništa novo, da ćemo imati toliko tržišta koliko se integriramo u svjetsko tržište.

Jedan od velikih promašaja svih socijalizama je što nisu shvatili da nema tržišta bez integracije u svjetsko tržište. Ako se mi integriramo u svjetsko tržište, a za to treba proces, vrijeme integracije, onda se mi integriramo kao Jugoslavija. I nema integracije samo u Sloveniji, samo u Hrvatskoj.

To znači da se takvi programi, kojima se mi osposobljavamo za svoje ravnopravno sudjelovanje na svjetskom tržištu, moraju prostirati na način koji će sve resurse u zemlji staviti u funkciju razvoja i izvoza.

Onaj tko bude sposoban da nosi program, bez obzira na granice gdje se nalazi, on će nositi taj program. To znači da će se svi resursi koji postoje pa i oni koji su nedovoljno razvijeni, stavljati u funkciju razvoja i povezivanja.

Tu postoji itekakav prostor za razvoj svih u borbi za mjesto na svjetskom tržištu. Recimo, Zagreb se mora odreći dijela industrije, on mora disperzirati tu industriju. Nama vodeći centri moraju pratiti strukturu modernog svijeta, modernog društva.

To znači da se tu snažno mora razviti proizvodnja najvišeg tehnološkog nivoa, bankarstvo, trgovina, projektne organizacije, konzalting, inženjering, zdravstvo, obrazovanje, a dio proizvodnje će biti disperziran.

Jer promjerna struktura društva ide u pravcu da su znanja i usluge te koje su postale dominantne. Danas je u najrazvijenijim ekonomijama u industriji zaposleno svega 30 posto radnika. I mi sebe moramo gledati u tom procesu.

- Ima li dovoljno sluha u Jugoslaviji da se na takav način radi? Naime, iskustva pokazuju da se svakih toliko ponovo u nas pokreće pitanje tko koga iskorištava, kome više odgovara integracija u svjetske tokove.

- Mi smo kao Jugoslavija, pa i svi njeni dijelovi de facto, nerazvijeni. Ili ćemo se otvarati prema svijetu, hvatati korak s njim, ili ćemo se dalje zatvarati. A zna se što je zatvaranje, to smo već probali, to znači dalje nazadovanje. 

Prema tome, nema tu izbora. Da smo mi kao zemlja i manje razvijeni imali bismo još veću potrebu otvaranja.

Što se svijesti tiče, ona se neće za stolom riješiti. Moramo ući u proces u kojem će se i svijest mijenjati. Jer, ako mi gradimo perfektnost za stolom, onda smo izgubili bitku. Moramo imati toliko saznanja da uđemo u taj proces: onda će se u međusobnoj interakcijskoj vezi i dinamici promjena razvijati svijest, saznanja. Tako treba gledati stvari.

- Kako procjenjujete zainteresiranost stranih ulagača za nas? Možda je tu značajnije pitanje stranih vlada, kojima iz niz razloga nije stalo da Jugoslavija polako u Evropi životari.

- I ja mislim da mi imamo mnogo dokaza da je jednom dijelu Evrope i svijeta stalo da ova Jugoslavija nađe izlaz iz svoje krize. Uostalom, oni imaju i svoje neposredne interese. Na koncu i geopolitički, strateški položaj Jugoslavije nije za zanemariti.

S druge strane, znate, u svijetu postoji višak kapitala i on ima potrebu da bude angažiran. Da li ćemo mi biti spremni da damo pogodna zakonska rješenja, vidjet ćemo. Ustav je otvorio prostor za takva ulaganja.

- Kojih bez političke stabilnosti ne može biti?

- Ima i toga da politička stabilnost utječe, ali nije sasvim tako. Imao sam dosta kontakata s poslovnim ljudima vani. Neki su skeptici, a neki kažu: U Španiji imamo Baske, u Britaniji Irce, u Italiji Crvene brigade itd, i mi smo svejedno angažirali sredstva.

Naravno, stabilna situacija je pretpostavka za sigurnost Ali mi zapravo, moramo napraviti nešto drugo, bez obzira na naše stanje. Mi moramo dati pravnu sigurnost svakom projektu da on sam sebe može alimentirati.

Ako mi dajemo sigurnost projektu, a to Ustav omogućava, onda će se pojaviti i inozemni interes. Oni neće razvijati u nas projekte koji se nece moći tržišno verificirati.

Roba ili pokloni

- Kad govorimo o uključivanju u evropske tokove počesto se zaboravlja da ta Evropa ima svoj istočni i zapadni dio. Kako biste prokomentirali pojačan interes Sovjetskog Saveza i istočnih zemalja za nas?

- Ne znam da li je moguće tako stvari kvalificirati. Ja mislim da smo mi, ekonomski gledano, sada u velikoj krizi odnosa sa socijalističkim zemljama, posebno onima s kojima imamo klirinški način plaćanja.

Mi imamo ogromni pozitivni saldo od oko 2 milijarde dolara. To znači da smo prodali neke robe za koje nismo dobili kontra-robe. Prema tome, za toliko je siromašnije naše društvo. Umjesto tih kontra-roba dali smo novac koji nema pokrića u robi. Da je to konvertibilna valuta ili da mi imamo konvertibilnu valutu, onda bi to bilo nešto drugo.

Mislim da se mi nalazimo sada u ozbiljnoj krizi razvoja ekonomskih odnosa s dijelom socijalističkog svijeta, a možda i s većinom, u prvom redu sa Sovjetskim Savezom. Morat ćemo tražiti nove metode, nove programe, nove ideje na kojima trebamo razvijati odnose.

- Kako gledate na daljnje mogućnosti suradnje sa Zapadom? U Bruxellesu je naš sekretar za vanjske poslove, sekretar P CK SKJ Š. Korošec, nedavno dao zanimljivu izjavu o našim mogućim odnosima s EEZ-om. Kako gledate na mogućnosti naše snažnije integracije, kao Jugoslavije, preko Hrvatske i Slovenije u Alpe-Jadran, ili eventualno u EEZ?

- To može biti važno, ali ne mora biti najvažnije. Mi se razvijamo kao društvo koje prihvaća tržište sa svim reperkusijama. Potreba našeg intenzivnog rasta i razvoja nameće povećanje komunikacija sa svijetom. Naravno, s onim dijelom svijeta koji može apsorbirati naše izvozne potencijale.

Nama u krajnjoj liniji treba uključivanje i ne samo s robama nego i angažiranje kapitala. Za to se mi moramo boriti, kao i za osobne dohotke naših ljudi koji će se moći mjeriti s osobnim dohocima ljudi iz tih zemalja s kojima mi komuniciramo. 

Mi to ne možemo postići bez našeg integriranja. Prema tome, naš koncept razvoja ide k integraciji. Tu nije bitna forma: forma je ta koja može pomoći ili odmoći u jednom trenutku. Bitno je opredjeljenje koje nas otvara prema svijetu.

Time otvaramo sve moguće kanale povezivanja.

Jedan od takvih kanala je i Alpe-Jadran. Ja sam o tome ranije dosta govorio. Bio sam predsjednik IV Sabora i dvije godine predsjedavajući te radne zajednice. Sve do najnovijeg vremena to se sa strane nekih naših ljudi smatralo kao bogohuljenje, ne znam, nekakvo parcijalno uključivanje u svjetske tokove.

Međutim, načine i mogućnosti veza, mehanizme preko kojih ćemo se mi uključivati u svjetsko tržište ne može nitko propisivati iz jedne glave. Bit će tu mnogo različitih rješenja.

-  Trebat će nam 1992. godine neko formalno određenje Jugoslavije prema EEZ (Evropskoj ekonomskoj zajednici).

- Razgovarat ćemo kad budemo došli u tu poziciju. Nije samo naše opredjeljenje bitno da li mi negdje hoćemo, nego i da li nas netko hoće primiti. I da li smo mi sposobni da se u to uključimo. Prije sam govorio s aspekta našeg osposobljavanja da možemo komunicirati s tim tržištem, ali na jednoj trajnoj osnovi.

To znači dovoljnom količinom izvoza roba i usluga, a i uvozom roba i usluga koje znače da smo se osposobili da možemo liberalizirati uvoz. Onda je to jedan nov kvalitet.

Kada ćemo ga postići, za to trebaju godine. Što smo dublje pali, za to nam treba više vremena da postignemo taj potrebni nivo - tu kritičnu masu kvalitete.

Jadran je naša prilika

- Možete li komentirati otpore jednoj stvari koja je, mislim, dosta značajna, a to je jadranska orijentacija Hrvatske i Jugoslavije? Zbog čega se stvaraju otpori toj ideji?

- Ja bih o tome govorio s pozitivnog aspekta. Ja nisam naučio da uvijek imam neke neprijatelje. To imaju oni koji nikad nemaju svoj koncept, svoju viziju.

Osobno mislim da mi moramo imati nekoliko programa kojima ćemo, s jedne strane izvršiti napad na našu krizu. S druge strane, to će biti tako da će nas najbrže uključivati u evropske tokove. Ono što je sasvim jasno: u srcu smo Evrope, naše turističke mogućnosti nisu ni približno iskorištene.

Limit razvoja turizma je postala infrastruktura, u prvom redu saobraćajnice. Za nas intenzivan razvoj turizma znači i snažnu potrošnju svih roba. Mi zapravo dovodimo strane kupce u našu zemlju. Tu je šansa i za razvoj poljoprivrede, industrije. To je u funkciji našeg ukupnog jugoslavenskog razvoja, u funkciji strukturnih promjena svih sredina kroz koje prolazi jadranska autocesta.

Pored toga, naša privreda to treba shvatiti kao šansu za plasman svojih roba, i to bez zapreka. Istodobno, mi animiramo strane partnere da uđu u takve angažmane u kojima oni sami sebi garantiraju dobit. Nema tu državnih garanata. Nije potrebno konkurirati Autoput »Bratstvo-jedinstvo« s jadranskom autocestom.

To nema smisla, jer nama oba projekta trebaju. Složili smo se s time da se Autoput »Bratstvo - jedinstvo« završi kao državni projekt. A svi drugi projekti moraju ići na međunarodnu konkurenciju. Ako mi budemo izgradili ovu drugu autocestu, onda ćemo i dijagonalne veze moći brže izgraditi i usmjeriti promet u pravcu koji nas prvenstveno interesira.

- U Zagrebu ima jedna ekipa mladih stručnjaka koja je inicirala stvaranje slobodne carinske zone u u Jankomiru, koja bi poslije, kao projekt, trebala prerasti u slobodnu ekonomsku zonu. Što mislite o tome?

- To je bilo mnogo interesantnije još prije par mjeseci nego danas. Jer, nakon što smo u Ustavu definirali načelnu slobodu formiranja ne samo mješovitih poduzeća, nego i privatnih stranih poduzeća širom Jugoslavije, osim onih za koje će se zakonom izričito to zabraniti.

Osim toga, zakonom se može navesti gdje se to ne može i ne smije. Ono što se nekada trebalo riješiti kroz te slobodne carinske zone u principu će se sada moći rješavati širom zemlje. To ne znači da i dalje neće trebati slobodne carinske zone, jer one su slobodne od carine.

One će to biti, ali samo ako neka inozemna pa i naša industrija ima interes da kroz takvu carinsku zonu tranzitira robu uz određenu doradu.

- Kakva je uloga danas Hrvatske u stvaranju jugoslavenskog političkog programa? Postoji li hrvatska inicijativa, odnosno, kako biste ocijenili onu čestu tezu da Hrvatska šuti?

- Znam da je sudjelovanje Hrvatske bilo vrlo značajno u formiranju cijeloga ovoga koncepta reformi. Utjecaj predstavnika Hrvatske u pripremi konferencije SKJ je bio vrlo značajan.

Pošto su to rasprave koje se nisu vodile pred licem javnosti, ne zna se tko je što zastupao, a kako sam ja jedan od onih koji je predstavljao SKH, ako smijem reći, kao član SKJ u toj grupi koja je 7 mjeseci pripremala konferenciju, moram kazati da je osnovni koncept koji je došao do izražaja na partijskoj konferenciji predlagan s naše strane.

Više je poznata naša uloga oko ustavnih promjena, gdje je progresivna društveno-ekonomska i politička misao Hrvatske bila angažirana na tom projektu, na jedan konstruktivan, stručni način kroz institucije sistema.

Mislim da ono što danas realno predstavlja sintezu interesa i političku sintezu, da su to te reforme u kojima smo mi imali značajnu, da ne kažem odlučujuću ulogu. Moram ovdje reći da nikad nisam imao problema skupiti ljude iz ekonomske znanosti, iz instituta, fakulteta, iz OUR, kad bi ih pozvao, po danu ili po noći.

Koristim ovu priliku da to istaknem ne prvenstveno kao zahvalnost, iako moramo i to, nego kao njihovo pravo da sudjeluju u definiranju zakonskih rješenja i njihove realizacije.

"Sposobni" bez zaštite

- U svojoj diskusiji na zadnjem plenumu CK SKH naglasili ste da se pogrešno ponašamo kada analiziramo situaciju svih onih koji su u gubicima, a oni koji su dobri, koji imaju šansu da povuku sve druge, oni nas ne zanimaju.

- Koliko smo snage izgubili s gubitašima, a s kakvim rezultatima? Da smo samo polovicu snaga i sredstava usmjerili u dobre da budu još bolji, efekti se ne daju ni procijeniti.

- Dok analiziramo ove koji gube dotle i oni drugi slabe.

- Jer spasavajući ove koji gube, moramo uzeti nekome, da bismo njih sanirali. Onda uzimamo onima koji su u stanju povući razvoj. 

- A na njih računamo, oni će se već nekako snaći.

- Tako je. Trebamo vidjeti gdje treba pomoći slabe, ali i da dobri naprave još više. Oni taj posao znaju, mi im to ne trebamo raditi umjesto njih, ali se ne može desiti, što se na žalost radi, da im se sve uzme. A to se dešava.

Znači da oni najsposobniji plaćaju ceh ovom društvu i to na način da i sami postaju nesposobni za razvoj. Takve organizacije, koje su sposobne da naprave prodor, treba podržati - neka sve ulože u te programe, da ostvare veći dohodak za sve nas. A toga nema. Mi se nikad ne bavimo onima koji su sposobni.

- Kao jedan od ljudi koji radi na ovim konceptima, kako biste komentirali ekonomsku politiku savezne vlade? Snalazi li se ona u ovoj situaciji ili ne, i da li je, kao što mnogi stručnjaci kažu, paket zakona koji je sada izašao pred Skupštinu, daleko ispod razine, ne samo onoga potrebnog, nego i onoga što sada Ustav omogućava.

- To se već samo od sebe vidi. Nama ekonomska politika iduće godine mora biti reformska. Mora napraviti deregulaciju i otvoriti proces rasta i proces razvoja. Dok to ne postigne, ona će biti zapreka reformama. Dosad predloženo nije to. Znate da smo na Predsjedništvu Republike raspravljali oko paketa tih mjera i nismo ih prihvatili.

- Znači li to da će delegacije Hrvatske u Saveznoj skupštini tražiti glasanje o povjerenju vladi?

- To ja ne mogu reći. To je stvar Sabora i delegata. Predsjedništvo je dalo svoje mišljenje oko toga. Autonomno je pravo Sabora da donese odluku.

- Mnogi su u nedoumici, možemo li se izvući iz krize? Vi, međutim, ne prihvaćate pesimistička proricanja.

- Ja ne bih radio na svemu ovome što sad zovemo reforma kada bih mislio da sve to nema šansi. Vjerujem u moderan razvoj, u kojem se nalaze i sva civilizacijska i kulturna dostignuća čovječanstva, razvoj koji u sebi sadržava oslobađanje čovjeka, političku demokraciju, koji istodobno prihvaća sva suvremena dostignuća znanja, tehnologije itd, koji otvara motiviranje, vjerujem da takav razvoj mora proći. Da li će proći kod nas ili drugdje, ali proći mora. On će vjerojatno gubiti još neke bitke, ali ne može izgubiti rat. Pitanje je: koliko dugo će rat trajati?

Razgovarali: Mate Bašić, Zoran Milović, Zoran Simić, foto: Mio Vesović MO (Polet, januar 1989.)

Kraj drugog dela razgovora - Prvi deo je OVDE

http://www.facebook.com/yugopapir