Završilo se emitovanje "Sivog doma" - glumac o kome se najviše priča je Branislav Lečić, koji je zadivio ne samo svojom glumom, već i izvanrednim akrobatskim i borilačkim veštinama...
Na malim ekranima dominiraju novi reklamni spotovi za bombone Bronhi, 505 sa crtom, Slatka tajna i Ki-ki - Mladen Crnobrnja i Zdenko Jelčić tvrde da su utihnule kritike nekih njihovih kolega, koje smatraju da je za glumce sramota da se pojavljuju u reklamama! ...
S obzirom da je na isti datum (6. aprila) bombardovan Beograd (1941.) ali i oslobođeno Sarajevo (1945.) novosadsko Nedeljno popodne, koje režira Stanko Crnobrnja, posvećeno je baš tim gradovima, a gosti su njihovi popularni stanovnici: Slobodan Selenić, Goran Milić, Mersad Berber, Duško Trifunović, Gertruda Munitić, Vajta, Ivica Osim...
Sport: završnica je prvenstva Jugoslavije u košarci, igraju Cibona - Crvena zvezda. Komentator je ujedino i urednik Sportske redakcije TV Zagreb, omiljeni Boris Mutić.
Evo šta je tog meseca Boris pričao za Studio...
... Boris Mutić predvodi ekipu koja je po
mišljenju mnogih, u samom vrhu domaćeg televizijskog novinarstva, a
zove se Sportska redakcija Televizije Zagreb. Mnogi poklonici
televizijskog sportskog programa s nestrpljenjem čekaju da na
red za emitiranje - Sportske subote, Sportskog pregleda ili neke druge, opsežnije emisije o sportu - dođe spomenuta redakcija, jer to
obično unaprijed jamči poštivanje nečega što se naziva
profesionalnim pristupom.
Riječ je o objektivnom izvještaju,
davanju prioriteta događajima koji su važni i zanimljivi, kultiviranom i ležernom vođenju, inteligentnom biranju prizora iz
inozemnog sporta i tako dalje.
Mutić nije samo glavni urednik te redakcije, dakle osoba zadužena da i javnosti prezentira njen rad, već i sam pripada sportsko-televizijskoj neposrednoj svakidašnjici.
Dugogodišnji pratilac sportskih događaja, on prenosi košarkaške
i nogometne utakmice, te druge sportske skupove, a jedan je od naših najuglednijih komentatora.
Kao urednik, kao televizijski operativac i,
napokon, kao komunikativan čovjek, pun sportske dinamike i ljubavi
prema svom pozivu - on je odličan sugovornik za razgovor o jugoslavenskom sportu, sportu uopće, sportu na televiziji.
- Bavite li se i osobno sportom?
- Studirao sam i završio DIF, bio sam u
prvoj generaciji studenata u onoj zgradi pokraj Srednjoškolskog
igrališta.
Na zadnjoj godini morali smo se specijalizirati za
rekreaciju ili za kineziterapiju ili za neki sport.
Odlučio sam
najprije za kineziterapiju (liječenje kretanjem i tjelesnin
vježbama), ali odustao sam nakon šest mjeseci i prebacio se na
skijanje i rekreaciju, tako da sam po zvanju učitelj skijanja.
Ali
poslije sam, stjecajem okolnosti, otišao u novinarstvo. I danas se
ipak, s uživanjem sjetim pedagoškog rada u skijanju - spuštam
se niz brdo, a klinci se za mnom kližu kao zmija...
- Čini li vam se da je za objektivno novinarsko bavljenje sportom poželjno aktivno bavljenje sportom?
- Apsolutno!
- Poneki - najčešće literarno nastrojeni - analitičari, vole se ponekad okušati na sportskoj
tematici premda nikad u životu nisu pretrčali pet stotina metara...
- Za razumijevanje cjelokupnog psihičkog
i tjelesnog napora što ga zahtijeva neki sport, za razumijevanje
koncentracije koja je potrebna sportašu - poželjno je da čovjek ima
i neko vlastito iskustvo. U protivnom, sve se može pretvoriti u
uvježbavanje stila koji je sam sebi svrhom.
- Za koga navijate? Ili je to vas, kao
tipičnog pripadnika zagrebačke sportske sredine, nepotrebno pitati?
- Odrastao sam u Kumrovcu, i prvi klub
za koji sam, kao dijete, saznao bio je Dinamo. Prve nogometne
utakmice gledao sam s maksimirskog istočnog stajanja, prve pive s
dečkima popio sam na istočnoj tribini i logično je da simpatiziram
Dinamo.
No, jedno je kad nekoga simpatiziraš i za njega navijaš na
sada već zreo način, bez iskakanja iz normalnog kolosijeka ljudskog
ponašanja, a drugo je kad padneš u nesvijest zbog Dinamova poraza.
Ja u svom poslu ne smijem pokazati taj tip pretjerana afekta, pa čak,
ponekad, ispadne sasvim suprotno. Jednom su mi ljudi pisali
protestna pisma jer sam na utakmici Dinamo - Olimpija navijao, navodno,
za Olimpiju!
- Nije li se slično, možda, osjetilo i u prijenosu velikog finala Cibona - Real u Ateni? Pojedinci su
zamjerili što ste, u trenucima kad je Cibona vodila dvadeset razlike i bila potpuno nadmoćna na igralištu, nekoliko minuta vašeg
monologa posvetili opisu Reala.
- E, u Ateni sam imao malu frku! Zbog
tehničke greške u tonu, došao sam u situaciju da više nisam znao
što sam rekao, a što nisam, i mislio sam da ono što se nije čulo
moram nadoknaditi!
Za tu utakmicu bio sam, na neki način, i
prepripremljen, s previše podataka, s previše informacija, a kad se
čovjek previše pripremi - to u prijenosu također nije dobro. Stalno
mislite da ste nešto zaboravili reći, da ste nešto propustili.
No,
čovjek se u prijenosu ne moze ponašati mimo svoje prirode. Netko je
temperamentan i eruptivan (kao Mladen Delić) a netko je miran (kao
ja). Ja svoje emocije, jednostavno, iznosim na drukčiji način, u
skladu sa svojom prirodom.
- Ali načelo potiskivanja simpatije
prema "vlastitom" klubu može komentatora često odvesti do
neobjektivnosti upravo prema dotičnom klubu.
- To se obično događa. Kad prenosim
Dinamo - Zvezda, Dinamo - Hajduk i tako dalje, ja u svijesti potpuno
isključujem spoznaju da bi mi bilo drago da jedan, određeni klub
pobijedi.
Opredijelio sam se da budem novinar Jugoslavenske
radio-televizije. Kad s prijateljima idem na utakmice Cibone i
Dinama, oni se čude što se ja ne veselim poput njih. Ali, ja se
veselim na svoj način! Meni je jasno da se moram tako ponašati, i
to me više ne opterećuje.
Vidite, nije dobro kad se čovjek ponaša
u neskladu sa svojom prirodom. Meni se to dogodilo pri prijenosu
Waregem - Hajduk. Prije te utakmice razmišljao sam o svom prijenosu
utakmice Real - Cibona u Bruxellesu, prije dvije i pol godine, u finalu
Kupa kupova; i činilo mi se da tamo nisam bio dovoljno glasan, da se
nisam dovoljno emotivno uključio u događaj, s obzirom na njegovu
važnost.
Sve do samog kraja nije se znalo tko će dobiti, a kad je napokon
bilo očito da Cibona pobjeđuje ostalo mi je premalo prostora za
veselje.
Na utakmici Waregem - Hajduk odlučio sam da budem emotivniji,
a posebnu strast unio sam u trenutke pucanja penala. To su izuzetni
trenuci u kojima ni najhladniji komentator ne smije ostati drvo, ali
prvo što mi je rekao sin kad sam došao kući, bilo je: "Stari,
kaj si tolko plakal?"
No, to, zapravo, nisam bio ja! Želio sam
da izgubi Waregem i to sam pokazao, a to nije moj pravi stil
prenošenja.
- U jednom trenutku, Hajduk je napadao
i, negdje blizu protivničkog kornera, izborio aut. Vi ste rekli
"Eto, opet ništa", i time neizravno pokazali svoje
opredjeljenje i emotivnu uključenost (jer aut je u nogometu - nešto).
- Dakako, to je refleks želje da Hajduk
postigne više. No, ako ćemo govoriti o mom poimanju posla televizijskog
reportera, rekao bih da je u njemu najvažnije sljedeće: u prijenosu
treba uspostaviti neku vrstu psihološkog mosta između reportera i
gledališta.
U toku prijenosa (bilo kojeg sportskog događaja),
gledalac sebi, recimo, po petnaestak puta postavi pitanje: zašto se
to što se događa događa baš tako? I ako ti, pretpostavimo, osam
puta odgovoriš na to njegovo zamišljeno pitanje - prošao si!
Moje
je mišljenje da nije dobra identifikacija reportera s akterima, sa
sportašima. Naime, u tom slučaju, reporter, u krajnjoj liniji,
ovisi o njihovoj dobroj ili lošoj formi, pobjedi ili porazu.
Gledalište više voli kad se identificiram s njim, odnosno sa
zamišljenim prosjekom u tom velikom rasponu raznih obrazovanja i
pristupa.
- Sport je zapravo prilično
sofisticiran, s nijansama za čije je razumijevanje potrebno
specifično obrazovanje ili specifične sposobnosti analiziranja,
- Slažem se, komentator mora biti i
edukativan. Sportovi koje ja prenosim, to su košarka, nogomet,
gimnastika i skijanje, a oni se na tom, recimo, planu edukativnosti - razlikuju.
U nogometu svaka edukacija smeta; svaki Jugoslaven koji
prati nogometne utakmice misli za sebe da je selektor, što god
rekli, pedeset posto njih neće se s vama složiti. Tada gledaoce
treba pustiti da sami zaključuju i davati im nužne informacije da
mogu lakše pratiti utakmicu.
U košarci je edukacija do određene
mjere potrebna. U ostalim sportovima, edukacija je uglavnom
dragocjena. Na primjer, gimnastika! Ja sam, vjerojatno, u povijesti
DIF-a bio najgori student u gimnastici. Skijanje sam neusporedivo više
volio od sprava, s kojih sam stalno padao.
Kao novinar, počeo sam
prenositi gimnastiku, i u to sam, mogu vam reći, unio mnogo
razumijevanja, baš zato jer sam na DIF-u skužil kol'ko je to teško.
- Kod vas u redakciji podijelili ste
prijenose sportova, zacijelo, prema afinitetima pojedinaca?
- Da! Prije deset godina sjeli smo i
dogovorili se što će tko raditi. Slavko Cvitković o moto-krosu i
Formuli 1 zna sve, Božo Sušec o atletici zna sve i tako dalje.
Nekad je svatko radio sve - kao Mladen Delić, Milka Babović i ja.
Danas se specijaliziramo!
- Vjerojatno je to posljedica proboja
sporta, raznih sportova, u medije i u svakodnevni život.
- Sigurno!
- Ako govorimo o načelu edukativnosti
u komentatorskom poslu i ako pri tome zanemarimo formalne elemente,
kao što je, na primjer, objašnjavanje pravila i slično - u nekim je situacijama, čini
se, bitno objasniti psihološke elemente koji uvjetuju da se
pojedinac ili ekipa, u danim okolnostima, ponašaju na određen
način.
- Zašto je Nenad Stekić danas skočio
7,60 m, a svi smo očekivali 8,25? Ili, još indikativniji primjer:
Bojan Križaj! Razljuti me kad me ljudi (a to je vrlo često) pitaju:
"Zašto Križaj ne vozi agresivno kao Rok?" Zato jer to,
onda, ne bi bio Križaj!
Križaj je lokomotiva našega skijanja,
čovjek koji je na sebi nosio golemo breme odgovornosti. Ne znam
jeste li opazili da je Križaj u posljednje doba ponešto unaprijedio
koračnu tehniku (koja donosi ubrzanje), a to Ingemar Stenmark,
recimo, nije učinio!
Križaj je, dakle, učinio dodatan napor da
opstane u vrhunskom sportu, i to na način koji će mu omogućiti da
i dalje skija u skladu sa svojom prirodom! On ne može skijati bitno
drukčije negoli je strukturiran kao osoba.
- A što kažete na fascinantan slalom
u Wengenu, na nevjerojatno ubrzanje u drugom dijelu, nakon početne
greške?
- E, tu nas je sve iznenadio! Znate li
da je on nakon početne greške napravio još dvije greške? I tada
ie krenuo va bank! Ali, imao je i sreću! On ne smije voziti va bank,
on nije takav čovjek. Naime, kad vozi va bank, on obično pada.
- Sada bi neki, možda, rekli: kakav bi
tek rezultat postigao da je od početka staze tako vozio! A Križaj,
da nije napravio te greške, nikad psihološki ne bi bio u stanju
tako voziti!
- To je to! Uzroci nekom rezultatu ili
nekom stilu u sportu nikada nisu jednoznačni. Samo sportaši znaju
kakve sve okolnosti određenog trenutka utječu na njihovo
raspoloženje.
- Osim toga, ciljevi modernih
disciplina veoma su daleki. Svjetski rezultati danas uistinu
fasciniraju i podrazumijevaju vrhunsku koncentraciju koju je vrlo
teško postići.
- Kad od Križaja na Olimpijadi svi
očekuju medalju, to ga dodatno opterećuje bar za trideset posto.
Zašto Real igra s trideset posto manjim opterećenjem od protivnika? Jer zna da ga neće krasti suci, da ima veliku tradiciju!
Ali, to se
sada, u košarci, promijenilo u korist Cibone. Cibona sada većinu
utakmica igra tako da jednostavno čeka kada će protivnik psihološki
pasti. Puštaju ga dok ne dostigne maksimum s kojeg se naglo
strmoglavljuje u ponor.
Ali, gledajte što se dogodilo u Kaunasu, kad
smo svi očekivali da će Cibona rutinski, na opisani način, dobiti!
Cibona je zaboravila da igra s Litvancima! Litvanci se ne predaju, to
je pokazala i njihova povijest, od Karelskog rata nadalje. I sad,
Cibona je čekala kada će oni pasti, a oni ne padaju - sve su bolji!
- Iz tih razloga, nazovimo ih - psihološkim, oni su najteži protivnik kojega je Cibona mogla dobiti
u velikom finalu.
- Dakako, imaju veliku želju za
pobjedom i snažnu košarkašku tradiciju. Jednom, kad budem imao
vremena, pozabavit ću se psihologijom sporta na sustavniji način.
Htio bih, recimo, snimiti dokumentarac o tome zašto se igrači u
nogometu toliko ljube i grle nakon svakog gola, a nekim ljudima to
ide na živce.
Ili, jednom sam razgovarao s Lojzetom Gorjancem,
trenerom skakača, koji je nekad bio trener skakača SR Njemačke. Pitao sam ga: "Dobro, Lojze, shvaćam da skakačima zabranjuješ
da piju, ali ne znam zašto im zabranjuješ da puše"? Pušenje
za skokove, čini mi se, nije presudna mana.
Odgovorio mi je:
"Slušaj, kad ja njemu zabranim da pije i puši, kad mu naredim
da živi apsolutno uredno i trenira strogo po programu, onda će on,
kad se popne na vrh skakaonice, reći u sebi: sve sam živo napravio
da uspijem i sad moram uspjeti, jer inače sve to što sam radio nema
smisla!"
To je ta psihologija! Tri cigarete, koliko bi on,
možda, popušio na dan, uopće mu tijelu ne bi smetale, ali učinile
bi ga duhovno tromim.
- Zapravo, to je načelo askeze,
neophodno u postizanju vrhunskih rezultata. Kako se vi, u osnovnim
crtama, pripremate za prijenos nekog sportskog događaja?
- Meni je najdraži način pripreme
druženje i razgovor - sa svima, s igračima, s trenerima, s
funkcionarima, sa svakim tko prati sport. Svaka informacija dobro
dođe i kad-tad ću je, možda, negdje iskoristiti.
Kad razgovaram o
sportu, ne potcjenjujem ničije mišljenje. Što se tehničke pripreme
tiče - skupljanja podataka o natjecateljima, tablica, rezultata - to
nam je potrebno da bismo napravili bazu i do toga danas dolazimo s
pomoću računara.
Ali, samo na tome graditi prijenos nedovoljno je!
Nije teško impresionirati gledaoca koji se ne razumije u gimnastiku
time da kažeš: "Vidite, ovaj je bio dvadeset sedmi na
Svjetskom prvenstvu u Varni, tamo je pao i slično". Ipak, malo
je nepravedno samo na tome temeljiti prijenos, potreban je i dodatak o kojem smo govorili. Vlastito
uočavanje!
- Koji su sportovi, po vašem mišljenju
prikladniji, a koji manje prikladni za televizijsko prenošenje?
- Košarka je pogodna za televiziju. I skijanje. Ali ako se komentar temelji
na čistoj informativnosti, to onda nije dovoljno. Treba malo više
pričati o karakteristikama sportaša, kome kakva staza ili
konfiguracija terena odgovara, kakve su specijalnosti pojedinaca...
I
onda točno znaš da na ravnom šnitu Grega Benedik, na primjer, može
dobro povući jer je dobar "glajder", a netko drugi nije.
Ima jedno pravilo u skijanju koje kaže: "Pusti skiju da vozi
sama". A ti samo malo koordiniraj! Tako voze svi dobri skijaši,
ali svaki od najvećih skijaša ima neku svoju karakteristiku. Ako je
komentator poznaje, ima šansu da bude edukativan.
- Alpsko je skijanje, inače, vrlo
nepregledno kad se prati sa staze.
- A znate li koja je glavna mana
televizijskog prijenosa skijanja? Nijedna kamera ne može prenijeti
dojam brzine! Nitko tko nije uživo promatrao spust
u Kitzbuhelu ne može shvatiti brzinu kojom voze i strminu po
kojoj voze, bez obzira na sve podatke komentatora!
Ja znam što je
skijanje, ali ovo u Kitzbuhelu uistinu je nevjerojatno! Što se toga
tiče - skijanje je pri prijenosu pomalo hendikepirano.
- Za košarku se, pak, kaže da je
"igra drugog poluvremena"...
- Neko smo vrijeme razmišljali o tome
da prenosimo samo druga poluvremena, ali bilo bi vrlo skupo vući
reportažna kola i sve ostalo samo za jedno poluvrijeme.
- Mislim da bi takva odluka za sport
bila katastrofalna.
- U SAD svake tri minute prijenos
prekidaju reklamama. Tamo postoje drukčija gledanja na sport, na
koja se mi nismo privikli. Tome pridonosi i televizija načinom
realizacije prijenosa sportskih priredaba.
Američki način
prenošenja nije - ovakav kakav je danas - uobličen jednom i za
svagda. Razvijao se i danas poprimio oblik koji mi teško možemo
prihvatiti. To ne znači da se i naši prijenosi s vremenom neće
promijeniti. Dapače!
- Prijeđimo na drugo područje, što
mislite o dvjema razinama jugoslavenskog sporta danas: jednoj, koju
je uspostavio nogomet, i drugoj, koju uspostavljaju rukomet,
skijanje, tenis, Cibona?
- Odlično, krenimo od rukometa!
Godinama sam ga pratio. Ono što su ti zdravi, fini dečki prikazali
u Švicarskoj, u igri i sveukupnom odnosu, to bismo mi
željeli u sportu uopće. Zdrava agresivnost! Njihov trener Zoran
Živković uistinu je genijalac.
Pogledajte, on Mirka Bašića u
finalnoj utakmici ostavlja cijelo prvo poluvrijeme na golu, iako je
ovaj trenutno slabiji od Zlatana Arnautovića, i time mu odaje
priznanje za sve njegove zasluge: "Ti si najbolji golman na
svijetu i ti moraš braniti u finalu."
Čim je ušao Arnautović,
poveli smo sa četiri gola razlike, ali prema Bašiću je iskazano
poštovanje i - tom ja odnosu skidam kapu! Za to treba imati živaca!
- Taj odnos, sa stajališta jednog
krajnjeg učinka u igri, nije samo ustupak igraču, već utječe i na
cjelokupnu motivaciju ekipe.
- Na drugoj strani, u nogometu, kao
suprotnom primjeru, neke životne uzance padaju u vodu, ne biraju se
sredstva da bi se došlo do cilja.
- Što je to što upravo nogomet
projicira kao najprimitivniju granu jugoslavenskog sporta?
- Oko nogometa vrti se mnogo ljudi,
različitih stupnjeva kulture i obrazovanja. Igrači, s brojnim
satelitima oko sebe... Povodljivi su! Oni su, ipak, najmanje krivi za
taj primitivizam. Klinac sa sedamnaest-osamnaest godina ne može
razmišljati mnogo drukčije od onoga što mu sugerira okolina.
Ali,
njegovo razmišljanje o događajima nema veze s vašim ili mojim
razmišljanjima, njegove su relacije različite. Često se govori o
"profesionalnom odnosu prema igri". Potreban je amaterski
odnos prema igri! Zanos, bez zanosa nema sporta! Ali on zna da će uvijek imati novaca, bez obzira na
kojem mjestu na tablici završi klub, bez obzira na broj gledalaca.
- Ljudi koji po svaku cijenu nastoje
osigurati takav status - igraču i klubu - čine to iz nekih, nazovimo
ih, lokalističkih pobuda.
- Oni na taj način postaju lokalni
gazde koji osiguravaju uvjete da klub postoji i koji su s pomoću
toga poznati. Ja barem mislim da je to tako.
- Kakva je to liga, uostalom, u kojoj
određeni klubovi ne smiju ispasti? To je poniženje za sve koji
sudjeluju u natjecanju.
- Slovenci su rekli: nama takav
patvoreni sport ne treba!
- Pogledajmo drugi paradoks domaćeg
sporta: kad neki klub, ili neka sportska disciplina, prijeđu domaće
okvire, oni kao da ostale klubove ili sredine demotiviraiu. To su
primjeri Cibone, Mladosti u odbojci i slovenskog skijanja.
- Znate, danas ni u svijetu nema previše
romantike! U Bruxellesu je sinonim za nogomet Anderlecht i
sve što tamo vrijedi nastoji doći u Anderlecht. Ili primjeri
Juventusa, Reala... Ne pita se pošto je igrač, nego želi da se
održi tradicija i koncentracija kvalitete! Vrijedi načelo
centraliziranja.
U američkoj košarci pokušavaju mu parirati
pravilom prioriteta kupnje igrača od klubova koji su najslabije
plasirani - da bi se održala natjecateljska izjednačenost.
Inače,
smatram da je za jugoslavensku košarku bolje ako ima jedan jak klub,
makar prvenstvo bilo neravnopravno, negoli deset slabih. A na
ostalima je da taj klub stižu!
Sada u Ženevi, pita me turski
reporter: "Daj mi objasni kako Cibona s Draženom Petrovićem i
ostalima može biti prvak Evrope, a s tim istim igračima sedmi ste u Evropi kao reprezentacija."
Rekao sam mu: "Čuj, to ti
uistinu ne mogu objasniti!" Naime, klub ne može biti
reprezentacija (to su pokazali rukometaši u pozitivnom i odbojkaši
u negativnom smislu), a isto tako vrlo je teško dva puta u sezoni
među igračima stvarati pobjednički ugođaj, motivirati ih na
maksimalnu igru. I upravo na tom planu konstituiranja reprezentacije
kao cjeline Živković (trener rukomente reprezentacije op. a.)
oduševljava.
- Za trenera reprezentacije potreban
je, očito, poseban smisao.
- Očito! I zato ga je teško izabrati u
nogometu.
- No u nogometu su utjecajni i drugi
razlozi. Kod nas se može igrati mnogo bolji nogomet, osobito
reprezentativni, od ovog koji se igra.
- Može, samo mi na tjelesnom planu
zaostajemo za Evropom. Pogledajte, zadnjih pola sata Hajduk u
Waregemu ne može trčati! Waregem možda ne zna tako dobro kao
Hajduk igrati na dva mala, ali sto dvadeset minuta punog tempa - odrađuje vrlo dobro.
Razgovarao: Srećko Jurdana, snimio: Marko Čolić (Studio, april 1986.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)