Pages

▼

"Ja, Ivica Šerfezi" (1. deo): Kruha i masti, pa trkom do Maksimira (1968)

April 1968: U Zagrebu održan prolećni Zagrebački velesajam. U Kruševu počela proslava 100-godišnjice Ilindenskog ustanka.

Povodom Kidričevih nagrada, u Ljubljani svečano obeležena 15-godišnjica smrti Borisa Kidriča.

Na sednici Izvršnog komiteta SK Vojvodine doneta odluka o ravnopravnoj upotrebi svih jezika narodnosti u Pokrajini.

U Labinu, Opatiji i Poreču svečano proslavljena 25-godišnjica priključenja Istre Jugoslaviji. Sa gradilišta hidrocentrale Đerdap krenula tradicionalna Štafeta mladosti sa rođendanskim čestitkama drugu Titu.

Počela radna akcija "Novi Beograd 68".

Ksenija Jovanović, prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu tumači u "Živom lešu" lik Lize Protosove, koju je pre 22 godine na istoj sceni glumila njena majka Irena.

Dubrovački trubaduri vraćaju se razočarani iz Londona, gde "Jedan dan" nije uspeo da ostvari očekivani uspeh - Đelo Jusić tvrdi:

"O uspjehu na festivalu Eurovizije odlučivali su automobili i druge vrijedne nagrade pojedinim nacionalnim žirijima!"

Ivica Percl ostvario veliki uspeh na beat festivalu u Budimpešti, gde su ga prozvali "jugoslovenskim Dilanom".

A njegov imenjak, popularni "Šerfa", kreće na još jednu veliku turneju po Sovjetskom Savezu - dok u Jugoslaviji njegove memoare čitaju čitaoci Plavog vjesnika...

Da je Vjekoslavi Šerfezi, tamo negdje prije petnaestak godina, kad je u sumrak umorna poslovima dozivala sina: "Ivo, dođi kući, kasno je, večera te čeka!" netko rekao: 

 "Pustite dječaka neka se igra! Bit će od njega dobar sin. On će proslaviti vaše ime", ona bi vjerojatno umorna okrenula glavu, pogledala i odmahnula rukom. 

Ne bi našla za shodno ni da se začudi tom proročanstvu, jer u kući okrnjene porodice Šerfezi (otac je otišao drugim putom), nije bilo mjesta za "život u oblacima". Manje mašte, a više kruha, bila je nikad neizrečena deviza Vjekoslave Šerfezi, koja je imala na brizi dvije kćerke blizanke, Anicu i Vjekoslavu i mlađeg sina Ivu.

Iako svakidašnjica nije bila ružičasta, Ivica Šerfezi se sa čežnjom sjeća najranijih dana svog momaštva.


Bez ičije pomoći



- Imao sam najljepše djetinjstvo, priča danas Ivica. - Stanovao sam u Filipovićevoj ulici, a nju okružuju brežuljci Zajčeve i Lašćine. Tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i danas tako mislim, najljepši dio Zagreba. Ljeti ribolov u Maksimirskom jezeru, kupanje, veslanje i sve igre vezane za šumu. Zimi klizanje po jezeru, sanjkanje po okolnim brežuljcima. Tu se u meni rodila ljubav prema sportu.

Vrijeme kad nismo bili u školi, moji vršnjaci iz susjedstva i ja provodili smo na ulici. A i što bih drugo? Televizije tada još nije bilo, novaca za kino nismo imali, a klubove su nam zamjenjivale klupe u parku. Svaku razonodu morali smo izmisliti sami.

Nisu postojale čitave grupe stručnjaka što bi se bavile našom psihologijom i potrebama. U takvim se uvjetima nije moglo biti nedruštven.

Sve se dijelilo: od kruha i masti pa dalje. "Daj jedan griz!" Koliko sam puta to izgovorio ili čuo? To su bili divni dani!

Kad me je majka zvala kući, uvijek je slijedilo ono: "Mama, još samo malo..."

Onoga tko nije bio za većinu, naše je društvo nerado prihvaćalo i klonilo ga se. Uvijek smo se takmičili u igrama i tako usputno razvijali takmičarski duh.

Tu nisu pomagali ni mama ni tata. Svatko je bio prepušten sam sebi, svojoj snalažljivosti i vještini.

Tada mi je, ili možda tek poslije, kad sam razmišljao o tim danima, postalo jasno da se bez borbe ništa ne postiže u životu. Čini mi se da mladima, iako oni danas imaju više nego poratna generacija kojoj pripadam, nedostaje mogućnost da provjere sebe i svoje vitalne sposobnosti.

Uspomene iz dječačkih dana vrlo su mi drage, pa se stoga silno razveselim kad sretnem nekoga iz svoje ulice i kad mi kaže da prati sve što radim, da slušaju moje ploče...

Sa šesnaest godina vidio sam svoju budućnost u kopačkama i dresu nogometaša. Volio sam nogomet i bio klasa na školi. U mojoj ekipi bili su Lipošinović, Jerković, Petrić, momci koji su imali iste snove kao i ja, a kojima su se oni poslije ostvarili.

Iako su mi proricali sigurnu karijeru navalnog igrača, prestao sam se baviti nogometom najviše zbog toga što je moja visina bila magnet za protivnika i tako sam najčešće ja bio fauliran.


Zavolio je tenis



I tada je, kako to često biva, slučaj odigrao značajnu ulogu. Već sam spomenuo da nismo živjeli u obilju. Nas troje smo imali izvrstan tek, a o poderanim cipelama, hlačama da i ne govorim. Trebalo je pomoći majci i kako sam već imao sedamnaest godina, počeo sam zarađivati. Za vrijeme školskih praznika radio sam kao soboslikar.

Jednog dana sam bojadisao ogradu teniskog igrališta na Šalati. Bio sam sav uprljan zelenom bojom, kad mi je pristupio prof. Karlo Fridrich i rekao da će zbog mog dobro obavljenog posla sa mnom igrati tenis. Sav sretan pošao sam za njim.

Kad smo završili, Karlek (poslije smo ga svi tako zvali) je rekao šest riječi što su za me bile presudne:

- Mali, ti bi mogao dobro igrati!

Otada sam redovito dolazio na Šalatu. Već nakon dvije godine dobio sam od svoga kluba "Trešnjevke" stipendiju i time se donekle materijalno sredio. Nije više trebalo da išta radim, osim da učim i treniram.

Na igralištu su me svi znali, jer sam na trening dolazio u šest sati ujutro, a već sam u osam odlazio u školu. Poslije nastave - opet prvo na igralište ...

Kao što vjerojatno znate, za dobro igranje tenisa mora se marljivo trenirati desetak godina. Koliko sam radio i vježbao s reketom u ruci, shvatit ćete kad vam kažem da sam već nakon dvije godine bio treći u Hrvatskoj. Moj klub je godinu dana nakon toga bio prvi u zemlji.

Bio sam zaljubljen u tenis i u prvakinju Božicu Martinec. Ona se sada zove Božica Šerfezi. Naša kuća je puna teniskih trofeja, pehara, plaketa... Božica je dva puta osvojila naslov prvakinje Jugoslavije i sedam puta Hrvatske.

To je bio moj najveći sportski uspjeh. Kad god bi poslije nastupile komplikacije u mom poslu pjevača - zabavljača, vraćao bih se tenisu. Jednom sam čak bio odlučio da potpuno prekinem s pjevanjem i da postanem teniski trener. Prihvatio sam ponudu da treniram grupu mladića u Njemačkoj.

No, o tome će još biti govora. Imao sam ozbiljnih razloga za takav postupak, a vjerujem da bi u mom položaju malo njih našlo snage da se ponovo vrati pjevanju. Kompozicija "Kad ti svi okrenu leđa..." koju sam pripremio za turneju "Pjesma ljeta", rezultat je svega što se nakupilo proteklih godina.


Nitko nije prorok...



Ima još nešto što sebi nikako nisam mogao, a to ne mogu ni danas, objasniti: iako sam rođen u Zagrebu i iako je sve što sam postigao bilo vezano za moj grad, ipak sam priznanja i uspjehe lakše ostvarivao u drugim, pa i mnogo većim centrima s mnogo oštrijim kriterijima prema zabavljačima. 

Najteže trenutke doživio sam baš u svom gradu. Odgovorni u zabavnoj muzici otvorili su mi vrata tek kad su vidjeli da sam postao "zlatan dječak", tek kad su se počele redati moje zlatne ploče. Bio sam komercijalan.

Kad već govorim o tim godinama moje mladosti, htio bih spomenuti da ima samo jedna stvar za kojom vječno žalim: da tada nitko nije uvidio moj dar za pjevanje i da u najranijoj mladosti nisam dobio bar osnovno muzičko obrazovanje.

Kao dvadesetgodišnjak to sam teže svladavao, oduzimalo mi je mnogo vremena. Umjesto da izgrađujem glas, morao sam učiti muzičku abecedu. Međutim, za to nikoga ne krivim.

Kako sad najednom pjevanje, reći ćete. Niste ga dosad uopće spominjali. Dakle, krenimo od početka...

Zvijezda je rođena u tenisu! Za Ivicu Šerfezija su govorili: "To je onaj tenisač koji usput i pjeva." Zaredala su putovanja. Ime Ivice Šerfezija bilo je upisano u mnogim kolektivnim pasošima.

Prvi put sam prešao granicu kad sam kao tenisač sa zagrebačkom ekipom 1957. putovao na turnir u Bad Schwartau na Baltičkom jezeru. To je bio velik doživljaj. Sjećam se dobro da mi je garderoba bila problem, pa sam na put pošao u zimskom, i to posuđenom kaputu, iako je bilo ljeto.

Na teniskom turniru u Njemačkoj Šerfezi je doživio velik uspjeh, ali kao pjevač. Naime, organizator je uz svečanu večeru priredio iznenađenje: svaka ekipa morala je odabrati predstavnika koji će izaći na pozornicu i otpjevati nekoliko pjesama.

Devet tenisača iz raznih evropskih zemalja nadalo se prvoj nagradi - boci pravog francuskog šampanjca! Pokazalo se da je naš Šerfezi bio najbolji pjevač među tenisačima, a još kod kuće su mu priznali da je i najbolji tenisač među pjevačima!

Tako je Jons (to je sportski nadimak Ivice Šerfezija) te noći u Bad Schwartau pošteno zaradio bocu skupog pića, pjevajući pun sat. Tako je, uostalom, bilo i kasnije. Njegova je lozinka: muzika je roba, publika je kupuje plaćajući skupe ulaznice i nabavljajući skupe ploče, pa se publika ne smije razočarati. Treba joj pružiti ono što od izvođača očekuje.


O pjevanju od početka



- Ne mogu reći da sam još kao mala beba puštao tako milozvučne glasove da bi se već tada svi divili mom očitom talentu. Nisam jedan od onih koji su pjevali još od malih nogu. Prvi aplauzi koje sam ubrao potresli su samo školsku zgradu. 

Sa mnom u razredu sjedili su Stjepan Mihaljinec, danas poznati kompozitor, Stanko Kučan, član nekadašnjeg kvarteta "Melos" s kojim je u to vrijeme pjevao Arsen Dedić, zatim Gero Gvozdanović, bubnjar, te Ivica Špan, pijanist (posljednja dvojica sada nastupaju po raznim evropskim klubovima).


Dakle, ni u muzičkoj školi Jons ne bi mogao naći sredinu koja bi bolje djelovala i više razvijala ljubav prema muzici. Šerfezi je iskren pa danas priznaje da se za njega kao sportaša "nitko živ" među kolegicama nije interesirao, a školski muzičari uživali su sve povlastice obožavanih.

To ga je nagnalo da se prikloni muzičarima, ne bi li se i prema njemu okrenuo ljepši spol! Pjevalo se u razredu, u školskom dvorištu, na školskim plesovima i tada se pokazalo da je Ivica "zlatni dječak". Da je zaista bilo tako, govorile su činjenice o naglom porastu simpatija ženskog dijela škole prema dugonogom mršavku. Pisma tajanstvenog sadržaja sve češće su stizala i pod njegovu klupu.

- Pjevao sam na putovanjima i svojim kolegama iz kluba, da bi se što bolje zabavili i raspoložili. Pjesma nas je spajala, ali se tada dogodilo da me je baš to bezazleno pjevanje odvuklo iz sredine u kojoj još i danas imam jedine intimne prijatelje.

U tom društvu izreka koju sam mnogo kasnije čuo "sa svakim lijepo, a ni s kim iskreno" nije imala smisla.

Prvi put je pjevao za novac u plesnjaku koji su zagrebački mladići i djevojke nazivali Brešč (po Ulici Breščenskog, gdje se nalazila plesna dvorana). Za čitav mjesec pjevanja primio bi na kraju pet do šest tisuća dinara, što se njemu činilo pravim bogatstvom.

Ipak, najvažniji događaj iz toga vremena bila je iznenadna audicija koju su 1954. raspisali u dvorani "Istra". Na toj audiciji trebalo je da nastupe mladi talenti pjevači. Odaziv je bio neočekivan. Prijavilo se čak 300 mladića i djevojaka.

Ivica Šerfezi i njegov imenjak Krajač (koji je godinu dana kasnije osnovao kvartet "4M") trljali su ruke. Obojica su pjevali u istom plesnjaku i smatrali da njihovo iskustvo osigurava favoritsko mjesto. Međutim, obojica su na audiciji propali!

Za utjehu, do danas nije ostalo nijedno ime rođeno 1954. u dvorani "Istra". Tek su priredbe u "Varieteu" izbacile na površinu imena koja još i danas "vedre i oblače" u zabavnoj muzici. Ivica Šerfezi pobijedio je u polufinalnom takmičenju (za koje su ga protiv njegove volje, jer je bio razočaran porazom u "Istri", prijavili prijatelji) melodijom Frankyja Lainea "Slomljeno srce".

U finalu je bio slabije sreće, zauzeo je četvrto mjesto. U stvari, bio je sretan što je uopće stigao do "Varietea" u kojem se te nedjelje održavala priredba "Prvi pljesak". Naime, toga dana vratio se s puta s punim danom zakašnjenja (spriječio ga je štrajk željezničara u Italiji), pa je već i sam dolazak do Zagreba smatrao uspjehom.

O svom nastupu počeo je razmišljati tek kad je stigao u garderobu i kad je već Viki Glovacki htio prekrižiti njegovo ime na popisu onih koji će nastupiti.


Četvorka je stupila na pozornicu



Ta nedjelja ući će svakako u neku historiju zabavne muzike. Toga popodneva zasjale su zvijezde Jasne Benedek (sada nastupa u Zap. Njemačkoj), Zdenke Vučković, Tonija Kljakovića, Ivice Šerfezija. 

Ovo "zvijezde" treba shvatiti bukvalno, a to se očitovalo još istog podneva, kad je četvoro prvoplasiranih izašlo na zagrebačku "špicu" (Trg Republike). Svi oni koji su se tamo nalazili ponašali su se prema njima drugačije nego prethodnog dana. Kao da su znali da će se o njima još mnogo čuti.

Iako horoskopa još nije bilo na našem tržištu, osjećalo se u zraku da su zvijezde naklonjene ovoj četvorki. Možda je taj osjećaj nastao zbog toga što je potražnja na tržištu zabavne muzike bila veća od ponude.

To je bilo vrijeme kad Ivo Robić, Marko Novosel, Anđelina Groh i Dragan Toković nisu mogli održavati toliko koncerata koliko je bilo dvorana što su ih očekivale.

Četvorka je stupila na pozornicu.

Prvi poziv na festival Ivici Šerfeziju uručio je Krešimir Oblak nonšalantnim pitanjem:

- Hoćeš li, Ivice, možda biti slobodan od nastupa i hoćeš li moći sudjelovati na "Zagrebu 58"?

Šerfeziju se izmakla zemlja ispod nogu, činilo mu se da sanja. Taj prvi festival, iako je pjevao drugonagrađenu kompoziciju "Ljubavna pjesma", nije još ni danas prebolio. Kompoziciju je dobio samo dva dana prije nastupa, pa je za to kratko vrijeme nije mogao dobro uvježbati. Bio je to njegov prvi nastup s velikim orkestrom.

Danas o tome kaže:

- Izašao sam na pozornicu pun tjeskobe i treme. Mislio sam, ako ne otpjevam dobro, da će se čitav svijet srušiti. Stao sam pred mikrofon i kad je u tom trenutku grunuo orkestar iza mojih leđa, presjeklo me u koljenima. 

To se osjetilo, ali tako je bilo i s Tonijem, Zdenkom... Uopće, mi debitanti nismo se proslavili. Dvije godine poslije toga festivala držali su nas "na ledu". Bio sam odlučio da prestanem pjevati. Posvetio sam se opet tenisu, hokeju, a najviše studiju na Višoj pedagoškoj školi.

Ipak, pjevanje mi je ostalo izvor prihoda. Nastupao sam i dalje u plesnjacima. Nas četvoro mogli smo ispred zgrade zagrebačke radio-stanice samo prolaziti. Nitko od mjerodavnih nije nas zvao da uđemo. Meni su govorili da nemam dobar glas za snimanje. Uvjeravali su me da sam dobar pjevač "na živo", ali da moje ploče ne bi imale baš nikakvih šansa.

Uvijek sam poštovao narodnu mudrost, ali sam tada osjetio na vlastitoj koži da poslovica "tko pod drugim jamu kopa ..." može završiti "...dvije sreće grabi"!

Jednog dana 1960. stigla je na adresu Ivice Šerfezija plava kuverta s pismom u kojem je pisalo: "Javite se svom vojnom odsjeku ..."

- U Armiji sam najbolje iskoristio svoje muzičko znanje. Pjevao sam vojnicima i ta mi je vježba kasnije dobro došla. Tih dana sam shvatio da uspjeh ne smije biti slučajan, da bi bio trajan.

 (Plavi vjesnik, april 1968.)






Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)