U Armiji sam najbolje iskoristio svoje muzičko znanje.
Pjevao sam vojnicima i ta mi je vježba kasnije dobro došla.
Tih dana sam shvatio da uspjeh ne smije biti slučajan, da bi bio trajan."
Ovako se na blogu završio prvi od dva dela sećanja Ivice Šerfezija, koje je zagrebački Plavi vjesnik originalno objavljivao u četiri nastavka tokom proleća 1968. godine.
Bilo je to vreme Šerfezijeve najveće popularnosti, pre svega zahvaljujući velikom hitu "Marija Elena", koji ga je proslavio i u dalekom Sovjetskom Savezu, o čemu će biti više reči u ovom drugom delu...
... Kao vojnik, Ivica Šerfezi pjevao je na festivalu "Zagreb 63". To je bilo prvi put da se na civilnom festivalu pojavio pjevač u uniformi. Gledaoci su burno pljeskali iako kompozicija nije postigla uspjeh.
- "Kanarinac tetke Sofije",
"Pokopali smo ritam", "Cipele nove, cipele stare",
"Cvrček i mrav", to su naslovi melodija koje sam dobivao
na festivalima i koje još i danas ljude tjeraju na smijeh. Morao sam
prihvaćati ono što su mi nudili. Bio sam željan afirmacije, sjeća
se Šerfezi i još uvijek s dozom gorčine govori o tim danima.
- Međutim, kad sam se vratio iz vojske, rekao sam sebi: "Dosta s tim parodijama na temu zabavne muzike!"
Tako sam se jednog dana uputio u zgradu zagrebačke radio-stanice. Ponudio sam se za snimanje, iako me je to stajalo vlastitog ponosa.
- Međutim, kad sam se vratio iz vojske, rekao sam sebi: "Dosta s tim parodijama na temu zabavne muzike!"
Tako sam se jednog dana uputio u zgradu zagrebačke radio-stanice. Ponudio sam se za snimanje, iako me je to stajalo vlastitog ponosa.
Kad su mi odgovorili da ništa
ne snimaju jer navodno nema novaca, rodio se u meni inat.
Morao sam dokazati da nisam nametljivac i "grebator", već da pošteno radim svoj posao zabavljača i da sam za njega sposoban.
Htio sam dati lekciju drugima a i samome sebi o strpljivosti i upornosti koja mora uroditi plodom kad u čovjeku postoji uvjerenje da je u pravu.
Morao sam dokazati da nisam nametljivac i "grebator", već da pošteno radim svoj posao zabavljača i da sam za njega sposoban.
Htio sam dati lekciju drugima a i samome sebi o strpljivosti i upornosti koja mora uroditi plodom kad u čovjeku postoji uvjerenje da je u pravu.
U jednom razgovoru Nikica Kalogjera
skrenuo je pažnju Ivici Šerfeziju na "električare" koji
su bili mnogo jeftiniji od orkestra, a dovoljni za snimanje.
- Nikica mi je tada predložio jednu
nježnu kompoziciju. Prihvatio sam njegov prijedlog.
Ubrzo sam pronašao mlade i talentirane momke koji su tek osnivali sastav i prozvali se "Crveni koralji".
Ubrzo sam pronašao mlade i talentirane momke koji su tek osnivali sastav i prozvali se "Crveni koralji".
Prodali smo besplatno "Ruže"
- Počeli smo vježbati. Radili smo
temeljito. Kad smo konstatirali da smo postigli najbolje što možemo,
otišao sam uredniku zabavne muzike na radio-stanici i rekao mu:
"Posljednji put ste mi kazali da nemate novaca za snimanja.
Snimit ćemo bez dinara honorara nekoliko modernih stvari. Od vas
tražimo samo to da nam osigurate studio."
Naravno, nitko
normalan ne bi odbio takvu ponudu. Rizika za radio-stanicu nije bilo.
Trud je bio naš, izgubljeno vrijeme naše, rizik naš, jedino je
uspjeh mogao biti zajednički. Ipak, i takva podjela nam je
odgovarala. Tražili smo svoju šansu i izborili je, makar i po tu
cijenu.
Tako je snimljena prva zlatna ploča
Ivice Šerfezija "Ruže su crvene". Poslije nje snimio je
zaredom još četiri koje su premašile nakladu od 100.000 primjeraka
i dvije koje su prodane u nakladi većoj od 50.000.
Bile su to
kompozicije što se i danas izvode: "Ksimeroni", "Želja", "Vrati mi
srce", "Suze liju plave oči", "Neću plakati"
i "Marija Elena". Pjesma Ivice Šerfezija "Ne mogu
gledati suze u tvojim očima" također se izvrsno prodaje.
Ukupan broj svih njegovih prodanih ploča iznosi oko 900.000. Prije
nekoliko dana Šerfezi je primio vijest da je prvi kandidat iz redova
pjevača zabavne muzike za "Zlatnu pticu" - trofej koji će
se ubuduće dodjeljivati za milijunti prodani primjerak.
- Imao sam potrebu da nabrojim sve te
uspjehe, da bih još jednom dokazao da su prognoze u vezi sa mnom
bile krive. Ponosan sam na ove statistike, ne zbog fame o mom
disko-fenomenu, već zbog toga što su ti podaci najbolja potvrda moje parole o pjevačkom poslu:
"Treba pjevati za publiku onako kako ona traži i očekuje."
Nije mi svrha da snimim ploču kojoj ćemo se zatim diviti samo nas
šestoro u porodici i eventualno s nama krug najboljih prijatelja.
Pjevam za prosječnog Jugoslavena
- Moj je cilj i najsretniji sam kad
onaj moj susjed mesar ili radnik iz treće smjene dođe kući, pa
onako umoran zaželi da čuje, na primjer, "Ruže su crvene".
Ja pjevam za njih, a ne zato da mi prođe vrijeme! Nikada se nisam
razmetao svojom intelektualnošću, svojim specijalnim stilom u
zabavnoj muzici, specijalnim izrazom.
Nastojim uvijek u svoj repertoar
uvrstiti jednostavne melodije sa svakodnevnim ljudskim sadržajem.
Mojim pjesmama nije potrebna specijalna atmosfera da bi se mogle
doživjeti. Svatko i na svakom mjestu može ih slušati, odmoriti se
kraj toga, a ako je raspoložen, naći i dio sebe u njima.
Govore mi
s dozom potcjenjivanja da pjevam "srcedrapateljne" stvari.
To mi ne smeta, jer kompliment mi je da ono što radim ima bar neke
veze sa srcem, a to znači s ljudima. Cijenim i one koji drugačije
rade.
Međutim, ne bih mogao naći opravdanje za sebe kad bih stvarao
i snimao za izabrane grupe ljudi.
Postoji nekoliko pravila koja
poštujem uvijek kad odlučim da snimim novu ploču. Prvo, na ploču
nikad ne stavljam melodiju za koju nisam posve siguran da je odlična.
Za razliku od koncerata, na kojima pjevam sve, na ploču stavljam samo one melodije koje su "hit". Na nekim pločama koje sam vidio, na primjer, jedna pjesma je "bum", a ostale kao da su dodane samo zato da se popuni snimka.
Za razliku od koncerata, na kojima pjevam sve, na ploču stavljam samo one melodije koje su "hit". Na nekim pločama koje sam vidio, na primjer, jedna pjesma je "bum", a ostale kao da su dodane samo zato da se popuni snimka.
Drugo o čemu vodim
računa, to je komercijalna strana. Ploča je roba i treba je
prodati. Moje profesionalno poštenje mi nalaže da ne razočaram
kupca, stoga radim najkorektnije što mogu, nastojim pružiti svoj
maksimum onima koji me vole.
Iako je Šerfeziju jasno da ne može
računati sa simpatijama svih, on ne želi razočarati onu većinu
koja mu je naklonjena.
- Sve ovo govorim samo zato da bih
potvrdio još jednu istinu o svojoj karijeri. Punih jedanaest godina,
koliko ona traje, nalazim se u situaciji da moram nekoga uvjeravati.
Mnogi još i danas za mene govore: "Šerfezi se probija!"
A
vjerujte, u mnogo čemu je tako, iako to ne mogu objasniti. Uvijek sam
morao probijati led, nikad mi nitko nije pomagao, a redovito su iza
mene komentirali: "Pustite ga, Šerfa bu se već snašel!"
Imali su pravo, jer inat još u meni postoji kao glavni stimulator i
kao vodič prema stepenici više na koju se treba popeti.
To je
dobro, jer onog časa kad stupim na posljednju stepenicu mogu ići
samo nadolje. To je jedino čega se svi plašimo, samo s tom razlikom
što neki o tome šute, a neki se usuđuju priznati.
Ima još jedna
pripovijetka o meni. To je moj financijski uspjeh. Zaista, sada imam
sve što mi treba i što mogu poželjeti. Ali i kad nije bilo tako,
znao sam se pokriti onoliko koliko mi je pokrivač bio dugačak!
No o
tim danima već sam govorio. Svi mi podjednako zarađujemo, samo je
razlika u tome kako novac trošimo. Ne bih se nikome usudio davati
lekciju, ali se isto tako nikada ne bih odlučio da zagledam u tuđu
štednu knjižicu i da javno o njoj komentiram.
Bilo bi bolje da
prekinemo s tim mračnim temama. Vratimo se čistoj i lijepoj
zabavnoj muzici bez svih onih "igara istine" oko nje. Ne
bih želio da ponovo probijam led. Neka to ovaj put učini netko
drugi. Ipak, nadam se da sam uspio objasniti zašto se ova priča o
meni zove "Teško se kalilo zlato".
Amo-tamo po bijelom svijetu
Poznata je ona narodna: šećer uvijek
dolazi na kraju! Dakle ispričat ću u ovom posljednjem dijelu priče
o sebi svoja putovanja, jer to je onaj najvredniji dio mog uspjeha.
Proputovao sam Evropu, tri puta sam bio u Americi (Kanada i SAD) i
četiri puta u SSSR-u.
Možda ne biste vjerovali koliku
promjenu pjevač na sebi mora izvršiti da bi imao uspjeha pred
publikama tako antagonističkih zemalja kao što su Amerika i SSSR.
Ne radi se toliko o izboru repertoara koliko o načinu interpretacije.
Zanimljiva je publika u Moskvi,
Lenjingradu, Kijevu, Vltavi, Krimu... Kad pjevač izvodi veselu
kompoziciju, svi se smiju i raduju, kad plače, plaču i oni, kad
kuka, oni kukaju još jače.
A u Americi? Sasvim obratno! Ako pjevač
plače, oni se smiju. Njima je to smiješno. Žvaču svoje "bubble gum", zavaljeni u stolicama primaju taj sentiment kao privatnu
stvar interpretatora, koja se njih baš nimalo ne tiče.
Tamo je
svakome jasno da je to biznis. Ne zanima ih koliko pjevač vrijedi,
već koliko ima. Većina Amerikanaca koji posjećuju naše koncerte
ne čita kritike, već eventualno nastoji saznati odakle je
interpretator i u kojim se kolima vozi.
Ako su ona prosječnom
biznismenu nedostižna, znači da je dotični bolji od prosjeka i da
se isplati ići na njegov koncert. U SSSR-u, kad odsjednete u hotelu
ili još na aerodromu, izrazit će vam sve počasti koje se priređuju dragom gostu,
dobit ćete cvijeće, vodiča, pozdravljat će vas i tako će ostati
sve do povratka.
U Americi, ako ste zaista očekivani, menadžer će
odmah pristupiti, izdeklamirati vam visinu honorara i eventualno
druge mogućnosti zarade. Amerikanac dolazi na koncert i o njemu
počinje razmišljati tek onog trenutka kad se podiže zastor i
stoga je on bez ikakvih predrasuda. Njemu je sve dobro.
Teško će se
odlučiti da isfućka izvođača, ali će se isto tako teško i
oduševiti. Ta razlika među ljudima osjeća se i na drugi način. Na
primjer, već na prvom gostovanju u SSSR-u upoznao sam jednog radnika
u Moskvi - Kolju. Dakle, o tom poznanstvu bih mogao mnogo pričati.
Kolja i njegovo društvo obilaze sve moje koncerte diljem SSSR-a. Za
vrijeme velike poplave u Zagrebu Kolja me je nazvao telefonom iz
Moskve pitajući: Ivice, da li ti što treba, da li si poplavljen? Za
razliku od SSSR-a, u Americi nisam stekao
prijateljstva koja bi trajala duže od mojih gostovanja.
Poznanstvo s velikanima
S (Domenico) Modugnom sam se upoznao 1960. za
vrijeme njegova gostovanja u Zagrebu i odmah se našao
u nebranu grožđu, ali o tome se već dosta pisalo. Nekoliko
godina kasnije upoznao sam Deana Martina, koji mi je omogućio da
vidim njegovu probu u Hollywoodu u NBC studiju.
To je bio doživljaj!
Silna tehnika, gužva u studiju, ekipe stručnjaka ne osvrću se
jedni na druge, sve vrvi i zuji do onog poznatog znaka pazi, snima
se! Tada nastupa Dean Martin. To mora uspjeti otprve! Sve je
proračunato, do najsitnijeg detalja.
Čovjek ne može odoljeti a da
ne uspoređuje njihove studije s našima. Oni rade mnogo manje, jer
je sve unaprijed spremljeno, predviđeno, tu nema improvizacije.
No kad je snimka gotova, u usporedbi s našim snimljenim stvarima - ta se razlika u organizaciji ne vidi.
Samo, mi dobar dio posla rješavamo na licu mjesta, što je u Americi nedopustivo.
No kad je snimka gotova, u usporedbi s našim snimljenim stvarima - ta se razlika u organizaciji ne vidi.
Samo, mi dobar dio posla rješavamo na licu mjesta, što je u Americi nedopustivo.
Šarmantnu Talijanku Minu sreo sam
1965. godine na Šalati. O njoj neću mnogo govoriti, jer ona je
manje-više poznata našoj publici. Iduće godine u Bostonu najjači
je dojam na mene ostavio George Čuvalo (Chuvalo), koji je jedini boksao sa
Clayem 15 rundi.
To je bio uspjeh, jer nitko sa svjetskim prvakom
nije mogao toliko izdržati. George je porijeklom iz Herceg-Novog.
Razveselio se mom posjetu i uopće gostovanju Jugoslavena u Bostonu.
U istom gradu sreo sam i sestre McGuire, kojima popularnost
neprekidno raste. Moram se nasmijati kad se sjetim razgovora s njima.
Već nakon prvih riječi upoznavanja razgovarali smo kao dugogodišnji prijatelji.
Ostali smo zajedno jedan sat, a zatim se srdačno rastali. Ipak, ne
mogu se oteti jednom dojmu: da smo se npr. sreli idućeg dana na
ulici, ne bi me ni prepoznale. Takve su poslovne Amerikanke. Ali tko zna, možda i
nemam pravo?
Najveće je ime u albumu mojih
poznanstava Valerij Voronjin (Valery Voronin), prvi nogometaš SSSR-a. To je
najsimpatičnija osoba koju sam sreo među onima čija su imena
poznata čitavu svijetu. Drugi velikan sporta je Frank Mahovlić (Mahovlich),
također porijeklom Jugoslaven, koji je prije dvije godine dobivao od
čikaškog hokej-kluba milijun dolara za potpis i nije pristao!
Nabrojio sam ova poznanstva zbog toga
da bih mogao izreći jednu misao o slavnim ljudima: među anonimusima sam sreo mnoge komplicirane, važne i
naduvene ljude - od ovih koje sam spomenuo nijedan nije
takav, iako je njihova slava svjetska.
Najveća predstava
Često me pitaju: Ivice, koliko te je
ljudi gledalo na najvećem koncertu što si ga imao? Odgovor glasi:
20.000 posjetilaca u Lenjinovu dvorcu sportova 1966. u Moskvi. Kad
pjevač nastupi na takvoj priredbi, ima osjećaj da su svi stanovnici
jednoga grada okupljeni u gledalištu.
Što se mene tiče, nisam imao
ništa veću tremu nego obično, iako ta impozantna brojka znatno
utječe na raspoloženje pjevača pred nastup. Tek danas shvaćam što
znači takav nastup za pjevača zabavne muzike, međutim, onih dana
to me uopće nije šokiralo. Tako je to. Kad se događaju važne
stvari, čovjek o njima manje misli nego onda kad već prođu.
Još značajniji nastup po broju
gledalaca i slušalaca bio je svakako u septembru 1964. na sovjetskoj
televiziji. Nastupio sam u njihovoj najgledanijoj emisiji "Aganjok"
koju, prema statistikama, gleda četrdeset milijuna sovjetskih
građana. Poznati zagrebački novinar kasnije je o tom nastupu
napisao:
"Voditelj Aganjoka prišao je Ivici Šerfeziju, obuhvatio ga oko ramena i sovjetskim gledaocima predstavio dragog gosta iz Jugoslavije.
Ivica Šerfezi, nekadašnji puki siromašak iz predgrađa Zagreba, dug i mršav dječarac, nalik na trsku, malo poguren, u iznošenoj kožnatoj vjetrovki i crnom puloveru koji je nosio i kad je bilo hladno i kad je bilo vruće, poderanih cipela i brižno zakrpanih čarapa, momčić koji je sobom stalno vukao reket olinjalih žica, počeo je ovog trenutka najveću predstavu u životu. Predstavu za četrdeset milijuna gledalaca."
I dok pripremamo posljednji nastavak
životne priče Ivice Šerfezija, stigla je u našu redakciju
razglednica iz Moskve s pozdravima za čitaoce "Plavog
vjesnika". Ivica Šerfezi se, naime, upravo nalazi na svojoj
četvrtoj turneji po SSSR-u.
(Plavi vjesnik, april 1968.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
