"Taško Načić, čija figura i osebujna
gluma ne mogu proći nezapaženo, svake je subote na malim ekranima u
TV seriji Bolji život kao nezasitni činovnik Majković, a na filmu i
kazalištu glumi i uspješne uloge"
Trideset godina čekanja na glavnu filmsku
ulogu objašnjavao je svojom sklonošću da čeka, a ne da se nameće,
no četiri godine poslije Šijanova filma "Davitelj protiv davitelja" jasno je da je riječ o čekanju na pravog redatelja.
Pa, ako je
točna tvrdnja prema kojoj Šijan bira glumce koji moraju igrati sami
sebe, te da je glavna uloga u tom filmu pisana posebno za njega, onda
ona vrst filmske uvrnutosti, koju je inaugurirao Šijan, većim
dijelom izvire i korespondira iz Načićeve ličnosti.
Uostalom, ni
najnoviji Šijanov projekt nije ga mimoišao, pa smo odlazeći na
intervju s njime, zaboravljajući kako je film ipak nešto različit
od života, razgovor neobavezno počeli lamentacijama uobičajenim za
ovo doba godine - o gradskom prometu i raskopavanju ulica, a
završili ga filozofskom konstatacijom kako je nakon 15. svibnja
došao - 16!
- Prvi susret s kazalištem zbio se
kada vam je bilo deset godina. Već ste se tada odlučili posvetiti
glumi. Prvi nastup zbio se prije trideset i četiri godine u
beogradskom Narodnom pozorištu. Kako ga se sjećate?
- Da, to je bio moj prvi stalni
angažman. No, prvi put sam profesionalno glumio godinu dana pre u "Romeu i Juliji", gde mi
je partnerka bila Rahela Ferari.
Ona je glumila dadilju, a ja njenog
slugu. To je bila mala uloga, ali vrlo lepa. Sećam se
mizanscenskih proba. Tada je bilo drugačije doba, mi mladi glumci
ponašali smo se prema starijima kao prema idolima.
Igram, dakle,
tu scenu s Rahelom, a ona mi prilazi i kaže:
"Slušajte,
kolega! Vi ste to vrlo dobro odigrali, no morate jurnuti na nju, ona
je kurvetina!"
Tako me odmah oslobodila u tom prvom nastupu, jer tada
je angažman u Narodnom pozorištu mnogima od nas bio nedostižan
san.
- Poslije trideset godina, ponovno ste
partner Rahele Ferari, ovaj put u Šijanovu filmu "Davitelj protiv davitelja", u kojem
ste prvi put bili dobili filmsku ulogu.
- I pre toga glumio sam na filmu.
Na primer, u "Majstoru i Margariti", Saše Petrovića, gde sam glumio pozorišnog direktora Rimskog, kojem na kraju seku glavu. No,
uloga u "Davitelju protiv davitelja" na neki je način prva
superglavna.
- Kako ste počeli surađivati sa Šijanom?
- Prvi me put Šijan zvao kad je radio "Ko
to tamo peva". Nakon toga, malo smo se posvađali, nismo se dobro
razumeli.
Naime, u njegovom sledećem filmu "Maratonci trče počasni
krug" nisam hteo prihvatiti ulogu koja je bila više pantomimska, i to
ne zato što je bila mala, jer ne pravim razlike između malih i
velikih uloga, nego zbog toga što ne volim raditi pantomimu i
smatram da tu nisam svoj.
Šijanu je bilo žao, jer je on od onih koji
ne žele prekidati saradnju s glumcem, ako je taj "po njegovom broju". Takav glumac mora nešto glumiti, makar bilo šta.
To je
nekakva Šijanova vernost prema glumcima.
- Nesporazuma oko "Davitelja" očito nije
bilo?
- On je u pisanju scenarija s Nebojšom
Pajkićem, čini mi se, mislio na mene. Davši mi ga na čitanje, pitao
me kako mi se sviđa. Rekao sam mu da je izuzetan, na šta je on
uzdahnuo i rekao:
"Znaš, da ga nisi prihvatio, ne bih ga ni
radio!"
Volim raditi sa Šijanom, iako je on na prvi pogled malo
neobičan u radu. Malo je isključiv. Previše nastoji na onome što
hoće, no kad rad krene, mnogo se savetuje.
Ali, svaki predlog
koji mu dođe sa strane najpre biva odbijen, da bi ga posle
prihvatio.
Na primer, hteo je da u "Davitelju protiv davitelja" glumim
s brkovima, koje sam imao u jednoj predstavi. Kažem mu:
"Znaš
šta, Šiki, nema potrebe za tim brkovima."
A on meni:
"Nemoj
da ti padne na pamet da igraš bez njih!"
Nakon toga, zvao me
šest dana i snimao, okretao i pritom govorio:
"Nemoj misliti da
ćeš bez brka igrati!"
Negde šestog dana, izjavio je:
"Ipak
je bolje bez brka!"
Kod Šijana je rad izuzetno ozbiljan, pa
makar se radilo i o komediji. On dopušta improvizaciju na probama, a
kad ćuti, kad ne komentariše, znači da je zadovoljan.
- Film je gotov i zove se "Tajna
manastirske rakije". Reč je o komediji u kojoj ja, Zvonko Lepetić,
Nikola Simić, Ljuba Moljac i Boro Stjepanović glumimo kriminalce u
begu.
Prerušeni u kaluđere, skrivamo se u jednom manastiru, gde
pravila reda zabranjuju da se govori.
- Ima li u filmu elemenata nijeme
komedije i preslikavanja situacija iz tog filmskog perioda, jer to, prema nekim kritičarima, karakterizira Šijanov filmski
postupak?
- Smejao sam se kad sam pročitao jednu
kritiku o "Davitelju", u kojoj je rečeno kako su prepoznatljive scene
iz filma "Psiho".
No, on namerno tako radi pojedine scene, Šijan zna posao i ne može pogrešiti. Čini mi se da zna sve što se o filmu može znati i da je gledao, da malo preteram, sve filmove koji su snimljeni.
No, on namerno tako radi pojedine scene, Šijan zna posao i ne može pogrešiti. Čini mi se da zna sve što se o filmu može znati i da je gledao, da malo preteram, sve filmove koji su snimljeni.
- Ovih dana tisak bilježi još jedno
vaše pojavljivanje. Također je riječ o komediji.
- Da, glumim u filmu Koleta Angelovskog "Vikend mrtvaca". To je crna komedija, koja podseća na "Maratonce",
iako ne liči na njih.
- Ako tako nastavite, svi su izgledi da
postanete jugoslavenski Boris Karloff?
- Hm, važno je da se dobro radi!
- Ipak, za najširi krug gledalaca, vi
ste svake subote dobroćudni i uvijek gledani Majković u "Boljem
životu", koji uz Jelisavetu Sablić i Oliveru Marković uspijeva
osvježiti tu vrst TV konfekcije. Kako ocjenjujete vašu najnoviju suradnju sa
Sinišom Pavićem?
- S njim sam radio i pre. "Bolji život" je lepa serija, Pavić sjajno piše, a to je vrlo teško - uz
opasnost da se uđe u šablon. Takva je serija televiziji i te kako
potrebna, a mislim da je prema dometu - u poređenju s raznim "Dallasima" i "Dinastijama" - ona kraljica!
- Sudeći prema gledanosti, mnogi bi se
složili, iako joj kritičniji TV šmekeri zamjeraju što u njoj nema
više onog milozvučnog lupanja vratima od automobila ili brzog
švenkanja, pa kamere po vertikali zgrada...
- Smatram da je njena prednost u tome
što toga nema. To je životna serija u kojoj, iako glumim sporednu
ulogu, nalazim nešto što mogu iskoristiti. Pa, iako je mala, ipak
je dovoljno uočljiva.
- Iako ste, prije svega, kazališni
glumac, u Ateljeu 212 još ste od 1961. godine. Pravo je čudo, s
obzirom na vaš "junački image" (visina 192 centimetra),
da se niste pojavljivali ni u jednom ratnom spektaklu, kojima je
svojedobno obilovala domaća kinematografija?
- Valjda sam malo prekrupan za ratni film
(smijeh)! Znate šta, zapravo volim pozorište, uz koje sam mnogo
radio i na televiziji, još od 1958. godine, kada je sve išlo uživo.
- Jednom ste izjavili kako vam nikad
nije ugodno kad osjetite da redatelj u nekoj ulozi potencira vaš
izgled da bi naglasio ulogu, ali i to kako ste svjesni da upravo zbog
toga ne možete glumiti ljubavnike ili heroje, te da ste sigurni da
nikada nećete biti Hamlet. Kako danas gledate na to?
- Smatram da vezivanje za nečiji izgled
ide na prvu loptu. Važnije je šta čovek iznutra može uraditi.
Dobro, ne kažem da izgled ne može pomoći, ali dobro se sećam kad
sam, kao student Akademije, gledao Hudožestveni teatar.
Davali su
fragmente, i Tarasova je glumila Anu Karenjinu. Tarasovoj je tada
bilo oko šezdeset i nešto godina, bila je golema, debela. No,
posle jedne minute predstave, to vam nije smetalo i pred sobom ste zaista imali Anu Kareniinu.
- Koja vam je dosad najdraža uloga?
- Ne znam hoćete li mi poverovati, ali ne volim klasifikovati, niti tako razmišljati. U svakoj ulozi tražim nešto što mene provocira. Plašim se rangiranja, i ne samo toga, nego i želje da odigram to i to, jer to donosi opterećenje. Zato se toga
klonim.
- Nema, dakle, ni žaljenja, niti želja?
- Nema! Želje možda negde i postoje,
ali su sporedne. Žaljenja sigurno nema, jer sam na izvestan način
uspeo da se disciplinujem.
Razgovarao: Slobodan Brkić (Studio, maj 1988.)