"Mislim za sebe da nisam previše simpatičan. Ja se sam sebi ne sviđam, a znam mnogo ljudi koji su na ekranu zgodni i privlačni, pa tako imaju za sobom već pola posla. Oni drugi, koji nisu toliko privlačni, moraju to nečim kompenzirati"
Svoj današnji status tumači, prije
svega, dugogodišnjim radom, trudom i polaganim napredovanjem, no,
ipak, postoji neka doza finoće i prirodnosti, koja ne može biti
naučena, a kamoli hinjena. To znači da je vrlo ugodno s njime
razgovarati, dok, s druge strane, njegova pojava na ekranu ne
ostavlja dvojbe: u svom poslu, on je najbolji!
Rođen je u Ptuju 1935, dakle, pedeset tri godine prije ove serije Kviskoteke
i jedne proljetne nedjelje, kada smo se sreli i razgovarali u
Mlakarovu stanu.
- Čuo sam da je za voditelja najteži
posao da vodi kviz, je li to točno?
- To je, bez sumnje, pravi televizijski
voditeljski posao i teško bi ga se uopće moglo usporediti s nekim
sličnim. Recimo, zabavne emisije često vode glumci ili spikeri, s
naučenom konferansom. Političke emisije magazinskog tipa vode
novinari koji improviziraju. Ali, teško je to usporediti s kvizom.
Možda ga je ipak najteže voditi. Mogao bih to argumentirati
umorom koji osjećam nakon završetka emisije. Nije bilo emisije
poslije koje bih bio tako umoran kao poslije Kviskoteke. Traži se
strašna koncentracija, a mi radimo od ranog popodneva do osam ili
pola devet navečer.
- Danas je nedjelja, a već sutra
snimate Kviskoteku. Kako ćete se pripremiti?
Nema nikakve sheme u tom poslu. Ako
nemam drugih obaveza, nedjeljom se odmaram. Vidjeli ste ova dva psa,
velikog i malog šnaucera, jutros smo baš bili dva sata s njima na Jarunu.
Inače rano ustajemo, to je nekakav običaj u našoj
obitelji. Iako ne moramo, budimo se oko šest sati i odmah kuhamo
kavu, tako da nam dan počinje rano.
Onda nedjeljom odemo na vožnju
biciklom, a u toku dana prijateljima na ručak u vrtu ili nešto
slično. Danas imam i dogovor sa Silvijem Humom, u sedam idem na
otvaranje Zagrebačkog salona u Umjetnički paviljon i rano ću leći
da se što bolje odmorim.
Ponedjeljak mi je zaista težak dan.
Prijepodne obično provodim u našoj galeriji, gore, ispod svodova
Uspinjače. Tamo se ugodno osjećam, i premda je to lakši dio dana,
koji me ne zamara, misli su mi ipak već u emisiji.
Razmišljam o
tome što ću reći u nekim situacijama, pokušavam pomalo smisliti
nekakvu konferansu. To je nešto poput pripreme. Zatim prilično rano
ručam, u jedan ili pola dva, i to lagano. Ako čovjek mnogo jede, ne
može raditi. Barem sam ja takav.
- I to vam je bitno?
I te kako! Najefikasniji sam bio kad
nisam ništa jeo. Tako sam nekako... No, već u pola tri svi smo
u studiju. U tri je generalna proba. Najprije razgovaramo s
natjecateljima, jer su to ljudi koji su najčešće prvi put u
televizijskom studiju.
Ja ih, sa svoje strane, zamolim da govore
razgovijetno, glasno, da se ne boje, neka budu ležerni, vedri,
koliko je god moguće opušteni, iako im nije nimalo lako. Upoznajem
se sa svakim posebno, da saznam što više o njemu, kako bih mogao
povesti kratak razgovor na početku emisije.
Famozna "elektronska" vrata
- Jesu li one pločice s imenima
izmišljene zbog vas? Da ne pogriješite?
- Jednom sam pogriješio. U jednoj sam
emisiji pretvorio, čini mi se, Vesnu u Nadu. Ali, pločice koje
natjecatelji nose nisu zbog mene, nego zbog gledalaca, da oni mogu
identificirati kandidate. Ja bih vrlo lako mogao napisati imena i na
komadić papira.
U svakom slučaju, taj razgovor prije generalne
probe prilično je osjetljiv i značajan, budući da na početku
emisije moramo biti vrlo dinamični. Tako se upoznajemo, u tri sata
zajedno odemo u studio da natjecatelji vide gdje će izići nakon mog
poziva, tu su i ona vrata.
To je zgodno. Ona izgledaju
kao... Kako se sve to vama čini?
- Efektno!
- A znate li kako se otvaraju? Otvaraju
ih dvojica scenskih radnika koji stoje otraga. Ponekad prije snimanja
kažem gledaocima da su to naša elektronska vrata, a onda im pokažem
onu dvojicu.
Oni vide kada treba otvoriti. Iza vrata je monitor i kad
kamera napravi švenk po publici, uz glazbu, pa rez na vrata... oni
drže za ručke i potegnu. To je ta elektronika.
Između četiri i
pet dolaze nam tajanstvene osobe. Malo razgovaram i s njima, a u pet
je sastanak sa žirijem. Još jedanput naglas pročitam sva pitanja,
od početka do kraja. Svi članovi žirija pažljivo slušaju, to je
zadnji filtar. Rijetko se dogodi da treba nešto ispraviti, ali se
ponekad ipak omakne neka mala nepreciznost.
- Kada vi dobijete pitanja?
- Sad ih već imam, dobijem ih potkraj
tjedna, u četvrtak, petak ili subotu. Već sam ova i pročitao,
najprije s urednikom u redakciji, a onda i kod kuće.
Nastojim saznati što više detalja u vezi s postavljenim pitanjima, tako da me ništa ne bi moglo iznenaditi. Mislim, barem, da ne bi. Mnogo truda ulažem u to.
I onda u šest sati presvlačenje, a u pola sedam ulazak u studio. Kažem nekoliko riječi uputa publici koja je uvijek dobro raspoložena, prilično naklonjena. Zamolimo gledaoce za suradnju, tu i tamo za pljesak kad je nešto zgodno.
Tada stanemo iza vrata, ta četiri siromaha i ja. Ne zna se kome je teže - njima ili meni?
Nastojim saznati što više detalja u vezi s postavljenim pitanjima, tako da me ništa ne bi moglo iznenaditi. Mislim, barem, da ne bi. Mnogo truda ulažem u to.
I onda u šest sati presvlačenje, a u pola sedam ulazak u studio. Kažem nekoliko riječi uputa publici koja je uvijek dobro raspoložena, prilično naklonjena. Zamolimo gledaoce za suradnju, tu i tamo za pljesak kad je nešto zgodno.
Tada stanemo iza vrata, ta četiri siromaha i ja. Ne zna se kome je teže - njima ili meni?
- Pa ipak, vi ste dulje na televiziji.
- Da, ali... Znate, baš sam o tome u
posljednje doba razmišljao. Najlakše je reći: ma kakva trema, nema
treme! A ima je, ima, kako da ne! I nesigurnosti! Nije to, možda,
ona klasična trema, nego prije osjećaj užasne odgovornosti.
Čovjek takvu napetost ni nakon dvadeset i pet godina ne može zatomiti i prikriti.
Zapamtio sam što je Luciano Pavarotti rekao u nekom intervjuu, premda je usporedba sasvim neprimjerena. On, koji je toliko puta prošao sve svjetske pozornice, rekao je da mu je i dan-danas najteži taj prvi izlazak pred publiku.
To su teški trenuci, jedva čekam da emisija počne, jer već nakon prvih nekoliko rečenica - napetosti nestane.
Čovjek takvu napetost ni nakon dvadeset i pet godina ne može zatomiti i prikriti.
Zapamtio sam što je Luciano Pavarotti rekao u nekom intervjuu, premda je usporedba sasvim neprimjerena. On, koji je toliko puta prošao sve svjetske pozornice, rekao je da mu je i dan-danas najteži taj prvi izlazak pred publiku.
To su teški trenuci, jedva čekam da emisija počne, jer već nakon prvih nekoliko rečenica - napetosti nestane.
- Pretpostavimo da se ujutro probudite
indisponirani, onda ne možete pokrenuti auto, u tramvaju je gužva... Je li vam se dogodilo da pomislite: "K vragu, zašto baš danas
moram voditi kviz?"
- Možda se ne dogodi baš tako. Ali,
sasvim se sigurno događa da nisam uvijek raspoložen. Čovjek se,
jednostavno, svaki put ne osjeća jednako.
Gledalac to vjerojatno toliko ne opaža, ali ja vrlo dobro znam kada sam u formi, a kada nisam. Nekad sve obavim s više, a nekad s manje napora. Ne znam što je to, bioritam ili...
Kad sam neraspoložen, moram se mnogo više potruditi. Možda onda budem čak i bolji. Čovjek neraspoloženje kompenzira većim trudom i koncentracijom. No, izrazito loše volje nikad i nisam.
Gledalac to vjerojatno toliko ne opaža, ali ja vrlo dobro znam kada sam u formi, a kada nisam. Nekad sve obavim s više, a nekad s manje napora. Ne znam što je to, bioritam ili...
Kad sam neraspoložen, moram se mnogo više potruditi. Možda onda budem čak i bolji. Čovjek neraspoloženje kompenzira većim trudom i koncentracijom. No, izrazito loše volje nikad i nisam.
Bio sam uplašen, krut, antipatičan
- Koliko se, zapravo, uspijete i sami
zabaviti? Postoji li neka igra koja vas stimulira više od ostalih?
- Možda se osobno najviše razonodim u
igri asocijacija. To i mene uvijek nekako ponese. A sviđa mi se i igra
detekcije, koja je malo drukčija od ostalih, budući da se ne
sastoji samo od pitanja i odgovora. U njoj više dolazi do izražaja
umijeće voditelja i mogućnosti komuniciranja.
Za tu igru malo se
bolje pripremim nego za ostale rubrike. Morate povesti nekakav
suvisli razgovor s gostom kojega ste otkrili. Uvijek se s njim
sretnem jednom ili dvaput prije emisije i dugo razgovaramo.
- Bojite li se katkad da se on u toku
igre ne otkrije? Ili se drugo dvoje ne raskrinkaju kao varalice?
- Da, toga se malo bojim - kako će
igrati dvojnici! Manje me strah za skrivenu osobu, jer je njen
zadatak najlakši. Ona igra sebe, ne mora i ne smije
lagati. Ne smije zavoditi kandidate.
A ključno je u detekciji kako igraju dvojnici. Ako su dobri i uspiju zavarati natjecatelje, i igra je dobra. Osobito kad su iz sasvim drugog filma, kad nemaju nikakve veze s onim čime se skrivena osoba bavi. To je bit, da oni zavaraju kandidate.
A ključno je u detekciji kako igraju dvojnici. Ako su dobri i uspiju zavarati natjecatelje, i igra je dobra. Osobito kad su iz sasvim drugog filma, kad nemaju nikakve veze s onim čime se skrivena osoba bavi. To je bit, da oni zavaraju kandidate.
- Je li vam drago kad natjecatelji
promaše? Volite ih povući za nos?
- Čak i da. Ali, samo u toj rubrici.
Drago mi je kad osvajaju bodove u igrama pitanja i odgovora. No, ovo
je baš takva rubrika u kojoj se ne gubi, niti dobiva mnogo, a zgodno
je kandidate prevariti. Pomalo se veselim kad promaše.
- Kad danas promislite, imate li barem
kakvu-takvu predodžbu o sebi u pionirskim danima našega kviza? Kakav
ste voditelj tada bili?
- To mora da je bilo vrlo, vrlo loše. Tih svojih prvih kvizova baš se i ne
sjećam, ali dobro pamtim prve vijesti koje sam čitao. To je bilo
katastrofalno! Kad bih danas tako čitao, mislim da ne bih ostao na ekranu ni dva dana. Odmah bi me otjerali.
Bio sam uplašen, krut, antipatičan, namršten... Teško je bilo.
Ipak, to su bili počeci naše televizije. Ništa nismo znali, no sreća da su i gledaoci učili s nama. Ni gledaoci nisu bili ništa vičniji televiziji, oni su mislili da to tako mora biti (smijeh).
No, hvala bogu, i to je posao kao svaki drugi, pa kad se čovjek trudi i svaki dan radi, a nije previše glup ili netalentiran, ima šansu da napreduje.
Bio sam uplašen, krut, antipatičan, namršten... Teško je bilo.
Ipak, to su bili počeci naše televizije. Ništa nismo znali, no sreća da su i gledaoci učili s nama. Ni gledaoci nisu bili ništa vičniji televiziji, oni su mislili da to tako mora biti (smijeh).
No, hvala bogu, i to je posao kao svaki drugi, pa kad se čovjek trudi i svaki dan radi, a nije previše glup ili netalentiran, ima šansu da napreduje.
- Mnogo ste radili?
- Mislim za sebe da nisam previše
simpatičan. Ja se sam sebi ne sviđam, a znam mnogo ljudi koji su na
ekranu zgodni i privlačni, pa tako imaju za sobom već pola posla.
Oni drugi, koji nisu toliko privlačni, moraju to nečim
kompenzirati.
Tako sam i ja morao mnogo raditi, godine i godine, da me gledaoci prihvate. Čini mi se da me sada prilično vole. Ali, trebalo je da prođe mnogo vremena. Već su mi pedeset i tri godine i zapravo sam pri kraju.
Tako sam i ja morao mnogo raditi, godine i godine, da me gledaoci prihvate. Čini mi se da me sada prilično vole. Ali, trebalo je da prođe mnogo vremena. Već su mi pedeset i tri godine i zapravo sam pri kraju.
- A kakvi ste bili kao dečko? Recimo,
u Osijeku?
- Bio sam vjetropir. Imam starijeg
brata - a dva dečka u kući, samo s mamom... Ostao sam rano bez oca.
Bili smo živi i prilično smo problema mami stvarali. Plivali smo
preko Drave! Kad se samo sjetim! Nemiran sam bio, uvijek sam nešto
želio, tražio...
A čini se da se nešto od ovog spikersko-voditeljskog u meni počelo javljati već u gimnazijskim danima. Znao sam lijepo čitati, pa kad je na satu jezika trebalo čitati odlomak iz nekog romana ili priče, uvijek je to Mlakar radio.
Mama mi je, inače, Dalmatinka, a otac je bio Slovenac. Kao oficira jugoslavenske vojske, premještali su ga prije rata po cijeloj zemlji, tako da smo živjeli u Beogradu, Kraljevu, Kosovskoj Mitrovici, a nakon rata skrasili smo se u Osijeku.
Tamo se prilično čisto govori, no kako u Slavoniji nisam proveo najranije djetinjstvo, nisam poprimio one dužine u izgovoru, koje ponekad znaju smetati.
A čini se da se nešto od ovog spikersko-voditeljskog u meni počelo javljati već u gimnazijskim danima. Znao sam lijepo čitati, pa kad je na satu jezika trebalo čitati odlomak iz nekog romana ili priče, uvijek je to Mlakar radio.
Mama mi je, inače, Dalmatinka, a otac je bio Slovenac. Kao oficira jugoslavenske vojske, premještali su ga prije rata po cijeloj zemlji, tako da smo živjeli u Beogradu, Kraljevu, Kosovskoj Mitrovici, a nakon rata skrasili smo se u Osijeku.
Tamo se prilično čisto govori, no kako u Slavoniji nisam proveo najranije djetinjstvo, nisam poprimio one dužine u izgovoru, koje ponekad znaju smetati.
Crtani filmovi na Trgu republike
- Za studij francuskog i talijanskog
odlučili ste se nakon pomnog razmišljanja?
- Bila je to trenutna odluka. Svi su
odlazili na studij, a ja nisam znao što bih, kao što, vjerojatno,
mnogi mladi ne znaju. U školi mi je francuski dobro išao, pa sam
mislio da je najpametnije da ga i studiram. Talijanski sam pomalo
govorio u kući, mama i njena sestra često su se njime služile,
tako da mi je ušao u uho.
- Je li vas se dojmio Zagreb kada ste
1954. došli ovamo na studij?
- Zagreb je bio čaroban! Nama u
Osijeku on je bio svjetlo na horizontu, koje nas je uvijek
privlačilo, pa smo s mnogo oduševljenja dolazili ovamo na studij.
Iako smo imali relativno čvrstu klapu Osječana, Zagreb nas je pomalo osvajao i mnoge od nas i osvojio. Ja se sada smatram stopostotnim Zagrepčaninom. Volim ga, možda, i zato što sam se u djetinjstvu i ranoj mladosti mnogo seljakao, tako da nisam bio te sreće da imam svoj grad.
A kad sam došao, 1954. godine, svaki su dan prikazivali crtane filmove na Trgu Republike. Taj detalj dobro pamtim. Na zgradi lijevo od Kluba književnika...
Iako smo imali relativno čvrstu klapu Osječana, Zagreb nas je pomalo osvajao i mnoge od nas i osvojio. Ja se sada smatram stopostotnim Zagrepčaninom. Volim ga, možda, i zato što sam se u djetinjstvu i ranoj mladosti mnogo seljakao, tako da nisam bio te sreće da imam svoj grad.
A kad sam došao, 1954. godine, svaki su dan prikazivali crtane filmove na Trgu Republike. Taj detalj dobro pamtim. Na zgradi lijevo od Kluba književnika...
- Preko puta neonske sove.
- Da, tamo su spuštali veliko platno;
široko nekoliko metara, a na prozoru zgrade sa sovom bio je
projektor. Svake večeri, kad bi se smračilo, na programu su bili
crtani filmovi.
Ne sjećam se točno povoda, no naši sastanci većim su dijelom protjecali u gledanju Popaja i Disneya.
Zagreb... Pun ljudi je bio! Dakako, dok sam studirao, materijalni uvjeti bili su nikakvi. Nisam imao oca, a mati je najprije bila radnica u Saponiji, pa službenica s malom plaćom.
Brat je bio u internatu u Zagrebu, a ja sam, tako, životario. Bili su to ipak lijepi dani. Mnogo toga bilo je značajnije od novca.
Ne sjećam se točno povoda, no naši sastanci većim su dijelom protjecali u gledanju Popaja i Disneya.
Zagreb... Pun ljudi je bio! Dakako, dok sam studirao, materijalni uvjeti bili su nikakvi. Nisam imao oca, a mati je najprije bila radnica u Saponiji, pa službenica s malom plaćom.
Brat je bio u internatu u Zagrebu, a ja sam, tako, životario. Bili su to ipak lijepi dani. Mnogo toga bilo je značajnije od novca.
- Tada još niste imali nikakvu ideju o svom budućem zanimanju?
- Ne, čovjek jedva da misli na to kad
počne studirati! Najbitnije je bilo da sam u Zagrebu, da studiram i
da imam društvo. A u svoj današnji posao upao sam slučajno.
Na romanistici sam, barem u početku, bio relativno pristojan student, pa sam se uključio u rad fonetskog instituta profesora Petra Guberine. Upravo u to doba, on je usavršavao svoju metodu rada s ljudima oštećenog sluha, a mi smo mu pomagali u mnogim eksperimentima.
Snimali smo tako i neke testove za ispitivanje sluha. Sastavljani su bili od bezveznih riječi i slogova koje smo čitali, a to se snimalo, i tako se ispitivao sluh. Naša je grupa jednom snimala na radio-stanici gdje me čuo Miljenko Dor i predložio mi da se javim na audiciju za spikera.
Na romanistici sam, barem u početku, bio relativno pristojan student, pa sam se uključio u rad fonetskog instituta profesora Petra Guberine. Upravo u to doba, on je usavršavao svoju metodu rada s ljudima oštećenog sluha, a mi smo mu pomagali u mnogim eksperimentima.
Snimali smo tako i neke testove za ispitivanje sluha. Sastavljani su bili od bezveznih riječi i slogova koje smo čitali, a to se snimalo, i tako se ispitivao sluh. Naša je grupa jednom snimala na radio-stanici gdje me čuo Miljenko Dor i predložio mi da se javim na audiciju za spikera.
- To je bilo u Jurišićevoj ili
Šubićevoj?
- U Šubićevoj! Moralo se snimati
kvalitetnim magnetofonom kakav je tada postojao u studiju Radio
Zagreba. Prijedlog mi se svidio, jer mi se pred očima odjednom javio i nov izvor prihoda.
Inače smo ljeti, za praznike, i fizički radili. U Osijeku sam, recimo, kopao rovove za drenažu nogometnog igrališta. Za ondašnji Proleter. Pa smo pokrivali krovove u Osijeku.
Ovdje sam vidio šansu da nešto zaradim, javio sam se na audiciju i za divno čudo prošao! Bilo je mnogo kandidata, no odabrali su nas nekoliko.
Bila je tu Marta Tomljenović, i danas spikerica na radiju, pa Jozo Crvenković, inženjer u Eksportdrvu, Nikola Babić, režiser, i ja. Nas četvoro primljeno je na pokusni rad.
Malo smo radili sa Stjepanom Jakševcem, koji je svojedobno bio spiker. Onda smo tu i tamo dobili priliku da nešto kažemo na radiju, naprimjer, da pročitamo kako u kinu Sloboda igra to i to od pet, sedam i devet.
Nakon jedne godine, primili su me u radni odnos. A u to doba bavio sam se malo i glumom.
Inače smo ljeti, za praznike, i fizički radili. U Osijeku sam, recimo, kopao rovove za drenažu nogometnog igrališta. Za ondašnji Proleter. Pa smo pokrivali krovove u Osijeku.
Ovdje sam vidio šansu da nešto zaradim, javio sam se na audiciju i za divno čudo prošao! Bilo je mnogo kandidata, no odabrali su nas nekoliko.
Bila je tu Marta Tomljenović, i danas spikerica na radiju, pa Jozo Crvenković, inženjer u Eksportdrvu, Nikola Babić, režiser, i ja. Nas četvoro primljeno je na pokusni rad.
Malo smo radili sa Stjepanom Jakševcem, koji je svojedobno bio spiker. Onda smo tu i tamo dobili priliku da nešto kažemo na radiju, naprimjer, da pročitamo kako u kinu Sloboda igra to i to od pet, sedam i devet.
Nakon jedne godine, primili su me u radni odnos. A u to doba bavio sam se malo i glumom.
- Glumom?
- Da. Mi romanisti pokušavali smo
stvoriti glumačku družinu koja bi igrala nešto iz francuske
literature, to je, dakako, bilo i preskupo i preteško, pa smo
uglavnom recitirali Jacquesa Preverta u nekim prigodama, na francuskom
jeziku, u društvu Francuska-Jugoslavija.
A kako je i Božidar Violić studirao romanistiku, ne sjećam se - bilo kao drugi fakultet, bilo usporedo s režijom - predložio je da osnujemo malu glumačku družinu pri Kulturno-umjetničkom društvu Zvonko Svjetličić, koje je djelovalo u Patačićkinoj ulici.
On nas je gurao, i napravili smo jednu predstavu u njegovoj režiji. Igrali su Ladislav Vindakijević, dvije mlade kolegice, Mersada Hadžiabdić i još jedna, kojoj se ne sjećam imena, te Vjenceslav Kapural.
Ja sam imao čak prilično značajnu ulogu u tom komadu koji se zvao Mislilac, Rubena Radice, i koji smo izvodili u Dramskom kazalištu.
A kako je i Božidar Violić studirao romanistiku, ne sjećam se - bilo kao drugi fakultet, bilo usporedo s režijom - predložio je da osnujemo malu glumačku družinu pri Kulturno-umjetničkom društvu Zvonko Svjetličić, koje je djelovalo u Patačićkinoj ulici.
On nas je gurao, i napravili smo jednu predstavu u njegovoj režiji. Igrali su Ladislav Vindakijević, dvije mlade kolegice, Mersada Hadžiabdić i još jedna, kojoj se ne sjećam imena, te Vjenceslav Kapural.
Ja sam imao čak prilično značajnu ulogu u tom komadu koji se zvao Mislilac, Rubena Radice, i koji smo izvodili u Dramskom kazalištu.
Mića Orlović - apsolutna zvijezda
- Što ste vi igrali?
- Čitao sam knjigu koja se otvorila na
sceni. Scena je bila velika otvorena knjiga. A ja sam bio ispred
knjige, na rampi, i razgovarao s likovima iz knjige. Ono
što sam čitao, odjednom se počelo događati.
- Znači nešto prilično moderno?
- Da, da, zgodno je to bilo! Ne znam o čemu je bila riječ... Nekakve
zavrzlame, bračni trokut, takvo što, ne sjećam se točno ni
završetka, jer je sve bilo prilično davno, ali predstava je bila
dobra.
Čak smo dobili povoljne kritike u novinama, Narodnom listu, prethodniku današnjeg Večernjaka. Objavljena nam je i velika fotografija. Gostovali smo po Hrvatskoj, u manjim mjestima Gorskog kotara, Delnicama, Skradu, Srpskim Moravicama. Sve za dnevnice i malo bolju večeru.
Čak smo dobili povoljne kritike u novinama, Narodnom listu, prethodniku današnjeg Večernjaka. Objavljena nam je i velika fotografija. Gostovali smo po Hrvatskoj, u manjim mjestima Gorskog kotara, Delnicama, Skradu, Srpskim Moravicama. Sve za dnevnice i malo bolju večeru.
- Dileme oko budućnosti ipak vas nisu
mučile?
- Nisam to tako ozbiljno shvatio, nisam
bio baš neki glumac. U predstavi su više hvalili Mersadu i
Kapurala. Mislim da mene nisu kudili, ali me nisu osobito ni hvalili.
Tako da nisam imao prevelikog poticaja. A paralelno se pojavio i taj
radio, koji me više zainteresirao, pa sam se njemu posvetio.
- Jeste li u to doba gledali
televiziju? Bolje reći, jeste li je imali gdje gledati?
- Na Trgu Republike.
- Zar ste sve radili na Trgu
Republike!?
- Sve se događalo na Trgu Republike
(smijeh)! U nekom izlogu bio je televizor. A kad sam 1957. počeo na
radiju, imali smo i jedan televizor na radio-stanici, u biblioteci.
Gledao sam televiziju, i bilo je to čarobno. Mislio sam često kako bi bilo sjajno postati spiker na televiziji. No, već 1958. otišao sam na audiciju. Usprkos tome što je televizija emitirala eksperimentalni program, prenoseći mahom talijanske emisije, ipak su se počele raditi male vijesti u osam sati.
Čitao ih je Ivan Hetrich, a kad on nije mogao, Ljubo Jelčić. Ako obojica nisu mogla, znao sam tu i tamo i ja uskočiti. Kad su počele redovite informativne emisije, došli smo na televiziju Gordana Bonetti i ja.
Gledao sam televiziju, i bilo je to čarobno. Mislio sam često kako bi bilo sjajno postati spiker na televiziji. No, već 1958. otišao sam na audiciju. Usprkos tome što je televizija emitirala eksperimentalni program, prenoseći mahom talijanske emisije, ipak su se počele raditi male vijesti u osam sati.
Čitao ih je Ivan Hetrich, a kad on nije mogao, Ljubo Jelčić. Ako obojica nisu mogla, znao sam tu i tamo i ja uskočiti. Kad su počele redovite informativne emisije, došli smo na televiziju Gordana Bonetti i ja.
- Navodno vam je tada Mike Bongiorno
bio uzor. Vjerojatno ste dijelili ukus mnogih Jugoslavena iz tog
razdoblja?
- Ah, da... Ma naravno! Pa, dan-danas ja
potegnern negdje da ga vidim. Ne ovdje, nego na Jadranu, gdje se vidi
poneki njegov kviz.
Potrudim se tada da ga ne propustim. Meni se to uistinu sviđalo - njegov blagoglagoljiv, dinamičan, nenametljiv stil. U to doba osobito! Dok je u evropskim razmjerima bio popularan njegov čuveni kviz Lascia o radoppia (Sve ili ništa).
Mi smo ga gledali u Jugoslaviji. Nijednu emisiju nisam propustio. Ne krijem da je Bongiorno bio moj uzor.
Potrudim se tada da ga ne propustim. Meni se to uistinu sviđalo - njegov blagoglagoljiv, dinamičan, nenametljiv stil. U to doba osobito! Dok je u evropskim razmjerima bio popularan njegov čuveni kviz Lascia o radoppia (Sve ili ništa).
Mi smo ga gledali u Jugoslaviji. Nijednu emisiju nisam propustio. Ne krijem da je Bongiorno bio moj uzor.
- A kod nas ste baš vi prvi dobili
šansu.
- Jasmina Nikić i ja vodili smo naš prvi kviz koji se zvao Poziv na kviz. Bilo je to 1965. godine. U njemu
je asistent režije bio Egon Šoštarić, današnji režiser
Kviskoteke.
Anton Marti prvi je režirao tu kratku seriju, a mislim da je Igor Michieli nastavio. Napravili smo nekoliko emisija u Radničkom domu, samo što se igara više ne sjećam.
Bila je tu neka velika ploča s fotografijom, koja je bila pokrivena kvadratima. Skidanjem kvadrata trebalo je otkriti što je ispod. To je, recimo, bila jedna rubrika. Zatim je, koliko se sjećam, došlo do pauze od dvije-tri godine, a idući kviz bio je Zlatni pogodak.
Radili su ga Zagreb i Beograd, a voditelji su bili Gordana Bonetti i Mića Orlović. Mića je onda žario i palio! Vjerujem da njegovu popularnost nitko neće dostići, jer je to... To je bilo herojsko doba naše televizije, a on je bio zgodan muškarac, šarmantan.
Claude Autant-Lara, vidio ga je u Beogradu i rekao:
"Hoću da mi on igra u filmu!"
I glumio je, a mislim da su snimali u Egiptu. Poslije je glumio i tu, u Jugoslaviji, u mnogim filmovima. Bio je apsolutna zvijezda toga doba!
Anton Marti prvi je režirao tu kratku seriju, a mislim da je Igor Michieli nastavio. Napravili smo nekoliko emisija u Radničkom domu, samo što se igara više ne sjećam.
Bila je tu neka velika ploča s fotografijom, koja je bila pokrivena kvadratima. Skidanjem kvadrata trebalo je otkriti što je ispod. To je, recimo, bila jedna rubrika. Zatim je, koliko se sjećam, došlo do pauze od dvije-tri godine, a idući kviz bio je Zlatni pogodak.
Radili su ga Zagreb i Beograd, a voditelji su bili Gordana Bonetti i Mića Orlović. Mića je onda žario i palio! Vjerujem da njegovu popularnost nitko neće dostići, jer je to... To je bilo herojsko doba naše televizije, a on je bio zgodan muškarac, šarmantan.
Claude Autant-Lara, vidio ga je u Beogradu i rekao:
"Hoću da mi on igra u filmu!"
I glumio je, a mislim da su snimali u Egiptu. Poslije je glumio i tu, u Jugoslaviji, u mnogim filmovima. Bio je apsolutna zvijezda toga doba!
Jadranski susreti
- A onda ste i vi radili s njim?
- Netko je predložio da radimo zajedno.
Meni se ideja svidjela, pa sam prihvatio. Bile su to emisije Znaš-znam, sa studentskim ekipama, i Malo ja-malo ti, u kojoj su
nastupali bračni parovi. Tu su se pojavili i oni slavni Reljići.
Ne znam jesmo li još nešto radili. Znate, to vam je onda bilo bez
veze: svake godine trebalo je napraviti novi kviz. Morao je biti
potpuno drukčiji od prethodnog, premda je taj, možda, bio sasvim
dobar.
- Kad smo se već dotakli voditeljskih
parova, pričajte mi, molim vas, o jednoj incidentnoj situaciji. Vi
ste, nakon svađe Mladena Delića i Ljube Jelčića, preuzeli 1973.
godine vođenje Jadranskih susreta. Jeste li pomislili da ćete
preuzeti njihovu ulogu, dok ste gledali tu neugodnu zgodu na ekranu?
- Emisiju smo preuzeli Dobroslav
Silobrčić i ja. Ali, taj prizor nisam vidio. Žao mi je, bio sam,
valjda, spriječen te večeri. No, već ujutro sve sam čuo. Ne mogu,
dakako, reći kako sam se osjećao, samo znam da nisam mislio da će
to biti tako drastično riješeno - da će Ljubo i Mladen morati
prestati voditi Susrete.
Već dan nakon emisije, po podne, telefonirao mi je direktor programa Žarko Božić i rekao:
"Pakiraj se, ideš u Jadranske susrete! Možeš, ili ne možeš?"
Dobro, kažem, služimo narodu... Što mogu? Načas sam pomislio ima li smisla da se solidariziram s kolegama i ne prihvatim, ali očito je odluka bila čvrsta. Tako smo Silobrčić i ja nastavili.
Već dan nakon emisije, po podne, telefonirao mi je direktor programa Žarko Božić i rekao:
"Pakiraj se, ideš u Jadranske susrete! Možeš, ili ne možeš?"
Dobro, kažem, služimo narodu... Što mogu? Načas sam pomislio ima li smisla da se solidariziram s kolegama i ne prihvatim, ali očito je odluka bila čvrsta. Tako smo Silobrčić i ja nastavili.
- Bez imalo zadovoljstva?
- U prvi mah nisam bio presretan, iako
me takva vrsta programa uvijek zanimala. Naime, volio sam žive
prijenose. No, emisija je već bila uhodana, ljudi su se navikli, pa
se trebalo nekako ubaciti. Ipak, prilično sam se brzo dočekao na
noge. Radio sam sa zadovoljstvom još nekoliko ljeta. Vodio sam, a
suci su se mijenjali.
- Jeste li i u Kviskoteku došli tako,
po dekretu?
- Donekle jesam. Bilo mi je krivo kad
je Kviskoteka počela bez mene. Činilo mi se da ću zauvijek ispasti
iz kviza. Sve sam više čitao vijesti. Čitao, čitao... nisam se
micao s tog posla i bio sam očajan!
Teško je kad dvadeset i pet godina čitate vijesti i ne vidite kako ćete iz toga kaveza izaći, a nemate dovoljno energije da radikalno mijenjate posao, jer niste u takvoj životnoj dobi.
A kad je trebalo da Hetrich ode u penziju, nekako nisam vjerovao... Bio sam na skijanju, vratio se u nedjelju navečer, a u ponedjeljak ujutro telefonirao mi je Šoštarić i rekao:
"Dođi u redakciju da uzmeš scenarij. Snimaš Kviskoteku!"
Nisam vjerovao svojim ušima.
Teško je kad dvadeset i pet godina čitate vijesti i ne vidite kako ćete iz toga kaveza izaći, a nemate dovoljno energije da radikalno mijenjate posao, jer niste u takvoj životnoj dobi.
A kad je trebalo da Hetrich ode u penziju, nekako nisam vjerovao... Bio sam na skijanju, vratio se u nedjelju navečer, a u ponedjeljak ujutro telefonirao mi je Šoštarić i rekao:
"Dođi u redakciju da uzmeš scenarij. Snimaš Kviskoteku!"
Nisam vjerovao svojim ušima.
Čitati novine s penzionerima
- Tko vama uopće određuje poslove
i radne zadatke? Drugim riječima, tko vam je šef?
- Do početka ove serije Kviskoteke
bio sam u informativno-političkom programu, iako je cijela naša
spikersko-voditeljska grupa prilično formacijski neodređena.
Bili smo u programskim službama, a to znači da smo opsluživali
cijelu televiziju. Netko bi rekao:
"Mlakar nam treba za to
i to."
I ja bih onda to i radio. Trenutna mi je obaveza Kviskoteka. Osim toga, sada ćemo snimati emisiju o odjecima Pjesme Eurovizije, radio sam i novogodišnje programe, te komentirao i prevodio program izbora eurovizijske pjesme. I to je prevođenje dio neodređenog djelokruga.
Sada, kad završi Kviskoteka, vjerojatno ću na godišnji odmor. Poslije, ne znam, valjda će se naći "luft" za mene u kontakt-programu, i nadam se da ću ga ispuniti poslovima koji bi me veselili.
I ja bih onda to i radio. Trenutna mi je obaveza Kviskoteka. Osim toga, sada ćemo snimati emisiju o odjecima Pjesme Eurovizije, radio sam i novogodišnje programe, te komentirao i prevodio program izbora eurovizijske pjesme. I to je prevođenje dio neodređenog djelokruga.
Sada, kad završi Kviskoteka, vjerojatno ću na godišnji odmor. Poslije, ne znam, valjda će se naći "luft" za mene u kontakt-programu, i nadam se da ću ga ispuniti poslovima koji bi me veselili.
- Veseli vas i nova galerija?
- Veoma! Pružila mi je i neku vrstu
sigurnosti. Ovo je posao koji ne možete raditi nakon stanovitih
godina života. Čovjek razmišlja - kako vrijeme prolazi - a što
poslije? Kako se skrasiti? Možda otići na Zrinjevac, pa čitati
novine s penzionerima?
- Što bi bilo da već sada morate
mjesto u Kviskoteci prepustiti nekome drugom? Tko bi to bio?
- Tu, iz Zagreba? Pokazalo se da glumci
za takav tip programa nisu baš idealni. Ostali bi jedino ovi dečki
koji sada u našem programu rade kao spikeri i, povremeno, voditelji.
Mladen Stubljar otišao je u novinare. Ostaju Branko Uvodić, Vlado
Levak, Mario Sedmak, od mlađih, te Drago Celizić, momak koji ima
ugodan glas. To bi, vjerojatno, radio netko od njih, ako bih ja morao
otići.
- Ali, vjerojatno vam ne bi bilo drago.
- Ma kakvi! Još ne bih htio prestati.
I volim emisiju i... Znate kako je to!
Razgovarao: Dražen Matošec (Studio, maj 1988.)
Razgovarao: Dražen Matošec (Studio, maj 1988.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
