Uz TV: Prva liga svjetskog rocka
"Veliki rock-koncert na otvorenom, koji
se održava u Londonu i New Yorku 13. srpnja uz izravni televizijski
prijenos - koji ćemo na Drugome programu i mi pratiti od 13 sati u
subotu, do 04 sata u nedjelju, organiziran je za prikupljanje pomoći
gladnima u Africi"
Band Aid je akcija kojom se želi
prikupiti što više sredstava i poslati ih gladnima u Afriku. Ideja
je po karakteru izrazito humanitarna, iako joj se uvijek može
prigovoriti u stilu izreke da gladan sitom ne vjeruje.
Ideja Boba Geldofa, iz grupe Boomtown
Rats, naišla je na začuđujuće dobar i enormno velik odaziv.
Britanski Band Aid snimio je pjesmu "Do They Know It's Christmas", koja
je prodana u golemoj tiraži, a zaradilo se i od prodaje majica,
bedževa i sličnih prigodnih artikala s istim zaštitnim znakom i
namjenom.
Ali, neosporno je da je najveći materijalni efekt postizala
istoimena američka akcija nazvana USA for Africa. Pjesma Michaela Jacksona i Lionela Ritchija, naslovljena "We Are The World", ma kakva
joj se dvoznačnost mogla pripisati, donijela je veliki priliv sredstava.
Na albumu je i
kanadska skladba "Tears Are Not Enough" u izvedbi grupe Northern
Lights.
Nakon njih, i ostatak svijeta prišao je sastavljanju svojih
nacionalnih selekcija i pjevanje svoje verzije namijenjene prodaji u
dobrotvorne svrhe.
Tako se i naša zemlja uključila u akciju
pjesmom i koncertom "Za milion godina".
A sad će nam se 13. srpnja pružiti
lijepa prilika da u toku petnaestsatnog televizijskog prijenosa
pogledamo na djelu mnoge svjetski poznate glazbenike, koji će
svirati po otprilike dvadesetak minuta, vjerojatno u znatno
profesionalnijim uvjetima nego naši.
Londonski Wembley i filadelfijski J. F. Kennedy stadion bit će poprište spektakla kakva
još nismo vidjeli.
Pripremio: Aleksandar Kostadinov (Studio, jul 1985.)
"Inicijator najvećeg rock-projetka
osamdesetih - koncerata u Londonu i New Yorku, koje će izravno
prenositi i naša televizija - jest Bob Geldof, glazbenik s kojim je svojedobno, nakon zagrebačkog
nastupa, razgovarao naš suradnik Darko Glavan"
- Nemam više ambicija, jer lako ih
je ostvariti. Na primjer, ambicija ti je prvo mjesto na top-listi, a
kad ga jednom osvojiš, nje više nema.
Nemam više ambicija, ali
imam snova. Oni su magloviti, tako da zapravo nisam svjestan što
priželjkujem uraditi sve dok to ne postignem.
Onog trenutka kad
prestane sanjati, čovjek umire.
Često nisam siguran što bih želio
raditi, o čemu sanjam. Ali u jedno sam siguran... Sjećate li se
filma "Leptir" sa Steveom McQueenom, onih scena kad je u samici i ima
halucinacije?
U bunilu čuje glas koji mu ponavlja »kriv si«,
»kriv si«, a on se uporno suprotstavlja »nisam kriv«, dok mu onaj
glas ne odgovori:
- Kriv si zbog najvećeg zločina - promašenog života!
Kad budem umirao, ne želim biti kriv za
isti zločin, i stoga konstantno pokušavam živjeti do krajnjih
granica svojih mogućnosti.
Ne mislim sada na uobičajeni rokerski
život »na rubu«... to je slabost, izgubljeno vrijeme i razum.
Smatram da se čovjek mora upuštati u nova iskustva i trudim se
da u određenim okvirima doživim što je moguće raznolikije stvari...
Geldof je, neposredno prije turneje koja ga je dovela i u Zagreb, završio snimanje filma "Zid" s Alenom Parkerom, prema albumu Pink Floyda i vjerojatno nije ni bio svjestan koliko
će njegovi snovi utjecati na sada najveći rock-projekt osamdesetih
godina.
Rođen prije trideset i dvije godine u
Dublinu, Geldof se prije estradne karijere bavio kojekavim poslovima - od učitelja engleskoga jezika u Španjolskoj, do dopisnika New Musical Expressa iz Dublina.
Zanimljivo je kako je postao novinar: u Kanadi se predstavio
kao iskusni engleski rock-novinar, a na temelju kanadskih članaka
dobio je dopisništvo za NME.
Isto tako, s grupom Boomtown Rats
surađivao je najprije kao menedžer, a uspon sastava započeo je
onog trenutka kad je Geldof preuzeo pjevačku i skladateljsku ulogu.
Boomtown Rats ulaze u orbitu engleskog
rocka u doba ekspanzije punka i novog vala 1977. godine.
Ubrzo zauzimaju zavidne pozicije zahvaljujući superiornim instrumentalističkim kvalitetama i nadahnutom Geldofovu osjećaju da balansira između zlatnih poučaka pop-tradicije i pankerske eruptivnosti.
Ubrzo zauzimaju zavidne pozicije zahvaljujući superiornim instrumentalističkim kvalitetama i nadahnutom Geldofovu osjećaju da balansira između zlatnih poučaka pop-tradicije i pankerske eruptivnosti.
Kruna takvog pristupa i estetski i komercijalno bio
je album "Tonic For The Troops" (1978) i singlica "I Don't Like Mondays" (1979), nakon kojih se redaju problematični i poluuspješni
projekti - "The Fine Art Of Surfacing" (1979), "Mondo Bongo" (1981) i "V
Deep" (1982).
Geldof pomalo gubi interes za rock'n roll i sve češće se odlučuje na duga putovanja...
U interesu objektivnosti treba priznati dvije činjenice - Geldof se prihvaća humanitarne agitacije u
trenutku ozbiljne krize u svojoj estradnoj karijeri, no isto tako
treba priznati da je Geldof u svojim javnim nastupima dosljedno
zastupao progresivne i politički angažirane ideje - i u trenucima kad
je djelovao kao frivolna marioneta pop-industrije.
Čini mi se da je povoljan dojam, koji
je na mene ostavio u toku našeg razgovora i dvodnevnog druženja u
Zagrebu, imao i te kakvo pokriće.
Na kraju, evo još jednog
kurioziteta koji mi je iz prve ruke otkrio Geldofov entuzijazam prema
odobrenom poslu.
Boomtown Rats morali su zbog slabog interesa
otkazati koncert u Ljubljani, te sam Geldofa i njegove suradnike
odveo na šetnju Gornjim gradom, gdje sam im, pored ostalog, pokazao
i klub Lapidarij.
Oni su se odmah oduševili i htjeli su te večeri
besplatno svirati u njemu. Očito, Geldof nije velikodušan samo u
velikim povodima.
Napisao: Darko Glavan (Studio, jul 1985.)
U drugom delu: Live Aid utisci Branislava Rašića