Semka Sokolović-Bertok, životna priča: Bila sam član CK SKH, to je uistinu svijetli period mog života

Mart 1985: Navršava se 40 godina od 7. marta 1945, kada je formirana jedinstvena Privremena vlada DFJ, koju su priznale sve tri savezničke vlade. Na taj je način uspešno okončana borba za međunarodno priznanje Nove Jugoslavije... Na Igmanu se održava Evropski kup u skijaškim skokovima... U Splitu traju mečevi Davis Cupa - Pat Cash i Paul McNamee igraju za Australiju, a Marko Ostoja i Slobodan Živojinović za Jugoslaviju... U Dubrovniku se sastaju vaterpolisti Juga i POŠK Brodomerkura, a u Beogradu košarkaši Partizana i Bosne... Sarajevski Željezničar brani ugled jugoslovenskog fudbala na evropskoj sceni - u četvrtfinalu Kupa UEFA igra protiv Dinama iz Minska... U zagrebačkom Kulušiću gostuje 13 beogradskih bendova (Duh Nibor, Disciplina kičme, Ekatarina Velika, Du Du A, Bajaga i Instruktori... ) u sklopu rock manifestacije "Bolje vas našli!"... Bajaga završava snimanje LP-ja "S druge strane jastuka"... Slušaju se "Zarjavele trobente" sarajevskog Kongresa, zavodljiva "Soba 23" Denis & Denis, autorski diskutabilna "Padaju zvijezde" Bijelog Dugmeta... A za Studio govori jedna od najpopularnijih domaćih glumica...

"Mnogo sam razmišljala o tome što znači biti lijep u kazalištu. Meni se čini da je svaki dobar glumac lijep, a svaka loša glumica ružna. Glumačko lice uljepšava onaj osjećaj koji se na njemu pojavljuje"

Semka Sokolović-Bertok je glumica. To, dakako, svatko zna. Semka je i šahistkinja i igračica bridža i sportašica i društveno-politička radnica - i o tome se uglavnom sve zna. Semka Sokolović-Bertok je i Lorcina Dona Rosita, Arsinoe u Mizantropu, Dorina u Tartuffeu, Raka u Gospođi ministarki, Ana Petrovna u Drami bez naslova, Margitićka u Vučjaku, Anka u Kraljevu, logorašica u TV-seriji Marija, Cicibela u Roku i Cicibeli... 

O tome se nešto manje zna, iako je to samo djelić njenih glumačkih života. Semka je ponovno u Mariji.

Ovaj put u najnovijoj predstavi Dramskog kazališta Gavella Marija se bori s anđelima češkog autora Pavela Kohouta, u režiji Jakova Sedlara.

Ta je njena Marija glumica bez posla, jer se zamjerila režimu i preživljava izrađujući lampe.

Dakle, Marija je glumica, Semka je Marija, glumica je Semka, glumica je glumica... Po psihijatrima sindrom shizofrenije, a u svijetu iluzija još jedan privid - maska i Semka!

Tko je zapravo Semka - domaćica u kućnoj haljini za kuhinjskim stolom uz koji smo razgovarali; rezolutna drugarica na sastanku, sjajan kozer i zabavljačica za kavanskim stolom; diskretna Kohoutova Marija koja se bori, iako zna da je poražena; kockar koji čitav život čeka flash royal

To sve i još nešto! 

Treba je vidjeti kad se spusti premijerna zavjesa i utihne premijerni pljesak, dok se kroz ustajale kazališne prašnjave mirise još vuče diskretan dah namirisane premijerne publike. 

Kockarski hladna, a u sebi ustreptala poput šiparice, očekuje još jednu teatarsku čaroliju - čestitke, cvijeće, zagrljaj, stisak ruke, prošaputani kompliment na uho - kad se laž i istina ne prepoznaju, ali jednako prijaju u tom vraćanju u mizanscenu života. 

Tada je samo žena željna topline i priznanja, zato što se daje onima koje voli. To ipak ne znaju svi, o tome se glasno šuti. Zadovoljstvo je sresti pravu, rasnu glumicu i razgovarajući s njom otkrivati njenih "tisuću" lica.

- U posljednje četiri godine, u kazalištu niste imali nijednu predstavu. Jeste li se zamorili ili niste imali priliku da glumite?

- Pa, na to mi je pitanje prilično teško odgovoriti, zato što smatram da ne bi trebalo biti upućeno samo meni. Dobio bi se cjelovitiji odgovor kad bi na nj odgovorili režiseri koji po prirodi toga posla biraju glumce, i Umjetnički savjet kazališta Gavella, koji bi trebao voditi kadrovska pitanja i o kadrovima se brinuti.

Dakako, trebalo bi uključiti i mene, koja bih kao glumica možda trebala pokazati više energije i svoje nekakve poslovične borbenosti da dođem do neke uloge u svom matičnom teatru. 

Meni su se i prije, jer ja sam dvadeset i osam godina u tom kazalištu, događali zastoji u tom smislu. Mislim da su oni čak i neminovni u glumačkoj karijeri. No, malo je nelogično i loše što mi se takav zastoj dogodio u ovim godinama. 

Jer to su moje najzrelije godine, ja sam skupila dvadeset i osmogodišnje iskustvo, pa koliko god to nije bilo dobro za mene, mislim da to nije dobro ni za teatar. Jer teatru može samo koristiti glumac koji je u njemu proveo dvadest i osam godina i koji je u tom iskustvu nešto i naučio i koji to može dati i mladima. 

No, ja sam korisno iskoristila to vrijeme. Snimila sam neke dobre uloge u filmovima, nisam sjedila i očajavala. Ja nisam izrađivala lampe, ja sam radila svoj posao. Sada sam uradila i ovu novu predstavu - Marija se bori s anđelima. Je li to moj comeback ili nije, ja o tome mnogo ne brinem. 

Na kraju krajeva, u tom sam teatru ostavila kosti, odigrala vrlo velike i značajne uloge, pa i ako ne budem više igrala, mislim da će to više štetiti i mladim kolegama nego meni.

- Uloga u predstavi Marija se bori s anđelima malo podsjeća na vas u posljednje četiri godine...

- Pa, razlozi očito nisu isti, ali bi mogle biti posljedice. No, moja je sreća da uvijek nađem kompenzaciju, uvijek imam toliko hobija. Kad nešto izgubim iz ruku, imam se za što uhvatiti. 

Nisam čovjek koji sjedne pa plače. I tu su neke dodirne točke između mene i Marije, to je i činjenica da su prošle tri Gavelline Večeri, a ja, tako reći, nisam morala ni ući u Frankopansku ulicu, kamoli u svoj teatar. 

A to je, mislim, popriličan apsurd. Jer ja sam na prve dvije proglašena najboljom glumicom, pa je gorko doživjeti da se na tri takve manifestacije uopće ne popnem na scenu.


Uvijek sam glumila Gretu Garbo



- Jednom ste izjavili da ste konzervativna glumica. Možda je i u tome uzrok?

- Pa, sad... Svakako, ja ne pristajem na inovacije u teatru koje su same sebi svrhom. 

Ne pristajem na ekshibicije, ne pristajem na to da gubim publiku. Želim dobivati u onom pozitivnom smislu. Ja sam konzervativna, jer sam uvijek teatar smatrala čarolijom koja privlači ljude, a ne koja odbija. 


Konzervativna sam, jer što više mogu poštujem autorov tekst. Nisam za demistifikaciju predstave. Smatram da ona na neki način treba biti dio nečijeg života u koji publika zaviri. Nisam za demistifikacije koje su same sebi svrha, a to je tendencija nekih režisera koji tako pokazuju svoju stvaralačku nemoć.

- U kazališnim se krugovima zlobno priča i to kako je dovoljno imati mnogo novaca i što luđe ideje...

- Pa, tako ostvarene predstave vjerojatno prihvaća uski krug snobova, ljudi koji se možda boje reći da to nije dobro, kako ih se ne bi proglasilo glupima, jer danas je to vrlo jednostavno. Paradira se riječima, paradira se etiketama... 

Ako ne prihvatiš nešto novo što netko nudi, može se dogoditi da te optuže kako ne razumiješ, da si glup. Najlakše je nekome reći da nešto ne razumije.

- Što znači u kazalištu mladost i ljepota za glumicu?

- Mnogo sam razmišljala o tome što znači biti lijep u kazalištu. Meni se čini da je svaka dobra glumica lijepa i svaki dobar glumac lijep, a svaka loša glumica ružna. 

Najbolji primjer za to jest, recimo, Bette Davis koja je u filmu Što se dogodilo s Baby Jane? lijepa u kadru u kojem to želi, a ružna kad ona to želi.

Glumačko lice uljepšava onaj osjećaj koji se na njemu pojavljuje. Ako je jedna žena loša glumica, može imati ne znam kako lijepe noge i ruke... no, ako ne zna što će početi s tim rukama i s tim nogama, ona postaje ružna. 

Lijepo je ako je glumica dobra i ako je još i lijepa - onda je to Greta Garbo, je li? 

Takvih primjera nema baš mnogo. No, u teatru postoje mogućnosti da se od jedne osrednje žene napravi lijepa žena, sve je to uvjetno.

- Vi ste se u djetinjstvu oduševljavali Gretom Garbo.

- Uvijek sam glumila Gretu Garbo, uvijek sam bila Greta Garbo, uvijek sam osjećala da je ona nešto veliko. Možda je to moj glumački instinkt. 

Duboko sam uvjerena da nikada nitko neće dostići tu duhovnu i tjelesnu kompletnu ljepotu. 

Imam na videu snimljen njen film Dama s kamelijama, vrlo često ga gledam, jer mi koristi. Koristi mi, za dušu mi je da vidim nešto tako dobro i tako lijepo.

- Poznati ste po svom glasnom negodovanju kad novine dovode mlade glumce na naslovne stranice, daju im velik prostor za intervjue.

- Znate na što sam se ljutila i na što se ljutim? Ne ljutim se ni na jednu objavljenu sliku mlade glumice, ni na jedan intervju s mladom glumicom, jer pamet nije pitanje godina, pamet postoji, ili ne postoji.

Ja se ljutim zbog motiva. Kad znam da su mladu glumicu uzeli samo zato što joj pojedini dijelovi tijela lijepo izgledaju, mislim da je to pogubno za mladu glumicu. 

Onda ona dobije etiketu, znate, i njena karijera krene potpuno pogrešnim tokom. Moja je generacija imala sreću, bez obzira na to kako smo izgledale, da postanemo glumice. No, danas je velika opasnost za mlade djevojke jer je ljepota mjerilo da to ostvare.


Subjektivni prijatelji 



- Ima li među glumcima nepotizma, gdje je bitno prijateljstvo, veza, a ne samo talent?

- Ma, kako da ne! Pa toga je oduvijek bilo na čitavom svijetu, pa i u našem zvanju. Ima režisera koji se uporno drže jedne te iste ekipe, a mi to proglasimo klanom. No, to ne mora biti klan. To su jednostavno ljudi koji znaju što hoće zajednički. 

Ali, pod tom se firmom kriju i raznorazni klanovi. Po teatrima se dijele uloge, znaju se uloge prije nego što se zna da će se komad i postaviti na repertoar. Ja također imam svojih prijatelja, suradnika.

Vrlo dobro znam da ću uvijek u životu, bez obzira na novce, na veličinu uloge, htjeti i imati što razgovarati i surađivati s Goranom Markovićem, Rajkom Grlićem i Mirzom Idrizovićem u Sarajevu, i to ne zato što bismo se sastajali po nekakvim ručkovima i večerama, jer mi se uopće ne sastajemo, nego jednako mislimo o umjetnosti.

- Često ističete kako želite imati objektivne neprijatelje i subjektivne prijatelje.

- Moram vas malo korigirati. Meni je dosta objektivnih neprijatelja, sada trebam subjektivne prijatelje. U toku tolikih godina umorila sam se pokušavajući razumjeti i opravdati one koji su o meni loše mislili. I zato ja trebam subjektivne prijatelje. 

Dovoljno sam dugo glumica, dovoljno dugo živim na ovom svijetu, da ne kažem da sam stara, da mi uistinu trebaju subjektivni prijatelji.

Došla sam u fazu kad želim saslušati onoga tko mi ima nešto lijepo reći. Sve zlo u životu doživjela sam zapravo od objektivnih neprijatelja. Pod tom riječi objektivnost, ljudi vrlo često skrivaju zluradost, zle namjere, potrebu da ti kažu nešto ružno, da ti umanje značenje. 

A zapravo ništa objektivno ni ne postoji. Tu riječ treba izbaciti iz rječnika, jer su je ljudi izmanipulirali. Kad su mi god imali nešto ružno reći, rekli su mi: 

"Čuj, ja ti to objektivno tako, to je objektivno tako!" 

U mnogim žirijima bila sam žrtva objektivnosti, kod mnogih nagrada i podjela uloga. Uvijek mi je govoreno: 

"Ti to objektivno ne možeš igrati, ti to objektivno nisi zaslužila, ti objektivno nisi ovo, ti si objektivno ono!"

A u biti - to su uvijek bila nečija subjektivna mišljenja. U zemlji gotovo nema manifestacije u kojoj nisam bila u žiriju kao predsjednica ili članica, no nikad nisam tvrdila da sam bila objektivna u onom smislu da svakome mogu pogledati u lice i da svatko može kazati: "U pravu si!" 

Uvijek se našao netko tko je rekao da nisam u pravu. Znači, ja nisam bila objektivna, iznosila sam svoje subjektivno mišljenje.

- Gotovo prije desetak godina tvrdili ste kako u našem teatru postoji tendencija da se iz njega istjera publika. Je li se od tada što promijenilo?

- Mislim da jest. Bile su to neke grupe koje su izvodile nekakve hepeninge. Po podne, po hotelima su vježbali povraćanje, da bi navečer na bini povraćali. Ja bih prva izašla iz teatra kad netko na pozornici povraća. 

Mislim da umjetnost nije život, umjetnost je jedna stepenica iznad toga, umjetnost ima svoje estetske zakone koji se moraju poštovati. 

U trenucima kad su se rušili ti estetski zakoni, publika je to vrlo dobro osjećala. Jer mi moramo znati s kim imamo posla, mi ne smijemo misliti da je publika glupa. To je bilo pomodarstvo - kako je došlo, tako je i prošlo.

Ponovno se vraćaju prave vrijednosti, ponovno se rade prave predstave. HNK je imao, između ostalog, divnog Dunda Maroja, pravu teatarsku svečanost. Teatar mora na neki način da bude svečanost, ne smije izazivati gađenje kod publike.


Da šarm ne prevlada



- Bili ste član CK SKH. Jeste li zadovoljni rezultatima koje ste postigli u svom mandatu na poboljšanju stanja u kazalištu?

- U toku četiri godine mandata, jedino sam uvijek pokušavala reći svoje iskreno mišljenje. Nisam razmišljala da li u nekom trenutku činim nešto čiji će rezultati biti vidljivi. Ja ni ne mislim da odmah mogu biti vidljivi. 

Rezultati su vjerojatno došli. U svijesti nekih ljudi nešto se eventualno promijenilo kad sam im uspjela otkriti nešto novo, o čemu oni nisu razmišljali, što nisu znali. To ima dalekosežnije posljedice od konkretnih rezultata trenutka.

Meni je to uistinu svijetli period života. Smatram da sam zaokružila tu svoju misiju, jer ja svoj posao nazivam misijom.

- Stanovito je vrijeme bio hit dana reizbor glumaca.

- Tvrdim da je to dvosjekli mač. Koliko je god dobro da se zaštiti ustanova od neradnika, toliko je loše, jer se pojedinac ne može nikako zaštititi ako ga netko proglasi neradnikom. Naš je posao nemjerljiv, to je nešto što svatko može popljuvati i što svatko može pohvaliti.

- Sudjelujete i u koprodukcijama. Koji su vaši kriteriji u prihvaćanju uloga?

- Kriteriji su mi, iskreno da priznam, na neki način financijske prirode. 

No, snimajući u koprodukcijama, imala sam sreću da se susretnem i igram sa značajnim svjetskim glumačkim imenima, kao što je Laurent Terzieff, Emmannuelle Riva, Susane Strasberg, Giancarlo Gianninni, Jean Sorel, Liv Ullmann, Bibi Anderson, Richard Chamberlain. 

Mislim da je to profit, ako ni u kojem drugom smislu - onda za uspomene i sjećanja!

- Vi ste se oduševljavali i Omarom Sharifom.

- Volim ga kao glumca, volim ga što igra bridž, volim ga što je kartaš, volim ga što je kockar - jer ja sam to sve! Nažalost, njega nisam imala prilike sresti u životu.

- U posljednje je vrijeme opet aktualiziran problem koprodukcija, i to osobito oko snimanja filma Diktator, o Mussoliniju.

- I ja sam trebala igrati u tom filmu gospođu Petacci, no došlo je do nekih nesporazuma, pa nisam igrala. Vidjela sam taj scenarij, ali moram priznati da ga nisam detaljno pročitala.

Jedino znam da George Scott igra Mussolinija. Izuzetno se divim tom glumcu. On ima neodoljiv glumački, muški i ljudski šarm, pa se bojim da će taj šarm prevladati, te da će on imati, kako bih rekla, nešto više nego što bi Mussolini smio imati. To mi se tako čini. 

Ja na ličnost Mussolinija gledam iz kuta djeteta po kojem su padale bombe, iz kuta djeteta koje je progladovalo rat. Bila sam na neki način žrtva toga fašizma i, da budem iskrena, bojim se šarma Georgea Scotta.

- Je li bila potrebna gužva oko tog filma?

- E, to ne bih znala reći. Pročitala sam da je Savjet Jadran-filma to odobrio, i nema razloga da ne vjerujem tim ljudima. U svakom slučaju, to su teme o kojima se uvijek piše, o kojima treba pisati, koje treba malo napeti...

Posao kojim se mi bavimo toliko je eksponiran da malo nečega incidentnog čak je zgodno, zainteresira publiku. Najgore što se može dogoditi jednom projektu takve vrste jest da se o njemu ne piše, da se za nj ne strepi...

- Zanimljivo je da su protesti protiv tog projekta potekli upravo od mladih.

- Sve je zanimljivo što potekne od mladih. Na žalost, ne potiče sve, ali trebalo bi da sve potekne od mladih. S tim u vezi baš sam htjela nešto reći o generacijskom pitanju. Najveća je greška, u koju se može upasti u našem poslu, to generacijsko pitanje, dijeljenje ljudi na generacije.

To je sasvim pogrešno, jer glumac može biti star s dvadeset pet godina i mlad s pedeset. Ovisi o tome koliko slijedi tokove i događanja u svijetu. 

Sjećam se kad sam u filmu Taksist s Robertom De Nirom vidjela tu glumu, kako se u meni nešto dogodilo. Dobila sam poticaj, uplašila sam se da ne ostarim, i to ne kao čovjek, nego kao glumica. 

Uplašila sam se da ne ostanem ondje gdje jesam. Shvatila sam da moram vrlo pažljivo otvoriti sva čula i slijediti to što se sada događa. Stari pokazatelji su prešli u šablonu, sredstvo glumačkog izražavanja prešlo je u šablonu koju su upravo mladi razbili. 

Mladi su nam donijeli nova sredstva izražavanja, i to pogotovu u svijetu veliki filmski glumci - Al Paćino, Robert Da Niro, Dustin Hoffman. Otkrili su nam nova sredstva izražavanja, modernost glumačkog izraza. 

I ako jedan glumac to slijedi, može biti mlađi od svog najmlađega kolege. Zato je pogrešno dijeliti na generacije.


Neobrađeni ženski likovi



- Kada biste danas, nakon dvadeset i osam godina glume, mogli birati suvremeni tekst za film, teatar ili televiziju - što biste odabrali?

- U ovoj našoj literaturi od rata na ovamo, pogotovu dramskoj, vrlo teško možemo naći dobro ocrtane ženske likove, karaktere... 

Mi smo uvezli strani film koji se zove Ureži njeno ime s ponosom, gledali smo stranu ženu, stranu glumicu, stranog borca, a nitko se nije nikada sjetio da napravi film o Mariji Bursać i drugim svijetlim primjerima iz naše narodnooslobodilačke borbe.

Mi smo izredali mnogo naših heroja i bitaka, ali nismo obradili nijedan ženski lik.

Zatim, ni u jednom filmu nemamo pokazanu nijednu ženu radnicu, kao što je npr. bila moja majka, koja je ostala bez muža s dvoje djece, pa se cijeli život borila, odgajala tu djecu, radila u svakakvim uvjetima. 

U filmovima o narodnooslobodilačkoj borbi imali smo uglavnom dvije vrste žena - bolničarke ili nekakve žene koje su se priklonile fašistima, nekakve mode-dame.

Poslije smo koristili u filmovima mlade djevojke napola otkopčane, ostalo je još samo jedno dugme da ga se otkopča, pa bi ona bila potpuno gola. 

Manipuliralo se ženama, ocrtavali su se muški karakteri s pomoću sijaset žena oko njih. Sve te žene služile su tome da se što bolje ocrta glavni muški lik. 

Prvi film koji sam snimala sa ženom u prvom planu, sa svom njezinom problematikom, današnjom, bio je film Majstori, majstori, ako izuzmem film Miris dunja koji vraća u prošlost, u patrijarhalnu porodicu. 

Morala bih, valjda, sama sjesti i napisati scenarij, jer u našoj dramskoj literaturi nema pravih ženskih likova. A ako ima neka bolja uloga, mnogo toga igraju strane glumice. Evo, u Oslobođenju Skopja igrat će Liv Ullmann koja, uza sve moje divljenje, ne znam zašto igra...

- Jeste li zbog toga svojedobno dramatizirali Andrićevu Gospođicu?

- Dramatizirala sam je tražeći jedan lik, ženski, koji je jedinstven u svjetskoj literaturi. U svjetskoj literaturi postoji tip Shylocka, a Gospođica je na neki način pandan tim likovima. Uradila sam tu dramatizaciju i naišla na stanovit otpor. 

Na zemunskom festivalu bili su me okružili i upitali neki novinari kako to da sam se usudila raditi jedno lice koje nije moje, jednog beogradskog pisca, jedno beogradsko lice, a Gospođica uopće nije beogradsko lice. 

Gospođica je rođena ondje gdje i ja, Gospođica je gazila po sokacima po kojima sam ja gazila, formirana je ondje gdje sam se ja rodila, ona je samo prebjegla u Beograd

To sam ja morala tim kolegama u Beogradu cijelu noć tumačiti - da je moje pravo, kako i bilo koje žene u našoj zemlji raditi Gospođicu.

To me tada malo obeshrabrilo. Čak su u beogradskoj štampi napisali u najavi da je Gospođicu dramatizirala Semka Sokolović i Rajka Radaković, a Rajka Radaković je ime i prezime Gospođice. Obeshrabrilo me da uopće ne znaju kako se lice zove, a ti isti ljudi me pitaju otkud meni pravo da je radim. I ja sam je prestala igrati.

- Kad već pričamo o ženama i ženskim likovima, i u nas se osjeća utjecaj feminističkih pokreta u svijetu, ima li to opravdanja?

- Za mene nema nikakvog opravdanja. Ne bih se u to upuštala i ne bih nikad uzimala sebi kao žena ona prava koja na neki način pripadaju muškarcu. Neke su stvari fiziološki uvjetovane - nešto je za muškarca, a nešto za ženu. 

Ja nikada ne bih išla u tome u krajnost, a mislim da je feminizam krajnost, i da to nije način za borbu. Mora da postoje neki drugi, bolji načini. Možda malo i ženski lukaviji. Feminizam je šaka u oko, s njim se mnogo ne postiže - jedino se gubi ženstvenost. 

Zašto žena ne bi bila žena, sposobna za mnoge stvari za koje je muškarac sposoban, ali i nesposobna za mnoge stvari za koje je muškarac sposoban. Razumijete? Ja ne želim od sebe napraviti muškarca, želim ostati žena!


 Život dijeli karte svakojako



- Iz vas sada govori stoljetno iskustvo našeg podneblja, koje ste naslijedili u svojoj sarajevskoj mahali.

- Jesam, jer ja sam imala i takvu majku koja je na neki način bila zvijer od žene, a opet je bila žena. Borila se kroz život jer je morala, ali nikada nije gubila svoju ženstvenost. Nije tvrdila da je muškarac, niti je tražila veća prava nego što joj ljudski pripadaju. 

To je, po mom mišljenju, velika greška, eto!

Postoji u tom podneblju u kojem sam odrasla i jedna krilatica "Žena nije nikada pametnija nego kad se pravi malo glupa" a to prilično zgodno zvuči.

- Unatoč tome, vi niste neborbeni, niti se mirite sa životom. Znamo da ste borbeni glumac, borbeni sportaš, na neki način i kockar...

- Ja sam više natjecatelj negoli kockar. Ja i kocku, pravu kocku, istinsku, doslovnu kocku shvaćam također kao neko natjecanje. I kad igram karte za novac, ne mislim koliko ću izgubiti. Jednostavno, mislim hoću li uopće dobiti ili izgubiti. 

Znate, to je kod mene više natjecateljski negoli kockarski duh. Možda bi bio kockarski da sam rođena u drugim uvjetima, da sam imala mnogo novaca i da sam mogla ići po svijetu kockati se. Možda bih to izabrala, s obzirom na svoj duh, ali budući da to nije tako, ograničila sam se da to stvarno bude natjecanje u životu. 

Mislim da to nije ništa loše, da se iz toga može samo nešto dobro izroditi. Kad bi ljudi tako natjecateljski pristupali poslu, pogotovu kolektivnom, iz tog bi mogle nastati samo dobre stvari.

- Rekli ste u svojoj šaljivoj oporuci: "Zakopajte me sa špilom karata u rukama!"

- Jesam, možda se i ondje nađe netko tko će igrati karte. To sam uistinu rekla i ostajem pri tome, jer je to jedan od mojih velikih hobija, koji sam u posljednje vrijeme malo zanemarila. Očito, od svega sam se pomalo umorila. Ali, kad odem u penziju, to će mi biti stalno u rukama, barem se nadam.

- Kako vam je život podijelio karte?

- A, život dijeli karte svakojako, kako hoće! 

Mislim da je meni podijelio dobre karte sve dotle dok sam zdrava ja i moja obitelj - to mi je osnovna karta, jedina karta koja je, mislim, istinski bitna. 

Dok je čovjek zdrav, duševno i tjelesno, uspjesi i neuspjesi nekako se trpe. Glavno da ne boli! Mislim da mi je tu, barem do sada, podijelio dobru kartu. I to mi je najvažnije. 

A ove druge karte ja sama pomalo držim u rukama, pa malo ispustim, pa malo opet uhvatim, pa tako. Čovjek koji nije sposoban podnijeti neuspjeh, ne zna podnijeti ni uspjeh. Romain Rolland kaže: "Slava onima koji ne uspješe."

Razgovarao: Boris Grbin (Studio, mart 1985.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)