"Divno sam provela svoje godine i ne žalim ni za jednom. Ne bih ni htjela da ih manje imam! Sada sam ponovo mlada majka. Osjećam se mlađom i sretnom i nemam razloga to kriti. Samo mi je žao što mi mali Petar nije treće dijete. Kad sam rodila Tomu zarekla sam se da ću imati još djece. Jako ih volim"
Uz ime zagrebačke glumice Ane Karić spominju se samo komplimenti. Na tu se primjedbu uvijek nasmiješi, jer u svoja četiri kućna zida Ana je onakva kakvu je nitko ne poznaje. Zatvorena u sebe, povučena i nepovjerljiva, potpuno privržena porodici, ali beskrajno zaljubljena u svoj posao. Takav joj život odgovara jer, kako kaže, u skladu je s njenom prirodom.
Ana je rođena u Lici, u Perušiću.
Sasvim slučajno, jer trebalo je da se rodi u Rijeci, gdje su živjeli
njeni roditelji. No, majka je bila u rodnom kraju i...
- Osjećam se Zagrepčankom, jer moji su
preselili kad mi nije bila ni godina dana. Ali što sam starija, sve
više volim Liku, iako tamo nisam nikad živjela. Ne znam zašto je
volim. To se naprosto ne može objasniti. A i nisam mnogo odlazila u
Liku.
Sjećam se, pošla sam jednom jer su mi tamo radili seriju
fotografija. I bijah nedavno kad sam snimila film "Nikola
Tesla".
- Da li ste namjerno izabrali poziv
kojim se bavite?
- Da, namjerno sam odabrala glumu, ali
ne znam da li i svjesno. Molbe sam predala i na Filozofski fakultet
namjeravajući studirati jezike i na pravo. Otac se nije slagao s
izborom moga glumačkog poziva, ali u jutro prije upisa pobunila se
majka i rekla mu:
"Pusti je, neka bude što bude".
Nisam
požalila što sam otišla u glumice, jer izabrala sam posao koji
volim raditi. Svaki put kad idem na predstavu, ja sam sretna.
Ali, moram vam reći da sam se tokom
studija na Akademiji teško snalazila.
Bila sam strogo odgajana,
iskompleksirana i sramežljiva. I nisam bila sjajan student. No, od
moje generacije danas se jedino zna za Borisa Dvornika i mene.
Kad
sam bila na drugoj godini studija, snimila sam dva filma, doduše,
s velikom unutrašnjom mukom. Onda se pojavio Fanelli koji me vodio iz
uloge u ulogu.
- Zapravo, uz Fanellijevo ime vezani su
vaši najveći televizijski uspjesi?
- Mario Fanelli jedan je od rijetkih
režisera koji ima svoje glumce. Ne može se govoriti o nekom klanu.
Mislim da je ljudski i profesionalno raditi s nekim koji ti je
blizak. Čini mi se da bih tako radila kad bih bila režiser.
S
Fanellijem sam prešla "na ti" tek poslije petnaest godina
zajedničkog rada. Onda možete misliti! Mi glumci smo tako ranjivi
da riječ povjerenja puno znači.
Pripremanje uloge je spori proces i
ako pred sobom imamo reditelja koji odmah reagira, koji vam ne
vjeruje i kojem iz očiju vidite da ne radite dobro, onda vas to zakoči. Barem je tako kod mene.
Ako imate
čovjeka koji vas "voli", poštuje i vjeruje vam, onda je
sve mnogo jednostavnije. A Fanelli je takav režiser!
Mladenačka hrabrost
- Znači li to da teško pripremate
svoje uloge?
- Dosta teško i sporo stvaram. Dugo mi
treba dok postignem ono što reditelj traži od mene. Nepovjerljiva
sam prema sebi i pronalazim milijun raznih rješenja i sva mi se čine
banalnima.
Jako se izmučim, ali u tome je draž posla. Uvijek kad
sam se izmučila, nešto sam i napravila.
- Na putu do pune afirmacije, glumice
se ponekad služe raznim sredstvima. Kakav je bio vaš put?
- Objektivno, nije bio težak.
Kod mene je sve išlo glatko, ali imala sam svojih velikih kriza.
To vjerojatno imaju svi ljudi u svome poslu.
Kod mene je sve išlo glatko, ali imala sam svojih velikih kriza.
To vjerojatno imaju svi ljudi u svome poslu.
Godinama radeći na
televiziji i filmu bila sam udaljena od kazališta.
Ne svojom voljom!
Jednostavno sam na televiziji i filmu išla iz uloge u ulogu, a da prije toga iza sebe nisam imala neki kazališni opus, po kojem bi me teatarski ljudi smatrali kazališnom glumicom.
Ne svojom voljom!
Jednostavno sam na televiziji i filmu išla iz uloge u ulogu, a da prije toga iza sebe nisam imala neki kazališni opus, po kojem bi me teatarski ljudi smatrali kazališnom glumicom.
Tek kad sam zašla u
relativno zrele godine, tridesete, već sam i sama osjećala strah
mogu li ili ne u teatar, a kazališta su bila popunjena. Opredijelila
sam se za televiziju i postala kazališni gledalac. Tada je nastupila
kriza koja je ipak rezultirala da danas stalno igram u kazalištu.
- Vi ste svoju karijeru glumice počeli
u kazalištu, zar ne?
- Poslije završene Kazališne akademije tri sezone sam bila angažirana u "Komediji", ali sam najmanje igrala komedije. Zatim sam otišla u slobodne umjetnike. Dosta nas je
otišlo, jer je takva bila situacija.
Taj odlazak iz kazališta bila
je neka mladenačka hrabrost, čin o čijim posljedicama tada nisam
ni razmišljala.
Onda nisam bila poznata glumica, iako sam već
snimila pet filmova i igrala na televiziji. Tek sam kasnije shvatila
koliko je to sve bilo hrabro i neizvjesno.
- Kako kao glumica i žena gledate na
pojavu erotike u filmu, a ona je mlađima često puta sredstvo za
postizanje nekog uspjeha?
- Nikoga ne osuđujem zbog golotinje,
niti na to imam pravo. Najlakše je osuđivati. Uvijek pokušavam za
sve naći opravdanje! Erotične filmove niti gledam, niti sam ih
gledala, a ne znam što bih i u njima vidjela.
- Svojevremeno jednom svojom sličnom
ulogom izazvali ste revolt mnogih gledalaca televizije. Sjećate li
se?
- To je bila neka danska drama koju je
prije trinaest godina režirao Fanelli. U tekstu se govorilo o
postkoitualnoj cigareti, ali nije bilo ni vulgarnosti ni lascivnosti.
Ja sam se na ekranu pojavila u kombineu, a partner Božidar Boban
stavio mi je pepeljaru na trbuh.
No, nisam bila prezentirana u nekoj
pozi koja bi iritirala gledalište, ali o toj se sceni toliko pričalo
kao da sam bila gola, iako se nije ništa vidjelo.
Erotika se ne
postiže golotinjom i direktnim sredstvima, nego nekom nabijenošću
radnje.
Ima mjesta za sve nas
- Da li su i vas kao glumicu svrstali u
fah?
- Mene su uvijek smatrali fatalnom i kad
su mi to govorili imala sam osjećaj da me zadirkuju, jer se privatno
nisam osjećala fatalnom. Takve sam uloge dobivala i vjerojatno su
one bile fatalne u nekom obliku. Te su žene nosile drame, a to je
već u neku ruku fatalno.
- Jesu li nagrade pratile vaš glumački
razvoj?
- Slabo, gotovo ništa. Za drugi film
"Pustolov pred vratima" dobila sam u Puli debitantsku i
nagradu kritike. I prije jedanaest godina na Bledu za najbolju ulogu
u TV filmu "Adam i Eva".
Nisam igrala u tako mnogo filmova
i ni u jednom tako dobrom, a ni uloge nisu bile takve da bi ih
trebalo nagraditi.
Ne mislim da sam na filmu napravila nešto
posebno. No nemam osjećaj žaljenja ni zapostavljenosti.
- Viđamo vas kao gledaoca u kazalištima.
- Gledam gotovo sve što igra u
zagrebačkim kazalištima. Čovjek ne može živjeti, a da ne vidi
što i drugi rade. Što je netko bolji, to je za mene podstrek. Ima
mjesta za sve nas.
Nemam u sebi nimalo ljubomore, što me ponekad
čudi. I moj suprug voli kazalište. Posebno se veselimo operama.
- Hoćemo li vas uskoro ponovo gledati
na televiziji?
- Za novosadsku televiziju snimati ću
jednu seriju u režiji Save Mrmka, a jednu za zagrebačku televiziju.
Idem i u veliki projekt u "Teatru u gostima". Nakon dugo
godina režirat će Relja Bašić i to suvremenu francusku komediju.
Igraju četiri glumca i ja jedina glumica.
- S ansamblom "Teatra u gostima"
mnogo gostujete širom zemlje. Kako porodica podnosi vaša izbivanja
iz kuće?
- Do sada nisam mnogo putovala. Igrala
sam u "Čarugi" i sada u Pinterovoj "Prijevari".
Kad je bila premijera bila sam u petom mjesecu trudnoće, nosila sam
Petra, kojem je sada osam mjeseci.
Odigrala sam pet predstava, a
zatim me zamijenila Neda Spasojević i u nekoliko predstava Seka Sablić.
No šest tjedana poslije porođaja opet sam bila na sceni. Sad ću tek izbivati. Ali, tu je moja majka koja sa mnom živi.
- Mnogo ste vezani uz majku?
- Mama je u porodici najjača ličnost.
Sređena je, staložena i čvrsta žena, kakva bih i ja htjela biti,
ali mi to nikad neće uspjeti. Za majku ja sam kćerka, a ne neka
popularna ličnost.
Mama kuha, jedna nam žena pomaže u sređivanju
stana, dok sam ja po čitav dan s djecom. Tomo ima trinaest i pol
godina i odličan je učenik.
S malim Petrom sam i po sedam sati
dnevno u parku. To je skoro cijeli radni dan.
Majka je stroga prema
meni i mojoj djeci, ali pravedna i umije biti blaga. Kad padnem u
depresiju, ona je ta koja je uvijek uz mene.
Imam i šest godina mlađu
sestru. Ona je stomatolog i nikad nije željela biti glumica. Zato i
nije ljubomorna i veseli se mojim uspjesima, kao i ja njenim.
Prelomne godine
- Kakva ste po prirodi?
- Nisam baš tako jednostavna, a tko je
danas uopće jednostavan? Sve probleme sama rješavam i druge ne
opterećujem. Mislim da je drugima ugodno sa mnom, a kako je meni
samoj sa sobom to je moja privatna stvar.
Živim povučeno. Ne
zalazim u društva. Suprug je odvjetnik. Jedan i drugi mnogo radimo i
nemamo vikendice, niti znamo za vikende. Volimo naš dom i porodičnu
atmosferu, a oduševljavamo se kazalištem i slikarstvom.
- Žalite li za prošlim godinama?
- Divno sam provela svoje godine i ne
žalim ni za jednom. Ne bih ni htjela da ih manje imam! Sada sam
ponovo "mlada" majka. Osjećam se mlađom i sretnom i nemam
razloga to kriti. Samo mi je žao što mi mali Petar nije treće
dijete.
Kad sam rodila Tomu zarekla sam se da ću imati još djece.
Jako ih volim.
Ali kako čovjek juri kroz život i posao, misli da
stalno za to ima vremena. Najednom sam shvatila da sam u trideset i
osmoj godini i - sad ili nikad.
Ne bojim se godina koje dolaze, jedino
me ponekad uhvati panika zbog Petra. Htjela bih da me služi zdravlje
i da Petra dovedem do njegovih pravih godina.
No to su male prolazne
krize. Svi kažu da su četrdesete za ženu prelomne godine. Sad
nemam vremena ni stariti, ni misliti na godine. Sjetih se da me prije
nitko nije smio probuditi prije devet sati, a sad u šest ujutro
skačem iz kreveta sretna i vesela čim čujem Petrov
glas.
- Tko u kući nadgleda Tomine školske
zadatke?
- Tomo je za sada sjajan dečko i
odličan učenik. Jako je uz mene vezan i svako veče razgovaramo po
sat vremena. Tako je bilo i dok nije bilo Petra, za koga misli da se
zbog njega rodio.
Prije nego što me nešto zatreba, pogleda da li je
s Petrom sve u redu. Kad mogu odem u školu, susretnem se s majkama i
razgovaramo, naravno o našoj djeci.
Doduše, ja u školi ne
postavljam pitanja, već sam češće u situaciji da odgovaram na
njih. Primjetila sam da u školu često puta dolaze očevi, čak ih
je na roditeljskom sastanku više nego majki.
- U društvu važite za elegantnu
ženu. Čija je to zasluga?
- Svjesna sam da je tako. Moj pokojni
otac bio je jako osjetljiv na ljepotu izgleda i odijevanja. Radio je
kao restaurator u Muzeju za umjetnost i obrt.
Mislim da su unutarnja
lepota i fizički izgled usko povezani. Čak i cipele koje nosite
odraz su vaše duše!
Godinama sam se odijevala u jednom istom
salonu, ali otkako dosta putujem s "Teatrom u gostima" sama
usput i nešto kupim.
Poslije ovog otvorenog razgovora teško
nam je bilo povjerovati da je Ana zaista povučena i u sebe zatvorena
žena.
Razgovarao: Željko Slunjski (Nada, februar 1981.)
