"Otišli smo komesaru, i ja sam se ponudio da budem neka vrst čuvara Šermentu. Dobili smo propusnice i okolo - naokolo stigli do Zagreba. Spustili smo se na Maksimir. Bili smo u seljačkim odijelima. Ispod kaputa imao sam nekoliko bombi i pištolj"
- Pa to je suludo hrabro!
- Ludo! (smijeh). Ali, svatko bi u toj situaciji tako postupio. I - čekamo tramvaj. Dođe jedan tramvaj, ali dupkom pun ustaša. Rekoh:
"Znaš šta, sad je najbolje ući unutra, jer ako mi jedini ne uđemo, bit će sumnjivo."
I uđemo mi unutra. Ja sa svim tim bombama pod kaputom sjednem na prvo mjesto, a on iza mene. I odvezemo se tako sve do Frankopanske ulice. Šermentu sam rekao još dok smo ulazili:
"Čuj, ak se nekaj dogodi, sve leti v zrak. Pun sam bombi!"
Ali, niš se nije dogodilo.
Mama se iznenadila kad sam došel.
Sakrila me u Glumačku školu kod Drage Ivaniševića, u Frankopanskoj ulici.
Tu sam proveo četiri-pet dana dok Šerment nije organizirao odlazak glumaca u partizane.
Spavao sam ispod katedre u glumačkoj školi. Ivanišević drži predavanje, a ja dolje spavam.
"Ak kihnem", rekoh, "to bu veselo!"
Jednu bombu i pištolj sam zadržao, a druge sam bombe sakrio u zahodu škole.
"Znaš šta, sad je najbolje ući unutra, jer ako mi jedini ne uđemo, bit će sumnjivo."
I uđemo mi unutra. Ja sa svim tim bombama pod kaputom sjednem na prvo mjesto, a on iza mene. I odvezemo se tako sve do Frankopanske ulice. Šermentu sam rekao još dok smo ulazili:
Ali, niš se nije dogodilo.
Mama se iznenadila kad sam došel.
Sakrila me u Glumačku školu kod Drage Ivaniševića, u Frankopanskoj ulici.
Tu sam proveo četiri-pet dana dok Šerment nije organizirao odlazak glumaca u partizane.
Spavao sam ispod katedre u glumačkoj školi. Ivanišević drži predavanje, a ja dolje spavam.
"Ak kihnem", rekoh, "to bu veselo!"
Jednu bombu i pištolj sam zadržao, a druge sam bombe sakrio u zahodu škole.
- Zvuči napetije nego u krimićima.
- Ma, to je bilo napeto! Kad danas gledam gangsterske filmove, velim:
"Ma kaj, pa to nije niš prema onome kaj sam ja doživljaval!" (smijeh)
Ali, ljudi su nam pomagali! Bila je velika harmonija među ljudima.
Organizirali smo prebacivanje glumaca, prebacili ih negdje do prve "relejne stanice", a otuda su otišli dalje, do jednog popa.
Od njega dalje, u partizane.
Ja sam se vratio u Zagreb.
Imao sam sastanak s nekim drugom u Glazbenom zavodu dok je bio ples.
Najedanput - racija!
Stvori se deset detektiva i vele: "Svi uza zid!"
Ja sam bio s pištoljem, ali sam ga ostavio u kaputu u garderobi. Kak je čovek bedast! Ne znam zakaj sam napravil tu glupost, ali pokazalo se da je to zapravo bilo vrlo pametno.
Sve nas slože uza zid. Naći se kao partizan u takvoj situaciji - to je užas jedan! Oni počnu pretraživati ljude. Ja se nekak napravim kak da sam pregledan i dođem dolje do garderobe koja je bila kod izlaza.
Garderobijeru je moj kaput, od težine pištolja, malo kliznuo dok mi ga je davao, ali nije pao na pod. On je shvatio što je u kaputu i samo me pogledao.
Oblečem se, a na izlazu stoje dva dekstera.
"Mali, kam ti ideš?" veli jedan.
"Pa", rekoh, "evo, već je osam sati, moram ići jer me mama čeka. Rekla mi je da mogu biti do osam na čagi, a već su me pregledali."
"Dobro", vele, "hajde, u redu!"
Mirno sam otišao do ugla Gundulićeve, a onda sam tak počel bežati kak valjda nikada do tada nisam. Mislim da sam u sekundi stigao do Malog teatra.
"Ma kaj, pa to nije niš prema onome kaj sam ja doživljaval!" (smijeh)
Ali, ljudi su nam pomagali! Bila je velika harmonija među ljudima.
Organizirali smo prebacivanje glumaca, prebacili ih negdje do prve "relejne stanice", a otuda su otišli dalje, do jednog popa.
Od njega dalje, u partizane.
Ja sam se vratio u Zagreb.
Imao sam sastanak s nekim drugom u Glazbenom zavodu dok je bio ples.
Najedanput - racija!
Stvori se deset detektiva i vele: "Svi uza zid!"
Ja sam bio s pištoljem, ali sam ga ostavio u kaputu u garderobi. Kak je čovek bedast! Ne znam zakaj sam napravil tu glupost, ali pokazalo se da je to zapravo bilo vrlo pametno.
Sve nas slože uza zid. Naći se kao partizan u takvoj situaciji - to je užas jedan! Oni počnu pretraživati ljude. Ja se nekak napravim kak da sam pregledan i dođem dolje do garderobe koja je bila kod izlaza.
Garderobijeru je moj kaput, od težine pištolja, malo kliznuo dok mi ga je davao, ali nije pao na pod. On je shvatio što je u kaputu i samo me pogledao.
Oblečem se, a na izlazu stoje dva dekstera.
"Mali, kam ti ideš?" veli jedan.
"Pa", rekoh, "evo, već je osam sati, moram ići jer me mama čeka. Rekla mi je da mogu biti do osam na čagi, a već su me pregledali."
"Dobro", vele, "hajde, u redu!"
Mirno sam otišao do ugla Gundulićeve, a onda sam tak počel bežati kak valjda nikada do tada nisam. Mislim da sam u sekundi stigao do Malog teatra.
- Kako ste se vi u partizanima uključili u rad kazališnih trupa?
- Kada sam se poslije u Kalničkom odredu našao s onim glumcima iz Zagreba, rekli su mi:
"Pa čuj, Franjo, ostani s nama! Ti si teatarski čovjek."
"Znam", velim, "pa ne mogu ja sada ostaviti svoje dečke s kojima sam već svašta prošel!"
Ja sam se tada bio prijavio da idem u Trinaestu proletersku, ali me moj komandant nije pustil. A sada su mi rekli:
"Odi, Franjo, radije s ovim dečkima! Ti si sve to organizirao i uredio, pa hodi s njima!"
"Pa čuj, Franjo, ostani s nama! Ti si teatarski čovjek."
"Znam", velim, "pa ne mogu ja sada ostaviti svoje dečke s kojima sam već svašta prošel!"
Ja sam se tada bio prijavio da idem u Trinaestu proletersku, ali me moj komandant nije pustil. A sada su mi rekli:
"Odi, Franjo, radije s ovim dečkima! Ti si sve to organizirao i uredio, pa hodi s njima!"
I tak sam ja ostal s njima. Jedno sam vrijeme bio šef Banijske kazališne družine. Drugi su otišli u družinu August Cesarec, a treći su ostali u Centralnoj kazališnoj družini pri ZAVNOHU. Tu smo se razdvojili. Na kraju sam i ja završio u družini August Cesarec.
- Kakva je bila tipična kazališna večer u partizanima?
- Recimo, evo kako je to bilo u Cesarcu, jednom od najvažnijih i najmobilnijih partizanskih teatara. U družini nas je bilo dvadesetak. Vođa grupe bio je komesar Duško Vojvodić.
Na početku večeri, komesar bi održao publici informativno-političko predavanje o situaciji kod nas i u svijetu. Poslije toga, zbor bi otpjevao jednu ili dvije pjesme. Onda bi došao kakav skeč, pa zborska recitacija o, recimo, dolasku Crvene armije u Njemačku.
To se recitiralo borbeno, snažno. Recitiralo se (oponaša):
"Crvena je armija već na granicama Njemačke."
Onda bi uslijedila glazbena točka: jedan ili dvoje glumaca nešto bi otpjevalo uz harmoniku. Onda bi se još izveo i kakav prigodni kratki komad. Sve je skupa trajalo oko sat i petnaest minuta.
Ali, moram vam reći da više neće nikada biti takve publike kakvu smo mi tada imali.
Na početku večeri, komesar bi održao publici informativno-političko predavanje o situaciji kod nas i u svijetu. Poslije toga, zbor bi otpjevao jednu ili dvije pjesme. Onda bi došao kakav skeč, pa zborska recitacija o, recimo, dolasku Crvene armije u Njemačku.
To se recitiralo borbeno, snažno. Recitiralo se (oponaša):
"Crvena je armija već na granicama Njemačke."
Onda bi uslijedila glazbena točka: jedan ili dvoje glumaca nešto bi otpjevalo uz harmoniku. Onda bi se još izveo i kakav prigodni kratki komad. Sve je skupa trajalo oko sat i petnaest minuta.
Ali, moram vam reći da više neće nikada biti takve publike kakvu smo mi tada imali.
Idem ja prvo negdje skuhati zanat
- Vašem je temperamentu takva reakcija publike morala uistinu odgovarati.
- To je bila živa reakcija publike, a ne salonska! Bilo je to vrijeme strašnog entuzijazma.
Mi smo po tri-četiri dana znali biti gladni. Jednom smo došli u neko selo, još dok sam bio šef Banijske družine, a dugo nismo ništa jeli.
Primijetio sam jednu veliku jabuku. Ja sam se u nekakvim kratkim hlačicama, koje su već izgledale kao šos, bos - cijeli sam rat gotovo išao bos - ja sam se takav popeo na tu jabuku.
Smatrao sam da je moja dužnost, kao šefa trupe, da naberem jabuke za svoje kolege. A predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora me gleda i veli: "Pa, što ti radiš?" Pozvao nas je unutra u kuću da te jabuke na peći ispečemo. Meni je bilo normalno da budem i ekonom svoje družine.
Primijetio sam jednu veliku jabuku. Ja sam se u nekakvim kratkim hlačicama, koje su već izgledale kao šos, bos - cijeli sam rat gotovo išao bos - ja sam se takav popeo na tu jabuku.
Smatrao sam da je moja dužnost, kao šefa trupe, da naberem jabuke za svoje kolege. A predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora me gleda i veli: "Pa, što ti radiš?" Pozvao nas je unutra u kuću da te jabuke na peći ispečemo. Meni je bilo normalno da budem i ekonom svoje družine.
- Kad je rat završio, vi ste definitivno odlučili postati, zapravo ostati glumac?
- Kad je došao kraj rata, pitali su kamo tko hoće.
"Možeš biti oficir, ako želiš", rekli su mi.
No, mene to više nije zanimalo. Ja sam bio vojnik kad je to trebalo biti. Sada sam htio biti kazališni čovjek. Nisam mogao delati nekaj kaj ne znam.
Otišao sam u Zagreb, u Ministarstvo za kulturu, i rekao ministru, koji je do tada bio sa mnom u trupi, da ne bih htio ostati vojnik. I tada su me s nekoliko kolega prebacili u teatar u Varaždin.
"Možeš biti oficir, ako želiš", rekli su mi.
No, mene to više nije zanimalo. Ja sam bio vojnik kad je to trebalo biti. Sada sam htio biti kazališni čovjek. Nisam mogao delati nekaj kaj ne znam.
Otišao sam u Zagreb, u Ministarstvo za kulturu, i rekao ministru, koji je do tada bio sa mnom u trupi, da ne bih htio ostati vojnik. I tada su me s nekoliko kolega prebacili u teatar u Varaždin.
- Zašto niste ostali u Zagrebu kao rođeni Zagrepčanin?
- Ja sam bio mlad čovjek i smatrao sam da je jedno bilo biti glumac poluamater u partizanima, a drugo glumac u zagrebačkom teatru. Većina mojih kolega, koji nisu bili iz Zagreba, odmah su tada ušli u veliki zagrebački teatar.
Ali, ja sam znao što je pravi teatar! Ja sam kao dijete već gledao Dujšina, Strozzija, Boženu Kraljevu, Viku Podgorsku. Mislio sam si:
"Pa ne mogu se ja petljati u teatar bez prave glumačke škole!"
I velim ja sebi: "Idem ja prvo negdje skuhati zanat."
Ali, ja sam znao što je pravi teatar! Ja sam kao dijete već gledao Dujšina, Strozzija, Boženu Kraljevu, Viku Podgorsku. Mislio sam si:
"Pa ne mogu se ja petljati u teatar bez prave glumačke škole!"
I velim ja sebi: "Idem ja prvo negdje skuhati zanat."
- Vi ste, zapravo, sami izabrali kazalište "u provinciji".
- Da! I u Varaždinu, gdje je bilo i drugih kolega iz partizana, napravili smo sjajan teatar. U ono je vrijeme zagrebački teatar bio slabiji, a mali provincijski teatri bili su bolji.
- Zašto?
- Onda su neke ljude i po kazni slali u provincijske teatre, pa su se znali u njima okupiti sjajni glumci. (smijeh) Ja sam u te prve dvije godine u Varaždinu zaigrao takvih rola kakve nisam nikada poslije dobio. U opereti Mam'zelle Nitouche imao sam glavnu ulogu, komičnu, i za nju dobio ovacije.
- Jeste li te uloge već tada glumili jednakom prirodnošću kao i danas?
- Bilo je drukčije! Igralo se patetičnije u dramama, ali u komedijama moralo se igrati realistički. Naime, dok sam igrao "ozbiljne" uloge, imao sam uvijek pred očima velikane poput Dujšina, Dubajića, Biničkog, iako ih nisam oponašao.
Ja nisam tip koji bi mogao imitirati takve glumce. Komične uloge i uloge na materinjem, kajkavskom jeziku bile su mi bliže. Ja sam bil Zagrepčan, kaj ne?
Ja nisam tip koji bi mogao imitirati takve glumce. Komične uloge i uloge na materinjem, kajkavskom jeziku bile su mi bliže. Ja sam bil Zagrepčan, kaj ne?
- Ljudi su rado išli u kazalište?
- To je sve bilo dupkom puno! Osobito na operetama, kao što su Mala Floramye ili Zemlja smiješka. Ali, nikada nije bilo dovoljno novaca. U Zadru je također bio otvoren teatar, a ja sam uvijek bio zaljubljenik u more, i otišao sam u Zadar!
A tamo su bili sve stari glumački maheri. Tamo provodim tri i pol sezone, do prve polovice pedeset i prve. Onda sam opet godinu dana u Bjelovaru, pa opet četiri godine u Zadru, pa odlazak u Pulu, onda u Banju Luku, pa opet u Varaždin i, napokon, Osijek.
A tamo su bili sve stari glumački maheri. Tamo provodim tri i pol sezone, do prve polovice pedeset i prve. Onda sam opet godinu dana u Bjelovaru, pa opet četiri godine u Zadru, pa odlazak u Pulu, onda u Banju Luku, pa opet u Varaždin i, napokon, Osijek.
- Koje su vam kazališne uloge donijele najviše uspjeha?
- Komične!
- Jesu li one i vama najdraže?
- Jesu! Ja sam kao dijete volio takve glumce - Dubajića, Biničkog, Majhenića. Upamtio sam sve njihove štosove već tada.
Da se ponovno rodim - ne bih bio glumac!
- No, vi ste u teatru odigrali i mnogo karakternih uloga.
- Ja sam sve prihvaćao, jer u provincijskim teatrima ne možete imati nikakve želje. Imate dvanaest-petnaest glumaca, i onda morate igrati sve! Iako sam bio Zagrepčan, u Zadru sam, recimo, igrao dalmatinski repertoar, a u Banjoj Luci bosanski.
Ali, provincijska su kazališta najbolja škola za glumca! Danas igrate Volponea, sutra Glembaja. Tu se ne možete začahuriti, kao u velikom teatru u Zagrebu. Ovdje ste se stalno borili za egzistenciju.
Banja Luka imala je trideset i pet glumaca, izvrsnih glumaca! A ta je borba s drugim glumcima meni uvijek bila interesantna. Izdržao bih nekoliko godina, a onda više ta borba ne bi bila interesantna. Tada bih bježao u drugi teatar.
- I sve vas je to veselilo?
Banja Luka imala je trideset i pet glumaca, izvrsnih glumaca! A ta je borba s drugim glumcima meni uvijek bila interesantna. Izdržao bih nekoliko godina, a onda više ta borba ne bi bila interesantna. Tada bih bježao u drugi teatar.
- I sve vas je to veselilo?
- Da, uvijek! Ja sam u tome uživao. Nisam nikada mistificirao taj posao, niti sanjao o vlastitoj veličini. Bio sam realan.
Kad sam počeo u Varaždinu, ja nisam znao što sam - karakteran glumac, ili komičar, ili ljubavnik? To traženje traje godinama.
I onda, najedanput otkrijete što vam najbolje leži. Najedanput to nešto izleti kao čep iz boce. Polako ide, ide i bum!
I onda, najedanput otkrijete što vam najbolje leži. Najedanput to nešto izleti kao čep iz boce. Polako ide, ide i bum!
- Nije li vas srce, unatoč svim uspjesima, ipak vuklo u Zagreb?
- Srce mi je pucalo! Svi su došli u Zagreb, koji nikada nisu bili u Zagrebu. A ja se, rođeni Zagrepčanin, nisam mogao vratiti u Zagreb.
Ja sam u početku zbilja htio pet-šest godina peći zanat. Mislio sam da oni koji su odmah došli u Zagreb neće tako ispeći zanat i da neće dugo egzistirati u Zagrebu. Bil sam čisti naivac! (smijeh)
Ma kakvi! Oni su se tu zašarafili! I onda nikome više nisu dali blizu! Petnaest godina pokušavao sam dobiti mjesto u Zagrebu, ali nije išlo. Lako je biti glumac u Zagrebu! Ali, mali su se teatri po provinciji stalno zatvarali.
Obitelj mi je bila u stalnoj egzistencijalnoj opasnosti. Godinama sam bio gladan. U Zadru sam se upoznao sa svojom ženom, koja je također bila glumica, rodom iz Osijeka. I pala je velika ljubav odmah! Otprve. (smijeh)
I onda smo nastavili naše putešestvije. Ona je isti karakter kao i ja. Sve smo i lijepo i ružno doživljavali zajedno. Do dana današnjeg ništa se među nama nije promijenilo.
Ja sam u početku zbilja htio pet-šest godina peći zanat. Mislio sam da oni koji su odmah došli u Zagreb neće tako ispeći zanat i da neće dugo egzistirati u Zagrebu. Bil sam čisti naivac! (smijeh)
Ma kakvi! Oni su se tu zašarafili! I onda nikome više nisu dali blizu! Petnaest godina pokušavao sam dobiti mjesto u Zagrebu, ali nije išlo. Lako je biti glumac u Zagrebu! Ali, mali su se teatri po provinciji stalno zatvarali.
Obitelj mi je bila u stalnoj egzistencijalnoj opasnosti. Godinama sam bio gladan. U Zadru sam se upoznao sa svojom ženom, koja je također bila glumica, rodom iz Osijeka. I pala je velika ljubav odmah! Otprve. (smijeh)
I onda smo nastavili naše putešestvije. Ona je isti karakter kao i ja. Sve smo i lijepo i ružno doživljavali zajedno. Do dana današnjeg ništa se među nama nije promijenilo.
- Vaš je obiteljski život neodvojiv od teatra - profesionalno i privatno kod vas je potpuno pomiješano.
- Sve je isto. Sve! Žena i ja nikada se nismo odvajali, i danas živimo onako kako smo živjeli prvoga dana kad smo se oženili.
- Što znači - "da je isto"?
- Da mi je lepo! Shvatio sam da mi je život baš zbog tog skitanja bio bogat i sadržajan.
- Da se ponovno rodite, postali biste opet glumac, ali u Zagrebu?
- Ne! Da mogu ponovo birati, da se ponovno rodim - ne bih bio glumac! Moj je život bio užasan. Bio sam dijete kad je otac umro. Ostali smo gladni. Uvjeti su bili grozni - mala sobica oblijepljena novinskim papirom, petrolejka, žohari... Grozno!
Bez obzira na sve lepe momente, ne bih volio ponovno proživjeti takav život. Ako bih birao, onda bih izabrao, čudit ćete se, nešto u vezi s arheologijom - nekakvu egiptologiju ili nešto slično.
Bez obzira na sve lepe momente, ne bih volio ponovno proživjeti takav život. Ako bih birao, onda bih izabrao, čudit ćete se, nešto u vezi s arheologijom - nekakvu egiptologiju ili nešto slično.
- Ipak, sudeći po vašoj vedrini i optimizmu, vaš je život sretan. Ne ostavljate dojam čovjeka koji je promašio poziv.
- Toliko sam raznoraznih predstava odigrao od Grka, Shakespearea i Molierea do Krleže, i kad vidim koje su živote ti likovi prolazili, onda velim ženi:
"Pa nama je jako lijepo!"
Pa to su sve strašne sudbine! Uzmite jednog Macbetha, jednog Hamleta, Antigonu... Pa nama je prema njima - prekrasno! Ili Glembajevi - pa to je stravična obitelj. A koliko su para imali! (smijeh)
Pa to su sve strašne sudbine! Uzmite jednog Macbetha, jednog Hamleta, Antigonu... Pa nama je prema njima - prekrasno! Ili Glembajevi - pa to je stravična obitelj. A koliko su para imali! (smijeh)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
