Među njima i slavni arhitekta Juraj Najdhart.
On je sa čitaocima podelio svoju urbanističku viziju grada na Miljacki, koju je upotpunio osvrtom na bogatu sarajevsku prošlost...
"U srcu FNR Jugoslavije leži Bosna i
Hercegovina, zemlja velikog i gotovo nepoznatog arhitektonskog
nasljedja, zemlja nemirne i živopisne prošlosti. Sarajevo, glavni grad Bosne, grad je
velike tradicije i lijepe budućnosti"
Neznani dundjer, vodjen nepisanim zakonima i osjećajem za zajednicu, izgradio je grad bašća, po svom osjećaju i likovnoj nadarenosti i pod jakim utjecajem Orijenta.
U starom stvaralaštvu čovjek je bio
mjerilo svega - urbanizma, arhitekture i interieura.
Sve do
austrijske okupacije interesi zanatlije i trgovca su se podudarali,
otuda urbanistički sklad u starom Sarajevu - harmoničan grad.
Austrijskom civilizacijom unešen je nesklad, nestalo je stoljetne
stanbene kulture. U stare ambijente brutalno su ugradjene stanbene
kasarne. Prostorno načelo zamijenjeno je koridor-ulicama,
urbanističkim kanalima.
Nestalo je vidika iz čaršije u mahalu, iz
mahale u čaršiju.
Nepisani zakoni: drum je kičma, voda
duša, zelenilo pluća, a čaršija srce grada.
U mahali se stanuje, u čaršiji
posluje.
Čaršija je city, mahala stanbeni
mikro-rajon.
1 čaršija - 100 mahala.
Ova zonska podjela iz šesnaestog
stoljeća postala je dogmom savremenog urbanizma.
U čaršiji je, na pr. na opremi
konjanika-ratnika radilo četrnaest specijalista. Kakva analogija sa
savremenom proizvodnjom na vrpci!
Čaršija esnafa više ne postoji.
Šta od starog da sačuvamo, šta da
rušimo, kako da gradimo novo?
Transformirajmo staru čaršiju u
kulturno žarište grada, sačuvajmo staro i dajmo mu savremenu
namjenu, a novo izgradimo pokraj starog u duhu historijske
aglomeraciije: Novo pokraj starog.
Doksat do doksata - 50 kuća - to je
mahala, stanbeni mikro-rajon.
U prošlosti su tri uvjeta odredila
bosansku kuću: odnos prema susjedu, ženi i prirodi.
Priča se: Čovjek-domaćin prodavao kuću
i zacijenio mnogo: tri stotine dukata. Na pitanje zašto je tako
skup, odgovara:
"Kuća vrijedi sto dukata, desni susjed stotinu
i lijevi isto toliko - ukupno tri, stotine dukata."
Kult susjedstva, ta društvena etika
stvorila je cjelovitost, koja je odraz nepisanih zakona, stvorila je
pravo na vidik, amfiteatralan grad...
A ženi, koju je muž zatvarao u
kuću, dao joj protuvrijednost u rajskim bašćama, u pogledima s
doksata i divanhana, itd.
Došlo je novo vrijeme, novi duh, doba
Socijalizma.
Skidamo zar, učinili smo ženu ravnopravnom i stvaramo
novo društvo. Izgradili smo Omladinsku prugu - simbol novog,
savremenog života. Postavljamo prve temelje nove bosanske
arhitekture i urbanizma.
"Postoji... metoda kontinuiteta -
kontinuiteta duha i kontinuiteta evolucije, podrazumijevajući i
revolucije koje obilježavaju put." (Le Corbusier.)
Neka preživjela arhitektonska
ostvarenja izumiru, druga se transformiiraju, treća nova se radjaju.
Feudalna društvena struktura dala je tri osnovna arhitektonska
oblika: doksat, kube i munaru, dakle kocku, polu-kuglu i valjak,
primarna geometrijska tijela, početna slova abecede kubizma, likovnog
pokreta - preteče moderne arhitekture.
Slijedimo li razvoj, vidimo
da kupole postepeno zamjenjuju akustični paraboloidni i segmentni
oblici, kockaste doksate prizmatične izdužene forme, bašće
engleski parkovi...
Zašto da ne povjerujemo da na tom
plodnom kulturnom tlu nije u radjanju novi pol - pol balkanske arhitekture, pored već
formiranih u Francuskoj, Braziliji, SAD, nordijskim zemljama itd.
Nova čaršija - kulturno žarište republike u smislu društvene nadgradnje
Nekoć je poslovni dio grada ležao u
srcu starog Sarajeva - u čaršiji. Razvitkom grada city se pomiče
prema zapadu, u živom organizmu čaršije nastaju kaverne
prouzrokovane požarima, ekonomskom zaostalošću i naglim razvojem
novih dijelova Sarajeva.
Zadnji je čas da se sačuva bar ono
što je od neprocjenjive vrijednosti za daljnje generacije i čemu
se može dati neki savremeni smisao. Pretvorimo nekadanje privredno
stjecište (čaršija = perzijska riječ i znači četiri - raskršće četiri puta), u raskršće
kulturnih tekovina republike.
 |
| Šematski prikaz zanata u čaršiji (1953) - klik za uvećanje |
Kulturno-društvene manifestacije
zahtijevaju svoj kulturni ambijent, a historijske aglomeracije ne
znaju za vrijeme; naravno ako budemo umjeli staro tako uključiti u
novo da ne bude usiljeno, da se sve skupa slije u skladnu cjelinu.
Treba očuvati bisere arhitekture koji
nas vežu s prošlošću i uključiiti ih u novi život.
Morića han
može se adaptirati u turistički hotel, Gazi Husrevbegov bezistan,
onaj dio uz hotel Evropu u pivnicu, ili vinski podrum, gdje bi ispod
svodova bezistana gradjanin Sarajeva i turista našao potreban hlad,
a gornji dio u robnu kuću sa boksovima za tekstiil u smislu starih
bezistana.
Brusa bezistan bi se pretvorio u izložbeni
prostor za skulpturu, muzej NOB ili gipsoteku, Kuršumlija medresa
dade se lako adaptirati u Gazi Husrevbegovu biblioteku ili tome
slično.
Kazandžiluk i Halači sa dairom ostali bi u svojoj
prvobitnoj historijskoj namjeni, za kazandžije, jorgandžije,
papučare, nanuldžije itd.
Mislimo tu i na Begovu džamiju,
Čekrčinu i Baščaršijsku, na Sahat-kulu... svemu tome treba dati
društveno-politički značaj.
Tu je zamišljen spomenik NOB, trijem
velikana BiH, pokraj nišana iza Begove džamije na zelenom travnjaku
još bogumilski stećci, simbol upora - narodne svijesti...
Zašto
sve to u srcu čaršije? U duhu Orijenta, mrtvi su usred života.
Da bi u čaršiji mogle nastupiti
folklorne grupe, zamišljen je kameni amfiteatar ispred Begove
džamije, usred prekrasnih zgrada koje bi poslužile kao jedinstveni
paravani takvoj manifestaciji.
Gotovo u svim kulturnim sredinama
zapada vidimo adaptaciju ovakvih starih ambijenata za kulturne
priredbe.
U Salcburgu poznate su salcburške igre, u Veneciji na Trgu
Svetog Marka koncerti, u Zagrebu na Katarinskom trgu ljetno
pozorište, itd.
Zašto da propustiimo tu jedinstvenu priliku? Sada
je u tom smislu u čaršiji instaliran u preostale zidine
Kolobarahana ljetni kino.
Dalje, treba unijeti simbole novog
života.
Kulturno središte je mjesto gdje se
okupljaju ljudi nauke, pera, kista, dlijeta, pokreta, glazbe... Na
padini iznad stare pravoslavne crkve smiještamo naselje kulturnih
radnika sa ateljeima, nad kojim bi dominirao društveni dom.
S druge strane Miljacke zamišljamo
kuliseriju savremenih zgrada u parku: raznih instituta, kulturnih
ustanova i slično.
Pokraj Vijećnice postavljamo muzej o postanku
čovjeka.
Tek ovim hramom narodne kulture dostigli smo pregled
kulturne djelatnosti čovjeka i društva od početka do danas.
Kao što je stari život imao svoje
simbole, ima ih i današnji. Takav simbol je simbol rada, kula
znanja i umjeća. Zašto da ne zaključimo čaršiju takvim objektom
i smjestimo unutra Akademiju znanosti i umjetnosti, Orijentalni i
Balkanski institut i slično?
Da se uklone heterogenosti izmedju
kulturnog područja čaršije i njene okoline, opasali smo čaršiju
s vanjske strane okvirom - trijemovima. Na prelazu s jednog područja
u drugo zamišljamo porte, od kojih će biti jedna od najljepših ona
što veže Ferhadiju ulicu sa čaršijom, s prekrasnim pogledom na Begovu džamiju i Sahat-kulu.
Glavni promet grada izveden je
tangencijalno na čaršiju s jedne i druge obale Miljacke, tako da
nam obala rijeke ostaje slobodna za šetalište i, kao nekoć,
zasadjena jablanovima.
Uz rekreaciju duha u kulturnom žarištu
grada, u nastavku pokraj Miljacke, u dolini Bendbaše ispod Bijele
tabije zamišljena je rekreacija tijela. Akumulacijom vode i stvaranjem jezera dobiti masovno kupalište, te dio Miljacke učiniti
plovnim za čamce. Tako bismo, dakle, spojili duševnu kulturu s
tjelesnom.
U šire područje čaršije spada,
naime, sav dio od Bijele tabije do Gazi Husrevbegova bezistana, koji
je, s okolnim padinama i brdima, jedan od najljepših dijelova grada
uopće. Na dogled čaršije padaju obronci sa svih strana: od
Sedrenika s jedne, preko Jekovca, pa do Trebevića s druge
strane Miljacke.
U tom pojasu želimo pokazati, odnosno ponovno
uspostaviti stare nepisane zakonitosti - pravo na vidik - s brda u kulturno
žarište grada i iz kulturnog žarišta prema okolini.
Tu, u tom
profilu kroz čaršiju sa padinama, tu bi moglo biti sve zastupljeno
- počam od seoske nadničarske kuće, bosanske kafane, stanbene
kuće s divanhanama i doksatima u brdu, pa do kupola i modernih zgrada u dolini.
Trg - atrij
Postojeći Trg oslobodjenja, kojega smo
nasledili od bivše Jugoslavije, pretstavlja urbanistički nedovršen
ambijent u kojemu se vidi da je iz nekadašnje aglomeracije kuća jednostavno istrgnuto nekoliko objekata, da bi se stvorio crkveni
trg.
Tu heterogenost treba povezati
arhitektonsko-urbanističkim elementima. Po našem mišljenju ova
povezanost se dade postići jednim arhitektonskim elementom -
trijemom sa kolonadama koji bi zatvarao trg u formi atrija.
Atrij bi mogao naći praktičnu
primjenu ako se ispod kolonade stave stakleni kiosci za novine,
knjige, muzikalije, prodavnice za umjetnine itd, ali tako da ostanu
izmedju pojediniih lokala otvori s pogledom na trg sav u cvijeću i
zelenilu...
Društveni ili pozorišni trg
Pokraj pozorišta i bivšeg jevrejskog
hrama ostao je slobodan veliki prostor sa vanrednim pogledom na
Trebević. Nizom prostora u vidu skverova svjesno se stvaraju u
gradskom organizmu meandrirani trgovi izmedju, nažalost, pregusto
izgradjenih kamenih masa austrijskog doba.
U čaršiji mislimo uklanjanjem
groznih kućerina uz staru pravoslavnu crkvu dobiti prvotnu
povezanost padine sa dolinom, i ponovo je izgraditi na principu prava
na vidik.
Isto tako u ambijentu Kolodvorskog trga i Marijinog dvora
u mogućnosti smo, slijedimo li tradicije Sarajeva
(Logavina-Srednik), da izgradimo Crni vrh u stanbeno naselje puno
zelenila sa doksatnim elementima u savremenom smislu.
Na taj način
bismo stvorili još jedan prodor u Sarajevu, s pogledom na Crni vrh.
Treći prodor, ovaj put prema Koševskoj
Dolini, stvarat će nastavak ulice Djure Pucara-Starog, gdje imamo
namjeru parkovnu vrpcu u vidu zelene arterije uvući što dublje u
gradsko područje.
Četvrti prodor iz centra grada prema
padinama Trebevića već postoji u parku uz Koševski potok.
Peti prodor je Društveni ili pozorišni
trg na kojemu će se razviti društveni život Sarajeva.
Pored
pozorišta, predvidja se adaptacija bivšeg jevrejskog hrama u
masovni kino, bar i ostale društvene prostorije, a na trgu,
slobodno, ali opet povezane sa zgradom bivšeg hrama, kafana u vidu
paviljona s terasom s izravnim pogledom na padinu Trebevića.
Zelena arterija, koja vodi prema fiskulturnom parku
Izgradnjom ulice Djure Pucara-Starog,
kako je već rečeno, uvlačimo zelenilo do u srž grada.
Potrebno
je, da se dobije bolja povezanost s prirodom i otvaranje vidika,
buduće zgrade na desnoj strani ulice oblikovati u vidu triju
paravana, koji se konačno izmiču, a padinu na lijevoj strani
riješiti s dvije stanbene zgrade postavljene okomito: na ulicu,
kako bi se omogućili prodori i vidici odozgo od Tepebašine ulice
prema dolje i obratno.
Ovdje smo u mogućnosti, analogno
jednospratnim porodičnim domovima na Crnom vrhu sa doksatnim
elementima, izgraditi stanbenu četvrt sa višespratnim doksatima,
okruženu zelenilom engleskih parkova.
Titova ulica - city
Čaršija (city grada) preselila se
prvo u Štrosmajerovu ulicu, a sada u Titovu, s tendencijom da se
produži prema Marijin-dvoru. U pitanju je rješenje kompleksa
tvornice "Ključ", redakcije "Oslobodjenja" i
prostora oko kina "Dubrovnik".
Program se postavlja na
slijedeći način:
1) Prebacivanje korzoa; sadanji korzo u
Titovoj ulici, koji je iz saobraćajnih razloga postao nemoguć, treba prebaciti što
više u park. Taj korzo bi se protezao kroz novoprojektiranu kolonadu
ispod postojećih kuća od Narodne banke do poslovnice "Politike",
a dalje u nastavku kroz park.
Uklanjanjem zgrade bivše Direkcije
šuma u daljnjoj budućnosti, omogućili bismo da se ta parkovna
vrpca protegne ispred Vojne bolnice sve do Marijinog dvora. To bi bio
istodobno dio zelene osi od Sarajeva do Ilidže.
2) Izgradnja velike dvospratne
trgovačke kuće, preko koje se još može sagledati Trebević;
objekt bi bio smješten na protivnoj strani i njim bi bilo riješeno
otvoreno pitanje snabdijevanja gradjana Sarajeva svima artiklima - od
najmanjeg do najvećeg - na jednom mjestu, na najživljoj arteriji
grada, na način većih robnih kuća.
3) Stvaranje potrebnog stanbenog
prostora za potrebe JNA, smještaj nove redakcije "Oslobodjenja"
u podzemlju, a kafana ORVI u najvišem spratu. Sve nove zgrade
predvidjene su takodjer na stupovima, a kafana na posljednjem spratu
s terasom i prekrasnim pogledom iznad postojećeg parka.
Rušenjem derutnih zgrada oko kina
"Dubrovnik" i samog kina, koji je potpuno dotrajao,
postavlja se pitanje lokacije nove kino-dvorane u sklopu zgrada sa
trgovačkom kućom.
Jedna od najaktuelnijiih potreba jeste
da se toj, u budućnosti reprezentativnoj, Titovoj ulici dadne
ogroman manifestacioni prostor - trg sa stalnom govornicom i ostalim
elementima manifestacionog karaktera.
Dosadašnji ulični kino je za
masovno gledanje nepodesan, pa bi na novom trgu omogućili novu
pogodnu lokaciju za masovno gledanje.
Postavom gradjevnih paravana na
Titovoj ulici, stvaranjem manjeg trga ispred redakcije
"Oslobodjenja", te većeg trga na području današnjeg
kina, dobili bi meaindrirane prostore, koji se povezuju s parkovnim
prostorima i koje bi trebalo u detalju dopuniti spomenicima,
fontanama i sl, da se dobije skladna cjelina.
Niti Zagreb, ni
Beograd, ni Ljubljana ne mogu se pohvaliti da u srcu grada imaju
slobodne prostore ovakvih kvaliteta, koji se mogu formirati na
savremen način, a kakve bi Sarajevo dobilo u Titovoj ulici, gdje se
danas gradjani Sarajeva formalno guše.
Na taj način, tim
meandrovanim skverovima, ponovno bi oživjeli staro prostorno
načelo, koje je Sarajevo izgubilo koridor-ulicama.
Ako malo pogledamo u historiju, mi
vidimo da se u 16. stoljeću stvorio feudalni stil života, koji
je formirao urbanizam i arhitekturu. Stvorio se recept po kojem se
živjelo do 19. stoljeća, kada je došlo do importirane arhitekture
iz Austrije i ništa se nije dešavalo u kreativnom smislu. Tek
dandanas počinje gibanje, stvara se novi socijalistički stil.
Dodajmo još činjenicu...
... da se Sarajevo
nalazi na velikoj turističkoj osovini Vranduk - Sarajevo -
Mostar - Počitelj -Trebinje - Dubrovnik, pa vidimo da ga treba
rješavati i u vidu turističkog centra.
Zašto da prolaznik-turista na Vranduku
ujutro ne doručkuje, da u Morića hanu u Sarajevu ne ruča, u
Mostaru ne popije kafu, u Trebinju ne večera, i idućeg dana da ne
nastavi put za Dubrovnik.
Malo je zemalja koje se mogu pohvaliti da
imaju na tako kratkoj turističkoj liniji: Vranduk - posljednju
Ilirsku gradinu sa strmim piramidalnim krovovima dinarske kuće -
kuće slovenskog porljekla, Baščaršiju u Sarajevu s izrazitom orijentalnom arhitekturom s pedesetak
kupola i kupolica, Mostar sa starim mostom i jedinstvenom kamenom
aglomeracijom trodimenzionalne arhitekture s jakim mediteranskim
uplivom, Počitelj - srednjevjekovni gradić na padini iznad
smaragdnozelene Neretve, Trebinje sa snažnim zidinama, kapijama i
obranbenim jarkom i konačno Dubrovnik - biser Jadrana.
Sva ova
arhitektonska kolekcija sliči vegetaciji koja se mijenja od srednjeg
bosanskog bazena do Mediterana.
"Za mene lično, za mene koji sam prošao kroz Jugoslaviju prije više od četrdeset godina i koji sam volio njene pejzaže, njene kuće i njene ljude, bilo je veliko zadovoljstvo da nadjem u knjizi Dušana Grabrijana i Juraja Neidhardta svjetski duh novog vremena skladno povezan sa stvarima koje sam zadržao u prijatnoj uspomeni," kaže Le Corbusier u predgovoru knjizi "Orijentalna arhitektura u Sarajevu s osvrtom na savremenu."
(Odlomak o čaršiji slobodno prema
knjizi "Orijentalna arhitektura" od Grabrijana i
Neidhardta.)
Sarajevo, 22 juna 1953.
Tekst i crteži: Juraj Neidhardt, fotografije: Tošo Dabac (Mozaik, septembar 1953.)
