Pages

Muharem Serbezovski, prvi YU romski pisac / Otac mi je govorio: "Ako se želiš probiti - čitaj, čitaj!"

Jun 1985: U domaćim bioskopima publika je prilično iznenađena slobodnijim scenama Sonje Savić i Radeta Šerbedžije u filmu Miše Radivojevića "Una"... Sterijino pozorje u Novom Sadu proslavlja trideset godina postojanja, a jubilarni selektor je glumac Fabijan Šovagović. Manifestaciju je otvorio Istref Begolli, a prva predstava koja je izvedena bio je Krležin "Sprovod u Theresienburgu"... "Samo Fructal je mogao u saradnji sa prirodom napraviti Frutek", glasi reklama prve gotove jugoslovenske dečje hrane, "nastale u podnožju kristalno čistih slovenskih Alpa", tj. u carstvu nenadmašnih slovenačkih reklama... Od 5. do 16. juna održava se u SR Nemačkoj 24. prvenstvo Evrope u košarci... Zvezde formule 1 - Alen Prost, Sena, De Angelis, Alberto - takmiče se za Veliku nagradu Belgije... Gost emisije TV Sarajevo "Ponekad nedjeljom" urednice Mirjane Jančić je radnik, anonimni soboslikar iz glavnog grada BiH, koji je zadivio indijske pesnike i kulturne krugove svojom pesmom o Indiri Gandhi, zbog čega je dobio i pismo zahvalnosti Radživa Gandhija, sina preminule premijerke... A reporter Studija dobio je zadatak da navrati do skopskih romskih naselja i tamo pronađe poznatog pevača i sve vrednijeg pisca Muharema Serbezovskog... 

"Više od godinu dana nisam imao pojma što znače riječi klimakterij, asocijacija i slične, malo sam koga razumio, još manje razgovarao - zbog straha da ne ispadnem glup, a to je te, daleke 1969. godine, kada sam postao poznat preko noći zahvaljujući televiziji, bilo poprilično neugodno stanje za pjevačku zvijezdu s književnim aspiracijama"

"... Takvi su Cigani!
Kad treba, hladniji su nego Englezi, veseliji nego Grci, tačniji nego Nemci, poslovniji nego Amerikanci.

Nemaju 'bečku školu', i nikad ne ljube ruku ženi. 

Često su surovi, ali prividno.

Imaju meko srce i čistu dušu. 

Za njih je ipak najbolje da samo prođu pored 'bečke škole'. 
Umeju da budu nežniji nego Francuzi.
Što imaju - potroše danas, a za sutra misle sutra.

Nije im važno da imaju milijardu dolara, važno je da imaju milijardu kalorija koje treba da potroše. 

Snalažljiviji su nego Jevreji kad treba zaraditi novac, a troše ga s većim merakom nego arapski šeici. 
Odaniji su nego Japanci.
Ne pamti se da je Ciganin ikada bio protiv svoje zemlje.

Žešći su ljubavnici nego Italijani.

Samo Ciganin može u isto vreme da voli devet žena!..."

Sjetio sam se tih uvodnih riječi romana Šareni dijamanti sjedeći neuobičajeno opušten u pretrpanoj kavani FCU negdje na periferiji Skopja, obuzet glazbom i pjesmom Muharema Serbezovskog i njegova mlađeg brata, začuđen silinom emocije koju su sa samo dvije ili tri pjesme probudili u šarolikom mnoštvu, osjećajući se istodobno i kao stranac i kao starosjedilac, a to je proklet osjećaj. 

Virtuoznost klarinetista Mede Čuna, na kojoj bi mu mogli pozavidjeti svi akademci, razuzdanost harmonikaša Mimija s mnogo kilograma i još više seksualne mašte kojom je cijelu večer zabavljao stol, ponos vlasnika u bijelom džinsu, izbrazdano lice konobara, igra svjetla i tame, votka s okusom anisa, kolo, spontano, razdragano, veliko kolo oko jednog od kavanskih stupova... 

Ni danas ne znam što me je spriječilo da im se pridružim, da skočim, da zaigram. Gotovo da me zbog toga bilo sram, mene, usamljenog gosta koji zbunjeno sjedi i tako odudara od drugih, a to tamo, posebno među Romima, malo tko voli.

Pomislih kako je velik i dugačak put morao prevaliti Muharem Serbezovski da bi od reputacije kavanskog pjevača stekao, ili to barem pokušao, reputaciju istinskog ciganskog glazbenika i književnika. 

Njegov drugi roman Ciganin A-kategorije već je spreman za štampanje, a treći - Rat ciganskih bogova - piše. 

Što želi Muharem Serbezovski? Četiri dana druženja s njime i stanovnicima ciganskih naselja Topana i Šuto Orizari - dali su mi barem dio odgovora.

- Mnogi su posumnjali u podatak da ste prvi jugoslavenski ciganski pisac, iako je svima drago što je napokon krenulo.

- Sigurno sam prvi jugoslavenski ciganski književnik, prvi možda i u mnogo širim razmjerima. No, moramo raščlaniti neke činjenice, poeziju od proze, na primjer. Poezije je bilo, pisali su je u nas i drugi Cigani, no prozu, roman, prvi sam počeo ja. 

Govorio sam o tome nedavno na TV, napomenuvši da je točno kako su mnogi drugi naši i svjetski pisci pisali o Romima, no njihova su djela odraz zapažanja, a ne ciganskog življenja. 

Samo Ciganin može istinski pisati o ciganskom narodu. 

Mogu ja sada zapažati štošta o npr. Crnogorcima, ali to nikada neće biti toliko vjerno rečeno kao što će to kazati Lalić, ili Selimović o Bosancima.

- To, vjerojatno, ne znači da zamjerate književnicima koji nisu Romi što su posegli za ciganskim životom?

- Uopće im ne zamjeram! Ciganski je život riznica inspiracije. Vidljivo je to od filma do opere, od glazbe do književnosti. Ali, na žalost, nijedan se Ciganin nije dosad bavio pisanjem. Srećom, sada je jedan baš to počeo. Toliko mi je toga u glavi da bih već u prvoj rundi mogao napisati desetak romana.

- Ne bojite li se hiperprodukcije i ponavljanja?

- Ne, jer mi u prilog ide baš to što Cigani dosad nisu pisali o Ciganima. Autentika je autentika! Ako je Pearl Buck postala poznata u svijetu pišući o tuđem narodu, valjda ću i ja postati poznat pišući o svome.

- Znači li to da imate svjetske aspiracije? Hoće li prvi roman Šareni dijamanti biti preveden na strane jezike?

- Roman će biti preveden, a moje su ambicije velike. Ciganska je mašta golema kao kula, snovi također, pa se nadam da ću jednoga dana dobiti Nobelovu nagradu...

- Svaka čast! Visok cilj...

- To je cigansko razmišljanje, iako mislim da bi normalan čovjek baš tako trebao prilaziti poslu koji radi. Nadam se Nobelovoj nagradi da bih dobio neku našu. Razumijete?

- Jeste li član Društva književnika Makedonije?

- Nisam.

- Zašto?

- Vjerojatno ni oni nisu razmišljali o tome, iako bi neki već glasovit pisac, da potpiše moj tekst, Nobelovu nagradu sigurno već osvojio.

- Krije li se iza svega toga neki vaš ciganski kompleks? Meni manje poznata realnost u kojoj vi, kao Rom, živite?

- I jedno i drugo, jer kada Ciganin razmišlja, čini to o svim stvarima odjednom, a ne po redu, valjda da sustigne što je izgubio, iako pri tome, žureći, ne zna ni kamo ni zašto. 

Nijedan narod u svijetu ne iskušava svoj mozak tako brzo kao Ciganin u nepredvidivim situacijama. Dok razmišlja o jednom, već ima viziju o drugome. Kao kad narod kaže da jedno pričaš, drugo misliš, treće radiš. To je najsvojstvenije Ciganima.

- Zapravo - laž! Kao dobra ili loša karakteristika?

- Cigani znaju da lažu. I narod kaže: lažeš kao Ciganin! Ali je ciganska laž plemenita. Lažu plemenito. I nikada u životu nisu počinili neku kardinalnu grešku u laži. Lažu radi samoobrane. U krvi im je to, i o tome pišem u svom drugom romanu. 

Znate li da je nula samo Ciganinu nula, ništa? Za svakoga drugog, to je milijun ili milijarda. Jer, kad kradu ovi naši direktori, mnogo je nula. Stavi jednu na sto hiljada - pa vidi! Cigani su siromašan narod.

- Kako onda tumačite bogate ciganske kuće u naselju Šuto Orizari?

- Tamo rade. Zapravo, do guše su u dugovima. Cigani rado praznikuju, to im je glavna odlika, pa ih se polovica zaduži do grla ili kod drugih Cigana ili kod poslodavca, samo da praznik što bolje provedu, da se odjenu, da potroše dva ili tri milijuna, da nakupuju hrane. 

Ako slavlje traje četiri dana, petoga dana, da vrate drugove, vade "kredence", televizore, namještaj prodaju sve to... 

Kuće su velike u naselju, imate pravo, no u njima su i veliki hodnici, a nije ni sve suvremeno riješeno, kao u mnogim drugim domovima. Cigani se lako snalaze u malim stvarima, pa tako i u malim prostorima. 

Zato u svojim romanima i kažem da je Ciganin velik izdaleka.

- A slažu li se Cigani s tom vašom tvrdnjom? Ne vrijeđa li ih?

- Odgovor na to pitanje povezan je s jednom drugom stvari. Što mislite, koliko je Cigana pročitalo moj prvi roman? Zapanjujuća brojka od - desetak Cigana! A zašto? Što da čitaju kad pišem o njima? I tko da natjera Cigana da sjedne za knjigu dva sata!? Ne može to ni bog, a kamoli Serbezovski! 

E sad, da me shvatite, ispričat ću vam kako takvi i slični moji stavovi o ciganskom karakteru sjedaju u ove naše glave kroz pjesmu, a njezin utjecaj ne bi trebao da bude malen. 

Davno sam još spjevao stihove o ocu koji je ukrao kruh zato jer su djeca plakala od gladi. Nije se bojao da će ga Cigani istući, Ciganin je i on, nego da će ga odati! 

Zato taj čovjek pjeva: 

"Hajde, Cigani, ajmo na poljanu, izađimo svi zajedno da jedan drugoga špijuniramo..."

I, što se dogodilo? Svi me tapšu po ramenu već godinama uvjeravajući me kako sam divno napisao tu pjesmu i pogodio ciganski mentalitet, a Cigani i dalje, bez obzira na naravoučenije, tužakaju jedan drugoga. 

Za naselje od četrdeset tisuća Cigana dovoljan je jedan milicionar, da stane nasred križanja, pa da mu jedan po jedan Ciganin prilazi i kaže što je tko ukrao, tko što ima od njegovih susjeda, prijatelja. 

A moja pjesma tužno pita: 

"Kako to da se nije našao neki gadžovan, gadžo, a to je svatko tko nije Ciganin - Englez, Hrvat, Slovenac - pa da oda Ciganina, a ne on svoje?"

- Možda je jezik zapreka? Da ste pisali na ciganskom...

- Nije to u pitanju! Cigani imaju mnogo dijalekata. U jednom sokaku barem ih je pet, a koliko li ih je tek u svijetu!

- Nemate gramatiku ili rječnik?

- Nedavno su izašla dva rječnika — Uklihov u Sarajevu i Kepevskog iz Skopja. No, ja mislim da nisu autentični, jer ih nisu radili Cigani. Pitanje glasi: za koga su napisani? Ako za Cigane, grdno su se prevarili. 

Prolistao sam oba, a posebno cigansko-srpsko-hrvatsko-engleski rječnik, i vjerujte mi - prije bih naučio engleski! 

U tom se rječniku Ciganin ni za živu glavu ne može snaći. Trebao bi zaboraviti svoj jezik i iznova učiti nove oblike, pravila.

- Treba li vam takav rječnik i zašto ga, onda, Romi ne prirede?

- Treba, no ambicije nam nisu velike. I takvi su Cigani! Zapravo, treba reći hvala tim ljudima koji su priredili rječnike, uza svu kritiku. Bolje da se barem netko trudi! No, Cigani jednostavno nemaju vremena za to. Rekoh već: neprestano žurimo, a ne znamo ni kamo ni zašto!

- Nije li vam žao kad shvatite da je vaše romane pročitalo samo desetak Cigana? Ako se pitate kome su namijenjeni rječnici koje kritizirate, pitam kome su namijenjeni romani koje Cigani ne čitaju?

- Odlično pitanje! Ja u prvom redu želim pokazati onima koji misle da poznaju ciganski život - da ga ne poznaju! Iz baze pišem o Ciganima, pa prvo želim da drugi promijene neko svoje pogrešno mišljenje o njima, a da pri tome uživaju u literaturi koja je lagana, ljudska, ciganska priča. Serviram im dušu cigansku na tanjur zato da nas gledaju drugačije nego dosad.

- Pri tome, čini mi se, ništa ne uljepšavate. Čak vam prigovaraju da Rome ponekad prikazujete suviše crno.

- Prikazujem ih onakvima kakvima ih vidim, kako sam ih kao Ciganin doživljavao. Za nekoga, to je moje viđenje lošije od onoga koje je o Ciganima već postojalo, za nekoga bolje. Barem je to moje viđenje zanimljivije, jer dubinski ulazim u dušu Ciganina. 

Kažu posvuda u nas, djeci, kad neće da spavaju: "Ako ne zaspiš, doći će Ciganka i ukrasti te."

Što se sve iza toga krije? O tome ljudi, jednostavno, ne razmisljaju, a otud do predrasude kratak je put.

- Je li pogrdno nazvati Ciganina Ciganinom? Vi neprestano inzistirate na terminu Ciganin, a izbjegavate Rom.

- Pobornik sam Dostojevskog, koji kaže da je ideja koja se iza nečega krije - važnija! S kojom je idejom netko doviknuo na utakmici igraču suparničkog tabora "Ciganine"? Sigurno ne zato da uvrijedi Ciganina. 

Ja to gledam nekim svojim očima: viče se tako iz navike, na svakoga tko pogriješi, tko se pogrdno ponaša, tko se izdvaja izvan ustaljenog ili normalnog. Da su mislili vrijeđati, psovali bi majku. 

Uzmite samu riječ Ciganin. Odvajkada se tako zovemo. Ja, zapravo, nemam ništa protiv toga da nas zovu Romi ili Cigani. Znam da se u Jugoslaviji inzistira na Romima najvjerojatnije zato što je Ciganin pogrdno. 

Ja tako ne mislim. Svejedno mi je! Hajde da mi vidimo socijalni status Ciganina ili Roma - kako se zapošljavaju, da li bježe iz škole, kako ih obrazovati, emancipirati? 

A sada, čim mu spomeneš emancipaciju, Ciganin će ti ... boga jer će misliti da mu spremaš A-bombu. Rom ima i svoje značenje: čovjek! Zovemo li se Romi, ispada da smo samo mi ljudi. Što su onda drugi?

Bio sam u Indiji, u nasoj pradomovini, i ni čuo za Rome nisam. Pogrdno? Samo za onoga tko se loše ponaša! I mi, u našoj mahali, Ciganinu hohštapleru ili kradljivcu koji pretjera kažemo: "Hitleru jedan!" I što sad?

- Napustili ste naselje Topana, u kojem ste rođeni i gdje ste proveli djetinjstvo, preselili ste u suvremeni stan, putujete svijetom... Koliko vas to udaljava od, kako ste rekli, baze i koliko ste privilegirani u odnosu na druge?

- Vrijeme teče dalje. Cigani istodobno gledaju i unazad i unaprijed. Mene moja prošlost fascinira i stalno joj se vraćam, toj neimaštini, bijedi, ocu koji je umro prije tri godine, a bio je prvi ciganski intelektualac, učitelj u Topani. 

Sada bih mu dao tri ordena za hrabrost kako je uspio da othrani devetoro djece. No, gledamo li naprijed, želimo li uhvatiti korak sa svijetom...

Otišao sam 1969. godine u Beograd i nakon televizijskog nastupa preko noći postao zvijezda. Osjećao sam to. Zatvorio sam se te prve večeri u hotelsku sobu i pitao: 

"Muhareme, što ću s tobom dalje?"

Nisam završio nikakvu školu, nisam imao nikakvu kvalifikaciju, stigao sam iz primitivne i neobrazovane sredine i kako da opstanem među inteligencijom? 

Godinu dana pojma nisam imao što znače neke riječi kao klimakterij, asocijacija itd. Ljudi u mom društvu pričaju, a ja šutim i samo slušam, pogađam značenje. Danima sam spajao riječi sa značenjem, učio, odgonetavao. 

Brujale su mi u ušima te, prve noći uspjeha, očeve riječi: 

"Ako se želiš probiti, čitaj, čitaj!"

To i napravih! Odmah ujutro otišao sam u knjižaru, uletio unutra i rekao "Dajte mi ovu knjigu", a da nisam imao pojma ni tko piše ni što piše. Bila je debela. Zvala se Kako se kalio čelik.

- Zvuči pomalo sladunjavo, kao u priči, no ipak vjerujem.

- Tako je i bilo! Iskalio sam se dobro! Postao sam popularan kao pjevač, obišao sam cijeli svijet i doživio sve što jedan čovjek doživjeti može uz glazbu. No, nikada nisam zapravo otišao iz mahale. Eto, i stan mi je odmah u njezinu susjedstvu. 

Cigani me strahovito vole. Zašto? Zato što sam na sceni bio Muharem Serbezovski, a u životu običan Ciganin, isti Ciganin kao i oni koji s njima žive. A to što sam se uselio u stan, na to me natjerala i ova moja književna rabota: treba mi malo mira i koncentracije, a toga u mahali nikada! 

Vole me... Kada sam nedavno doživio prometnu nesreću i završio u bolnici lakše ozlijeđen, pročulo se to po Šuto Orizari i za pola sata skupilo se njih pet stotina da mi dadu krv. Neću napustiti taj ciganski život jer bih bio izdajnik!

- Oslikavate li u vašim romanima samo pojedine trenutke, nešto što je bilo i više nije?

- Cigani i kada broje i kada razmišljaju i kada se mijenjaju - čine to u stoljećima. Ne broje na desetljeća ili godine. Na stoljeća!

- Zvuči divno!

- A to znači da je npr. moj djeda Džafer, koji je imao sto sedam godina kada je umro, svojim životom pokrio nekoliko generacija, a da nije primjetio neku veliku promjenu u Ciganima! Ni u mahali! 

Identifikaciju s mojim narodom tražim tamo gdje je najosjetljiviji, a Cigani su posebno osjetljivi kad netko kaže da je bolji od njih, osobito ako je i on Ciganin.

Svi mi mislimo da smo Cigani A-kategorije, pa i ja. Zbog te identifikacije čak se pomišlja da je moj prvi roman autobiografski, iako je to samo manjim dijelom, i to više ambijentalno i faktografski. 

Zašto Cigani broje godine u stoljećima? Zato što misle da će tek druge generacije navaliti, promijeniti svoj život, zato što se jedna generacija oslobađa odgovornosti i prebacuje je na drugu: neka djeca i unuci idu na fakultet.

- Kako vidite Ciganina u budućnosti, s fakultetom, pored kompjutora? Što će se dogoditi s tradicijom?

- Ne bojim se!

- Mislite li da su to prirodne promjene u njihovoj emancipaciji?

- Ne zato, ne bojim se, jednostavno, stoga što se to nikada neće dogoditi. Ciganin će ostati Ciganin bilo što da se dogodi, bilo što da nauči, taman da mu Amerikanci i Rusi skinu mjesec u dvorište, u mahalu. 

Ciganin se od svih ljudi na svijetu najviše srodio s prirodom. U svom trećem romanu o tome pišem pa tvrdim da su, recimo, Cigani jedini pravi sljedbenici Isusa Krista, Muhameda i ne znam koga sve ne! Jer, kad se govori o poštivanju religijskih zakona, jedino ih se Cigani pridržavaju.

- Kako to?

- Zanimljivo, ha!? U romanu Rat ciganskih bogova kažem kako Cigani vjeruju u najviše bogova. U jednoj mahali, šesnaest Cigana vjeruje u sedamnaest bogova, a koliko nas je, Cigana! 

Zašto se, dakle, Cigani pridržavaju svih Zapovijesti? Npr. ne čini zlo drugome! 

Amerikanci zloupotrebljavaju atome. Rusi MIG-ove, svatko nešto, a mi Cigani ništa što bi vodilo uništenju. Kad bi svatko u svijetu razmišljao tako kao mi, bilo bi kudikamo više tvornica, mira i glazbe u svijetu.

- A bi li Romi i radili u tim tvornicama?

- Hm... Napisao sam da se Cigani bave lakim poslovima jer misle da je lakše naći težak posao nego lak. To je točno! No, glazbe bi sigurno više bilo.

- Prvi roman štampao je Veselin Masleša iz Sarajeva, a i drugi će. Je li bilo teškoća dok ste tražili izdavača?

- U Masleši su shvatili da može postojati ciganska književnost. To su kreativni ljudi. Sigurno je lakše napisati roman no objaviti ga, pa samo zamišljam kako je mladim ljudima početnicima. 

Mi, Cigani, stoljećima smo navikli ljude da nas gledaju jednim očima - kao čistače cipela npr. ili gurače kola. 

Odjednom, eto Ciganina koji hoće i da piše! Trebalo je to progutati. S prvim je romanom bilo lako. S drugim već teže. Valjda su ljudi mislili došlo mu, pa napisao roman, neće više! No, ako uistinu vlada jednako pravo u tom našem bratstvu i jedinstvu, treba da nam se i tu otvore vrata, da nam se pomogne.

- Ta su vrata već odškrinuta uz pomoć vaše pjesme i poezije. Koliko pjevač Serbezovski prodaje književnika Serbezovskog?

- Vjerojatno jedno utječe na drugo. Tiraža prvog romana iznosila je deset tisuća, a sada će biti ponovljena. Inače, ako mislite i na tzv. cigansku pjesmu koju nude televizijski i radio-urednici, ne slažem se. 

U osnovi griješe kad guraju grupe kao Sar e Roma ili Odjila. Zašto ih guraju? Da ugode nama Ciganima? Da nam puste točku pa da budemo zadovoljni? Nismo zadovoljni! Jer ne znamo o čemu pjevaju. Ne znaju to ni oni sami. Ne razumijemo se. Nisu oni Cigani, samo koriste trend. 

Zašto urednici RTV ne dođu u mahalu pa uhvate neku Ciganku ili Ciganina koji autentično pjevaju? Tada će cigansko srce istinski zadrhtati. Što će nam forma? 

A glazba koju nam naturaju, to su ruske ciganske pjesme koje ni ritmom ni jezikom nemaju s nama veze, a najmanje s indijskom glazbom koja je u osnovi naša. A to nije ritam kazačoka!

- Tvrdite, dakle, da vi stvarate pravu cigansku glazbu?

- I glazbu i tekstove! Kad to kažem urednicima na TV, odgovore mi: 

"Ma, nema veze, nama je važan ritam!"

Pa, dobro, mislim ja - što i vi ne skladate vašu glazbu tako, s nevažnim, karikiranim tekstovima? Ma, nije to to, razuvjeravaju me. Čekaj, jest, to je!

- Većina je vaših pjesama na srpsko-hrvatskom?

- Točno. Samo tri ili četiri pjesme pjevam na ciganskom. Ne želim da budem, da budemo lokalni, želim da me razumije, da nas razumije cijela Jugoslavija. Zapravo mi je svejedno hoće li mi to Cigani zamjeriti ili ne, jer sam siguran da će me inercijom voljeti kao Bosanci Safeta. A ja hoću da me zavole i drugi ljudi, cijela Jugoslavija.

- Iako se s nekima od vaših nepomirljivih stavova neće svi složiti, dojam je da se istinski borite za status Cigana.

- Bez lažne skromnosti, više od svih Cigana u Jugoslaviji! U svim svojim pjesmama trudio sam se da budem progresivan, da usmjerim na nešto što valja, za bolje cigansko sutra, za međusobno poštovanje među narodima. 

Zato se slobodno deklariram kao Ciganin, i kao takvog prihvatila me cijela Jugoslavija. Tek sada znam što je npr. značila jedna moja davna pjesma koja kaže... 

Ciganin sam, voljena, ne ostavljaj me, grli me, ljubi me, dat ću ti ja sve... Ciganin sam, voljena, ne ostavljaj me. 

Odmah je to bilo simpatično, a i kasnije, kad bi se neki naš mladić zaljubio u Hrvaticu ili bilo koju pripadnicu drugog naroda, odmah je pjevušio tu pjesmu.

- Koliko vam je važno da vas shvatimo?

- Bitno je to! I ja moram razumijevati mnogo toga oko sebe jer sam dio ove zemlje, ove Jugoslavije. Uvjeren sam da su Cigani privrženi Jugoslaviji i da se, kad bi se nešto, ne daj bože, dogodilo, ne bi ni trunka drugačije ponašali od drugih naših naroda i narodnosti. 

No, i nas treba shvatiti. Posebno me smeta što mnogi naši umjetnici, pjevači, čak i ljudi na visokim položajima, ne priznaju da su, zapravo, Cigani, jer se boje da će im to škoditi karijeri. A ima ih, vjerujte mi!

- A što je sa Ciganinom lutalicom koji toliko uporno živi u nekim našim predodžbama o vašem životu, što je sa čergama?

- Bio on u naselju ili u čergi, Ciganin će uvijek ostati to što jest. Ciganin ne može bez prirode, nedostaje mu uvijek nova rijeka, da s njome komunicira kao vi telefonom. 

Ciganin i inače voli mrtvo biće pri konzultiranju, pa će vodu pitati sve što ga tišti, a ne Ciganina, da ne ispadne kako je taj kojega je pitao bolji od njega. 

Ne vole skučen život, rado bi da im je sve nadohvat oka i ruke, uvjereni su da je Zemlja stvorena za ljude, a i oni su to, pa po njoj slobodno hodaju i zastaju gdje im padne na pamet. Otuda i teškoće i nesporazumi s posjednicima, a Cigani to nisu. Dovoljan im je tek malen kutak na Zemlji!

Razgovarao: Dubravko Stojsavljević, snimio: S. Szabo (Studio, jun 1985.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)