"Imam diskoteku kao Beogradska televizija. To je rečeno sa preterivanjem, ali sam sigurno prvi u Jugoslaviji po bit-muzici. Mislim na privatne zbirke... Sad moram da priznam jedan svoj greh. Imam i tri ploče sa narodnom muzikom. Verujte mi, nisam ih kupio. Dobio sam ih na poklon"
Nedavno sam prisustvovao svečanom
dočeku KK "Zadar" s povratka iz Italije, gdje je ovaj klub
na međunarodnom turniru svojom kvalitetnom igrom osvojio I mjesto i
time potvrdio kvalitetu jugoslavenske košarke.
Odmah pri silasku s
broda čestitao sam mladom košarkašu na postignutom uspjehu i
zamolio ga za ovaj razgovor.
Kad sam idućeg dana pozvonio na vrata
njegova stana pojavila se njegova majka. Rekla je da još spava (iako
je bilo 9 ujutro).
No, ipak ga je pozvala.
Kad je Krešimir ustao,
ušli smo u njegovu lijepo uređenu sobu, na zidovima kojih vise
uramljena razna priznanja i slike s nastupa. Sjeli smo za sto i
započeli ovaj razgovor o kratkoj ali uspješnoj karijeri ovog mladog
košarkaša, kojeg ovdje u Zadru mnogi nazivaju Đerđinim
zamjenikom.
- Ne mogu se pohvaliti dugom
karijerom i zato su mi svi događaji vezani za početak u svježem
sjećanju. U osnovnoj školi nisam nikad pomišljao na to da ću
jednog dana igrati košarku. Moj jedini hobi bio je pisanje pjesmica,
koje sam kao član literarne sekcije pisao za školske zidne novine.
Iako sam uz to igrao i košarku ona me nije mnogo interesirala. Igrao
sam je jedino na satovima tjelesnog vježbanja, ali ne zbog užitka,
već iz obaveze prema tom predmetu u školi.
Svojom visinom sam se
izdvajao od drugova i zbog toga nije bilo čudo što
sam pojedine utakmice sam rješavao, postigavši najviše koševa za
svoju ekipu.
Svi ostali igrači bili su niži od mene bar 40 cm.
Kad sam s uspjehom završio osnovnu
školu, upisao sam se u ovu koju i sad polazim. Pohađanjem I razreda
Pedagoške gimnazije sve sam se više počeo zanimati za košarku.
Rado sam je igrao u školi a i bio sam u školskoj reprezentaciji.
Kad smo jednom igrali protiv neke škole, na kraju utakmice mi je
prišao jedan nepoznat čovjek i upitao me da li bih htio igrati
košarku u klubu.
U prvi trenutak sam se iznenadio i mislio sam da se
neznanac šali. Ali, on je bio uporan i ponovio je pitanje. Onako od
šale i bez razmišljanja, rekao sam da bih igrao i tako smo se
dogovorili da to poslije podne dođem na trening KK "Zadra".
Našao sam se u nedoumici: da li da vjerujem neznancu? Ipak sam otišao
(bez znanja roditelja) na trening.
Tu sam odmah spazio svog novog
znanca, koji me je ljubazno pozvao u klupsku svlačionicu i
predstavio mi se kao trener "Zadra". Objasnio mi je da me
je pozvao zbog toga jer su mu potrebni mladi igrači poput mene.
Gostovanje u Skoplju
Zamislite kako mi je bilo?! Onako mlad,
anoniman i neiskusan, odjednom sam se našao u društvu najboljih
košarkaša "Zadra".
Kad sam izašao na igralište, odmah
sam prepoznao Đerđu i Anića. Kad je trener objasnio ostalima da
sam ja novi i da ću s njima trenirati, svi su me upadno motrili.
I
počeo sam trenirati...
Oni stariji su bili spremni na naporan
trening, ali ja sam se umarao i znojio. No, nisam posustao. Kad sam
se upoznao sa svojim suigračima, često su mi davali korisne
savjete. Nakon nekoliko odigranih utakmica na treningu, trener je
odjednom rekao:
"Ovaj mladić je stvoren za košarku."
Naš razgovor je načas prekinula Krešimirova majka koja nas je
poslužila vinom i kavom.
Nasmijana i sretna, rekla je:
Nasmijana i sretna, rekla je:
"Tko bi
se nadao da će jednog dana o mome sinu pisati novine? Znate, u
početku smo mu branili da igra košarku, ali smo poslije razumjeli i
sada je sve u redu."
Popili smo vino i uz pijuckanje kave nastavili
razgovor. Krešimir je postao razgovorljiviji.
- Prvi javni nastup za KK "Zadar"
odigrao som na svoj 16. rođendan. Gostovali smo u Skoplju protiv
"Rabotničkog". Bila je to prvenstvena utakmica na kojoj
sam bio najmlađi igrač. Iako smo gostovali, sjećam se,
katastrofalno smo ih porazili.
Na toj sam utakmici dao desetak koševa
za svoj klub, a to je bilo dovoljno da je trener bio sa mnom
zadovoljan i imao me u vidu za predstojeća takmičenja. Paralelno s nastupima za klub iznenada
sam dobio poziv za pripreme uoči Juniorskog evropskog šampionata.
Bilo je to 1965. godine.
Na takmičenju sam, prema ocjenama mnogih novinara,
bio jedan od boljih igrača naše juniorske reprezentacije.
Naprosto savršeni nastavnici
U ljetu
iste godine uslijedio je i drugi poziv u reprezentaciju, ali sam zbog
škole morao odustati. Upravo sam u to vrijeme polagao važne ispite u školi, tako da je moj nastup bio isključen. Bilo mi je veoma
žao, ali sam se smirio kad sam čuo da se naša reprezentacija
uspješno plasirala.
Čekao sam slijedeći poziv u reprezentaciju, koji je ubrzo uslijedio.
Prošla godina je za mene bila vrlo
plodna. Najprije su došli pozivi u B reprezentaciju na Evropski
šampionat što se održavao u Italiji. Kad sam bio pozvan na
pripreme, naprosto nisam vjerovao do ću igrati protiv najboljih
košarkaša Evrope!
Kao na svakoj utakmici dosad, i ovdje sam se
maksimalno zalagao. Poslije tog šampionata, uslijedilo je niz
prvenstvenih, prijateljskih i međunarodnih utakmica.
Prvi put za A reprezentaciju igrao sam
prošle godine. Baš se naša reprezentacija u nešto
pomlađenom sastavu spremala na turneju po Americi.
Dobio sam
iznenadan poziv.
Iako sam bio najmlađi član, svi su se prema meni
odnosili vrlo pažljivo. Na toj turneji bio sam u odličnoj formi i
koševe sam davao kao od šale. Svi su mi čestitali. To mi je dalo
nove nade za zalaganja u košarci koja je postala dio mog života,
dio mene.
Nakon te turneje postao sam stalan član naše A
reprezentacije.
Kako je u školi? Nastavnici su prema
meni naprosto savršeni. Potpuno me razumiju i ne žele da dajem
ispite kad sam nespreman.
Uvijek mi opravdaju izostanke s nastave i bodre me, govoreći mi da samo i dalje nastavim igrati košarku za
koju sam stvoren. Inače, u školi sam dosad bio dobar učenik, i
zato mi roditelji dopuštaju do nastavim igrati košarku.
Zabeležio: Franjo Harmat (Plavi vjesnik, avgust 1967.)
*****
Tempo, mart 1969: Neshvatljivo je da je poznati
beogradski arhitekt Uglješa Bogunović mogao da napravi tako
kardinalnu grešku u projektovanju vrata na oblakoderu Politike!
Košarkaš normalne visine mora da se sagne kad ulazi u redakciju Tempa! - rekao je u šali reprezentativac i član Zadra
Krešimir Ćosić.
- Pa mi, košarkaši, nismo liliputanci! Ja se
provlačim kroz vrata, iako sam visok samo 2,06 m. Moj klupski kolega
Krnjčević sa svojih 2,14 m. morao bi da se spusti na kolena i
uprlja - pantalone!
Ilegalnost
- Košarkaški soj je pomalo čudnovat. Kao da nema nikakve veze sa sportom. Sećam se, to je bilo
1963, ja sam imao 15 godina, bio sam visok 195 sm, a težak 60 kg.
Strogo mi je bilo zabranjeno da se bavim sportom, pa sam "privatno"
rano ujutru, dok je igralište bilo prazno, ubacivao loptu u koš.
To
je tako išlo dok me jednog dana, tačnije jednog jutra, nije
zapazio nekadašnji trener Zadra Tičin. Pozvao me na pravi
popodnevni trening i - postao sam ilegalan član ekipe.
Kažem
"ilegalan", jer me nije smeo stavljati u tim u strahu da ću
se razboleti, ili da će se nešto stomiti u meni. Toliko sam bio filigranski građen i veoma krt.
A još kad je čuo da ja danima ne
jedem ništa, odustao je od namere da me ubaci u tim.
Preokret je nastao kad mi je otac, koji je hotelijer po struci, doneo
jedan američki košarkaški list koji je neki stranac zaboravio.
Ja
sam onda na fotografijama video mnoge profesionalne "štosove"
koje sam ujutru, tajno, kopirao i uvežbavao.
A onda je došao moj
dan sa veliko "D".
Na jednom treningu prikazao sam svoj
novi repertoar i Tičin je bio prinuđen da popusti. Postavio mi je
samo uslov da moram više da jedem. I ja sam samo zbog košarke
postao gurman. U to vreme moj dnevni jelovnik sastojao se od dva
kolača i - ništa više.
Kockar
I
šta onda da radim?
Ni kriv ni dužan morao sam da postanem kockar.
Ne samo ja, nego sam pokvario i moje drugove koji moraju sa mnom
da provode noći igrajući karte.
Krevet
Jedva čekam da se najzad, jednom u životu opružim i da
spavam tri dana i tri noći.
Naplatiću se za sva ona bdenja po hotelima, u krevetima koji su pravljeni za patuljke, a ne i za mene.
Auto
U drugim kolima ja ne mogu da smestim svoje noge.
Kada
moram da vozim "fiću", onda sedim na zadnjem sedištu,
pošto sam pre toga demontirao sedište za vozača. To su moje fizičke nezgode, mada je i bilo i drugih.
Frizura
Sećam se kad sam sa Zadrom putovao u
Sofiju, na meč protiv CSKA. Na granici, Bugari me nisu hteli pustiti, jer sam imao dugu kosu. Prinudili su me da iziđem iz voza, da odem
u selo da se podšišam i sam da platim, pa tek onda da nastavim
putovanje.
Kad sam sve to uradio, moj voz je već bio otišao, pa sam
morao da sačekam sledeći. Moja osveta je usledila u Sofiji, kad je
bugarski koš "procurio". Ni sad ne razumem šta su Bugari
imali protiv moje kose. Mogu da izgledam kako je meni volja.
Kako
bi njima izgledalo kad bismo ih mi prinudili da na granici čekaju
dok im kosa - poraste. Jer, tako se nama dopada. U tom slučaju,
Bugari bi morali da nose perike...
Šinjorina
A moja frizura se dopada i
devojkama, pardon, mojoj devojci u Zadru,
pa je i zbog toga nosim. Samo ne mogu vam reći ime moje "šinjorine",
jer bi se sve druge naljutile.
Ako ovu moju izjavu objavite, biću
prinuden da otkupim sve brojeve "Tempa" u Zadru i okolini.
U protivnom, biće rusvaja!
Diskoteka
Mnogi me pitaju, gde trošim novac
koji zaradim na košarci. Moj odgovor je: u pločama. Imam diskoteku kao Beogradska televizija. To je rečeno sa preterivanjem, ali
sam sigurno prvi u Jugoslaviji po bit-muzici. Mislim na privatne
zbirke.
Sad moram da priznam jedan svoj "greh". Imam i tri
ploče sa narodnom muzikom. Verujte mi, nisam ih kupio. Dobio sam ih
na poklon od Beogradske televizije.
Zadar
Sad mi je želja da odem u neki
inostrani klub, ali ne zbog inostranog kluba, već zbog jezika.
Nedavno sam podneo molbu Košarkaškom savezu Jugoslavije da mi
odobri igranje u Italiji da bih studirao italijanski jezik.
Zamislite, šta su mi odgovorili:
"Italijanski jezik možeš vrlo dobro da naučiš i u Zadru!"
Možda su u pravu? Ne zbog jezika, već
zbog Zadra.
Ne mogu ja bez Zadra!...
Zabeležio: J. Veličković (Tempo, mart 1969.)
Vraćao se kući posle tužnog događaja, kada je sa ostalim drugovima prisustvovao sahrani svog bliskog prijatelja Radivoja Koraća. Bio je neraspoložen, potišten, jer više neće imati priliku da igra sa popularnim Žućkom.
- Prvi put je brže vozio, prvi put
preticao druga kola i - nastradao. Nije pio, nije pušio... Voleo je
košarku i muziku. Na pripremama smo stalno slušali ploče -
isprekidano je govorio dvometraš iz Zadra.
I dok smo razgovarali o košarci,
stjuardesa nas je nekoliko puta opominjala da bi trebalo da se
preselimo u rep aviona zbog ravnoteže! Jer, u avionu nas je bilo
samo šestoro.
U priči brzo nam je prošlo vreme i razgovor smo
prekinuli kad je JAT-ov Konver sleteo na pistu novog zadarskog
aerodroma.
Najpopularniji Zadranin
Od aerodroma do Zadra ima 12
kilometara. Tu razdaljinu smo prevalili Ćosićevim "audijem 100 LS". Nova kola sa svega 5.000 pređenih kilometara, koja je Ćosić kupio od prihoda u toku prošle godine. O tome nam je košarkaš
Zadra rekao:
- Kupio sam kola od ušteđevine koje su
delimično bile "pojačane" novcem kluba. Uostalom, i
košarkaši su zaslužili da dobiju nešto više od hranarine.
- Koliki su bili prihodi prošle
godine?
- Prosečno 1.600 dinara mesečno. Mogao
sam da odvojim koji dinar, jer živim sa
roditeljima.
Dok smo prolazili kroz grad, na svakom
koraku moglo se čuti: Ćosa, Kreša...
- Da li je to tako stalno?
- Neprekidno, skromno je odgovorio
Ćosić. - Ljudi vole košarku, pa su i mene zavoleli.
- Izgleda da ste najpopularnija ličnost
u ovom gradu na moru?
- Izgleda. Uostalom, došljak to najbolje
može da zaključi.
Poziv iz SAD
Vreme je bilo sunčano. Međutim, vetar
je duvao tako jako da smo umesto kupanja odlučili da se
odvezemo do Crvene luke, tridesetak kilometara od Zadra,
popularnog mesta, stecišta mnogih filmskih zvezda. U kolima smo
nastavili razgovor o planovima ovog mladog reprezentativca,
- Priča se da ćete napustiti Zadar?
- Ni govora. Klub mi je omogućio
solidne uslove za trening i život. Uskoro ću dobiti i stan.
- A onaj poziv iz Amerike?
- Ovih dana ću odgovoriti menadžeru i
pitati za uslov. Moram da mislim na godine koje dolaze. Odlazak
preko okeana dolazi u obzir, ali ne sada. Inače, taj put bi mi dobro
došao u pogledu studija engleskog jezika. Sada mi je dvadeset godina
i želeo bih da ih što pre završim.
- Od kada igrate košarku?
- Od devete godine, a u 15-toj sam
postao omladinski državni reprezentativac.
- Različite su priče u pogledu
nošenja dresa sa brojem 11. Da li ste vi želeli taj broj?
- Ni govora! Nisam bio baš najbolji
učenik, pa sam čak u jednom polugođu imao 11 jedinica. Tada mi je
nastavnik fiskulture naredio da od trenera tražim dres sa brojem
11. Tako i danas nosim taj broj.
Cipele broj 48
- Visoki ste dva metra i šest
santimetara. Koji broj cipela nosite?
- 48.
- Znači teško nalazite tako velike
cipele?
- Kupujem ih u inostranstvu. I to ne
jedan, već više pari.
- A odela?
- Šijem kod krojača - četiri metra
štofa.
"Audijem" smo na momente
jurili i 160 kilometara na čas, tako da smo u Crvenu
luku, neobično interesantno letovalište, na srednjem Jadranu,
stigli veoma brzo.
Otišli smo na peščanu plažu da bi nastavili
razgovor u miru. Ali, umesto samoće, sreli smo grupu Dalmatinaca koja
nam nije dala mira.
Zahtevali su od Ćosića da ih provoza, da nešto
s njima popije, da igra fudbal, da jede...
U toj grupi bilo je i
nekoliko devojaka prema kojima naš košarkaš nije bio baš
ljubazan. Pre bi se moglo reći da je izbegavao razgovor.
- Nije lako visokim ljudima da vode ljubav...
Razgovarao: D. Gregorić (Tempo, jun 1969.)