Pages

Dino Rađa i Toni Kukoč, nova generacija YU košarkaša '87: A onda je u klub došao Moka Slavnić...

Maj 1987: Reuter, jedna od najvećih svetskih agencija za distribuciju vesti i informacija sa svetskih burzi, hvali se da je od ovog meseca prešla na potpunu "kompjuterizaciju i satelizaciju" proizvodnje vesti. Agencija koju je njen osnivač Paul Julius Reuter još sredinom 19. veka zamislio da "prodaje vesti kao što se prodaje čokolada" uspela je da satelitskom vezom umreži sva svoja (144) dopisnička biroa u svetu... Humorista, pisac i jedan od osnivača Televizije Beograd Radivoje Lola Đukić objavljuje svoje "Sklerotične memoare". Ističe: "Televizija je za obične ljude. Ja sam se takvim ljudima obraćao, nisam se trudio da budem Šekspir, ni Dostojevski. Ja sam, pre svega, smešni prosvetitelj!"... Tony Montano nastavlja liniju "beskompromisnog rokenrola", objavljuje LP "Talični Tom je mrtav" i otkriva: "Prvo što sam ukapirao u životu bilo je da si apsolutno niko i ništa - ako ne izgledaš kao da si neko i nešto!"... Još se prepričavaju utisci sa dva odlična, rasprodata koncerta Električnog orgazma u zagrebačkom Kulušiću, ispred kojeg je ostalo puno obožavalaca koji nisu uspeli da kupe kartu. Mnogi su naprasno, uoči početka koncerta, postali volonteri Univerzijade (koja samo što nije počela), nadajući se nekoj besplatnoj propusnici. Gile najavljuje novi, treći album, na kojem će se naći deset pesama. Tvrdi: "Jasno je da će sve pesme da budu hitovi. Kad je svaka pesma Rolling Stonesa mogla da bude singl, pa što ne bi i naše?"... U centru pažnje sportske javnosti su mladi sportisti iz Splita: pored najveće jugoslovenske plivačke nade, 14-godišnje Anamarije Petričević (ćerke olimpijske pobednice iz Meksika Đurđice Bjedov), sve se više priča i o dvojici košarkaša iz "dečjeg vrtića" Jugoplastike...


"Znate što, poštovanje toj Ciboni, ali mislim da njihovo vrijeme polako prolazi. Svaka čast, oni su u ovih četiri-pet godina napravili strašno mnogo, ali kad Dražen ode u Real, to više neće biti klub kakav je danas. A što se tiče prihvaćanja raznih ponuda, sve je to za ljude, sve je za razmišljanje"


Dino Rađa i Toni Kukoč: U istom košu



Košarka je jedan od rijetkih jugoslavenskih sportova koji već gotovo tridesetak godina sustavno održavaju podjednaku razinu kvalitete, bez obzira na povremene rezultatske kolapse na velikim evropskim i svjetskim natjecanjima. Reprezentacija se gotovo u matematički pravilnim vremenskim razmacima regenerira istaknutim igračima koji potom za sobom povlače tisuće novih, mladih ljudi u taj sport.

O razlozima ovog već posve automatiziranog procesa, prilično netipičnog - bar u tolikom razmjeru - za ostale sportove u Jugoslaviji (koji, uglavnom, prije ili poslije, zapadaju u duboku rezultatsku i kadrovsku krizu, pa su potrebne godine da neki sport opet živne i dostigne nekadašnje uspjehe, ako u tome uopće uspije) ispredane su brojne teorije, no činjenica je da je jugoslavenska košarka, uz američku i sovjetsku, kvalitativno već dugo najpostojanija na svijetu.

Jedan od uobičajenih dokaza te pravilnosti i postojanosti počeo se otkrivati početkom prošle godine, kad se najednom pojavila čitava generacija mladih igrača, poletaraca, od nedavno »zaposlenih« po prvoligaškim klubovima, koji su se naprosto nametnuli kvalitetom i svježinom. 

Oni ponajbolji preseljeni su u omladinsku reprezentaciju, koja je potom osvojila još jedno prvenstvo Evrope.

Danas tih petnaestak-dvadesetak igrača već tvore buduće okosnice jugoslavenske reprezentativne košarke, koju ove godine čekaju tri velika natjecanja: Univerzijada, Evropsko seniorsko prvenstvo i Svjetsko omladinsko prvenstvo.

U novoj generaciji Divca, Paspalja, Ilića, Prelevića, Đorđevića, Avdića, Blaževića, pa i Komazeca (koji je sa samo 17 godina najmlađi) osobito se ističu dva imena, izrasla iz famoznog »dječjeg vrtića« splitske Jugoplastike, ekipe s prosječno najmlađim košarkašima u saveznoj ligi: Dino Rađa i Toni Kukoč. 

Ova dva košarkaša osobito su u toku proteklog prvenstva pokazala veliki napredak, i, uglavnom, zahvaljujući njima, Jugoplastika je u prvom ligaškom dijelu prvenstva (prije razaigravanja) osvojila treće mesto.

Poslije su došli rezultatski kiksovi, no trag je ostao. Igrači trenera Maljkovića, predvođeni Rađom i Kukočem, zacijelo će iduće sezone u prvenstvu igrati još značajniju ulogu, pogotovu zato što će upravo ta dva košarkaša dotada biti obogaćeni iskustvom igranja u reprezentaciji na sve tri velike priredbe što je očekuju ove godine.


Čitao stripove i debljao se



Dino Rađa rođen je 24. travnja 1967. u Splitu, visok je 2,10 m i igra na poziciji centra. 

Ponešto je povučenije, kontemplativnije naravi, izvan košarkaškog igrališta kreće se i govori na tipično usporen način.

Toni Kukoč također je rođeni Splićanin, nešto je mlađi (18. rujna 1968.), visok je »2,07 do 2,08 m«.

Može igrati na svim pozicijama u momčadi, ljevak je, vrlo vedre i otvorene naravi.

Njihova je košarkaška karijera upravo jedna udvojena karijera, budući da su do sada sve bitno postizali zajedno.

- Kako ste uopće počeli igrati košarku?

RAĐA: Ja sam se nešto malo, onako bezveze, motao po Dalvinu, ali pravi početak bio je 1982, kad sam došao u Jugoplastiku. Dogodilo se to isključivo zaslugom moje majke. Ona nije nikada bila sportašica, ali smučilo joj se da me gleda kako danima sjedim kod kuće u fotelji, čitam stripove i debljam se. Majka me doslovno potjerala da počnem igrati košarku, budući da sam tada, u petnaestoj, bio visok već 1,87 m. Došao sam u klub, našao društvo i ostao.

KUKOČ: Ja sam još od malih mogu bio uključen u tri sporta: nogomet, stolni tenis i košarka. Ništa organizirano, ali nešto sam znao. Prije četiri godine upitao me trener Karković hoću li doći u Jugoplastiku da me probaju. Budući da stanujem blizu Gripa, nije mi bilo teško i tako...

- Znači, uglavnom ste sve o ovom sportu naučili u Jugoplastici.

RAĐA: Ja nikada prije nisam pipnuo košarkašku loptu.

KUKOČ: Dosta sam vremena provodio na ulici, pa sam nešto malo znao o košarci.

- U vrijeme kada ste počinjali, jeste li se nadali da biste jednom postali kvalitetni, poznati igrač? Kakve su vam tada bile ambicije?

RAĐA: Ma sve se dogodilo posve slučajno. Nisu postojale nikakve ambicije, niti sam išta o tome razmišljao. Jedino je bilo bitno da se maknem iz kuće i da nešto treniram. Kasnije, s vremenom, došle su ambicije, počeo sam polako vjerovati u sebe. Već nakon godinu dana igranja dospio sam u prvu ekipu, stjecajem okolnosti.

Mnogi su igrači bili ozlijeđeni, pa je tadašnji trener, Grašo, bio prisiljen naknadno u prvenstvu registrirati nas četvoricu. Taj je rani početak bio vrlo bitan, čak i kad smo samo sjedili na klupi, što je bio najčešći slučaj. Ipak, u četiri smo utakmice i zaigrali.

Tada sam uistinu počeo gajiti neke nade da bih mogao nešto postići. Postojalo je nešto konkretno, više se nisam morao siliti da treniram. Vrlo je važno i društvo u ekipi. Ja sam odmah našao prijatelje. Dođeš radi njih sutra, pa se dogovoriš za preksutra, i tako ti to uđe u krv i nema više povratka.

KUKOČ: Ni ja nisam na samom početku imao određenu predodžbu o tome zašto treniram. Mojim je roditeljima bilo bitno da se bavim nečim organiziranim. Smatrali su: bolje da je u klubu, nego na ulici. Najprije sam dolazio trenirati zbog njih, zatim sam ovdje našao prijatelje. Tek nakon toga zavolio sam košarku. Vrlo je bitno da se u klubu osjećaš među svojima, a ne da trening samo odrađuješ.

- Međutim, odnedavno, osobito nakon one utakmice u Zagrebu protiv Cibone, obojica ste se našli u središtu pažnje košarkaške javnosti. Osobito ste u Splitu postali poznati, o vama se piše, prepoznaju vas. Kako gledate na popularnost?

RAĐA: Moj otac i danas kaže da sve do prije godinu dana nije davao ni paru na mene. Vjerojatno sam i sam tako razmišljao. Ova nekakva popularnost došla je ponajprije zbog velikog rada, još u vrijeme trenera Trnića.

KUKOČ: Zatim je došao Moka Slavnić u klub. On nas je sve preporodio, posebno psihički...

RAĐA: On je došao kao injekcija, unio mnogo zezanja u rad, mislim, onog pozitivnog zezanja. Bio je vrlo opušten. Nije bilo nikakve distance između trenera i igrača, što ne mora biti nužno loše. I najvažnije: dao je mnogo prilika nama mlađima To je donijelo i publicitet. Gledam na to kao na normalnu stvar, bar pokušavam. Mislim, toliki su sportaši to sve prošli, pa valjda moram i ja.

KUKOČ: ’Ajde sad, reci da ti godi kad te na ulici pozdravljaju curice...

RAĐA: Mene curice više ne pozdravljaju na ulici.

KUKOČ: Dobro, da, kad imaš... aždaju. Što se tog publiciteta tiče, svašta se dešava. Ja sam vidio svakakvih članaka o meni. Spominju neku inteligentnu igru i takve stvari. Pokušavam da se na to obazirem što manje. Ja igram onako kako se meni čini najbolje.

U sebi još ni izbliza ne osjećam da igram osobito dobro. Puno sam gledao tu košarku i danas u Jugoslaviji još mnogo igrača igra mnogo bolje nego što ja sada igram. O meni se mnogo piše zato što sam talent, a ne zato što sam već pokazao neku veliku igru.

- No, ne smeta ti kad te hvale...

KUKOČ: Ma naravno da mi ne smeta. To godi, ali treba se najprije dokazati.

- Jeste li imali neke igračke uzore, prema čijoj ste igri pokušavali izgraditi vlastiti stil?

RAĐA: Ja sam počeo dolaziti na košarku u vrijeme Jerkova. Gledao sam i upijao sve što je on radio, kopirao sam njegove poteze. Kad je otišao igrati u Italiju, pomno sam pratio njegove igre. On mi je bio jedini uzor.

KUKOČ: Najviše sam volio Šolmana. Često sam ga ovdje u Splitu gledao kako igra i pokušavao oponašati njegov način igre. Doduše, sad kažu da ja igram slično kao što je igrao Krešo Ćosić. Gledao sam neke njegove igre. Sviđa mi se takav način igre, mješavina krila i centra. Volio bih tako igrati.

- Smatrate li da ste dovoljno visoki za pozicije na kojima igrate? Rastete li još?

RAĐA: Meni je moja visina dovoljna. Prestao sam rasti.

KUKOČ: Ne bih volio da sam viši. I sada udaram glavom o vrata. Ovo je dovoljno, meni za moju igru ne treba više.

- Vi ste, Toni, krilo ili centar? Na treninzima jučer činilo se kao da ste više krilo.

KUKOČ: Ne znam, to pitajte trenera.

RAĐA: On je krilo i branič. Nije uopće centar.

KUKOČ: Da, ali danas ću, recimo, prije podne trenirati s centrima. Ja se ne osjećam ni kao centar ni kao krilo, ni kao branič. Želio bih igrati sve.

- Koji su, po vašem mišljenju, danas najbolji košarkaši u Jugoslaviji, posebno u vašoj, mlađoj generaciji?

RAĐA: Najprije, broj jedan je Dražen Petrović, to se zna. Od svojih vršnjaka najviše volim igrati s Divcem, Đorđevićem i Paspaljem. Od centara, Stojko Vranković je najbolji u Jugoslaviji, to se mora priznati. No, Divac brzo napreduje, onda sam i ja tu negdje...

KUKOČ: Ja bih htio igrati u petorci s Đorđevićem, Draženom Petrovićem, Divcem i s Dinom.

- Jeste li se vas dvojica poznavali prije dolaska u Jugoplastiku? Družite li se danas i izvan košarke?

RAĐA: Nismo se prije poznavali.

KUKOČ: Ja njega ne volim, o njemu sve najgore. Šalim se, dobri smo prijatelji.


Svaka se žrtva isplati



- Koliko trenirate? Je li postojala neka pauza nakon završetka prvenstva? Ili ste odmah nastavili ovako žestokim treninzima, kao sada?

RAĐA: Mnogo treniramo, jako mnogo. Imali smo pauzu od 15 dana nakon prvenstva, ali kao klub. Nas dvojica imali smo poseban program, radi priprema za reprezentaciju.

KUKOČ: Treniramo svaki dan ujutro i popodne, i subotom i nedjeljom ujutro.

- Smatrate li se žrtvama sporta?

RAĐA: Slušajte, svaka se žrtva isplati, to je normalno. Jest, svakako da se žrtvujemo. Niti se čovjek ljeti može pošteno okupati u moru, niti kad možemo pošteno izaći van navečer.

KUKOČ: Možemo mi izaći van navečer, poslije večere, ali onda si mrtav umoran, nisi ni za što.

RAĐA: Ali, ima i prednosti: dosta se putuje, vidiš mnogo stvari, ideš u inozemstvo. Osim toga, poznat si, imaš neko ime...

- Koliko novaca dobivate za bavljenje košarkom?

RAĐA: 144.000 dinara mjesečno. To je naša stipendija.

KUKOČ: Živimo s roditeljima, pa je dovoljno.

- Što ste, zapravo, htjeli raditi u životu prije nego ste se počeli baviti košarkom?

RAĐA: Ja nisam imao baš nikakav projekt. Ništa.

KUKOČ: A što možeš u srednjoj školi... Ne znaš ništa.

- Studirate li danas nešto?

RAĐA: Studiramo pravo. Ali to...

KUKOČ: Ma, ide, ide. Tako se kaže. Zadovoljni smo.

RAĐA: Da, ide, ide. U tri godine dali smo po jedan ispit.

- Kako sada gledate na svoju karijeru? Počet će polako stizati različite ponude iz drugih klubova. Kako gledate na napuštanje Splita i na odlazak, recimo, u neki drugi klub, poput Cibone?

RAĐA: Znate što, poštovanje toj Ciboni, ali mislim da njihovo vrijeme polako prolazi. Svaka čast, oni su u ovih četiri-pet godina napravili strašno mnogo, ali kad Dražen ode u Real, to više neće biti klub kakav je danas. A što se tiče prihvaćanja raznih ponuda, sve je to za ljude, sve je za razmišljanje.

KUKOČ: Meni je, zasad, ovdje odlično. Sve ide kako treba i ovog trenutka ne vjerujem da ću napuštati Split.

RAĐA: Ma, ni ja. Vezani smo za ovaj grad. Sve naše je ovdje, društvo, roditelji...

KUKOČ: ... i žene, i djeca... (smijeh).

RAĐA: Nikome sada nije u interesu da ode. Ja bih najviše volio da igram, kao Rato Tvrdić, cijelu karijeru u Splitu, da ne moram ni u inozemstvo, nikamo. Da igram lijepo ovdje dokle mogu. Ja volim ovaj grad više od ičega, ali, opet, tko zna što sve život nosi.

- A eventualne unosne ponude iz inozemstva?

RAĐA: Normalno je da se tu čovjek zamisli. Nogometaši su sada dobili slobodne ruke, dobit ćemo, vjerojatno, i mi. Slušajte, godinu ili dvije igrati vani, to i nije baš za odbacivanje.

KUKOČ: Nije, nije.

- Mnogo je buke izazvala polemika među vodećim ljudima u košarkaškoj organizaciji oko vaših ovogodišnjih reprezentativnih nastupa. Što se vama čini važnije: igrati na Svjetskom omladinskom prvenstvu ili na Univerzijadi, odnosno na Evropskom seniorskom prvenstvu? Nije li rano da sjedite na klupi seniorske selekcije?

RAĐA: Nije rano. Treba početi što ranije. Nisu bitne godine, već samo da li sam ja dovoljno dobar za reprezentaciju. Mogu ja imati i 10 godina i igrati za najbolju momčad, ako sam dobar. Uostalom, Draženu nije bilo ni 17 godina kad je upao u reprezentaciju. Zašto ne bih mogao ja s 20? To nije problem.

Iskustvo iz reprezentacije, makar stalno sjedio na klupi, posve je nemjerljivo. Ja sam godinu dana grijao klupu Jugoplastike i jako sam mnogo naučio. Osim toga, možda ja mogu zaigrati protiv neke slabije ekipe, protiv Poljaka ili Čeha...

KUKOČ: Što Čeha? Česi su nas prošli put razbili, pusti njih... Ja isto tako mislim da nikada nije rano, premda je meni najvažnije da igramo dobro na Svjetskom omladinskom prvenstvu. Ja se još smatram nekako omladincem, to je moja prava kategorija.

Lani smo bili prvaci Evrope, sad bi bilo jako dobro da isto to društvo osvoji i svjetsko prvenstvo. Seniorska je selekcija naravno, izazov, i mislim da treba tamo biti, ali omladinska reprezentacija možda je važnija.

RAĐA: Ja bih najviše volio igrati na sve te tri velike priredbe. Mislim da će to tako i biti. Vjerujem u sebe i znam da mogu to izboriti. Iskustvo sa seniorskog evropskog prvenstva može biti vrlo korisno kasnije na Svjetskom omladinskom prvenstvu, pogotovu ako ga nose čak četiri glavna igrača.

- Kako gledate na prošlo prvenstvo? Jeste li postigli više ili manje nego što ste očekivali?

RAĐA: Napravili smo više nego što smo očekivali, ali smo dosta i kiksali, i u kupu i u prvenstvu, protiv Olimpije i Bosne.

KUKOČ: Moglo je možda biti svašta. Da smo dobili Bosnu, pa onda Partizana, što nije posve nemoguće, ne bismo u finalu igrali protiv te Cibone, koju je svatko već vidio u finalu, nego protiv Zvezde.

- Iduće godine od vas se očekuje samo više.

RAĐA: Takav je naš narod. Traži se uvijek više. Ne možemo tvrditi da ćemo biti prvaci, ali ima jedna bitna stvar. Cibona će biti slabija nego što je bila ove godine. Odlazi Aco Petrović, otići će, vjerojatno, još netko. Moći će se s njima igrati, prvenstvo će biti zanimljivije.

- Što mislite o razigravanju, o tom play-offu?

RAĐA: Meni se to ne sviđa. Ipak je Cibona bila daleko najbolja, zaredala s 22 pobjede, zaslužila naslov prvaka. Izgubiti prvenstvo na temelju jedne utakmice - to je bezveze! Bilo bi bolje da se liga proširi, da sve duže traje.

KUKOČ: Ni meni se to ne sviđa. Možda bi bilo dobro da se play-off igra na tri dobivene utakmice. Tako bi se izbjegle ove nepravedne slučajnosti.

- Što sada smatrate svojim košarkaškim manama?

RAĐA: Ima ih dosta. Najprije, nedostaje mi snage. Taj je problem mnogo manje izražen nego kod ovog mog drugara, izgleda kao da sam ja dovoljno snažan, ali znam da tu još moram mnogo raditi. Moram još popraviti šut i trčanje. Moram se mnogo više kretati bez lopte. To su glavne mane. Ima ih još mnogo manjih.

KUKOČ: Meni, naravno, treba još snage. Mnogo. Zatim, treba mi još kilograma. Ja sada imam 86 kilograma...

RAĐA: ... s krevetom...

KUKOČ: Zatim, slaba mi je desna ruka. Ja sam ljevak i moram više vježbati ovu drugu ruku. Treba da popravim šut. Sve se to može, sad imam puno više volje. Sada je sve krenulo.

Dino Rađa i Toni Kukoč igrači su na kojima, među ostalima, počiva budućnost jugoslavenske košarke. Oni su te činjenice svjesni možda i više nego što bi se moglo očekivati s obzirom na njihovu mladost. Sada, kada je »sve krenulo«, njihov trener Maljković pažljivo nastoji dozirati pažnju usmjerenu njima dvojici s onom prema ostalim članovima »dječjeg vrtića« Jugoplastike.

Promatrano sa strane, u vrijeme treninga, taj mu zadatak dobro polazi za rukom, što je svakako vrlo obrabrujuće, i sa stajališta ponešto rastrojenih vrhova jugoslavenske košarkaške organizacije. Rađa i Kukoč, s druge strane, o tome se ne brinu. Oni su u košarci uistinu pronašli sebe i zasad to im je najvažnije.  

Razgovarao: Mladen Jergović, snimio: Filip Horvat (Start, maj 1987.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)