Duško Trifunović i Slobodan Đurasović, tekstopisci '79: Kako je od "da-da-da" nastala "Glavo luda"

Decembar 1979: Prave se godišnje top-liste i podsetnici na pesme i izvođače koji su obeležili odlazeću godinu. Zbilja, kako je izgledala ova muzička 1979. godina? Sve se računa "do maja" i "od maja", jer se početkom tog meseca pojavila nova ploča Bijelog dugmeta "Bitanga i princeza", koja je suvereno vladala top listama singlova i albuma, te po svojoj tiražnosti i prisustvu u medijima ostavila daleko iza sebe sav muzikalni svet YU pop rocka. "Do maja" najradije su se slušali: "Loš glas" Zdravka Čolića, "Ja nisam kockar" Srebrnih krila, "Sklopi oči" Novih fosila, "Seksi dama" Slađane Milošević, "Jamajka" Tomaža Domicelja, "Oprosti mi" Dejana Petkovića, "Lutka sa naslovne strane" Riblje čorbe, "Talasna dužina" Leb i sol, "Apsolutno tvoj" Mirzinog jata... "Od maja", a naročito posle neizbežnog Splitskog festivala, u potrazi za naslovima koji će svrgnuti Dugmiće sa trona, najviše su se izdvojili: "Panonski mornar" Đorđa Balaševića, "Jedno veče u hotelu" Rezonanse i hiperaktivni Fosili, koji su tokom godine objavili čak pet zlatnih singlica - pored pomenute "Sklopi oči", bile su tu i "Da te ne volim", "Reci mi tiho, tiho", "Moj svijet bez tebe", "Tajna". Jedan od apsolutnih hitova 1979. bila je i Vajtina "Zlatna ribica", za čiju je neodoljivost (više od same muzike) bila zadužena "poučna ribolovačka priča" iz pera Duška Trifunovića. Evo kako je tekao razgovor između 46-godišnjeg Duška i njegovog mlađeg sarajevskog kolege tekstopisca, 35-godišnjeg Slobodana Đurasovića, zabeležen na magnetofonu Vena, a potom objavljen u prvom broju njihovog specijalnog zimskog izdanja - Muzičkog magazina...


"Jedan tekst je išao ovako: Pristao sam da budem igračka, da prodajem dušu vragu svome, da ostane samo crna tačka, poslije ove igre kad me slome... Onda me Goran Bregović, preko telefona, zamolio da promijeni riječi, jer se riječ igračka ne može ispjevati, i ja sam pristao, a on je onda napisao: Pristao sam biću sve što hoće... I ja sam se poslije čudio da se ne može ispjevati riječ igračka"

ĐURASOVIĆ: Imam slučaj kad mi neko prvo napravi kompoziciju pa ja onda pravim tekst na nju.

To je mnogo teže.

Jer sam onda ograničen metrom, brojem slogova i kojekakvim glupostima. U biti se onda piše po jednom šablonu a la "petrarkisti".

U drugom slučaju se napišu kudikamo jači tekstovi, kada uopšte ne razmišljaš o melodiji nego pišeš. Dođe, uhvati te nešto.

Ima jedna silna stvar od Marine Cvetajeve:

"Dok nije počelo, opsjednut si, kad si počeo stvarati - posjednut si". 

Nisam sada baš ja taj, ali ako ima iole nešto vrijedno u tom tekstu onda je to ovaj momenat kada pišeš ne misleći niočemu.

Ja svoje teme nisam ograničio, i u izvjesnom smislu bio sam skučen. Ne idem u hiperprodukciju.

Imam ovdje jedan tekst koji se strašno dopao Goranu Bregoviću, a to sam napisao prije tri-četiri godine.

Pošto sarađujem sa Slobodanom Vujovićem, a on je do sada manje više pisao za "Ambasadore", što je njegov hendikep, onda smo morali vidjeti ko pjeva - ili Jasna Gospić ili neko drugi.

Jasna je mogla da pjeva "Dođi u pet do pet", a ne neke životne, egzistencijalne stvari. Tu nema šminke, niti glume.

TRIFUNOVIĆ: Pored toga što si pravi pjesnik, još si i profesor (Đurasović je profesor srpskohrvatskog jezika u sarajevskoj gimnaziji "Ivo Lola Ribar" op. red), prema tome čovjek koji je zadužen da razmišlja o prošlosti, književnosti...

ĐURASOVIĆ: Da ti kažem nešto, Duško, ovo drugo jesam, bez lažne skromnosti, a to prvo... znaš, ja ti jako cijenim umjetnost, pjesništvo. Teško je riječ pjesnik nositi na leđima, to nije lako.

TRIFUNOVIĆ: Da se vratimo na ono što smo govorili. I ja mislim da se tekstopisac mora ukalupiti prema pjevaču.

Jer kad te slikar pozove da pričaš o njegovim slikama, ti pričaš o temi. Kada razgovaraš i radiš sa filmskim radnicima, onda moraš strašno da paziš da im ne napraviš neki opis koji se ne može slikati.

Zato se i pisac teksta za neku zabavnu melodiju mora prilagoditi onome što je kompozitor zahtijevao. Jer pored toga što mi imamo neke zajedničke misli, muzika je kolektivna umjetnost, nažalost. Za razliku od pjesnika koji je sam, sa vrlo malo sredstava. Jedna mala olovka i malo papira. I to ti je sve.

Pored glumaca to je najsavršeniji zanat. Može izaći pjevač i zviždukati, ali to više nije muzika, jer smo otišli dalje. Dakle, muzičarima pomaže tehnika, a pjesnicima ne. Sve što je izmišljeno, domišljeno, to je pisaća mašina. Dakle, njegovo prilagođavanje je vrlo značajno, neophodno, zbog toga što on mora da služi jednoj velikoj mašineriji kolektivne umjetnosti - kompozitoru, aranžeru, pjevaču...

ĐURASOVIĆ: Meni se dešavalo da pomislim da mi je neki kompozitor muzikom upropastio tekst.

TRIFUNOVIĆ: Ali nećeš da ga pominješ, ha, ha, ha...

ĐURASOVIĆ: Jeste! Doista bih se složio sa ovim što si rekao, Duško. Mislim da ima mnogo više dobrih nego loših tekstova. I mislim da je tu Duško zaista jedna specifika kod nas. Evo zašto. Je li Duško pjesnik? Jeste! Ako uzmemo tekstove koje je Duško napisao za muziku, ima dosta tekstova koji su poezija, neovisno od muzike.

TRIFUNOVIĆ: Ipak, Đurase, uz muziku su ljepši, plemenitiji... Ja sam i kod Slobodana vidio neka odstupanja, jer mi moramo odstupati. Pjesmu bismo mi tu istu možda napisali u nekoj drugoj formi. Ali pošto mi ne robujemo stilu u literaturi, da pišemo prilično isprazno kao što se sada to čini, mi tada robujemo jednom drugom mediju. Onda to miješanje nas obavezuje da napišemo neki lošiji stih.

Ja pišem samo onda kada mi traže pjesme.

Ovo što pišem sada je "sadizam", jer to pišem za sada.

Ako su mogli od mene da zahtijevaju ono što Slobodan zahtijeva od svojih učenika, da pišu zadatke na temu, što ja ne bih pisao onako kako mi kažu.

Mada se ja više bavim time da pišem o tome što ja mislim da bi tom čovjeku odgovaralo.

A bio bih sretan kada bi mi rekli: napiši o tom i tom.

Nas obojica smo napisali, mislim, mnogo više dobrih tekstova nego što ima dobrih pjesama u našoj muzici. Kompletno dobrih pjesama. 

Zato što se muzičari kada se dokopaju dobrog teksta, onda oni ne znaju šta da rade s tim, jer su navikli na jedan prizemniji, uhodaniji jezički ritam.

Njima je najvažnije da im natovariš mnogo jednosložnih riječi, jer je to unutar duha muzike koju oni sviraju.

Oni su pozajmljujući instrumente iz inostranstva ili kupujući ih kupili sa tim istim instrumentima i duh muzike, ritam i sad u to treba staviti naše riječi.

A kao što znamo riječ je jedini naš kapital, a kod pjesnika je to jedino i osnovno obrtno sredstvo. Dakle, naš jezik pokušavaju da stave u tuđu muziku.

Onaj ko se otkine od toga, ko pokuša i zna da otpjeva svoju pjesmu na običnoj gitari i ko uspije, da napravi melodiju, pa da ima veze sa onim tekstom koji mi napišemo, onda je taj laf i on pravi novu muziku.

Inače svi drugi su sami kopiranti, i treba da budu ko zna kome zahvalni što mi uopšte postojimo, što se miješamo u takve stvari.

Ja mnogo volim te pjevače i taj svijet muzičara, ali da su traljavi u svom poslu -  jesu. 

Čim više ne mogu da sviraju kako treba oni čekaju, pa onda kažu:

"Pojavio se pank!" 

Šta to znači?

Koliko smo do sada bili gadovi možemo biti još više, a koliko smo do sada bili muzičari ne moramo toliko biti. I važno im je da imaju stav i stil. Unutar našeg jezika mi živimo bez stila.

Ja i ti, Slobodane, dok pišemo mi smo stalno u duhu jezika, u žiži događaja, a dok oni čekaju stil i pravac koji će uvesti zajedno sa novim žicama koje kupe.

Zašto mi mislimo da je naša narodna muzika, koja se sada stvara, manje vrijedna od uvezene zabavne muzike. To je samo malograđanski odnos, jer se smatra da zabavnu muziku pjevaju gradski momci, a narodnu seljaci.

Ja pišem tekstove i za narodnu muziku. Dođe mi kompozitor narodne muzike i kaže: "Daj mi!" i ja mu dam, a onda čekam hoće li nešto biti od toga.

Međutim, ovo je bitno, a ja mislim da ni ti, Slobodane, to ne znaš: Ja sam napisao stihove za muziku u filmu "Lične stvari" Aleksandra Mandića i jedan tekst je išao ovako:

"Pristao sam da budem igračka, da prodajem dušu vragu svome, da ostane samo crna tačka, poslije ove igre kad me slome". 

Onda me Goran Bregović, preko telefona, zamolio da promijeni riječi, jer se riječ igračka ne može ispjevati, i ja sam pristao, a on je onda napisao: "Pristao sam biću sve što hoće".

I ja sam se poslije čudio da se ne može ispjevati riječ igračka.

Muzici je potrebno tako bilo, i moje je da odstupim, u ime jačeg medija. Jer da sam ja napisao pjesmicu "Ima neka tajna veza" to ne bi bila literatura, ali postala je evergrin koji će se dugo pjevati, zato što je Goran Bregović uspio dodati takvu muziku na taj tekst da je to odlično.

Nepraktična pamet

ĐURASOVIĆ: To je jedna prirodna pozicija da smo mi tekstopisci ljudi iz sjene. To ja nisam rekao zato što se žalim. A što se tiče pisanja tekstova za narodnu muziku, tu se pogrešno sagledavaju stvari. E, sad, fraza je ako kažem da uopšte nema podjele u muzici. Pjesma vrijedi ili ne vrijedi. Zašto ne napisati tekst a da neko na njega napravi narodnu muziku. I ja sam to pokušavao.

Ja ga nisam napisao za muziku i ne stidim se tog teksta, mada ne kažem da je dobar. I danas-sutra neka ga uzme neko i napravi na njega narodnu pjesmu. Ima tu i one čaršijske teze:

"Ma, ja bih to za pet minuta".

Izvoli, napiši brate, ko ti brani. Divno bi to bilo kada bi bilo tekstova i tekstova. Mi ne bismo mnogo izgubili, a muzika bi mnogo dobila. Mnogi pjesnici, ali pod navodnicima pjesnici, dođu u "Skenderiju", sjednu u "Kolegijum artistikum" i nekako umno kažu:

"Ma, znaš, stari, to bih ti ja..."

Pa, napiši brate. Odvoji tih svojih pet skupocjenih minuta, pa napiši. Jer ako možeš ti, Duško, koji jesi pjesnik - onda može i taj.

TRIFUNOVIĆ: Nije pogrešna pozicija što smo ljudi u sjeni.

Mi smo kao i pjesnici - ljudi u sjeni. 

Pjesnička pamet nije praktična pamet.

I sva sreća što postoji mogućnost da je praktično upotrijebimo. 

Međutim, ti momci kojima ja pišem pjesme, i oni nekom drugom kažu da smo garancija kvaliteta, oni to meni ne kažu, čak toliko ne kažu da odu na koncert, imaju, recimo, po pedeset koncerata sa mojim pjesmama, ali ne prijavljuju pjesme, ni onoliko koliko je obavezno.

Tako da on na 50 koncerata ima svoj redovan honorar radi svoga prisustva, i izvođenja, a ne prijavi ZAMPU tekst, i ja sam onda kao neka dobrotvorna svrha. Materijalna korist je zbog toga, nama, veoma mala. Ja bih imao veću materijalnu korist kada bih bio dostojanstveni pjesnik, onda bi me društvo ozbiljnije uzimalo i povremeno bi mi davalo nekakve nagrade, apanaže, našlo načina da me stimuliše.

Ovo je jedan častan poziv kojim se mi bavimo, Slobodane. Mi zabavljamo milione, svojim riječima. Mi pokušavamo da otpjevamo njihove ljubavi, da im kažemo "Dođi u pet do pet" i nudiš mu da ne bude ljut, i sigurno će doći drugi put... te riječi su kao himna mladosti.

A do mojih pjesama mogu doći mladi samo ako te pjesme uđu u čitanke i ako moraju da ih uče. Mogu od njih i propasti, a od prvih što se pjevaju ako ih znaju napamet mogu nešto i da "uhvate" što je lijepo u mladosti. Pogledajmo samo u našoj narodnoj književnosti. Vukove pjesme su se sve pjevale.

ĐURASOVIĆ: Pa, Zmaj, Đura Jakšić, one divne starogradske pjesme...

TRIFUNOVIĆ: I pogledaj, Slobodane, jedan krasan pisac, možda malo zanemaren, jer ga ne učimo redovno u školi, a to je Ivan Kozarac, ne Josip Kozarac. Taj Ivan Kozarac koji je poznat po "Đuki Begoviću", on je napisao pjesmu "Zbog tebe sam tarabe preskako". I svako zna tu bekrijsku pjesmu. Taj odnos u narodnoj muzici je, tu je i duh muzike naš i riječi naše, a Prešern je jednom zapisao: "Kranjcu je tuđe milije no svoje".

Po čemu ona krasna pjesma Šabana Šaulića "Dođi da ostarimo zajedno", po čemu to nije pjesma koja ima kvalitete najboljih tzv. zabavnih pjesama. To je jedno majstorstvo, jer je čovjek pristupio ozbiljno poslu...

Čini mi se, da se vratim na ono "ljudi iz sjene", da odskora ima otvaranja u jednom pravcu, kompletnog kvaliteta. Jer krajnje je vrijeme bilo, kada smo već napravili sarajevsku pop-školu, krajnje bi bilo vrijeme da shvate ove naše zvijezde da je njima mjesto bar u istoriji ovih godina i da bi morali imati nešto ozbiljnije s čim bi mogli mirno da stare.

Jer se ne može živjeti od hita do hita. Svako se drži svoga stila i ne želi da stvara ništa novo. Živi u svom malom okviru a to je isto, da se privredno izrazim, kao zatvoreno tržište.

On voli da pjeva curicama, i zaboravi da mu više nije vrijeme da pjeva curicama, da su curice odrasle i da će on biti smiješan.

ĐURASOVIĆ: To je kao kod Marlona Branda. Ako sam ćelav, ćelav sam, ako imam višak kilograma, imam. Svi mi osjećamo neki otpor prema Šonu Koneriju jer znamo da ima periku... Znaš, Duško, sviđa mi se ona tvoja knjiga "Za čitanje i pjevanje". Ako danas-sutra napišem nekakve tekstove onda bih i ja to vrlo rado učinio. Jer, ipak, Duško, ti si sinonim pojave tekstopisaca...

TRIFUNOVIĆ: Tu su knjigu kupovali ljudi koje interesuje literatura. I sad muzičari dolaze kod mene i kažu: "Imaš li tekstova". Ja im sasvim mirno prekucam neki tekst iz te knjige i oni kažu: "Uh, što je dobar!" A ta je knjiga već dvije godine u izlogu. Oni to nisu ni čitali.

U toj knjizi su samo riječi koje su uspjele da ostanu žive i kad se skine muzika. Imaš tekst i poslije toga neko napravi muziku.

Tu imaš jedan grozan problem. Kad tu muziku zaborave, ako je tekst bio loš, on ostane kao očerupana kokoš, ništa ne znači.

Nikada nisam znao da sarađujem sa zvijezdama, jer su one imale prevelike zahtjeve za moje znanje. Oni meni dođu i kažu: "Daj, onako nešto ljubavno, onako nešto strasno" i kad im ja tako nešto napišem, onda oni kažu: "Dobar je, strašno je dobar, ali nije za mene."

A ja sam to pisao sa svoje tačke gledišta i nastojao da prilagodim njima. Za moj tempo življenja i pisanja svi ovi pjevači su mnogo, mnogo spori. Jedino Boris Bizetić može da radi šta hoće, ali i on je otišao u jednu veliku šalu sa čitavom stvarnošću.

ĐURASOVIĆ: Dobro je ovo što radi Balašević. Koliko god je prosječan kompozitor, mislim da je jako dobar tekstopisac. Kod Bore Đorđevića ima šarenolikih stvari. Neke stvari mi se izuzetno dopadaju, a neke nisu baš nešto naročito. Npr. "Hronično sam zaljubljen u tebe" je isforsiran tekst.

Panika u pjesmi

TRIFUNOVIĆ: Jednostavno je to otkriti. Razlika između njega i tebe, Slobodane, je u tom što mi samo pišemo riječi. Oni su Arsenova linija. Arsen kao kantautor je u velikoj prednosti nad svima nama. Oni su mnogo dobri kada rade za sebe. Pogledaj ti te momke, kada rade za druge, nisu nešto naročito. Zato što im taj drugi dio ili dodaju ili kvare ostali ljudi.

Nas dvojica smo baš mnogo veliki u tome što mi pišemo naćoravo ili nagluvo.

Naša pjesma ima trostruki život.

Dok je mi pišemo ona podrazumijeva i kvalitet muzike, i interpretaciju, a oni kad tu svoju pjesmu pišu oni je odmah i pjevuše.

I njihove pjesme su možda melodioznije.

Kad bismo nas dvojica propjevali, ti bi tek onda vidio koja je to muzika.

Ja ne smijem da se navikavam da zviždućem ili pjevam kada pišem tekst, jer sasvim sam siguran da to više neće niko pogoditi.

Moja muzika je moja privatna stvar.

Meni je jednom Ranko Boban rekao: "Napiši mi: da-da-da-da", ja sam rekao: "Ne, ne, to je Betoven", a Betoven ide: da-da-da-da. Ja sam tri dana tražio šta to znači i otkrio "Glavo luda". Od njegovog zvuka ja sam morao matematiku da tražim.

Tantalove su muke pisati na muziku.

ĐURASOVIĆ: Jeste, Duško. Ima jedna poznata pjesma sa jednog Opatijskog festivala "Buro ljubavi, vladaj". Meni je Esad Arnautalić rekao da napravim tekst, ja sam mu rekao da ću pokušati. Dopala mi se muzika, ali nisam mogao. Otišao sam i rekao Esadu: "Žao mi je, ali ja ne mogu da ti ovo napravim", eto, Duško, ti si uspio. Naš jezik je, koliko god bio bogat riječima, siromašan za muziku. I onda se neko ljuti ako dođe do rime dan-san, a drukčije nije ni moglo.

TRIFUNOVIĆ: Ima tu i izbor riječi. Ja napišem neku riječ i oni kažu: "Ja to nigdje nisam čuo". Jednom sam jednom muzičaru napisao u pjesmi riječ panika. Ja mu napišem: "Ljude neka hvata panika, otkud tako ljubav velika". Njega je strah uhvatio: "Ne! Promijenimo ovu riječ panika, jer ja do sada nisam čuo da se ta riječ pjevala".

Ja sam ga ubijedio da to otpjeva i ne mora on znati šta to znači. Onda je to on otpjevao i samo se taj dio najbolje čuo i upamtio. 

Muzičari imaju averziju prema novim riječima koje uvodimo, a naš zadatak je, kao pjesnika, da pronalazimo nove riječi i da ih aktiviramo. Jer one spavaju, one su neupotrebljive i mjesto njih dolaze neke druge, obično strane. 

Sada svi pjevaju riječi "štos" i "fol", a one nisu bile aktivirane sve do pjesme "Novi štos". Treba aktivirati riječi koje postoje. Ako su još u funkciji - onda je to pun pogodak.

(Ven - Muzički magazin, decembar 1979.)

Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)

http://www.facebook.com/yugopapir