Pages

Željka Fattorini, najljepše lice TV Zagreb: "Žeža" i njen "Dedek" - tek dvadeset dana u braku (1967)

Decembar 1967: London je mesto gde je otvorena jedinstvena prodavnica na svetu - "Apple" prodaje sve što je lepo, a što su po svom ukusu odabrali Bitlsi: od dečjih kapica do električne opreme za stan. U skladu sa nazivom firme, svaki posetilac, bez obzira šta kupio - dobija na poklon jednu sočnu, crvenu jabuku... Novost u domaćim knjižarama: Sabrana dela poslednjeg i najvećeg boema hrvatske književnosti Tina Ujevića: 17 knjiga, 7024 stranice, 36 800 stihova... Dubrovački trubaduri s velikim uspehom nastupaju u beogradskom Domu omladine. U publici su primećeni lepotica Nikica Marinović, reditelj Stole Janković, fudbaler Dragan Džajić, a mnogi posetioci su došli da čuju Trubadure kako pevaju aktuelni hit "Luda mladost"... Slušaju se i pesme "Godine ratne, godine mirne" Ivice Percla, "Čikita" Žarka Dančua, "San Francisko" Miše Kovača... U opticaju je čak pet YU verzija pesme koja je proletos pobedila na Evroviziji - "Lutku na koncu" pod ovakvim ili onakvim nazivom pevaju Biserka Spevec, Olivera Vučo, Majda Sepe, VIS Sanjalice i Lidija Francz...  Obožavaoci Gabi Novak negoduju jer je prošlo skoro tri meseca od njene pobede na Opatiji 67, a pobednička pesma "Vino i gitare" tek se sada pojavila na ploči - i to na nekoj kompilaciji... A jedna od najpopularnijih TV devojaka je 22-godišnja Željka Marković, koja će već za nekoliko meseci postati supruga mladog zagrebačkog lekara stažiste Ivana Fattorinija - i tako dobiti svoje konačno prezime...


"Ne, nemam osjećaj da me gledaju. I ako se slučajno sjetim na nekog da me gleda tog trenutka, obavezno se zbunim, zamucam, pukne mi film. Najnezgodnije je kad ste prehlađeni. Onda samo čekate kad ćete kihnuti. Ne, još nitko nije kihnuo. Kažu da je to nemoguće, toliko je čovjek skoncentriran"

- Napolju je počeo padati snijeg! - doviknuo sam Željki.

- Da, imate pravo - odgovorila mi je - a ja se mučim i patim!

Rukama si je obujmila pocrvenjeli vrat, da ga zaštiti od strujanja vrelog zraka. 

Sat je pokazivao 19.20 sati. 

Prije dvadeset minuta je počelo njeno radno vrijeme.

A tek će se u 20.40 sati pojaviti pred TV kamerom.

- Treba se dotjerati za sastanak s dragim gledaocima.

Sada sam i ja u situaciji »dragog gledaoca«. 

S tom razlikom, što je ne promatram na TV ekranu, već u odsjevu ogledala. 

Njena nakovrčana glava je pod frizerskom haubom. 

Napokon, frizerka Tereza odmiče haubu i Željka opet normalno čuje.

- E, to se zove svakodnevno i svjesno upropaštavanie kose - objašnjava mi, dok je frizerka raščešljava. Pošto je kritički odmjerila kosu na mojoj glavi, konstatirala je:

- Dragi moj, da to vama delaju, već bi bili odavno ćelavi... Da, Zagrepčanka sam, čistokrvna. Kak znate?... E, sad je prilika da nešto kažem. Ljudi se stalno bune da imam šinjone. A ja nemam. Sad vi to dokumentirajte da je to moja kosa. Nikakvi umeci...

Željkica kako je svi na televiziji zovu od milja, poznata je među kolegama po svom uvijek dobrom raspoloženju. Stalno je spremna na šalu, ali svoje dosjetke izgovara s najozbiljnijim izrazom lica.

- Sad ćete me vidjeti kao lavicu. To se zove tapiranje. Niste se uplašili?

Njena gusta kosa strši sad na sve strane. Uvjeravam je da joj i to dobro pristaje...

- Kao da vas ne poznajem. Napisat ćete: »... pristaje za scenu ludila Ofelije«. U originalu sam zapravo brineta. Zbog televizije lažna plavuša. Oči smeđkaste, zimi. Ljeti: zeleno žute... Joj! Kroz mozak!

Posljednje riječi namijenjene su frizerki koja joj ukosnicama pričvršćuje kosu. Iz torbice vadi ogrlicu, kist, olovku, klipse...

- Olovka mi je potrebna ako na brzinu trebam skicirati neki tekst, ukoliko dođe kakva isiprika... Šminkamo se već odavno same. Šminkanje je umjetnost. To, da li se bavim slikarstvom pitate me zbog ovih kistova. U redu. Slikarica sam. 

Kojem smjeru pripadam? Svakako ne modernističkom. Evo ovako: oči, podočnjake, malo pudera i gotovo. Oči zato da budu veće. »Zašto imaš tako velike oči«, zapitala je Crvenkapica vuka. »Da te bolje vidim«, odgovori vuk. A ja da bolje vidim TV kameru. Sutra ću gledati profesora na faksu. Ne s takvim očima. 

Njega ću gledati s mnogo manjim očima.

- A s kakvim očima gledaju profesori na fakultetu TV najavljivačicu Željku Marković?

- Ne gledaju me. Ili bar kao sve druge. Pogotovo na prvoj godini. Ja sam na četvrtoj. Eksperimentalna biologija, stručni smjer na Biološkom odjelu Prirodoslovno-matematskog fakulteta. S obzirom da sam ženskog roda, nemam učenjačkih ambicija... 

Kako vam izgledam s rinčicama? Ne, nikako. S njima izgledam kao božićno drvce.

Ova godina je TV najavljivačici Željki Marković jubilarna. Već desetu godinu se redovito pojavljuje na TV ekranu. Ona je doslovce rasla zajedno s našom televizijom.


Najavljivačica u pionirskim emisijama



- Ne, nemam dvadeset tri, već dvadeset dvije i pol godine. Sad se još cjenkam za mjesece. Do trideset i treće. Poslije ću imati stalno trideset i tri. 

Počela sam kao najavljivačica u pionirskim emisijama. Onda sam imala manje treme nego danas. Uvijek imam ovako, malo treme. Naročito kad se vratim s godišnjeg odmora. Kad sam se ljetos vratila s dopusta, imala sam, kako da vam to opišem, jednostavno, osjećala sam da mi je grlo jako suho.

U garderobu ulazi nekadašnji »Dinamov« golman Majerović i daje joj tekstove koje će pročitati, kako svi ovdje govore, »dragim gledaocima«.

- Oprostite, zovu me tonci da isprobamo ton.

U malom spikerskom studiju momci nisu oduševljeni Željkinom bijelom majicom. To iziskuje više napora pri namještanju svjetlosti. Izoštrava se slika.

- Hoće da budem lijepa i jako se trude.

Iz zvučnika se čuju glasovi nevidljivih tonaca:

- Dobar veče, Željka. Kako ste? Molim vas, par riječi teksta... Dobro se čuje. U redu, hvala... Ajme, danas imaš ružnu frizuru. Je li ti to sve glava. Previše si lafica... Smanji glavu...

Primjedba se odnosi na natapiranu kosu. Željka traži sliku na kontrolni monitor, u kojem se promatra kao u ogledalu. Šale radi poslali su joj sliku u negativu.

- Jao, kakva sam... Koje su moje negativne osobine? Pa, tvrdoglava sam, nagla, hoću reći dosta nagla... Onda, spikerica Ksenija Urličić kaže da sam »generalićka«, što će reći naivka. Samo ne znam da li je to negativna ili pozitivna osobina.

Ni jedna naša TV spikerica ili TV najavljivačica nema duži staž od Željke.

- Na TV sam kao kod kuće. Mnogi me još uvijek susreću kao pionirku Željkicu... Nikad me nisu pitali u intervjuima: jeste li zaljubljeni, kanite li se udati? Nikad nisam govorila o Dedeku i sebi. To je tabu. Valjda zbog dječjih emisija.

»Dedek« je mladić kojeg je upoznala prije šest godina kao studenta medicine, a sada je već završio liječnički staž.

Iz zvučnika je stiglo upozorenje. Ulaz u studio je zatvoren. Upalilo se crveno svjetlo.

»Dobar večer, dragi gledaoci... «

Stol sakriva crvenu kariranu mini suknju »Stewart« i bijele čizmice. Kakav je osjećaj govoriti pred nekoliko stotina tisuća slušalaca, kao što je to ovog trenutka slučaj?

- Ne, nemam osjećaj da me gledaju. I ako se slučajno sjetim na nekog da me gleda tog trenutka, obavezno se zbunim, zamucam, pukne mi film. 

Najnezgodnije je kad ste prehlađeni. Onda samo čekate kad ćete kihnuti. Ne, još nitko nije kihnuo. Kažu da je to nemoguće, toliko je čovjek skoncentriran...

23.10. Odjava TV programa:

»...Želimo vam laku i ugodnu noć!«

I dok »dragi gledaoci« već leže u krevetima, članovi TV ekipe izlaze na ulicu. Posljednja je Željka Marković:

- Brrr, što je šljiva - vrijeme, što će reći jako hladno...

Zabeležio: Ivan Kreutz (decembar 1967.)


Sedam meseci kasnije...



"Na bračnom putovanju smo bili u Dubrovniku. I znate tko je bio u avionu? Neizbježni Anton Marti. Ali, to ne znači da nam je režirao bračno putovanje. A na povratku smo letjeli s Ivicom Krajačem. Ne, nije nam pjevao. Mi smo morali njemu, jer mu je bilo vrlo zlo"

Vrata mi je otvorila Željka Fattorini:

"Moje duboko poštovanje."

Željka ima smisla za humor i rado razgovara u takvom tonu. Šaleći se, ona zadržava ozbiljan izgled lica, ali pravu namjeru uvijek otkriva vragolast izraz u njenim očima. Uvela me je u stan opremljen solidnim i udobnim namještajem.

- Moj muž Ivan Fattorini - predstavila mi je mladog čovjeka koji je ušao u sobu... i dalje nije dospjela. Zazvonio je telefon i pošto je nekoliko puta u slušalicu rekla »da«, obratila se suprugu:

- Odvest ćeš me u studio. Nemoj me tako gledati! Za nekoliko minuta imam najavu...

Sjurili su niz stepenice, ukrcali se u bijeli »BMW 1800« i nestali. Dok sam skupljao stvari, od Željkine sam svekrve saznao:

- Imam predivnu snahu. Toliko je mila i draga, a puna života...

Oboje smo »pokucali« o drvo. Otišao sam u TV studio da tamo nastavim razgovor. Željka je naša najstarija TV najavljivačica po stažu. Odrasla je na televiziji. Sudjelovala je još u dječjim emisijama. Televiziju ionako naziva svojim drugim domom.

- Ali, ovdje nemam frape što sam ga pripremila posebno za vas, žali se Željka. Umirujem je primjedbom da je to možda prst sudbine što nije trebalo da ga popijem.

- Devetnaest dana sam u braku...

- Dvadeset,  ispravlja ju muž.

- U tih dvadeset dana vidjeli smo se pet puta, jer je Dedek pet puta bio dežuran. A kad je dežuran, počne u 6.20 i završava drugog dana u 14.20. Onda ga tek vidim.

- Ako se vratim, primjećuje Dedek.

- Ako...

- Jer ako je kakav hitan slučaj, radimo sve dok se riieši.

- A ručak, što sam ga ja skuhala, hladi se. Ha, ha, ha!

Pitam ih otkad se poznaju.

- Uuu... odavno! odgovara Željka. - Hodali smo nekih sedam godina. A poznamo se već vrlo dugo... U početku su nam svi savjetovali da se ne ženimo nakon tako dugog hodanja. Poslije su svi odustali. Uvidjeli su da smo »kronični« slučaj.

- Počeli su nas požurivati...

- Kad već toliko dugo nismo, htjeli smo pričekati dok se sve sredi. Prvo - nabraja Željka na prste -  ja još nisam diplomirala. Drugo, Dedek još nema posla...

- Posla imam. Samo nemam plaće...

- Volonter...

- Volonter-specijalizant kirurgije u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Na odjelu pukovnika dra Anđelka Kučišeca. To je odlična sredina za rad. Tu nema akademskih titula, nema teoretiziranja, nema nastave sa studentima. To je isključivo radna atmosfera. U mojim uvjetima, tražio sam ustanovu gdje mogu najviše imati koristi...


Naši prihodi - Žežin honorar na TV



- Ako imate slijepo crijevo, javite se,  preporuča mi Željka svog muža.

- Za nepunih godinu dana jedan mladi specijalizant napravi sto samostalnih operativnih zahvata, što je u drugim ustanovama dovoljno za ispit...

- Nije da se ti, Đuđo, hvališ. To je tako.

- Žeža...  blago prekorava Željkin suprug. -  Hoćeš li da ispričamo kakav status nas dvoje imamo, od čega živimo?

Dobivši suglasnost objasnio mi je:

- Ona je honorarac na TV bez i jednog dana radnog staža...

- A moj Fatorinić je volonter-specijalizant s godinu dana radnog staža.

- A inače, moje »radno mjesto« je burza rada. Prihodi su nam Žežin honorar na TV.

- I tvoja dežurstva, brzo dodaje Željka, plašeći se da joj suprug ne dobije kompleks manje vrijednosti. - A zašto smo se uzeli prije nego što smo se posve sredili? Budući da Dedek ima dobre starce... Htjeli su da budemo s niima.

- Nije se imalo kamo, pa pod okrilje kokoške. Jer, čekati da Žeža dođe u stalni radni odnos...

- I tako živimo nas petoro... Baka je silno zaljubljena u Dedeka i bojali smo se kako će me primiti. Ali, ona je sve to junački podnijela.

- Jedan i drugi bili smo previše zauzeti da bismo se još mogli sastajati, pratiti, dogovarati sastanke...

Željkin muž je sklon debljanju. Simpatičnom mladom paru i to je povod za šalu.

- Imam trideset bonova mjesečno za kruh. Ako sam jedan dan gladan i potrošim tri bona, onda idućih tri dana moram preživjeti bez kruha.

- No, vidiš ga kakav je! Što će sad ljudi o meni misliti, žali se Željka. Zatim mi pokazuje lijevu ruku:

- Sviđa li vam se moj prsten?

Njoj se čini da sada svi primjećuju taj ženidbeni simbol. Zapravo, ni sama se još nije na njega navikla.

- A kako vam se sviđa moj? pokazuje mi ruku njen muž.

Budući da nema prstena, pitam ga nema li alergiju na zlato.

- Nije ni stigao da je dobije! Imamo vrlo lijepu kutijicu u kojoj tako lijepo leži njegov prsten.

- Pa mi ne smijemo... Odnosno, mogao bi ga nositi, ali je nezgodno, mislim stvarno nepraktično.



Meni diploma, njemu posao



Razgovaramo u spikerskom TV studiju, dok je na programu jedna emisija. Odjednom se Željka obraća svome mužu:

- Dobro. Od ovog trenutka se nećemo vidjeti mjesec dana!

Nehotice sam zapitao zašto.

- Ja idem petnaest dana u Tijesno. Radit ću u tamošnjoj ambulanti.

- A ja idem u veliko prostranstvo: idem na apsolventsko putovanje u Rusiju... Sve u svemu, prvi naredni sastanak imamo 24. VII u Zagrebu.

- Ukoliko ne budem dežuran,  ograđuje se muž.

Odjednom se Željka nečega sjetila:

- Na bračnom putovanju smo bili u Dubrovniku. I znate tko je bio u avionu? Neizbježni Anton Marti. Ali, to ne znači da nam je režirao bračno putovanje. A na povratku smo letjeli s Ivicom Krajačem. Ne, nije nam pjevao. Mi smo morali njemu, jer mu je bilo vrlo zlo.

U studiju se dva puta upalila crvena žaruljica.

- Dečki, još imam pet minuta vremena. Onda jurite iz studija van.

- I ja? pita muž.

- Ne. Za tebe imam dvije minute poslije generalne najave.

- Ako mislite da je to pretjerano, onda se varate. Tako je kod nas stalno, zaključuje razgovor muž.

- Čekaj, čekaj, a naše želje, nade? upada Željka. Napišite: meni diploma, njemu posao, a onda ćemo imati dedeke... Do viđenja za mjesec dana!

Napisao: Ivan Kreutz (Plavi vjesnik, jul 1968.)

Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)