"Ne, nemam osjećaj da me gledaju. I ako se slučajno sjetim na nekog da me gleda tog trenutka, obavezno se zbunim, zamucam, pukne mi film. Najnezgodnije je kad ste prehlađeni. Onda samo čekate kad ćete kihnuti. Ne, još nitko nije kihnuo. Kažu da je to nemoguće, toliko je čovjek skoncentriran"
- Napolju je počeo padati snijeg! -
doviknuo sam Željki.
- Da, imate pravo - odgovorila mi je
- a ja se mučim i patim!
Rukama si je obujmila pocrvenjeli vrat, da ga zaštiti od strujanja vrelog zraka.
Sat je pokazivao
19.20 sati.
Prije dvadeset minuta je počelo njeno radno vrijeme.
A tek će se u 20.40 sati pojaviti pred TV kamerom.
- Treba se dotjerati za sastanak s
dragim gledaocima.
Sada sam i ja u situaciji »dragog
gledaoca«.
S tom razlikom, što je ne promatram na TV ekranu, već u
odsjevu ogledala.
Njena nakovrčana glava je pod frizerskom haubom.
Napokon, frizerka Tereza odmiče haubu i Željka opet normalno čuje.
- E, to se zove svakodnevno i svjesno
upropaštavanie kose - objašnjava mi, dok je frizerka raščešljava.
Pošto je kritički odmjerila kosu na mojoj glavi, konstatirala je:
- Dragi moj, da to vama delaju, već
bi bili odavno ćelavi... Da, Zagrepčanka sam, čistokrvna. Kak
znate?... E, sad je prilika da nešto kažem. Ljudi se stalno bune
da imam šinjone. A ja nemam. Sad vi to dokumentirajte da je to moja
kosa. Nikakvi umeci...
Željkica kako je svi na televiziji zovu
od milja, poznata je među kolegama po svom uvijek dobrom
raspoloženju. Stalno je spremna na šalu, ali svoje dosjetke izgovara s najozbiljnijim izrazom lica.
- Sad ćete me vidjeti kao lavicu. To
se zove tapiranje. Niste se uplašili?
Njena gusta kosa strši sad na sve
strane. Uvjeravam je da joj i to dobro pristaje...
- Kao da vas ne poznajem. Napisat ćete:
»... pristaje za scenu ludila Ofelije«. U originalu sam zapravo
brineta. Zbog televizije lažna plavuša. Oči smeđkaste, zimi.
Ljeti: zeleno žute... Joj! Kroz mozak!
Posljednje riječi namijenjene su
frizerki koja joj ukosnicama pričvršćuje kosu. Iz torbice vadi
ogrlicu, kist, olovku, klipse...
- Olovka mi je potrebna ako na brzinu
trebam skicirati neki tekst, ukoliko dođe kakva isiprika...
Šminkamo se već odavno same. Šminkanje je umjetnost. To, da li se
bavim slikarstvom pitate me zbog ovih kistova. U redu. Slikarica sam.
Kojem smjeru pripadam? Svakako ne modernističkom. Evo ovako: oči,
podočnjake, malo pudera i gotovo. Oči zato da budu veće. »Zašto
imaš tako velike oči«, zapitala je Crvenkapica vuka. »Da te bolje
vidim«, odgovori vuk. A ja da bolje vidim TV kameru. Sutra ću
gledati profesora na faksu. Ne s takvim očima.
Njega ću gledati s
mnogo manjim očima.
- A s kakvim očima gledaju profesori na
fakultetu TV najavljivačicu Željku Marković?
- Ne gledaju me. Ili bar kao sve druge.
Pogotovo na prvoj godini. Ja sam na četvrtoj. Eksperimentalna
biologija, stručni smjer na Biološkom odjelu
Prirodoslovno-matematskog fakulteta. S obzirom da sam ženskog roda,
nemam učenjačkih ambicija...
Kako vam izgledam s rinčicama? Ne,
nikako. S njima izgledam kao božićno drvce.
Ova godina je TV najavljivačici Željki
Marković jubilarna. Već desetu godinu se redovito pojavljuje na
TV ekranu. Ona je doslovce rasla zajedno s našom televizijom.
Najavljivačica u pionirskim emisijama
- Ne, nemam dvadeset tri, već dvadeset dvije i pol godine. Sad se još cjenkam za mjesece. Do trideset i treće.
Poslije ću imati stalno trideset i tri.
Počela
sam kao najavljivačica u pionirskim emisijama. Onda sam imala manje
treme nego danas. Uvijek imam ovako, malo treme. Naročito kad se
vratim s godišnjeg odmora. Kad sam se ljetos vratila s dopusta,
imala sam, kako da vam to opišem, jednostavno, osjećala sam da mi
je grlo jako suho.
U garderobu ulazi nekadašnji »Dinamov«
golman Majerović i daje joj tekstove koje će pročitati, kako svi
ovdje govore, »dragim gledaocima«.
- Oprostite, zovu me tonci da isprobamo
ton.
U malom spikerskom studiju momci nisu
oduševljeni Željkinom bijelom majicom. To iziskuje više napora pri
namještanju svjetlosti. Izoštrava se slika.
- Hoće da budem lijepa i jako se
trude.
Iz zvučnika se čuju glasovi
nevidljivih tonaca:
- Dobar veče, Željka. Kako ste?
Molim vas, par riječi teksta... Dobro se čuje. U redu, hvala... Ajme, danas imaš ružnu
frizuru. Je li ti to sve glava. Previše si lafica... Smanji
glavu...
Primjedba se odnosi na natapiranu kosu. Željka traži sliku na kontrolni monitor, u kojem se promatra
kao u ogledalu. Šale radi poslali su joj sliku u negativu.
- Jao, kakva sam... Koje su moje negativne osobine? Pa, tvrdoglava sam, nagla, hoću reći dosta
nagla... Onda, spikerica Ksenija Urličić kaže da sam »generalićka«, što
će reći naivka. Samo ne znam da li je to negativna ili pozitivna
osobina.
Ni jedna naša TV spikerica ili
TV najavljivačica nema duži staž od Željke.
- Na TV sam kao kod kuće. Mnogi me još
uvijek susreću kao pionirku Željkicu... Nikad me nisu pitali u
intervjuima: jeste li zaljubljeni, kanite li se udati? Nikad nisam
govorila o Dedeku i sebi. To je tabu. Valjda zbog dječjih emisija.
»Dedek« je mladić kojeg je upoznala
prije šest godina kao studenta medicine, a sada je već završio
liječnički staž.
Iz zvučnika je stiglo upozorenje. Ulaz
u studio je zatvoren. Upalilo se crveno svjetlo.
»Dobar večer, dragi gledaoci... «
Stol sakriva crvenu kariranu mini suknju
»Stewart« i bijele čizmice. Kakav je osjećaj govoriti pred
nekoliko stotina tisuća slušalaca, kao što je to ovog trenutka
slučaj?
- Ne, nemam osjećaj da me gledaju. I
ako se slučajno sjetim na nekog da me gleda tog trenutka, obavezno
se zbunim, zamucam, pukne mi film.
Najnezgodnije je kad ste
prehlađeni. Onda samo čekate kad ćete kihnuti. Ne, još nitko nije
kihnuo. Kažu da je to nemoguće, toliko je čovjek skoncentriran...
23.10. Odjava TV programa:
»...Želimo vam laku i ugodnu noć!«
I dok »dragi gledaoci« već leže u
krevetima, članovi TV ekipe izlaze na ulicu. Posljednja je Željka
Marković:
- Brrr, što je šljiva - vrijeme, što
će reći jako hladno...
Zabeležio: Ivan Kreutz (decembar 1967.)
Sedam meseci kasnije...
Vrata mi je otvorila Željka Fattorini:
"Moje duboko poštovanje."
Željka ima smisla za humor i rado razgovara u takvom tonu. Šaleći
se, ona zadržava ozbiljan izgled lica, ali pravu namjeru uvijek
otkriva vragolast izraz u njenim očima. Uvela me je u stan
opremljen solidnim i udobnim namještajem.
- Moj muž Ivan Fattorini - predstavila
mi je mladog čovjeka koji je ušao u sobu... i dalje nije dospjela.
Zazvonio je telefon i pošto je nekoliko puta u slušalicu rekla
»da«, obratila se suprugu:
- Odvest ćeš me u studio. Nemoj me
tako gledati! Za nekoliko minuta imam najavu...
Sjurili su niz stepenice, ukrcali se u
bijeli »BMW 1800« i nestali. Dok sam skupljao stvari, od Željkine
sam svekrve saznao:
- Imam predivnu snahu. Toliko je mila i
draga, a puna života...
Oboje smo »pokucali« o drvo. Otišao
sam u TV studio da tamo nastavim razgovor. Željka je naša najstarija
TV najavljivačica po stažu. Odrasla je na televiziji. Sudjelovala
je još u dječjim emisijama. Televiziju ionako naziva svojim drugim
domom.
- Ali, ovdje nemam frape što sam ga
pripremila posebno za vas, žali se Željka. Umirujem je primjedbom da
je to možda prst sudbine što nije trebalo da ga popijem.
- Devetnaest dana sam u braku...
- Dvadeset, ispravlja ju muž.
- U tih dvadeset dana vidjeli smo se pet
puta, jer je Dedek pet puta bio dežuran. A kad je dežuran, počne
u 6.20 i završava drugog dana u 14.20. Onda ga
tek vidim.
- Ako se vratim, primjećuje Dedek.
- Ako...
- Jer ako je kakav hitan slučaj,
radimo sve dok se riieši.
- A ručak, što sam ga ja skuhala,
hladi se. Ha, ha, ha!
Pitam ih otkad se poznaju.
- Uuu... odavno! odgovara Željka. - Hodali smo nekih sedam godina. A poznamo se već vrlo dugo... U
početku su nam svi savjetovali da se ne ženimo nakon tako dugog hodanja. Poslije su svi odustali. Uvidjeli su da smo »kronični«
slučaj.
- Počeli su nas požurivati...
- Kad već toliko dugo nismo, htjeli
smo pričekati dok se sve sredi. Prvo - nabraja Željka na prste - ja
još nisam diplomirala. Drugo, Dedek još nema posla...
- Posla imam. Samo nemam plaće...
- Volonter...
- Volonter-specijalizant kirurgije u
Vojnoj bolnici u Zagrebu. Na odjelu pukovnika dra Anđelka Kučišeca.
To je odlična sredina za rad. Tu nema akademskih titula, nema
teoretiziranja, nema nastave sa studentima. To je isključivo radna
atmosfera. U mojim uvjetima, tražio sam ustanovu gdje mogu najviše
imati koristi...
Naši prihodi - Žežin honorar na TV
- Ako imate slijepo crijevo, javite se, preporuča mi Željka svog muža.
- Za nepunih godinu dana jedan mladi
specijalizant napravi sto samostalnih operativnih zahvata, što je u
drugim ustanovama dovoljno za ispit...
- Nije da se ti, Đuđo, hvališ. To je
tako.
- Žeža... blago prekorava Željkin suprug. - Hoćeš li da ispričamo kakav status nas dvoje imamo, od čega
živimo?
Dobivši suglasnost objasnio mi je:
- Ona je honorarac na TV bez i jednog
dana radnog staža...
- A moj Fatorinić je
volonter-specijalizant s godinu dana radnog staža.
- A inače, moje »radno mjesto« je
burza rada. Prihodi su nam Žežin honorar na TV.
- I tvoja dežurstva, brzo dodaje Željka, plašeći se da joj suprug ne dobije kompleks manje
vrijednosti. - A zašto smo se uzeli prije nego što smo se posve
sredili? Budući da Dedek ima dobre starce... Htjeli su da budemo s
niima.
- Nije se imalo kamo, pa pod okrilje
kokoške. Jer, čekati da Žeža dođe u stalni radni odnos...
- I tako živimo nas petoro... Baka
je silno zaljubljena u Dedeka i bojali smo se kako će me primiti.
Ali, ona je sve to junački podnijela.
- Jedan i drugi bili smo previše
zauzeti da bismo se još mogli sastajati, pratiti, dogovarati
sastanke...
Željkin muž je sklon debljanju.
Simpatičnom mladom paru i to je povod za šalu.
- Imam trideset bonova mjesečno za
kruh. Ako sam jedan dan gladan i potrošim tri bona, onda idućih tri
dana moram preživjeti bez kruha.
- No, vidiš ga kakav je! Što će sad
ljudi o meni misliti, žali se Željka. Zatim mi pokazuje lijevu ruku:
- Sviđa li vam se moj prsten?
Njoj se čini da sada svi primjećuju
taj ženidbeni simbol. Zapravo, ni sama se još nije na njega
navikla.
- A kako vam se sviđa moj? pokazuje mi ruku njen muž.
Budući da nema prstena, pitam ga nema li alergiju na zlato.
Budući da nema prstena, pitam ga nema li alergiju na zlato.
- Nije ni stigao da je dobije! Imamo
vrlo lijepu kutijicu u kojoj tako lijepo leži njegov prsten.
- Pa mi ne smijemo... Odnosno, mogao
bi ga nositi, ali je nezgodno, mislim stvarno nepraktično.
Meni diploma, njemu posao
Razgovaramo u spikerskom TV studiju, dok
je na programu jedna emisija. Odjednom se Željka obraća svome mužu:
- Dobro. Od ovog trenutka se nećemo
vidjeti mjesec dana!
Nehotice sam zapitao zašto.
- Ja idem petnaest dana u Tijesno.
Radit ću u tamošnjoj ambulanti.
- A ja idem u veliko
prostranstvo: idem na apsolventsko putovanje u Rusiju... Sve u svemu, prvi naredni sastanak
imamo 24. VII u Zagrebu.
- Ukoliko ne budem dežuran, ograđuje
se muž.
Odjednom se Željka nečega sjetila:
- Na bračnom putovanju smo bili u
Dubrovniku. I znate tko je bio u avionu? Neizbježni Anton Marti. Ali, to
ne znači da nam je režirao bračno putovanje. A na povratku smo
letjeli s Ivicom Krajačem. Ne, nije nam pjevao. Mi smo morali njemu, jer mu je bilo vrlo zlo.
U studiju se dva puta upalila crvena
žaruljica.
- Dečki, još imam pet minuta vremena.
Onda jurite iz studija van.
- I ja? pita muž.
- Ne. Za tebe imam dvije minute poslije
generalne najave.
- Ako mislite da je to pretjerano, onda
se varate. Tako je kod nas stalno, zaključuje razgovor muž.
- Čekaj, čekaj, a naše želje, nade?
upada Željka. Napišite: meni diploma, njemu posao, a onda ćemo
imati dedeke... Do viđenja za mjesec dana!
Napisao: Ivan Kreutz (Plavi vjesnik, jul 1968.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)