"Meni se sviđa deviza po kojoj zreo i odrastao čovjek ima pravo načiniti sve što hoće, a što ne nanosi štetu drugome. Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala. Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda"
2/2
- Šta obično poručujete svom čitaocu?
- Ja obično nemam poruke. Mislim da
je to nedopustiva pretencioznost. Poruke imaju proroci, vođe naroda, a
pisac ima svoje iskustvo. Ako netko iz toga izvuče za sebe neko iskustvo, dobro je. Ili ako postavi sebi neko pitanje na koje ne zna da
odgovori...
- Kako ste se prihvatili pisanja?
- Nemam pojma. Ja običavam reći da
nisam izabrao literaturu, nego da je literatura izabrala mene. Nisam žurio da krenem tom stazom. Literatura, to je trka na veoma duge
staze, to je maraton.
- Počeli ste pisati poslije rata?
- Ne, prije njega, samo to je na sreću
propalo...
- Mislite da je bilo loše?
- Sigurno, potpuno sigurno.
- Je li toga bilo više?
- Pa, jest! Bilo je dosta, ali srećom to
su ustaše sve popalile.
Poslije rata, odnosno u ratu, počeo sam nešto pisati, srećom je i to propalo.
Poslije rata, odnosno u ratu, počeo sam nešto pisati, srećom je i to propalo.
- Na koliko je jezika dosad prevedeno
vaše najpoznatije djelo »Derviš i smrt«?
- Hajdemo, polako: ruski, ukrajinski,
poljski, slovački, češki, mađarski, rumunski, bugarski, turski,
arapski, albanski, kod nas na slovenski, sad su u toku prijevodi na francuski i njemački. U našoj zemlji knjiga je izašla u jedanaest izdanja.
- Na svojim svakodnevnim dvosatnim
šetnjama Sarajevom svakako uvijek ponešto otkrivate, uočavate neke
promjene, na primjer žensku modu.
- Ja mislim da je ženska moda uvijek bila
u pravu. Recimo ta mini-suknja. Ja nisam protiv nje, a mislim da su svi mladi za nju.
Čini mi se da je u psihologiji nove mode, sadašnje, današnje, otkrivanje vlastitog tijela. Bilo je čudno, baš strašno ono vrijeme, čini mi se gotovo smiješno, ne gotovo, nego sigurno licemjerno da se sakriva i članak na nozi...
Sad nema, brate, sad se otkriva sve što ima da se otkrije, i gotovo. Šta tu da se mistificira!
Čini mi se da je u psihologiji nove mode, sadašnje, današnje, otkrivanje vlastitog tijela. Bilo je čudno, baš strašno ono vrijeme, čini mi se gotovo smiješno, ne gotovo, nego sigurno licemjerno da se sakriva i članak na nozi...
Sad nema, brate, sad se otkriva sve što ima da se otkrije, i gotovo. Šta tu da se mistificira!
- Je li to po vama u redu?
- Sasvim! Sasvim! Ja ne volim nikakve
tabue. Malo sam bio u sukobu s jednim starijim kolegom koji smatra da u jednom određenom društvu tabui moraju postojati. Ja smatram da ne
moraju.
- Ima neke romantike u tim tabuima?
- Jeste, ima romantike u tome, točno.
Ali zar je romantika ako se suknja vuče po zemlji, a tamo iza vrata odmah
skida?! To je svejedno...
- A kad se radi o tzv. seksualnim tabuima?
- A kad se radi o tzv. seksualnim tabuima?
- Meni se sviđa deviza po kojoj zreo i
odrastao čovjek ima pravo načiniti sve što hoće, a što ne nanosi
štetu drugome.
Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala.
Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda.
Ja nisam za to da se promiskuitet odvija sasvim nekontrolirano, jer to ruši ljudsko dostojanstvo.
Jedna normalna veza između dvoje ljudi koji se vole i koji se svjesno upuštaju u taj odnos znajući šta žele, najnormalnija je stvar koja uopće postoji.
I prije braka, i u braku, sve je to njihova potpuno privatna stvar.
Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala.
Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda.
Ja nisam za to da se promiskuitet odvija sasvim nekontrolirano, jer to ruši ljudsko dostojanstvo.
Jedna normalna veza između dvoje ljudi koji se vole i koji se svjesno upuštaju u taj odnos znajući šta žele, najnormalnija je stvar koja uopće postoji.
I prije braka, i u braku, sve je to njihova potpuno privatna stvar.
- Kakvi su pretežno vaši izrazi, po
vašoj ocjeni?
- Dosta stilizirani. Ne volim direktan govorni jezik, osim u situacijama kad namjerno hoću dati atmosferu. To je dosta rijetko. Inače izbjegavam izravni način, ne volim ni psovku, ni ružnu riječ...
- Dosta stilizirani. Ne volim direktan govorni jezik, osim u situacijama kad namjerno hoću dati atmosferu. To je dosta rijetko. Inače izbjegavam izravni način, ne volim ni psovku, ni ružnu riječ...
- Međutim, psovka je dosta česta u
današnjoj suvremenoj literaturi? I ne samo psovka nego i slobodniji
opisi?
- Ja mislim da su tu dvije stvari: postoji jedna - komercijalna strana, a postoji i nešto drugo - prikrivanje netalenta. To je moje privatno mišljenje. Recimo, kad literati ili filmski radnici ili umjetnici pribjegavaju takvim detaljima.
To buktanje prostote može se protumačiti i svojevrsnim revoltom. Kao da vam žele prosto baciti prostotu u lice kad već ne mogu nešto drugo...
- Ja mislim da su tu dvije stvari: postoji jedna - komercijalna strana, a postoji i nešto drugo - prikrivanje netalenta. To je moje privatno mišljenje. Recimo, kad literati ili filmski radnici ili umjetnici pribjegavaju takvim detaljima.
To buktanje prostote može se protumačiti i svojevrsnim revoltom. Kao da vam žele prosto baciti prostotu u lice kad već ne mogu nešto drugo...
Teško zaspim kad pišem
- Ipak je svakodnevni život satkan
jednim dijelom i od takvih detalja, naravno zavisno čiji su!
- Psovka može doći kao garnirung, kao
saft, kao verifikacija nečeg što je zaista istinito.
Čitam neki dan, Krleža je bio na predstavi i kad je Milena Dravić opsovala s pozornice, on je izašao.
Ja lično ne bih otišao s takve predstave, ali vjerojatno bih se isto tako nelagodno osjećao kao on. Nije lako naći sredinu između lijepog izraza i istinitog životnog izraza. Tu je problem svih pisaca.
Čitam neki dan, Krleža je bio na predstavi i kad je Milena Dravić opsovala s pozornice, on je izašao.
Ja lično ne bih otišao s takve predstave, ali vjerojatno bih se isto tako nelagodno osjećao kao on. Nije lako naći sredinu između lijepog izraza i istinitog životnog izraza. Tu je problem svih pisaca.
- Pričaju da volite brzu vožnju?
- Volim brzine. Pojurio bih ja i sa
stotinu i dvadeset na sat, ali ne da žena. Smetaju mi spora kola,
volim startne automobile.
- Koja kola imate?
- Fiat 125. Dobar auto.
- Znači, ipak vas je zarazila dinamika
vremena?
- Ne poričem... Samo vozim oprezno,
jako oprezno. Doduše, u posljednje vrijeme sve rjeđe.
- Idu li svi na prstima u stanu kad
pišete?
- Ne. Ja pišem izoliran u svojoj sobi,
nitko ne ulazi, nitko mi ne smeta. Ne čujem ništa od buke i ništa
me ne smeta.
Tih dana napravimo podjelu rada: žena mi ispriča političke događaje, a kćerke svu umjetničku kritiku i novosti iz te oblasti.
Vrlo teško zaspim kad pišem, jer u meni se sam od sebe nastavlja automatizam stvaranja određene slike, i to prelazi i u san koji postaje oskudan, nervozan, tako da moram uzimati sedative.
Tih dana napravimo podjelu rada: žena mi ispriča političke događaje, a kćerke svu umjetničku kritiku i novosti iz te oblasti.
Vrlo teško zaspim kad pišem, jer u meni se sam od sebe nastavlja automatizam stvaranja određene slike, i to prelazi i u san koji postaje oskudan, nervozan, tako da moram uzimati sedative.
- Za takav način rada potrebno je
svakako veliko razumijevanje okoline?
- Da, to su izuzetne situacije. Čovjek
koji piše nalazi se u posebnom stanju, to više nije drugo stanje,
nego valjda treće stanje.
Užasno je dekoncentrisan za sve obične stvari, usredotočen je monomanski samo na ono svoje, tako da je rastresen, užasno rastresen, i jedva da može shvatiti ono što se oko njega dešava... Tako je sa mnom, ne znam kako drugi rade.
Užasno je dekoncentrisan za sve obične stvari, usredotočen je monomanski samo na ono svoje, tako da je rastresen, užasno rastresen, i jedva da može shvatiti ono što se oko njega dešava... Tako je sa mnom, ne znam kako drugi rade.
- Imate li određene likove, svoje
likove?
- Pa, ne bih mogao reći baš tako,
mada me najviše interesuju intelektualci. Dakle, prije svega ljudi koji
razmišljaju.
- U kakvim vas situacijama zanimaju ti likovi?
- Obično u dilemama, najviše
moralnim. U prelomnim trenucima života, kad treba da se opredjeljuju
za humanizam ili za antiljudski čin. To su mi najmilije i
najzanimljivije teme.
- Ne utječete li na kćerke da krenu
vašim stopama?
- Ne, nipošto.
- Zbog čega?
- Ja mislim da je najveća tragedija
ovog svijeta čovjek koji piše, a nema dara. To je muka i za njega i za društvo i
za porodicu, to je strašno.
A ako ima dara, nikad nije kasno da ga ispolji.
Nisam dozvolio da djevojke počnu pisati u nijednoj njihovoj dobi, jer lako se može dogoditi da mlad čovjek stekne o sebi mišljenje koje nije realno.
Ja sam radio u izdavačkoj djelatnosti pa znam kako je to. Imam loše iskustvo, teško iskustvo.
Takvi obično ne završavaju škole, jer zamišljaju da su genijalni. Prezire se sva sistematičnost, sve u životu, svaki red. Šta obično nastane od tog nazovi genija? Kafansko pričalo. Jednom riječju, tragedija.
A ako ima dara, nikad nije kasno da ga ispolji.
Nisam dozvolio da djevojke počnu pisati u nijednoj njihovoj dobi, jer lako se može dogoditi da mlad čovjek stekne o sebi mišljenje koje nije realno.
Ja sam radio u izdavačkoj djelatnosti pa znam kako je to. Imam loše iskustvo, teško iskustvo.
Takvi obično ne završavaju škole, jer zamišljaju da su genijalni. Prezire se sva sistematičnost, sve u životu, svaki red. Šta obično nastane od tog nazovi genija? Kafansko pričalo. Jednom riječju, tragedija.
Ne vozim auto tako često kao ranije
- Dakle, šta u prvom redu zahtijevate
od svojih kćeri?
- Široko obrazovanje i diplomu! I u
tome sam uspio. Međutim, nisam siguran da bi im i poslije nje
dozvolio da se bave literaturom. Užasan je to posao,
jako težak.
- Slažu li se vaše kćerke s vašim
mišljenjem?
- Ne, ne. Meni se desilo nešto
interesantno s mlađom kćerkom. Ja joj govorim, objašnjavam, nikad
neću reći tako treba, objašnjavam, iznosim argumente, a ona, ne
znam o čemu je bio razgovor, ona sluša i kaže:
»Tata, nisi dovoljno argumentirao!«
I sad ja moram pronaći još neki argument da bih je ubijedio da sam u pravu.
»Tata, nisi dovoljno argumentirao!«
I sad ja moram pronaći još neki argument da bih je ubijedio da sam u pravu.
- Kako podnosite svoje šesto
desetljeće?
- Sa zdravljem je sve u redu. Ima nekih
izvjesnih stvari koje čovjek više ne može raditi, to je jasno. Ako
ne smijem ići na more, na sunce, to nije zato što sam mlad, ako već
ne vozim auto tako često kao ranije, u pitanju je ipak nešto, neki
razlog.
To što polaganije govorim, pa uvijek sam tako govorio, i kao profesor.
To što polaganije govorim, pa uvijek sam tako govorio, i kao profesor.
-Vas malo viđaju u gradu?
- Jedino za svakodnevne šetnje.
- Sami šetate?
- Ne, sa ženom.
- Od čega se sastoji ta vaša obavezna
šetnja?
- Ništa određeno. Gledamo izloge,
obično sa ženskom robom. Idemo cik-cak ulicom. Cijelog života htio
sam se našetati do mile volje...
- Odlazite u kinematografe?
- Ne, imam kino u kući, televizor.
- Zadovoljni izborom filmova?
- Niti govora, televizijski izbor
filmova više je nego loš. Ali to mi umiruje savjest pa nemam takve
brige...
- Kakve ljude najviše volite?
- Zavisi da li za literaturu ili u
svakodnevnom životu?
- Recimo, u svakodnevnom životu?
- U životu najviše volim dobre ljude,
samo oni su meni sasvim nezanimljivi za književnost.
- U kakve sebe uvrštavate?
- Kako za koga! Nisam ja nikakav
svetac, znam dosta oštro replicirati kad sam izazvan, pa me neki
izbjegavaju. Ali ja nikad ne počinjem. Uvijek odgovaram. Tako da mi
je savjest mirna. Žao mi je da sam bio prezauzet pisanjem, pa su
mnogi ostali pošteđeni. Šta ću, tako je ispalo. Inače, kad
stignem obično se revanširam, barem verbalno.
Razgovarao: Aleksa Vojinović, snimio: A. Boršić (Start, avgust 1972.)
Kraj 2. dela intervjua - 1. deo je OVDE
