"Vi želite intervju od Miodraga Đurića? Nemojte se uvrijediti, ali bavite se jalovim poslom. Dado ne podnosi novinare. Nikad se nije slikao za štampu! Izbacit će vas na uljudan način. Zakopčan je i ekskluzivan. Suviše se napatio u životu da bi to kome otkrio. Težak je, nikoga ne prima, u svakoga sumnja"
Nad Notr Damom puklo je olovnosivo nebo: pojavila se plavkasta čipka. Proljeće je stiglo u Pariz. Cvjećarice nude tulipane. Dva franka svaki. Škrti traci ožujskog sunca prelivaju umorna lica prolaznika čudnim okerom. Pod nogama tutnji podzemna željeznica. Trgovci na ulici nude oštrige. Malo dalje drečave reklame. Zanima li vas "Ljubavna priča" na velikom platnu, u sinemaskopu? Deset tisuća Parižana plakalo je u deset kina na premijeri Hilerova filma. Mirej Matje pjeva u "Olimpiji" baladu o nesretnoj Dženi koju je ubila leukemija. Za 12 franaka možete vidjeti Klaudiju Kardinale i Papijona u "Popsi Popu".
Crveni, žuti i plavi krovovi pariških kavanica.
A u blizini mostovi s kojih Pariz ulazi u Senu, a onda se gubi u mutnim valovima.
Sve je to banalno i suviše lepršavo.
Prebacit ću se u Latinski kvart. Tražim Ri de Sen i držim u ruci
zgužvan papirić. U ušima riječi bradonje Mišela Bratičevića.
Sinoć mi je rekao na stubištu u Ulici Sen Mor:
- Čovjek koga tražite možda je u
Parizu. A možda nije! Svakako pokušajte u Galeriji Žan Biše. Kuća
je trošna, jedva ćete pronaći ulaz.
U trenutku kad se prebacujem na drugu
stranu Sene, izgledam kao Megre.
Pokušavam se sresti s debeljuškastim bradonjom svijetlocrnih očiju, zemljakom, dobrovoljnim likovnim emigrantom. Nikad ga nisam vidio, a znam da je dobar kao kruh, osjetljiv, povučen u se, nepovjerljiv.
Pokušavam se sresti s debeljuškastim bradonjom svijetlocrnih očiju, zemljakom, dobrovoljnim likovnim emigrantom. Nikad ga nisam vidio, a znam da je dobar kao kruh, osjetljiv, povučen u se, nepovjerljiv.
- Miodrag Đurić živi na selu.
Ponekad svrati u Pariz da kupi boje. Možda baš danas luta Sen Žermenom i nadzire radnike koji zakivaju okvire i vješaju slike na
zidove Galerije Žan Biše? Ako ga ne nađete, pođite do Boltanskog.
Jeste li čuli za Boltanskog? Niste! Vrlo dobro. Boltanski je jedan od
najvećih živućih umjetnika u Parizu.
I Miodrag Đurić Dado je čuveni
majstor palete. Izlagao je na 45 izložbi. U Frankfurtu, u Njujorku, Lundu, Briselu, Čikagu, Berlinu i Montrealu ljudi su zapanjeno gledali
u Dadova platna i divili se dalijevskim registrima Miodraga Đurića.
U potrazi za Crnogorcem iz Cetinja
dobio sam informacije koje ne ohrabruju. Čovjek koji Dadu poznaje
još od onih dana kad je 1956. došao u Francusku sa 66.000
starih dinara, platnenim, pohabanim kovčegom, kaže:
- Vi želite intervju od Miodraga Đurića? Nemojte se uvrijediti, ali bavite se jalovim poslom. Dado ne podnosi novinare.
Nikad se nije slikao za štampu! Izbacit će vas na uljudan način.
Zakopčan je i ekskluzivan. Suviše se napatio u životu da bi to
kome otkrio. Težak je, nikoga ne prima, u svakoga sumnja!
Tako dakle! U redu. Vidjet ćemo kako
će svršiti naš susret!
U Galeriji Žan Biše smiješi se
ljubazni poslovođa kroz naočale:
- Gospodin Dado je u Eruvalu u
Normandiji. Doći će u četvrtak.
- Ne mogu čekati tri dana - kažem.
- Ne mogu vam pomoći, msje - mirno
mrsi riječ po riječ moj sugovornik i nježno hvata rubove velike
slike.
Gledam brojgelovsku kompoziciju.
Plavkaste i ljubičastocrvenkaste tonove. Baš u suvremenijem
izdanju. Možda Šongauer, možda Kubanac Lam?
Sve je tu apokaliptično. Apstraktna slika na kojoj se sve tako jezivo realistički prepoznaje. To su platna prepuna leševa, odrubljenih glava, odronulih zidova; cere se bebe, lutke, čudna neka bića: opominju vojnici koji izdišu na bojištu, svuda rat, smrt, bombe, prividna anarhija, a zapravo je to virtuozno i koloristički bogato.
To je Dado. To je slikarstvo Miodraga
Đurića.
- Trideseti ožujka Dado otvara
izložbu. Jeste li primili pozivnicu? Uzvanike ne zove finim,
mirisavim papirima u zlatotisku. Pozivnica je komadić kartona. Na
njoj: Dado i imena 16 slika. To je sve. Izvolite se osvjedočiti -
kaže poslovođa i pruža mi komadić kartona.
Napolju gužva. U Ri de Sen dućančići:
bižuterija, stari satovi, stari svijećnjaci, stare gravure. I
galerija do galerije.
- U našoj izlažu samo najveći
majstori. Četiri platna gospodina Đurića nedavno je otkupila
Galerija moderne umjetnosti u Amsterdamu.
Svi putovi vode u Eruval. Gdje je to
mjesto koje se ne može naći ni na specijalkama?
Dadov znanac odbija da pođe s nama.
- Ne, neću ići. Bojim se da bi se
Dado naljutio kad bi vidio da sam mu natovario na vrat "Startove" novinare. Pođite sami. Imate
li kola?
- Nemamo. Fotoreporter i ja - kažem - uzet ćemo rent a kar. Bilo bi zgodno da ipak pođete s nama. Znate put, bili ste na Dadovoj
farmi. Mi smo stranci, ne snalazimo se u Parizu. Ne vjerujem
da ćemo uopće izaći iz toga višemilijunskog kotla.
Čovjek je miran kao santa leda.
- Ja sam Crnogorac. Dadin sam zemljak.
Ovdje radim na filmu - kaže Mišel Bratičević. - Iako smo zemljaci,
ne mogu vam pomoći. Dado će se veoma ljutiti pojavimo li se u
Eruvalu.
Posljednje upute. Putovat ćemo sami.
Mersi, msje Mišel, javit ćemo vam kad nas Dado izbaci...
Putovanje u nepoznato
Sad smo u crvenom "renou". Na
benzinskoj pumpi kupujemo kartu Normandije. Teško se probijamo iz
Pariza. U predgrađu dva "flika" u crnim uniformama. Francuski policajci ljubazniji su od
naših zemljaka.
- Poći ćete cestom do Pontoaza. Zatim
krenite cestom koja ide prema Ruanu. Skrenut ćete prema Žizoru. U
blizini Žizora, među travnjacima i šumarcima, smjestilo se selo
Eruval. Sretan vam put!
Gledam na kartu. Do Pontoaza već ćemo
nekako. Zatim treba hvatati cestu prema Diepu. Ako su u prošlom ratu
kod Diepa bile krvave bitke, ni ova kod Eruvala neće biti bezazlena!
Foto-reporter Vlado Duić je za
upravljačem. Razgovaramo o "tajnoj misiji" i ponavljamo
pet-šest podataka o čovjeku kome nenajavljeni idemo u posjet.
- Zamišljam ga kao crnogorskog Če Gevaru, zbijenoga, obraslog u gustu bradu. Ne vjerujem da će odmah
pucati čim spazi naš crveni "reno".
Zastajemo pred krčmom da bismo popili
čašu piva. Kraj nas prolaze kamioni. U daljini normandijske maglice
i ravna, žućkasta polja.
Prošli smo u Pontoaz. Sve ide po
planu. Skrećemo udesno. Pa ulijevo. Sad smo već na kozjoj stazi. Automobil tandrče po kamenu.
- Šta radi naš Crnogorac? Je li nam
spremio doček sa slavolukom i vatrogasnom glazbom?
Smijemo se, a nije nam do smijeha.
Tražimo Miodraga Đurića Dadu, rođenog godine 1933. na Cetinju.
Znamo da je svršio Akademiju u Herceg-Novom. Živio je u Beogradu.
Nije mogao prodati nijedno platno.
Maštao je kako će se otisnuti u svijet. Taj zdepasti i čvrsti umjetnik osjećao je da nitko nije prorok u domovini. Danas je u svijetu poznat slikar. Izlagao je i u Americi. Bogat je. Zacijelo ima luksuzne apartmane, barokni namještaj!
Slušali smo kako je gladovao.
Ni čarapa nije imao.
"Sam je sebi nacrtao čarape", rekao nam je zagrebački slikar.
Kad ga je otkrio Debife, Dado je postao marka. Danas je sasvim dovoljno da se na Elizejskim Poljima pojavi plakat s natpisom DADO. I već je galerija puna ljubitelja likovne umjetnosti.
Slike otkupljuju trgovci. Dijele dolare fifti-fifti. Dado je zacijelo slikarski Krez. Bit će zanimljivo vidjeti bogata slikara na njegovoj farmi u Normandiji.
Nije mogao prodati nijedno platno.
Maštao je kako će se otisnuti u svijet. Taj zdepasti i čvrsti umjetnik osjećao je da nitko nije prorok u domovini. Danas je u svijetu poznat slikar. Izlagao je i u Americi. Bogat je. Zacijelo ima luksuzne apartmane, barokni namještaj!
Slušali smo kako je gladovao.
Ni čarapa nije imao.
"Sam je sebi nacrtao čarape", rekao nam je zagrebački slikar.
Kad ga je otkrio Debife, Dado je postao marka. Danas je sasvim dovoljno da se na Elizejskim Poljima pojavi plakat s natpisom DADO. I već je galerija puna ljubitelja likovne umjetnosti.
Slike otkupljuju trgovci. Dijele dolare fifti-fifti. Dado je zacijelo slikarski Krez. Bit će zanimljivo vidjeti bogata slikara na njegovoj farmi u Normandiji.
- Nije to nikakva farma - veli
fotoreporter - znam da je u Parizu rečeno da su to četiri kuće
porušenog mlina. Kraj mlinova je ribnjak. Valjda nas Dado neće
natjerati u vodu?
Raspitujemo se za Žizor.
- Samo ravno, msje, još 30 kilometara.
Sunce sve jače pali. Podne je. Divan
proljetni dan. U Parizu smo ostavili magle, mutno nebo i neugodan,
hladan vjetar.
U daljini gradić na brdu. Uz cestu
putokaz: Žizor. Odjednom slijeva pločica: Eruval!
Škripa kočnica. Skrećemo ulijevo.
- Još dva kilometra - veli biciklist s
francuskom kapicom.
Ulazimo u selo. Deset ili petnaest
kuća. Nigdje žive duše. Na kamenu seljak.
- Dado? O, da, samo ravno, pa u šumu!
Slobodna republika Eruval
Na kraju puca vidik na nekoliko kuća.
Sa strane ribnjak. Do kuća vodi izlokana cesta. Tada još nismo znali da Dado tu cestu zove
Ulica Montenegro.
Tišina. Oko kuće mačke, psi. Farma
domaćih životinja. Dvorište je uredno. Na vratima gospođa Hesi, Dadina supruga.
- Je li gospodin Dado kod kuće?
Nepovjerljiv pogled mlade Kubanke.
Vitka je, ljepuškasta, u crvenom džemperu.
- Trenutak, molim!
Iz kuće izlazi debeljuškasti bradonja.
Naš zemljak. Crnogorac. Miodrag Đurić Dado.
Naš zemljak. Crnogorac. Miodrag Đurić Dado.
- Zemljaci - viče supruzi na dobrom
francuskom jeziku. - Odakle vi baš iz Zagreba?
- Došli smo da vas vidimo, da malo
porazgovorimo i da vas slikamo!
- Eheee - veli on - to je divno. Samo,
gospodo, od toga neće biti ništa. Ne podnosim reklamu. Sjednite,
dođite, pojedite nešto, slikajte moja platna, ali mene pustite na
miru. Nisam se slikao ni za svoj katalog. Fotografija je sranje!
Smije se naš zemljak, pripaljuje lulu,
a džukela mu se mota oko nogu.
- To je moj pas bez pedigreja! Sve je ovdje bez pedigreja.
Volim, brate, životinje! Djeca vole mačke. Na Janjicin rođendan
mačka je okotila četvoro mladih. Hesi veli: Potopit ćemo mačke u ribnjaku. A ja njoj
velim: kako da ubijemo mačke na rođendanski dan! Četvoro
mačića ostalo je na životu. Troje moje djece je u školi. Tu je
samo najmlađi, to je Malkolm, čestit dječarac - veli Dado.
Prilazi Malkolm. I on nas gleda
nepovjerljivo. Crnoput je. Otac Crnogorac, mati Kubanka.
- Od fotografiranja ništa, jesmo li se dogovorili? - kaže Dado.
Ništa ne odgovaramo. Ulazimo u kuću.
Skromna kuhinja. Drveni sto? Ništa od baroka i zamišljena "haj
lajfa". U kutu novi frižider.
I to je sve.
Napisao: Boris Janković, snimci: Vlado Duić (Start, april 1971.)
Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
